Genocid je zločin Hrvata, ne samo ustaša

Razgovarala Nevenka Stojčević Fotografije Milan Timotić

Vođstvo KPJ, svesno svoje uloge, priznaje da se Balkansko poluostrvo neće tako dugo moći komunizirati dok se Srpstvu i Pravoslavnoj crkvi ne slomi kičma, stoji u članu 2 Sporazuma o saradnji koji su potpisali Moša Pijade u ime komunista i ustaški ideolog Mile Budak

Prof. dr Srboljub Živanović, antropolog svetskog glasa koji više od pola veka živi i radi u Londonu, sada predsednik Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu, bio je član tima antropologa koji je 1964. godine istraživao grobnice u sistemu hrvatskih koncentracionih logora „Jasenovac“ i „Donja Gradina“. Hrvati su tokom Drugog svetskog rata tamo počinili još nepriznat i nekažnjen genocid nad 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma, među kojima je bilo i 110.000 dece mlađe od 14 godina, a onda nemačke zarobljenike 1946. godine naterali da sa lica zemlje zbrišu sve dokaze. Kao jedan od retkih istražitelja na samom stratištu, profesor Živanović je svedok od prvorazrednog značaja za dokazivanje strahota ovog zločina, a činjenice do kojih je njegov tim došao od posebne su važnosti za utvrđivanje broja žrtava. Od te 1964. godine kada se suočio sa sadržajem nepreglednih masovnih grobnica, prof. Živanović nije imao drugi izbor do da svoj život posveti traganju za istinom o Jasenovcu. Rezultat njegovog istraživanja je i najnovija knjiga pod naslovom „Jasenovac“, u izdanju kuće „Pešić i sinovi“, koja je upravo predstavljena u Beogradu i bila povod za naš razgovor sa autorom.
Naime, zahvaljujući grupi mladih beogradskih advokata na čelu sa Mihajlom Pricom, koji je rekao da su on i njegovi prijatelji u sveopštem beznađu „iskorak u smisao“ pronašli u druženju i učenju od eksperata iz raznih oblasti, među njima i sa profesorom Živanovićem kao najboljim poznavaocem Jasenovca o kojem se ćuti, istina o ovom zločinu polako, ali sigurno izlazi na videlo!

Šta je ove mlade ljude podstaklo da Vas pozovu i „saslušaju“ u vezi sa genocidom u Jasenovcu od pre skoro sedam decenija?
Želja za istinom, odnosno brojem žrtava kojima se do danas manipuliše! Kao intelektualna elita ovi mladi Srbi su shvatili da se u školama u Srbiji ništa ne uči o Jasenovcu kao najvećem groblju na svetu, i sa najvećim brojem srpskih mučenika. Zanima ih i zašto mediji u Srbiji, na čelu sa Javnim servisom, genocid u Jasenovcu pominju tek sporadično, i naglašeno oskudno. A najviše od svega se pitaju zašto vlasti ništa ne čine ili čak nastoje da spreče svako upoznavanje mladih generacija sa činjenicom da su Hrvati još od Drugog svetskog rata sistematski ubijali i iskorenjivali Srbe, Jevreje i Rome u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Slažete li se sa njihovim mišljenjem da je licitiranje brojem jasenovačkih žrtava proizvod stalnih manipulacija u cilju kreiranja novih političkih stvarnosti, pri čemu je žrtvama odavno oduzet svaki pijetet?
Potpuno sam saglasan sa njihovim stavom da žrtve u Jasenovcu više nisu ni brojevi, nego statističke greške. Njih bune procene o broju stradalnika do kojih su došli, a kreću se od milion i sto hiljada po Radomiru Bulatoviću, do samo 2.238 žrtava po oceni komisije hrvatskog Sabora. To boli ove mlade ljude koji su mi rekli da kao sunarodnici nevinih žrtava žele da neguju uspomenu na njih i čuvaju ih od svakog zaborava. Zato tragaju za istinom i u konačnom broju žrtava ne žele da vide nijednu fantomsku žrtvu. Koliko je Jasenovac bio i ostao opasna tema, svedoči i javnosti nepoznata činjenica da je 14. novembra 1942. jedna mala partizanska jedinica u Karlovcu štampala bilten koji je umnožavan na geštetneru, u kojem se neko usudio da objavi članak o stradanju Srba u Jasenovcu. Po naređenju CKH svi su izvedeni pred preki sud i streljani sledećeg dana.

