Banke pobeđuju – ponovo?

Piše Momir Bulatović

Savremeni bankarski sistem počiva na pretvaranju nečije obaveze (pasive) u pravo (imovinu) koje pripada drugome i na stalnom množenju te virtuelne cifre. Ovaj novac su ugrađuje u lanac koji veže dužničko ropstvo u kojem se nalazi većina svjetske populacije i koji, kako stalno ubjeđuju političari kupljeni od bankara, ne smije da pukne ni na jednoj karici, budući da su sve jednake

 

Istorija kapitalizma je istorija kriza. O tome je najbolje dokaze priložio neprevaziđeni Karl Marks kojem je izgleda jedina mana bila što su se njegovim imenom i djelom koristili pojedinci i socijalni pokreti koji nisu htjeli (a ni mogli) da proniknu u njegovu suštinu. Ali, i mnogi drugi, i to znatno ranije. Za ovu priliku lijepo je sjetiti se čuvene izreke francuskog filozofa barona Monteskjea (Charles-Louis de Secondat, 1689-1755): „Finansijske institucije podržavaju državu, na isti način na koji konopac podržava obješenog čovjeka.“
U  aktuelnoj krizi, tokom protekle nedjelje, pojavili su se neki novi tonovi i nastavljene su postojeće gluposti. Ovih drugih je, razumije se, bilo neuporedivo više. Elem, novost je da su se evropski lideri složili, na insistiranje novoizabranog predsjednika Francuske, da štednja nije jedino sredstvo prevladavanja krize, već da tome mora da posluži i razvoj, odnosno nove investicije. Nova formula je – i štednja i razvoj. To prilično lijepo zvuči, ali teško da može biti išta drugo osim prazna politička parola. Posebno, budući da niko nije spomenuo srazmjeru podjele sredstava na prvi i drugi cilj. Iskustvo primorava da se iznese prognoza po kojoj će podjela biti na principu jedan (zec) – jedan (slon).

ZEC I SLON
Razumije se da nijedan ozbiljan ekonomista neće sporiti da se evropska recesija može zaustaviti investiranjem u realni sektor. Ali, svaki ozbiljan ekonomista će, prije svega, upitati za izvore novca. Narodski rečeno, odakle novac za toliko željeni razvoj? To posebno, jer brojevi i praksa finansijskog sistema pokazuju da novca nikad nije bilo više u opticaju, a manje u potrošnji (investicionoj ili ličnoj).
„Evropska centralna banka“ (ECB) je srušila sve rekorde u emitovanju kreditnih linija „jeftinog“ novca kojim se podržava likvidnost bankarskog sistema država članica EU. Od početka krize, 2008. godine ona je uvećala svoja sredstva za 63 odsto (CIRA, Haver Analytics), dok je američki FED to uradio na nivou 37 odsto, a britanska BoE za 29 odsto. ECB je, takođe tokom prošle godine, koristila kratkoročne (prekonoćne) pozajmice u iznosu većem od osam stotina milijardi evra. Veličina sume se najbolje osjeća ako se uporedi sa dva triliona evra, koliko je iznosio nominalni porast depozita ECB. Sve se ovo, da ne zaboravimo, desilo prije kreditne ekspanzije od trilion evra podrške bankama koje grcaju u nelikvidnosti. Rezultat čitave operacije sumira se (kako bi drugačije) stalnim rastom državnog duga unutar evrozone. Po istom izvoru, u tom vremenu on je uvećan za 3, 1 trilion.
Da je toliki novac otišao preko bankarskog sistema u kredite za proizvodnju, građevinarstvo ili potrošnju, njegovi bi se efekti morali uočiti na realnim tržištima. U najgorem, morala bi se zabilježiti inflacija, ukoliko već ne bi bilo značajnijeg porasta BDP-a. Budući da se nije desilo ni jedno, ni drugo, pred svima je najbolji dokaz da je sav novac otišao u „crnu rupu“ koju predstavlja globalni bankarski sistem. Sve je rađeno pod izgovorom da se banke moraju „stimulisati“ da daju (povoljne) kredite za oživljavanje privrede. Analitičari su precizno izračunali da je od svakog takvog dolara tek 11 centi dospjelo u realnu ekonomiju, dok je 89 centi progutala nezajažljiva bankarska mašina. Otuda i priča o zecu i slonu.

