Velika potjera za zlatom

Piše Momir Bulatović

Na iznenađenje brojnih ozbiljnih ekonomskih analitičara, evro je uspio da preživi 2012. godinu. Ali to ne znači da je kriza prevladana, da je evro na stabilnoj putanji i da pred cijelom EU stoji period oporavka i vraćanja izgubljenog sjaja. U pitanju je mnogo bizarnija (i tužnija) stvar. Agonija se nastavlja. Pad je odložen, što ne znači da ga neće biti, ili da će biti lakši u odnosu na očekivane posljedice.

Evropski političari sve teže postižu kompromise u krpljenju broda koji vodu pušta na sve strane. Njihov profesionalni optimizam, ipak, ne uspijeva da prekrije apatiju i agoniju koja obuhvata sve brojnije društvene slojeve nekad dobroživećih Evropljana, i sve veći broj zemalja kojima prijeti bankrot iako su „u carstvu“ bogatih i srećnih.

UČITELJICA ISTORIJA Ekonomska teorija i ljudska istorija uče da je jedan od nesumnjivih pokazatelja krize koja se pretvara u slom, nagli porast tražnje za zlatom. Potjeru pokreću i stalno hrane najbogatiji, oni koji su najviše zabrinuti pred očekivanim gubicima. Njihova imena su se mijenjala kroz vrijeme. Nekada su ih nazivali lihvarima, da bi danas nosili ime – strani investitori. No, kada se novac koristi za kupovinu zlata, a zlato se čuva za dane kada nastupi veće zlo, zlo dolazi neumitno i još brže. Jer, tim bi se novcem mogla pokrenuti neka proizvodnja ili bilo koji drugi napor iz svijeta realne ekonomije. On bi mogao da djeluje na opšte ozdravljenje privrede, kada ne bi bio vođen spekulativnim razlozima.
Najveća nevolja u kupovanju zlata sastoji se u činjenici da je zlata mnogo manje nego što ima papirnog (virtuelnog) novca za njegovu kupovinu. Zato cijena, ma kolika bila u datom vremenu, nije toliko važna, koliko je potrebno razviti tehnike prevare kojima će se prodavci zlata namamiti da ga se odreknu zarad određene količine novca.
U svim našim gradovima, uključujući i one najmanje i sasvim siromašne, mjesecima unazad otvorene su radnje za otkup zlata i srebra. Čim ih ima toliko, i čim njihov broj raste, znači da nešto rade. Oni, dakle, otkupljuju zlato po „najpovoljnijim uslovima“. Još je bogatija ponuda ove vrste na Internetu. Bez obzira na to da li se pretražuje po geografskim odrednicama (Beograd, Podgorica, Sarajevo…) nailazi se na istovjetan sadržaj. Na početku se posjetilac obavještava da je stupio na teren zarade koja ne može „da omaši“, i najavljuju se spektakularni prihodi. Prvi savjet je da cijena zlata stalno i nesputano raste pa, stoga, poručuju dobronamjerni domaćini, ne prodajte zlato ako baš ne morate. U pitanju je, naravno, klasična prevara iz bogatog trgovačkog arsenala, koja ima za cilj kupovinu povjerenja naivnih. Jer, kako drugačije tumačiti to što kupac na početku nagovora prodavca da od njihova posla ne bude ništa. Stoga se, odmah u nastavku, nudi i naprednija igra (za još lakovjernije). Uče kako se trguje papirima od vrijednosti koji u podlozi imaju zlato, i nude trening sa virtuelnih sto hiljada evra. Ako neko proba da se poigra na ovaj način zabilježiće dobitak što će ga, nadaju se vlasnici sajta, navesti da uloži stvarni novac u ovu vrstu trgovine. Ali, kao što je sigurno da će trening biti uspješan, jednako je i da će stvarni novac biti posve izgubljen.
Jedna se dama hvalila da je, prodajom svoje zlatne ogrlice, zaradila dvije hiljade evra. Ogrlicu je, svojevremeno, kupila za tri hiljade, a upravo je prodala za pet. Ista takva sada u prodavnici košta sedam hiljada evra. Nije džentlmenski pokušati objasniti toj dami da nije zaradila, već suprotno, da je izgubila dvije hiljade. To je neumitno kada se nešto što vrijedi sedam (nezavisno od cijene po kojoj je kupljeno) proda za pet novčanih jedinica.