Ko je bio inicijator formiranja komisije antropologa za iskopavanja masovnih grobnica u Jasenovcu i Donjoj Gradini?
Početkom šezdesetih godina počelo je da se govori o podizanju spomenika jasenovačkim žrtvama po projektu arhitekte Bogdana Bogdanovića. U tadašnjoj Jugoslaviji bilo je još dosta preživelih logoraša, članova njihovih porodica i rođaka, kao i mnogo boraca protiv okupatora i hrvatskih zločinaca. Oni su zajedno izvršili snažan pritisak na komunističko rukovodstvo države da se već jednom izvrši naučno istraživanje kako bi se otkrio zločin koji su počinili Hrvati. Spomenik je trebalo da bude podignut 1965, pa je zato 1964. formirana komisija antropologa u kojoj su bili Vida Brodar i Anton Pogačnik iz Ljubljane i ja. Organizator iskopavanja je bio Zdravko Marić, arheolog iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Znači, niko iz Hrvatske nije učestvovao u radu komisije?
Ne, niko iz Hrvatske, i niko od starih profesora nije želeo da učestvuje u radu komisije jer su se plašili posledica. Nije bilo ni pomoći od države, zbog čega smo se ozbiljno pripremali za rad. Vida Brodar i Anton Pogačnik su bili asistenti čuvenog svetskog antropologa prof. Bože Škerlja, koji je kao protivnik rasizma bio zatočen u Dahauu i sve vreme zatočeništva proveo u krematorijumu ubacujući leševe žrtava u peći. Mene je instruisao prof. Ante Premeru, Splićanin, profesor sudske medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i bivši dekan, koji je prisilno penzionisan posle Drugog svetskog rata. On je bio preživeli logoraš „Jasenovca“, i njega su primoravali da iskopava masovne grobnice i spaljuje leševe, jer su zlikovci pokušavali da umanje svoje grehe. Posetio sam i „Aušvic“, a na raspolaganju mi je bila i dokumentacija iz međunarodne komisije o zločinu u Katinskoj šumi, gde su Sovjeti mučkim ubijanjem više hiljada poljskih rezervnih oficira uništili poljske intelektualce.

Sa čime ste se suočili tokom istraživanja masovnih grobnica?
Istraživanja u Jasenovcu su obavljena u junu 1964, a u Donjoj Gradini u septembru iste godine, na prostoru dugačkom 12,5 i širokom 4,5 kilometra. Ekipa je dobila zadatak da otvori izvestan broj sondi kako bi dobila karakterističnu sliku i uvid u sadržaj masovnih grobnica, te da prikupi podatke o broju žrtava prema istraženoj kubaturi sondi i odredi pol, uzrast i eventualno način ubijanja žrtava. Otvarane su sonde veličine šest sa četiri metra, prebrojani su kosturi u tom prostoru i popisan sav nađeni materijal. Broj žrtava je utvrđen na osnovu broja desnih butnih kostiju i po njima su određeni pol i starost žrtava. Na prostoru od dva metra kvadratna, što je veličina jednog običnog groba, nađeno je 27 skeleta žrtava. Ako se uzme u obzir celokupna površina masovnih grobnica, onda se dolazi do broja većeg od 700.000 žrtava, ali je komisija zbog mogućnosti greške taj broj zaokružila na 700.000 ubijenih Srba. Jevreji imaju tačan broj od 23.000 svojih ubijenih sunarodnika, a Roma je ubijeno 80.000.

[restrictedarea]

Jeste li imali problema tokom rada i šta se dogodilo sa vašim nalazima sa terena?
Uslovi za rad su bili veoma nepovoljni. Ekipa je morala da se snalazi sama, nije joj pružena nikakva tehnička pomoć za rad, a nije dozvoljeno ni prisustvo novinara, ni snimanje. Radovi su naglo prekinuti na zahtev nalogodavca dopisom br. 158 od 19. septembra 1964. koji je potpisao Dušan Misirača i dopisom br. 010-1744 takođe od 19. septembra 1964, koji je potpisao Jakša Singer. Svoje nalaze i zaključke smo izneli u izveštajima na koje je odmah stavljen embargo. Javnost nikako nije smela da sazna za zverstva koja su počinili Hrvati. Dva dela izveštaja, do kojih je pokojni Predrag Dragić Kijuk došao posle dve godine traganja, objavljena su u knjizi „Catena Mundi“ tek 1992. Treći deo izveštaja objavljen je 2004. godine na Trećoj međunarodnoj konferenciji o Jasenovcu. Pre toga nije bio dostupan javnosti.