KOCKARNICE I BOLNICE
Među makroekonomistima gotovo da nema neslaganja oko osnovnog uzroka tekuće svjetske krize. On je sadržan u političkoj odluci američkih vlasti da bude ukinut Glas-Stilmanov zakon. Ovaj zakon, nazvan po svojim predlagačima, izglasan je 1930. godine i predstavljao je promišljenu i nužnu reakciju na Veliku depresiju, krizu globalnih razmjera od 1929-1933. godine. Njegova suština je u razdvajanju bankarskog sektora na klasično, komercijalno bankarstvo sa depozitima koji su osigurani, koje pažljivo izračunava rizike plasmana, i na investiciono bankarstvo, koje preuzima visoke rizike u želji da ostvari tolike profite. Na samo 37 strana teksta, precizirana su sva bitna pitanja ovog suštinski važnog razdvajanja. Ovaj je zakon dokazivao svoju neophodnost više od četrdeset godina (ne računajući Drugi svjetski rat i obnovu).
Državne garancije su se odnosile samo na depozite stanovništva i korporacija. Prinosi po ovim poslovanjima bili su stabilni, ali nisu mogli biti spektakularno veliki. Američka bankarska „industrija“ je decenijama bilježila umjeren rast i profitnu stopu od oko dvadeset odsto godišnje. Posao bankara je bio monoton, ali siguran. Cinici su ga opisivali sa tri osmice. Dolazi se na posao u osam ujutro, odobravaju se krediti sa osam odsto kamate i, poslije ručka, se odigra partija golfa na osam rupa. Ta gospoda su bila daleko od bezgrešnosti, ali su u odnosu na novu generaciju bankara, popularno nazvanu – japiji, zapamćeni kao prava nevinašca.
Kao i sve stvari u životu, i novac ima svoju relativnu vrijednost (graničnu korisnost). Nije isto potrošiti deset dolara da bi se čovjek spasio gladi ili spiskati hiljadarku u kasinima Las Vegasa. Polazeći od važnosti finansijskog sistema za cjelokupnu privrednu, država je kontrolisala i usmjeravala plasmane koji su od vitalnog značaja. Iza njih je stajala svojim garancijama i autoritetom sile. Oni koji su željeli da se kockaju, mogli su to da rade prihvatajući sve prateće rizike. Nije bilo ni pomisli da  država spasava neki investicioni fond ili banku koja je ostvarila gubitke na berzi. Krajnje pojednostavljeno, Glas-Stilmanov zakon je razdvajao bolnice od kockarnica, precizirajući šta koja banka može i smije da radi.

[restrictedarea]

GREŠNO ZAČEĆE
„Sitigrup“ je bankovni holding koji je nastao spajanjem korporacija Citicorp, druge najveće banke u SAD-u i  Travellers Group, koja se bavila osiguranjem i bila vlasnik treće najveće kompanije za poslovanje sa vrijednosnim papirima u Americi. On je postao najveća kompanija na svijetu koja se bavi pružanjem finansijskih usluga. Imao je 100 miliona klijenata u 100 zemalja svijeta. Iako je ovo spajanje bilo u suprotnosti sa Zakonom o bankama, FED im je dao saglasnost da posluju u svim segmentima finansija i obavezao ih da u roku od pet godina usklade poslovanje sa zakonom. Dakle, od početka ne moraju da poštuju zakon, ali će u roku od pet godina to morati. „Sitigrup“ nije pokazivao zabrinutost zbog nezakonitog statusa, već je naglašavao uvjerenje da ne bi trebalo da se mijenja on, nego Zakon o bankama i bankovnim holdinzima. Začudo to se ubrzo i desilo. Tokom 1999. godine odvijala se živahna diskusija koja je okončana ukazom kojim je tadašnji predsjednik SAD-a Vilijem Klinton ukinuo Zakon o bankama i njihovim holdinzima i omogućio neograničeno sticanje brokerskih kompanija, osiguravajućih društava i raznih drugih finansijskih institucija. Prava simbolika bila je u tome što je predsjednik Amerike, zlatno pero kojim je potpisao ovaj ukaz, poklonio predsjedniku „Sitikorpa“ (izdašnom zvaničnom finansijeru njegove kampanje).
Inače, „Veliki momci“ jako vole da se integrišu vertikalno. Horizontalna  integracija znači ukrupnjavanje i borbu sa konkurencijom. Vertikalna predstavlja osvajanje novih polja moći i izbjegavanje kontrole i konkurencije. Kasnije su nezavisni istraživači ustanovili da je za ostvarenje ove namjere, finansijska „industrija“ uložila u lobiranje (potkupljivanje) senatora i kongresmena (nesumnjivo i samog predsjednika) sumu od oko pet milijardi dolara. Dakle, u isto vrijeme dok je NATO humanitarno bombardovao SR Jugoslaviju, bačena je i bomba na svjetski finansijski sistem. Ova druga je bila tempirana da eksplodira osam godina kasnije.