[restrictedarea]

 

PRIVATNI POREZNICI Mnogo ozbiljinije je kada ljudi prodaju svoj porodični nakit da bi održali osnovni nivo egzistencije. A to je sve češći slučaj i kod nas i u samoj EU. Država u uslovima krize trenira strogoću, i ne samo da nameće nove namete i takse, nego ih i sve nemilosrdnije naplaćuje. Uvođenje privatnih sudskih izvršitelja je samo prvi korak na putu evroatlantskih integracija kojima se toliko stremi na ovim prostorima. Naredni je prodaja prava naplate poreza privatnim firmama, koje namiču državne pare „na procenat“.
Nedavno je „Dojče Vele“ obavijestio kako se to radi u Italiji pod Montijevom ekspertskom vladom. Kada stanu poslovi u malim i srednjim preduzećima, gomilaju se poreske obaveze i zatezne kamate. Zaista, kada nema narudžbi i prometa, kako je moguće plaćati zaposlene i namirivati državnu kasu? Neka bi vlada, možda, i pokušala da nađe prelazna rješenja, ali ovdje je u pitanju privatni biznis koji se sprovodi metodama kao prepisanim iz udžbenika mafije o naplati reketa. U pitanju je firma „Equitalia“ koja ima humanu internet prezentaciju i potpuno suprotnu praksu. Kao najvidljivija posljedica ove prodaje prava na upotrebu državne prinude je prosjek od dva pokušaja samoubistva dnevno među privrednicima izloženim ovim utjerivačima dugova. S druge strane raste ogorčenje koje se iskazuje i molotovljevim koktelima, pa je vlada konačno morala da se zapita kuda sve to vodi.
Kod nas stvari još nisu toliko dramatične. Mada, uskoro bi mogle biti. Zato je veoma tužno saznanje da se zlato prodaje, i to mnogo i možda posljednje iz kuće, da bi se platili računi za komunalije, ili bankarske rate pod prijetnjom iseljenja.
U ovoj trgovini treba pogledati i na stranu kupaca. Po nesređenoj evidenciji, iza većine otkupljivača stoje firme registrovane u Hrvatskoj. Po neposrednom istraživanju, na osnovu rekla-kazala, zlato u konačnom ide, po jednima, u Njemačku, po drugim u Tursku, a po trećima i tamo i tamo. U svakom pogledu umirujuće obavještenje. U pitanju su naši dobri prijatelji i saveznici na putu evropskih i atlantskih integracija. Stoga valja zaboraviti da ovo nije prvi put da sa ovih prostora odnose zlato. Ali, šta im ono treba, kad su već toliko bogati i moćni da misle da imaju prava da uređuju kako ovdje treba da se živi i kojim i kolikim teritorijama oni daju svoj blagoslov?