Primetno je da Vi, za razliku od onih koji govore o ustaškom zločinu u Jasenovcu, govorite o genocidu Hrvata nad Srbima i drugim žrtvama! Mislite li na pojedinačne pripadnike hrvatske nacije ili na hrvatski narod?
To me je na Konferenciji o Jasenovcu u Jerusalimu pitao i predstavnik Hrvatske. Odgovorio sam mu da su klanja, ubijanja, silovanja, pljačkanja, mučenja i druge zločine vršili svi slojevi građanstva Hrvatske, a ne samo ustaše. To su radili i domobrani, i seljaci, i intelektualci, i studenti, i časne sestre, i đaci, i pre svih 1.400 katoličkih sveštenika. U Hrvatskoj nije bilo fašista, oni su bili u Italiji. Nije bilo ni nacista, jer Hrvatsku nije okupirala Nemačka. Prema tome, u Hrvatskoj su zločine činili Hrvati podstaknuti od Rimokatoličke crkve i hrvatske države. Hrvatski sabor je odmah posle raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. doneo rasistički zakon po kojem su Srbi i Jevreji lišeni svih ljudskih prava. Svaki Hrvat je mogao slobodno da ubije, opljačka, muči ili siluje svakog Srbina ili Jevrejina, a da za to nikome ne odgovara. Rome nisu smatrali za ljude već za gamad koju bi trebalo iskoreniti. Srbima, Jevrejima i psima je zabranjen ulazak na javna mesta, a morali su da idu sredinom ulice kao stoka. Ti zloglasni zakoni su doneti i primenjivani u NDH i hrvatskom Saboru, u prisustvu zagrebačkog nadbiskupa, ratnog zločinca Alojzija Stepinca, papskog nuncija i biskupa koji su bili članovi Sabora i koji su svi glasali za te rasističke zakone.

Tragajući za načinima mučenja i ubijanja, utvrdili ste više od 40 monstruoznih načina istrebljenja žrtava. Koji su bili najčešći?
Jedan od najčešćih načina mučenja i ubijanja bio je teški rad uz izgladnjivanje i ižednjivanje žrtava, od čega je umro i veliki broj dece. Mnogi su zatvorenici stradali i od raznih infekcija, infestacija i dejstva glodara. Često je bilo i zakivanje žrtava ogromnim ekserima za drveće, da bi se dugo patile i lagano umirale. U Donjoj Gradini do danas postoji konzervirana topola koja svedoči o ovoj vrsti mučenja. O klanju, specijalnim nožem zvanim „srbosek“, i takmičenjima zlikovaca ko će tokom noći zaklati brže i više Srba, da i ne govorim! Mnoge nevine žrtve izgorele su u grotlu Pačilijeve peći, među kojima i deca. Vešanje je ređe primenjivano, kao i streljanje jer su Hrvati govorili da ne bi trebalo trošiti municiju na „srpske svinje“. Mnogi su izlagani hladnoći, kiši i snegu, pa tako premrzli, još živi ili umrli, bacani u ledenu Savu. Čest način ubijanja je bio udarac maljem u glavu, pa guranje u jame gde se umiralo u teškim mukama. U Donjoj Gradini još postoje kazani za pravljenje sapuna u kojima su žrtve kuvane. Veliki broj devojčica, devojaka i mlađih žena su silovane do smrti, a onda im odsecane dojke, a u rane gurane šake. Majkama su iz utrobe vađena još nerođena deca, pa im vezana na grudi i ubijana da bi one patile gledajući stradanje svojih čeda. Ima još mnogo morbidnih načina mučenja i ubijanja o kojima dokaze imaju i SAD, pošto su posle Drugog svetskog rata, kako je na jednoj konferenciji o Jasenovcu rekao profesor Bernard Klajn iz Njujorka, došli u posed brojnih arhiva.