VOLSTRITOV KANDIDAT
Brojni ekonomisti i socijalni analitičari posvetili su pažnju ulozi Baraka Obame, prvog Afroamerikanca na čelu Amerike, čovjeka koji je dobio vlast na krilima neke nove nade i najavljenih promjena. Rezultati nisu bili povoljni po tada popularnog predsjednika.
Veoma mali broj ljudi (čija su imena poznata američkoj javnosti) vrti se u krugu administracije, velikih banaka i Volstrita. Tako se desilo da isti oni koji su se zalagali za ukidanje kontrole nad bankama (Glas-Stigelov zakon), kasnije budu kreatori zakona za sanaciju banaka, da bi potom (u novoj administraciji) preuzeli poslove kontrolora bankarskog sektora. Predsjednik Obama je formirajući svoj tim za „nadu i promjene“ raspršio svaku iluziju. Na ključna mjesta je imenovao ljude iz vlade svojih prethodnika, rukovodioce „Sitikorpa“ i miljenike Volstrita. Kritičari, čiji su redovi bili sve brojniji, nazvali su ga „marionetom Volstrita“ i dali mnoge argumente koji to potvrđuju.
Banke su bile prividno sanirane, a oni isti ljudi koji su ih i doveli do stečaja, opet su bili u sedlu. Prema sopstvenim iskazima, povratili su kontrolu nad bankama i nastavili da djeluju u interesu „njenih dioničara“. Upravo tako, ne u interesu stabilnosti i oporavka finansijskog sistema, ne u cilju nadoknade stvorenih gubitaka, nego u istom pravcu koji je i doveo do katastrofe.

TOPLA VODA
Ako je, dakle, neko iskreno želio da sredi stanje u svjetskim finansijama imao je nepobitnu vezu između uzroka i posljedica. Jedino pravo rješenje bi bilo vraćanje (razumije se osavremenjenog) Glas-Stilmanovog zakona. To, nažalost, nije urađeno. Pristupilo se izradi Vokerovog, odnosno Dud-Frankovog (Dodd-Frank) zakona. Da ove stvari nisu tako ozbiljno opasne, mogle bi se opisati u maniru urnebesne komedije. Sve neodoljivo podsjeća na nekadašnje samoupravno sporazumijevanje i društveno dogovaranje. Čitav jedan predsjednički mandat je potrošen na pisanje i poboljšavanje teksta (kroz javnu raspravu). To je zakonski projekt o kojem se naširoko i „stručno“ raspravlja, a čija je osnovna karakteristika da nije donesen. Vjerovatno nikad i neće biti. U sadašnjoj fazi izrade, on ima 846 strana, što ga čini 23 puta dužim od Glas-Stilmanovog zakona. Prema „Ekonomistu“ koji se poziva na supermoćnu advokatsku firmu Dejvis Polk, „završena su samo 93 od 400 neophodnih pravnih pravila koja zahtijeva Dud-Frankov zakon“. On zahtijeva i 87 posebnih „studija“, od kojih su (samo ili već) 37 kompletno obavljene.
Na 300 strana je napisan nacrt zakona nazvanog po bivšem direktoru FED-a i ikoni borbe protiv inflacije, Polu A. Vokeru, što predstavlja tek dio zakonodavnog „nikad završenog remek djela“ zvanog Dud-Frank(enštajnov) zakon. U njima je sadržano 383 pitanja, iz kojih proizlazi 1.420 potpitanja. Urađena je i interaktivna „mapa zakona“ po kojoj postoji  355 „posebnih koraka“ koje bi klijenti trebalo da preduzmu da bi mogli da prate smisao. U toku „javne rasprave“ stigao je (i to u avgustu prošle godine)  241 detaljan pisani komentar i 14.479 pisama podrške. Autori su, uglavnom ljudi iz branše, oni na koje se zakon odnosi i koji „nepristrasno“ i „argumentovano“ štite javni interes, nauštrb svojeg. Ipak, najduži komentar, na 325 strana, je bilo „ljubavno pismo“ pokreta „Okupirajmo Volstrit“. Ono je i najvrijednije da se pročita.
Sve u svemu, pokušaj da se vrati Glas-Stilmanov zakon u „cica-mica“ verziji (odnosno sa najvećim brojem dijelova koji nedostaju) teče na način koji ne bi osmislile ni najzadrtije staljinističke birokrate. Volstrit može neometano da se posveti bankarskim inovacijama, a svijet da nastavi da se guši u dugovima.