NJEMAČKO ZLATO Prema američkim izvorima (24/7 Vol strit) Njemačka ima državne rezerve zlata od 3.395,5 tona. Po rezervama ona je na drugom mjestu u svijetu. Prve su, razumije se, SAD sa 8.133,5 tona. Slijede ih Italija (2.451,8 t.), Francuska (2.435,4 t.), Kina (1.054,1 t.), Švajcarska (1.040,1 t.), Rusija (936,7 t.), Japan (765,2 t.), Holandija (612,5 t.) i Indija (557,7 t.). Međunarodni monetarni fond (MMF) raspolaže sa 2.814 tona zlata.
Nevolja sa njemačkim zlatom sastoji se u činjenici da se 72,4 odsto nalazi van Njemačke. Slično je i sa Holandijom, čijih 59,8 odsto zlata čuva neko drugi, kao i sa Italijom koja 71,6 odsto svog zlata pohranjuje u inostranstvu. S druge strane su (mudra) Kina koja svega 1,7 odsto drži u stranim rezervama, Indija sa deset procenata i Rusija sa 9,6 odsto svog zlata koje joj nije nadohvat ruke.
Nedavno su svjetski mediji objavili spektakularnu vijest: posle pedeset godina u stranim rukama, njemačko zlato se konačno vraća kući. Suština je da je Bundesbanka odlučila da najmanje polovina njenog zlata mora biti u njenim rukama. To znači da treba premjestiti 54 hiljade poluga žutog metala. To se tumači i kao rezultat višegodišnjeg pritiska grupe ekonomista, poslovnih direktora i pravnika koji su, zajedno sa njemačkim udruženjem za dragocjene metale, vodili kampanju za repatrijaciju zlata. Zvanično, stvar je počela prošlog oktobra kada je njemački Federalni sud revizora zatražio inspekciju zlata koje je Njemačka položila kod stranih banaka. Kao početna politička kontroverza, pojavilo se saznanje da te zlatne rezerve nikad dotad nisu bile predmet kontrole i revizije. Uz to, američke Federalne rezerve (FED) su prethodno i u više navrata odbile da daju dozvolu da se zvanično verifikuju njemačke zlatne rezerve.
Po pisanju „Špigla“, konačno, 2007. godine, „posle brojnih zahtjeva“, osoblju Bundesbanke je bilo dozvoljeno da vidi prostoriju u kojoj se nalazi njemačko zlato. Istina, oni su bili pušteni tek u predsoblje, a sve ostalo je bilo „na časnu riječ“. Revizori Bundsbanke su drugu posjetu obavili u maju 2011. god. Ovog puta im je bio otvoren jedan od devet odjeljaka u kojima je (kažu) pohranjeno njihovo zlato. Svega nekoliko poluga je bilo izneseno i izmjereno. Ali kakav je bio rezultat mjerenja ne može se znati, budući da je taj dio izvještaja zacrnjen, po izričitom zahtjevu Banke federalnih rezervi iz Njujorka. Znači, transparentnost koju nam stalno nameću kao uslov daljih integracija, treba razmatrati u širokom spektru boja. Od providne koja važi za sitne ribe, do crne koja je najdraža krupnim primjercima.
Prema usaglašenom planu, repatrijacija njemačkog zlata će se odvijati tokom sedam godina i biće završena 2020. Tada će Njemačka u Frankfurtu imati polovinu svojeg zlata, ma koliko teško bilo izračunati koliko će ona iznositi. Neki analitičari smatraju da to neće imati nikakav uticaj na monetarna kretanja, budući da će zlato biti pomjereno iz jednog u drugi sef. Drugi ukazuju da se ovim činom pokreće niz promjena i podsjećaju da je i Holandija, stidljivo ali ipak, krenula njemačkim stopama. Samo je pitanje vremena kada će i ostali ispostaviti iste zahtjeve. Bez obzira na rezultat, jedno je već sada jasno – centralne banke ne vjeruju jedna drugoj, a to je veoma krupna posljedica. Pogotovo u svijetu bankara gdje se kule od karata drže samo na međusobnom povjerenju.
Zašto Njemačka hoće svoje zlato nazad? Da li se sprema na propast evra i razmišlja o povratku na marku? Da li je i ona prepoznala ulogu koju će zlato neminovno imati u kreiranju novca u budućnosti? Da li je to priznanje neuspjeha u borbi sa svjetskom finansijskom krizom i bankama koje su prevelike da bi propale i previše besmislene da bi opstale?
S druge strane, bolno se nameće pitanje – da li je zlato zaista tu? Ako jeste, zašto treba sedam godina da bi bilo vraćeno? Zašto bi bio preuziman rizik i troškovi njegovog prikupljanja i prenosa tako polako? Neki kažu da je tu, drugi da nije. Stiv Skakalozi (Steve Scacalossi), potpredsjednik i direktor u američkom TD Securities kaže da je njemačko zlato premješteno i da, stoga, ne može biti brzo vraćeno. U međuvremenu, Kit Baron (Keith Barron), geolog i konsultatnt zaslužan za jedno od najvećih otkrića zlata u posljednjih 25 godina, izjavio je za King World News da vjeruje da je većina zlata koje se vodi kao državne rezerve, umjesto u trezorima, izdata na tržište. Najveći dio se, po njemu, nalazi u privatnim rukama u Indiji, a ono što preostane ide dalje na Istok, u Kinu i druge azijske sefove. Dakle, najveći dio državnih rezervi različitih zemalja je nestao iz trezora i sada se vodi samo kao knjigovodstvena stavka. Zlato nikada neće biti vraćeno državama i bankama koje su ga čuvale „na sigurnom“ u Americi. Biće veoma interesantno, zaključuje on, vidjeti šta će na kraju od svega izaći. Očigledno, povjerenje u sistemu je razbijeno.