Svemu tome uprkos, Hrvati krivicu za zločine počinjene tokom Drugog svetskog rata pokušavaju da pripišu Nemcima!
Pokolj Srba, Jevreja i Roma, kao i svi drugi zločini protiv njih započeli su u Hrvatskoj i BiH više meseci pre nego što su u Nemačkoj proradili koncentracioni logori. A prvi koncentracioni logori u Hrvatskoj su bili u Jadovnom i na Pagu, koji su prestali da rade kada su Italijani okupirali taj prostor. Oni su prethodnica logora u Jasenovcu. Sada su obelodanjena italijanska vojna dokumenta koja pokazuju zgražanje nad zločinima koje su Hrvati počinili protiv Srba. Istoričar Đuro Zatezalo u svom kapitalnom delu „Jadovno“ daje na blizu 2.000 stranica dokumentaciju o stradanju više od 40.000 Srba u tim logorima. Hrvati su isti takav zločin izvršili i nad Italijanima, bez obzira na to što su oni katolici, jer su hteli da prošire svoju teritoriju na Dalmaciju i Istru gde su oni živeli. Mi imamo dokaze da su iz pojedinih jama i vrtača izvučene italijanske vojne oznake koje su nosili njihovi vojnici za slučaj da poginu u ratu. Ne znam kako italijanska država može da pređe preko toga.

Interes Hrvata da se o genocidu u Jasenovcu ćuti i posle zločina u poslednjem ratu je više nego razumljiv. Ali zašto vlasti u matici Srbiji na svaki način izbegavaju i da spominju genocid u Hrvatskoj?
To je suštinsko pitanje, a odgovor je sadržan u Sporazumu između komunista i hrvatskog ustaškog pokreta koji su potpisali Moša Pijade, bliski saradnik Josipa Broza, i ustaški ideolog Mile Budak, poznat po krilatici „Srbe na vrbe“. Ovom sporazumu prethodila je odluka Petog kongresa Kominterne iz 1924. Godine, da se razbije Kraljevina Jugoslavija i da se stvore nezavisne države Hrvatska, Slovenija i Makedonija. Da bi mogli da shvatimo genocid protiv srpskog naroda koji su sprovodili Ante Pavelić sa Hrvatima i Josip Broz Tito, saradnik Vatikana tokom Drugog svetskog rata, citiraćemo delove dva člana sporazuma. U članu 2 stoji da „vođstvo KPJ, svesno svoje uloge, priznaje da se Balkansko poluostrvo neće tako dugo moći komunizirati dok se Srpstvu i Pravoslavnoj crkvi ne slomi kičma, pošto je poznato da su upravo ova dva faktora uvek sprečavala kako prodiranje Osmanlija na Zapad, tako i komunizma i Austrije prema Istoku. Radi toga ovo vođstvo spremno je da pripremi zajednički teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrva, i za uništenje svega onoga što je srpsko i pravoslavne vere“. U istom članu vođstvo hrvatske ustaške organizacije nudi svoju saradnju na tom planu svima podjarmljenim narodima Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo Komunističkoj partiji. Zato u članu 3 vođstvo hrvatske ustaške organizacije kaže „da će potpomagati i učestvovati u svim materijalnim izdacima, demonstracijama, manifestacijama i raznim štrajkovnim akcijama koje provode komunističke formacije“. Vođstvo KP, naime, smatra hrvatsku ustašku organizaciju kao važan faktor i pomagača u promeni stanja i obećava mu svaku pomoć, a međusobno se obavezuju na izbegavanje svih nesuglasica. „Obostrano i bezuslovno ćemo se potpomagati u slučajevima demonstracija, revolucija i rata, a osobito onog što se tiče svega srpskog i pravoslavnog, kako je naglašeno u tački 2 ovog sporazuma“, piše u ovom dokumentu.