REKONTRA
Centralno pitanje prethodne rasprave je vezano uz bankarski rizik. Postoji „pravilno“ i „rizično“ poslovanje hartijama od vrijednosti. Prvo je zasnovano na imovini, kao pokriću. Drugo se bazira na „stvaranju tržišta“, odnosno emitovanju novca bez realne podloge u bilo kojem vidu. Uzrok ekonomske katastrofe u kojoj se svijet nalazi jeste tvrdnja da je „stvaranje tržišta – pravilno poslovanje“, drugim riječima da rizik ne postoji i da je sav novac potpuno jednak.
Malo ljudi je uopšte čulo za izraz „rehipotekarizacija“. Njega je teško i izgovoriti, a kamoli shvatiti. Ali, mora se, budući da će on ubrzo postati opštepoznat. Američko bankarsko pravilo (SEC Rule 15c3-3) omogućava dilerima da rehipotekarizuju depozite do 140 odsto vrijednosti koje su im klijenti povjerili za transakcije. To rade za svoj račun i za svoje interese, često i bez ikakvog obavještavanja klijenta. Postaće razumljivije na primjeru. Ako klijent ima 10 hiljada dolara vrijedno pokriće i dobije kredit od dve hiljade dolara, njegov diler/bankar ima pravo da rehipotekarizuje 2.800 dolara kao svoja sredstva kojima finansira bilo koju drugu aktivnost. Ovakav nonsens ne samo da je legalan, već predstavlja opštu praksu, najčešće štampanu sitnim slovima u ugovoru. I evropske regulatorne agencije dopuštaju ovakvo „stvaranje tržišta“ i smatraju ga sastavnim dijelom bankarskog sistema. Umjesto da spriječe, centralni bankari opraštaju ovakve sitnice.
Postoji i hipotekarizacija koje banke odavno smatraju osvojenom tekovinom. Onih 10 hiljada iz prethodnog primjera, prije nego što će biti rehipotekarizovene, bile su hipotekarizovane. Cjelokupan iznos, iako je vlasništvo klijenta, smatra se imovinom kojom banka neograničeno i za svoj interes raspolaže. I to su „njena“ legalna sredstva kojima će zarađivati po osnovu pozajmljivanja. Ona mogu biti uvećana ili na bazi leveridža (prosto uvećanje od trideset do stotinu puta), ili bez ikakvih ograničenja. U Velikoj Britaniji, na primjer, ne postoji ograničenje u odnosu na klijentove depozite koji mogu biti rehipotekarizovani. Tamo, navodno, brokeri rutinski rehipotekarizuju kompletnu vrijednost klijentovih računa, ne samo do iznosa koji služi kao kolateral (hipoteka). To je i razlog što, na primjer, MF Global, Goldman Saks, Rojal bank Kanada ili Morgan Stenli svoje investicione ogranke osnivaju sa sjedištem u Velikoj Britaniji, ne bi li izbjegli ionako smiješna ograničenja koja im nameću američki zakonodavci. Savremeni bankarski sistem, dakle, počiva na pretvaranju nečije obaveze (pasive) u pravo (imovinu) koje pripada drugome i na stalnom množenju te virtuelne cifre. Ovaj novac su ugrađuje u lanac koji veže dužničko ropstvo u kojem se nalazi većina svjetske populacije i koji, kako stalno ubjeđuju političari kupljeni od bankara, ne smije da pukne ni na jednoj karici, budući da su sve jednake.
Zbog ovoga su FED i ECB opsjednuti pitanjem likvidnosti. Svi znaju da je prevelika količina duga stvorila ovakvu zbrku, ali malo njih razumije da je korišćenje rehipotekarizovanih aktiva da bi se stvorila kolaterala za nove kredite, situaciju učinila nemogućom za upravljanje, uprkos masivnim finansijskim injekcijama i štampanju novca. Alhemija pretvaranja ničega u nešto, davnašnji je čovjekov san, ali i ništa više od toga.