PORTUGALSKO ZLATO Davne 1990. godine bankrotirala je Drexel Burnham Lambert, jedna od najvećih američkih investicionih banaka. Uzrok njene propasti je bilo neobuzdano trgovanje jednog njihovog brokera akcijama nikakve vrijednosti (trgovanje smećem). Ali, mali broj ljudi je znao da je Centralna banka Portugalije u nju položila 17 tona državnog zlata. Kada je banka propala, portugalski zahtjev za povraćaj zlata nije bio ni uzet u razmatranje. I on je jednako propao, istina pod velom državne tajne, budući da je svaka informacija u vezi sa ovakvim poslovima pod takvom zaštitom. Šteta je bila ogromna, iako je tada unca zlata (28,34 grama) trgovana, vredela po cijeni od 380 dolara. Danas se unca prodaje za oko 1.660 dolara pa mnogi ljudi obraćaju sve veću pažnju i na ove „detalje“.
Ali, neka dalje nagađaju oni kojih se sve ovo direktno tiče. Sirotinja može da ima neznatnu moralnu utjehu kada vidi da i od jakih postoje jači. Kada samo i nasluti gorčinu koju silni i bahati prema njoj moraju da osjete kada nalete na bezobzirnije i svirepije od njih samih. (Sada, dakle, znamo zašto njemačke banke kupuju naše zlato).
Dešavanja na svjetskom fizičkom tržištu zlata razvejavaju preostale sumnje o tome da li nečije državno zlato zaista postoji u američkim trezorima? Očigledno je da ga tamo nema, jer se tražnja za fizičkim zlatom rasplamsava, potpuno nezavisno od njegove cijene. Sve ozbiljne centralne banke dale su nalog svojim akviziterima da kupuju svaku raspoloživu količinu. A, kada ove banke uđu u ovakav posao, one u njemu ne ostaju kratko i ne odustaju lako. Tokom prošle godine, one su kao grupa na svjetskoj pijaci kupile više zlata nego li i u jednoj od prethodnih 50 godina. U prošloj godini je otkupljeno 493 tone, a godinu ranije 457 tona zlata. To je dovelo do dvostrukog rasta cijene zlata u nekoliko posljednjih godina, ali i do predviđanja da će sadašnje cijene biti uskoro upamćene kao veoma niske.
Na tržištu je sve manje prodavaca postojećeg ili novootkrivenog zlata. Po podacima Blumberg agencije, 1991. je bilo prijavljeno jedanaest novih rudnika zlata. Dvadeset godina kasnije, bilo ih je svega tri. S druge strane, kupci su sve agresivniji. Inače, velike trgovine se odvijaju putem posebnih mehanizama (World Gold Council) prijave potraživanja. Među najagresivnijim kupcima su Južna Koreja, Filipini, Kazahstan, Rusija, Meksiko, Turska, Argentina i Ukrajina. Samo u septembru prošle godine Turska je kupila 6,8 tona, a Brazil 1,8 t. zlata. (Sada znamo i zašto Turska kupuje zlato kod nas).
Ipak, najozbiljniji kupci su Kina i Indija. Prije desetak godina njihovo učešće u ukupnoj potražnji za zlatom bilo je 23 odsto. Danas, ove dvije velike nacije predstavljaju gotovo polovinu ukupne svjetske tražnje (47 odsto) za ovim plemenitim metalom. Uz to, Kina je nedavno preko svojih finansijskih regulatornih komisija objavila namjeru da se potpuno uključi u svjetski sistem trgovine zlatom, što nije slučaj sa ostalim finansijskim tržištima. Predstavnik Narodne banke Kine Xije Duo je rekao: „Mi aktivno stvaramo uslove da naše tržište zlatom postane sastavni dio međunarodnog tržišta zlatom.“ A kada Kinezi, posle godina priprema i ocjena, odluče da pristupe nekom međunarodnom sistemu i praksi, samo je jedno posve sigurno. Posle toga, ništa više nije, niti može biti kao što je bilo ranije.

ZLATNO ZLATO U ovim računicama upadljivo izostaju SAD. One nisu ni u kakvoj potjeri za zlatom. A i zašto bi, kada imaju sopstveni neiscrpni rudnik. Istina, nije u pitanju pravo zlato, ali (makar dosad) svi se prave kao da jeste. U ovom trenutku vrijednost novostvorenih US dolara (pokazatelj QE3) nadilazi vrijednost novog zlata za deset hiljada puta. Nije u pitanju ni računska, niti štamparska greška. Radi se o ekonomskoj realnosti koja upravo nagoni na veliku potragu za zlatom i privodi kraju cijelom svijetu nametnutu iluziju zvanu – dolar.
Tržište zlata je bilježilo čudna kretanja tokom istorije. U vremenu od 1968. do 1974. godine cijena zlata je porasla sa 35 na 200 dolara po unci. U naredne dvije godine (do 1976) cijena je pala na svega stotinu dolara, da bi u sljedeće četiri dostigla iznos od 800 US dolara. Tako je u nepunih 12 godina neko ko je znao kada da kupi i kada da proda, mogao da oplodi svoju investiciju u zlato za punih dvadeset puta.
Dvadeset jednu godinu kasnije, od 2001.godine, cijene stalno predstavljaju uvertiru u ono što danas zovemo novim rekordima. S druge strane, investitori u zlato su ostvarivali profite po stopi od 18 odsto godišnje u nizu od 11 godina. Ne postoji nijedna druga spekulativna investicija koja odbacuje sličan prihod po visini i po dužini ostvarivanja, što zlatu daje dodatni sjaj u očima bogatih i pohlepnih. Najskromnije prognoze za ovu godinu vide cijenu zlata od 2.200 dolara po unci, mada se svi slažu da je, imajući u vidu sve ekonomske prilike, „samo nebo“ realna granica.
Naravoučenije: ako već niste u prilici da kupujete, nemojte ni da prodajete svoj porodični nakit. Vremena jesu teška, ali je za bojati se da nastupaju još gora. A zlato je, ipak, zlato.

[/restrictedarea]