Jugoslovenski komunisti su, umesto da spreče, čak podržavali genocid protiv Srba, Jevreja i Roma u NDH. Zar ćutanje naših demokratskih vlasti o tom zločinu nije ponovno ubijanje žrtava?
Posle završetka Drugog svetskog rata uništeni su svi tragovi postojanja jasenovačkog sistema hrvatskih logora, a sve jame i vrtače u koje su bacane hiljade nevinih žrtava su zabetonirane. Međutim, Milovan Simović iz Beograda je samo jedan od mnogo svedoka koji je tokom 1945, pa čak i 1946. iz Save u Beogradu vadio jasenovačke leševe, ponekad i kod Pančevačkog mosta i kod Višnjice. On kaže da je bio prepoznatljiv stil „made in Jasenovac“, jer su se na nekima prepoznavali tragovi klanja, drugi su bili obezglavljeni ili razbijenih lobanja, a treći povezani žicom ili u metalnim buradima. Bilo je tu ljudi, žena i dece, u skoro raspadnutom stanju. Iste prizore sam viđao i sam, a bivši ministar inostranih poslova Vladislav Jovanović je na jednom predavanju u Njujorku rekao da je u Smederevu svojim očima posmatrao kako Dunav nosi ili izbacuje ne obalu leševe iz Jasenovca, koji su sahranjivani kao NN lica na lokalnim grobljima. I u Beogradu se nalazi jedna velika grobnica jasenovačkih žrtava, kod Kule Nebojše. Smatra se da u njoj ima više od 2.000 leševa. Grobnica je neobeležena i zarasla u korov. Dugo posle svršetka rata ovu grobnicu čuvali su ljudi u kožnim kaputima, pa su posle i oni povučeni. Naravno da je to ponovno ubijanje žrtava.

Drugim rečima, u Srbiji se ni posle demokratskih promena nije promenio stav vlasti prema jasenovačkim žrtvama!?
Sada je poznato da se Josip Broz tokom Drugog svetskog rata više puta sastajao sa poglavnikom Hrvatske Antom Pavelićem. O čemu su razgovarali nije poznato, ali su posledice po Srbe, Jevreje i Rome bile kobne. Tito je nekoliko puta išao i u Vatikan. Posle rata u Jugoslaviji je vođena politika „bratstva i jedinstva“ njenih naroda, pa se o zločinima Hrvata, muslimana i drugih nije smelo govoriti i pisati da se ne bi povredila osećanja koljača i ubica Srba, Jevreja i Roma. Međutim, ni posle obaranja komunizma i takozvanih demokratskih promena u Srbiji nije se izmenio stav vlasti prema jasenovačkim žrtvama. Proglašena je politika regionalne saradnje nametnuta od strane EU, SAD-a i takozvane međunarodne zajednice, pa se ponovo potiskuje sećanje na zločine Hrvata. Bivši predsednik Srbije je javno uputio oproštaj ubicama 110.000 dece, 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma iako za to nije imao ni ovlašćenje, ni mandat.

Po svemu sudeći, i najnovija politička klasa na vlasti spremna je da udovolji želji Hrvatske i odustane od protivtužbe za počinjeni genocid nad Srbima?
Celo stratište je pretvoreno u praznu ledinu i u simboličkom smislu to znači da je istina o Jasenovcu zatrpana na svega 120 centimetara ispod površine zemlje. Ako mi povučemo tužbu protiv Hrvata, to će mnogo lošega doneti državi Srbiji. A ni Hrvatima neće doneti sreću, jer greh ostaje greh i Hrvati ne mogu da ponište svoju krivicu za genocid. Jer, reka Sava neprestano zaseca obalu i stalno otvara nove jame. Pre ili kasnije kosti iz tih masovnih grobnica moraće da se izmeste i prenesu u neke kosturnice. I drveće koje je staro više od pola veka svojim ogromnim korenjem ulazi u te jame i otvara masovne grobnice, pa kosti izlaze na površinu. Pošto se kosti nalaze relativno plitko ispod površine zemlje, ona polako puca i sleže se, pa leševi izlaze na površinu da sami svedoče o tom užasnom genocidu koji su Hrvati počinili za vreme Drugog svetskog rata.

Ako ostane nekažnjen zločin genocida, kakva će to poruka da bude za mlade generacije koje bi trebalo da žive u miru sa sobom, bez tereta nasleđenog greha?
Genocid je težak greh za naslednike njegovog počinioca, a nekažnjen on je i znak da je dozvoljeno činiti genocid, koji pored ubistva podrazumeva i plansko proterivanje određene etničke grupe ili njeno prekrštavanje. Grupa Ličana iz Londona je skoro odlučila da obiđe grobove svojih predaka, pa su potražili kamenoresca koji bi izvršio popravke na spomenicima. Javio im se čovek koji je bio Srbin, i ispričao kako je morao da postane član baptističke sekte jer kao Srbin ne može da preživi u Hrvatskoj. Naime, Hrvati nemaju ništa protiv sekti koje štite svoje članove, važno im je jedino da nema Srba. To je dugoročno planirana borba protiv Srpstva i pravoslavlja. Postoji pismo pape još iz vremena Stefana Prvog mađarskog, kome je napisao da bi sada kada je postao kralj trebalo da zna da u njegovoj kraljevini postoji 62 šizmatička (pravoslavna) manastira, i nijedan katolički, i nešto mora da se čini. Znači, još od Krstaških ratova je započela teška borba protiv pravoslavlja.