ISTO ZA ISTO
U Americi i EU ne postoji odlučujuća politička volja da se ustanovi kontrola nad neobuzdanim bankarskim marifetlucima. Političari i krupni bankari samo glume da rade na promjeni sistema koji čitav svijet gura preko ruba provalije. Motiv da se stvara sve veći profit, nalik je nagonu koji tjera crve da stalno jedu i iza sebe ostavljaju trulež.
Ekonomije u usponu (države BRIKS) sve teže, ali i dalje uspješno, prevazilaze ove ludosti na način da se posvećuju realnoj ekonomiji i podsticanju stvarnog privrednog rasta. Nijednoj od njih ne pada na pamet da traži pomoć od MMF-a ili da povjeruje obećanjima krupnih bankara. Svaka od njih je naučila lekciju kako banke stvaraju lažni novac i da postoji obaveza države da sebe i svoje građane zaštiti od tih opasnih grabljivaca.
Bilo bi razumno očekivati da ovo imaju u vidu i političari koji pregovaraju o novoj vladi Srbije. Posle strašnog sunovrata koji je bio zakonita posljedica postupanja po diktatu Zapada, Srbija je izborom Tomislava Nikolića dobila novu nadu. Ako bude razuma (i Božje pomoći) trebalo bi da ga iskoristi stavljanjem u prvi plan svih svojih postupaka  interese svoje države i većine njenih građana.
Crna Gora, koja se nalazi u tihom ekonomskom ropcu, svoju šansu je odavno propustila. Priča se kao anegdota, ali plašim se da je u pitanju istina, kako je nedavno jedan pajtaš Mila Đukanovića toliko prekardašio u lopovluku da je čak i crnogorska policija morala da ga privede. Milo je, kažu, reagovao munjevito. Ukoliko još jednom bude uhvaćen u krađi, priča se da je rekao prije nego što su ga otpustili kući, da će biti veoma ljut. Sviđalo se to nekome ili ne, on je postupio na isti način kao i američki i evrounijski zvaničnici u odnosu na svoje bankare. Da li je potreban bolji dokaz za ogroman napredak koji je Crna Gora ostvarila na putu svojih evropskih i, posebno, atlantskih integracija?

_____________

Prolongiraj i zažmuri

Prolongiraj i zažmuri – pretvaraj se da ne postoji (Extend and Pretend) je fraza koja se u Volstritu koristi kod reprograma problematičnih kredita. U stvari, kada se prodaje „mačka u džaku“ nekoj naivčini.
Bankari su izvrgli ruglu svaki američki san. Kreditiranjem hipotekarnih zajmova za kupovinu kuća i stanova, stvorili su krizu planetarnih razmjera, ali i uništili unutrašnje tržište nekretnina i ojadili milione sunarodnika. Kada je država donijela program pomoći ljudima u nevolji HARP (Home Affordable Refinanse Program), on je ostao mrtvo slovo na papiru. Razlog, on jeste pomagao građanima, ali banke na njemu nisu mogle da zarađuju. Zato je morao biti donijet HARP 2.0 koji je dopuštao bankama da međusobno trguju i takvim hartijama od vrijednosti. Razumije se da je položaj dužnika postao još teži, zbog sve većih kamata.
Drugo polje „tržišta“ subprajm kredita su studentski krediti. Radi se o pozajmicama koje se odobravaju na duži vremenski period, ali sa znatno većom kamatom. „Vašington post“ navodi da Amerikanci stari šezdeset i više godina još duguju 36 milijardi na ime svojih studentskih kredita. Jedna 58 godina stara žena,  osamdesetih godina prošlog vijeka, pozajmila je 21 hiljadu dolara. Visina rate zavisila je od njene plate, a ona sirotica nijednom nije zaradila više od 25 hiljada godišnje. Tako da danas, posle tri decenije otplate, njen dug po studentskom kreditu iznosi 54 hiljade dolara.
Američko „tržište“ studentskih kredita procjenjeno je na milion milijardi dolara.

[/restrictedarea]