Šta Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu, čiji ste Vi predsednik, čini da svet sazna o ovom zločinu?
Ovu komisiju čine predstavnici SAD-a, Indije, Ruske Federacije, Italije, Velike Britanije, Nemačke, i drugih zemalja sveta, ali ne i zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Sada sam njen predsednik kao predstavnik Velike Britanije, gde živim više od pola veka i tamo me više ne smatraju srpskim remetilačkim faktorom. Dosad smo uspeli da utvrđene brojke žrtava u jasenovačkom sistemu hrvatskih logora smrti postanu zvanične i međunarodno priznate. Takođe smo utvrdili i saopštili da je među žrtvama bilo 110.000 dece i stavili tačku na ovu nepoželjnu licitaciju brojevima žrtava. I Jad Vašem u Izraelu sada priznaje ove nalaze. A na Petoj međunarodnoj konferenciji održanoj 2011. doneta je Deklaracija o genocidu koji su počinili Hrvati u toku Drugog svetskog rata protiv Srba, Jevreja i Roma. Objavljena je na osam jezika i poslata svim državama sveta. To je prva takva deklaracija koja je rezultat rada pet međunarodnih konferencija o Jasenovcu i istraživanja Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu.

Da li ste tekst Deklaracije poslali i srpskom parlamentu koji je trebalo da donese takav dokument, ali je umesto njega doneo Deklaraciju o Srebrenici?
Da, poslali smo je i srpskim vlastima, ali se tim povodom niko nije oglasio. A Srebrenica nije samo pitanje muslimana, već i SAD-a koje moraju da opravdaju bombardovanje Srbije, i intervencije u Hrvatskoj i BiH. Iako se sada već zna, iz izjava mnogih Kanađana i Holanđana u pristrasnom Haškom tribunalu, da su muslimani ubijali muslimane na zahtev američkog predsednika Bila Klintona koji je rekao Izetbegoviću – dajte mi 5.000 žrtava da mogu da započnem bombardovanje Srba. Bio je to sporazum između njih dvojice, i zato je Naseru Oriću naloženo da pobije određeni broj muslimana u Srebrenici. A da bi Bil Klinton mogao da dođe u Srebrenicu i položi venac na grobove muslimana, trebalo je napraviti neku masovnu grobnicu. Onda su po celoj BiH prekopavali grobove, pa čak i srpske, i sve to donosili u Srebrenicu i sahranjivali kao muslimanske leševe. Iz tih razloga na Srebrenicu je stavljen embargo u narednih 50 godina.

Osim zvanične politike, o genocidu u Jasenovcu ćuti i SANU kao najviša i za to najpozvanija naučna institucija u Srbiji!?
SANU nije dozvolila da se izdanje „Magnum Crimen“ na engleskom jeziku distribuira po svetu. Čudna je pojava da se SANU uvek uzdržava od bilo kojeg programa koji bi bio od koristi srpskom narodu. Nama je bilo potrebno da jedan od akademika napiše predgovor za knjigu. On je bio preplašen i molio da ne vršimo pritisak na njega. Kad sam ga pitao šta može da mu se desi, a ima više od 80 godina, odgovorio je da ne mogu da shvatim kakav je pritisak u SANU kada je reč o stradanju Srba. SANU je bila organizovala Odbor za Jasenovac koji je trebalo da radi, ali kada je umro akademik Dedijer koji ga je vodio, prisustvovao sam obijanju njegovih ormana u Akademiji i uništavanju dokumenata. Video sam to svojim očima, i ta komisija se više nikada nije sastala. Vladimir Dedijer je želeo da se Hrvatima sudi u Raselovom sudu, čiji je osnivač bio moj kolega Rodblat koji je dobio „Nobelovu nagradu za mir“, i ja sam bio veza između njih dvojice. To suđenje je bilo skoro pripremljeno, ali je sve stalo kada je Dedijer umro. To je posledica 70 godišnjeg komunističkog vaspitanja.

Hoće li se, posle svega, više iko baviti Jasenovcem i pokušati da dokaže svetu genocid koji su počinili Hrvati, kao što su Jermeni dokazali turski genocid?
Siguran sam da hoće. U Republici Srpskoj postoji čvrsta namera da se o tome govori. Tamo je sasvim drugačija politika prema Jasenovcu nego u srpskim vlastima. Pre svega, u RS se nalazi dve trećine tog jasenovačkog stratišta, u Donjoj Gradini, gde su postradali mnogi bosanski Srbi. Tamo deca u školi uče o Jasenovcu, odlaze na mesto zločina, da se lično uvere u veličinu tragedije, tamo se na stratištu podiže nova pravoslavna crkva u moravskom stilu. Predsednik Milorad Dodik je, inače, i pre dve godine i nedavno u Domu Vojske Srbije u Beogradu govorio o Deklaraciji koju je donela Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu.

Da li je, uopšte, moguće utvrditi bar približan broj stvarnih žrtava hrvatskog genocida?
U Hrvatskoj govore da je zločin samo onaj u kojem se znaju počinilac i žrtva. Međutim, imena svih žrtava i svih ubica i koljača nikada se neće saznati. Kako su se, na primer, zvala nerođena deca izvađena iz utroba majki? Kako su se zvali živi ljudi ili leševi spaljeni u Pačilijevoj peći? Kako su se zvale osobe koje su skuvane u kazanima za pravljenje sapuna koje se i danas nalaze u Donjoj Gradini ili čiji su leševi Savom stigli u Dunav i sahranjeni kao nepoznati? Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu je utvrdila da su pojedina mesta koja se nalaze na austrougarskim kartama potpuno zbrisana sa lica zemlje. Svi objekti su uništeni, sve stanovništvo pobijeno, i sve matične knjige spaljene.

Hrvati krvavih ruku ulaze u EU

Hrvatskoj državi je sada jako stalo da bar formalno ima bolje odnose sa Srbijom, ne samo da bi „čistih ruku“ ušla u EU, već i zbog toga što nema čime da hrani turiste na Jadranu ukoliko hranu ne dobije iz Srbije. Međutim hrvatski nacionalisti su podigli tužbu protiv srpskog naroda i države za navodni genocid koji su Srbi počinili u Hrvatskoj, a u pitanju je stradanje nekoliko hiljada Hrvata u građanskom ratu koji su oni poveli. Takođe ne priznaju da je eventualni genocid počinila JNA, a ne Srpska vojska. S druge strane, protivtužba Srbije ne optužuje Hrvate za genocid u Drugom svetskom ratu.

Živi još mogu da svedoče

Na jednoj Međunarodnoj konferenciji rekao sam da o zločinu u Jasenovcu ne mogu da svedočim fotografijama, jer mi snimanje nije bilo dozvoljeno. Ali sam zato zamolio gospođu koja je bila prisutna da izađe i pokaže ožiljke na vratu od klanja. Ispričala im je da je imala samo osam godina kad su Hrvati pred njom pobili celu njenu porodicu, a nju je uhvatila za kosu i vukla jedna časna sestra kako bi je koljač što lakše zaklao. Ali, ruka mu je zadrhtala od njenog prestrašenog pogleda, pa ju je samo priklao i bacio u jamu, a ona se tokom noći izvukla ispod leševa, izašla iz jame i pobegla. Ova gospođa je i danas živa.

Zlikovci čekali odlikovanja

O svim zločinima postoji ogromna dokumentacija. Pojedini rimokatolički sveštenici i koljači čak su vodili dnevnike u koje su zapisivali imena silovanih žena, datume i mesta silovanja i potom ubijanja. Neki su katolički popovi o tome otvoreno govorili na suđenjima posle Drugog svetskog rata. Pronađena su i pisma koja su slali vladi u Zagreb, i u kojima su se hvalili izvršenim zločinima nad Srbima, Jevrejima i Romima, očekujući odlikovanja za počinjeni zločin.

[/restrictedarea]

  unshaven girls zaйm deneg nefteюganskzaйm na neimennuю kartu mirzaйm onlaйn ot ekapustы otzыvы

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *