„Farsa“ i „smeće“ evrozone

Piše Momir Bulatović

Grčka bi se izvan evrozone mogla oporaviti od postojećeg finansijskog šoka. Ali, tada bi bilo nemoguće ubediti Italijane i Špance da bi trebalo da plaćaju veće poreze i stalno štede, opravdavaju rastuću nezaposlenost. Ako bi se to dogodilo, Evropska unija bi imala finansijske posledice koje bi bile mnogo puta teže od onih koje bi proizvela sama Grčka

 

Onima koji pišu o svjetskoj ekonomskoj krizi najpotrebnije su vještine koje su razvili uspješni autori kriminalističkih romana. Oni nas uvode u horde mračnih ljudi, čiji su motivi pohlepa i moć. U tom svijetu, moral je ono na što se malo ko obazire, a laž je osnovno sredstvo komunikacije. Na sceni su i prave, pravcate žrtve, galerija sumnjivaca i vječito pitanje – ko je ubica? Majstorstvo autora sadržano je u vođenju radnje, stvaranju napetosti i doziranju argumenata, kako bi se, u velikom finalu, pronašlo konačno otkrovenje.

ZAUZIMANJE POZICIJA
Evropa je u svekolikom previranju izazvanom finansijskom krizom proizvedenom u Americi prije gotovo pune četiri godine. Uprkos upozorenjima (istina slabim i prigušenim), šta se može očekivati u slučaju nečinjenja, inkubacija je prošla neometano, tako da je agonija izbila punom snagom. Ali, u toj zaglušujućoj buci, kao da smo sve dalje od toga da se otkrije ko je, zaista, „ubica“. Više niko ne govori o pohlepi svjetskih bankara, što je bila glavna tema krajem prve godine krize. Zaboravljena su data obećanja i riječi pravednog gnjeva upućene berzantskim mešetarima i finansijskim prevarantima. Bankari su se izdigli na tron (zvanične) nedodirljivosti, a sukob se prelio između država, regija i socijalnih slojeva.
Evropska unija, ma koliko lijepo mislila o samoj sebi, našla se pred dilemom opstanka. Odlučne riječi njenih, sve uplašenijih funkcionera, ne idu u korak sa stvarnošću koja se, iz nedjelje u nedjelju, mijenja na gore. Ukoliko želi da zadrži svoje najveće dostignuće – evro, ona bi morala da u oblasti ekonomije uradi ono što joj je nemoguće u domenu politike. Da bi sve bilo još komplikovanije, sve i da odluči da se pretvori u supranacionalnu državu pod diktatom Njemačke, EU je potrošila vrijeme određeno dužničkim taksimetrom, budući da su već otkucane cifre koje neminovno dovode do bankrota.
Jedna za drugom, u žižu interesovanja svjetske javnosti dolaze i prokazane (PIIGS) i one duge članice EU. Brojni analitičari su kao gotovu činjenicu uzeli izlazak Grčke („Grexit“) iz zone evra. Ukoliko o tome ne odluče sami Grci na skorašnjim izborima, otvoreno preporučuju njeno izbacivanje. Ugledni američki sajt za investicioni konsalting (Money Morning, M. Hutchinson), neskriveno iznerviran političkim previranjima u Grčkoj, koristi riječi „farsa“ i „smeće“ evrozone. On izražava strah američkih parajlija da će Volstrit doživjeti katastrofalne gubitke ukoliko u Grčkoj pobjedi politika koja ne pristaje na dužničko ropstvo, u kojem ova država i njeni žitelji plivaju i preko glave. On se plaši da će EU birokratija procijeniti da su troškovi njenog izlaska iz zone evra veći od dodatne pomoći koju bi zatražila uz istovremeno odbijanje nametnutog programa štednje. Zaključak je neminovan: „To bi bio strašan presedan. Svaki sanjivi populista u južnoj Evropi bi vidio ‘Evropsku centralnu banku’ i njemačke poreske obveznike kao beskrajan izvor fondova za svoje bezumne šeme, dok bi obećanja o reformama i štednji bila zauvijek izbjegnuta“. U nastavku, autor ukazuje na Francusku i njenog novog predsjednika. Uplašen i njegovim izborom, umiruje svoje čitaoce nadom da on neće ispuniti svoja predizborna obećanja i da će kadrovskim rješenjima (umjereni socijalisti u vladi) odustati od, za njega najbolnije tačke, povećanja poreza na dohotke bogatih do 75 odsto. Prijetnja je i ovdje obavijena nadom da će francuski predsjednik, ukoliko ne bude radio ono zbog čega je izabran, „možda izbjeći ozbiljne nevolje“.
Nadalje, troškovi „izbacivanja“ Grčke iz zone evra ne bi bili veliki. Španija i Italija (Francuska da se i ne spominje) ne bi mogle biti disciplinovane na isti način. Stoga, Grčka mora da postane primjer poslušnosti, da ne bi prerasla u putokaz slobode.

SCENARIJI ZA GRČKU

[restrictedarea]

Ako se napusti teren prijetnji i ucjena glađu i opštom izolacijom, stvari se vide znatno jasnije. Po klasičnoj ekonomskoj šemi, Grčka bi mogla da evro zamijeni drahmom. Ovoj novoj/staroj novčanoj jedinici bilo bi dopušteno da izgubi na vrijednosti, čime bi njena ekonomija odmah postala konkurentnija. Unutrašnja plaćanja u Grčkoj (plate, penzije, socijalna davanja…) postala bi uredna, istina na nivou nižem za stepen depresijacije drahme u odnosu na evro. Grčki turizam bi postao jeftiniji, recimo za trideset odsto, što bi za mnoge posjetioce predstavljalo najbolji posao godine. Iz takvog buma i povećanog zapošljavanja, uslijedile bi i stabilne državne finansije. Grčka za nekoliko godina izlazi iz krize. Da je tako, potvrđuje primjer Argentine i Islanda koji su, na ovaj način, za godinu ili dvije, postigli bolje stanje svojih ekonomija nego dok su branili dotadašnje valute.
I šta u tome može biti loše? Može! I to dvije stvari. Londonski „Tajm“ (Michaael Sivy) pretpostavlja da se Grčka može veoma brzo oporaviti od postojećeg finansijskog šoka i predviđa da bi i ostale ugrožene članice mogle krenuti njenim stopama. Zaista, bilo bi nemoguće italijanskoj vladi da ubijedi narod da bi trebalo da plaća veće poreze i stalno štedi ili španskoj da opravdava rastuću nezaposlenost, ukoliko bi Grčkoj bilo očigledno bolje izvan evrozone. Rezultat: Ukupna Evropska unija bi se mogla rasplesti sa finansijskim posljedicama koje bi bile mnogo puta teže od onih koje bi proizvela sama Grčka.
Ovaj ozbiljan zaključak neodoljivo liči na logičku grešku. Kako, naime, spas jedne države, koji navede i druge da pronađu izlaz iz začaranog kruga privredne depresije i materijalnog siromaštva, može da ima katastrofalne globalne finansijske posljedice? Kako prevladavanje krize u državama članicama EU, pa i po cijenu dezintegracije tog političkog projekta, može biti ocijenjeno kao propast u odnosu na postojeće stanje koje se, takođe, cijeni kao neodrživo i neizdržljivo u svakom društvenom smislu?

PITANJE DUGA
Napuštanje evra na unutrašnjem planu ne stvara mnogo problema i svi su oni, pokazuju to uporedne analize, relativno lako rješivi. To ne važi za pitanja stranog duga i zaštite interesa međunarodnih povjerilaca. Oni bi mogli da pretrpe ozbiljne gubitke, a oni to ne žele ni da čuju, a kamoli da dožive. Po pravilima, u takvim prilikama vode se pregovori između nacionalne vlade i predstavnika glavnih povjerilaca. Ovi drugi, ne pristaju da se njihova potraživanja konvertuju u (oslabljenu) drahmu, već traže isplatu u čvrstoj valuti. Vlada to ne može da ispuni i mogući su pravni sporovi i arbitraže. Sve to može trajati mjesecima i godinama, sve i pod uslovom da se zna po čijim se zakonima sporovi rješavaju, odnosno ko je nadležan za pojedini spor. U međuvremenu, neke banke koje su Grčkoj pozajmljivale novac će bankrotirati, neke će biti pripojene većima, a najveće će sanirati njihove matične države budući da će biti predstavljene kao prevelike da bi propale. Dakle, da bi se Grčka riješila bremena dugova mora ga prebaciti u dvorišta odakle je novac i došao. To i ne bi moralo biti toliko opasno (uz razumni stepen kontrole i sporazuma), a bilo bi mnogo pravednije od postojećeg stanja. Međutim, postoji jedna druga nevolja. Ovo rješenje nije moguće. Njega ne dozvoljava stanje u svjetskim finansijama, odnosno opasnost da ovim bude pokrenuta lančana reakcija vezana uz finansijske derivate.
Mnogo je ljudi čulo da postoje složena, sintetička, finansijska osiguranja vrijednosnih papira – tzv. derivati, koje je čuveni mag Voren Bafet uspješno nazvao „finansijskim oružjem za masovno uništenje“. S druge strane, ekstremno mali broj ljudi (čak i unutar struke) razumije o čemu se ovdje uopšte radi. Ali, bez brige, to je stoga što se na ovom području monetarna nauka koristi da bi sakrila suštinu pojava i procesa. Nizom komplikovanih izraza, postupaka i obračuna, stvara se privid da se radi o vrijednosnim papirima koji sa sobom nose nula rizika, a obećavaju zamašne prinose. Ali, to su oni isti papiri koji su uzrokovali krizu sredinom 2008. godine. Kriza je nastala kada se ispostavilo da su oni suštinski bezvrijedni, odnosno kada se pokazalo da, bez obzira na sve garancije i osiguranja, njihove berzanska vrijednost jeste ravna nuli. U trenutku izbijanja krize, po najskromnijim procjenama, oni su nominalno glasili na 50 triliona dolara, ali umjesto da budu poništeni, što bi nalagao makar zdrav razum, odonda su nastavili nezadrživo da rastu. Postoje procjene da su se popeli do nivoa od 600 triliona US dolara, ali mnogo vjerovatnija je istinitost tvrdnje (oko koje se poznavaoci gotovo i ne spore), da niko ne zna koja je cifra u pitanju i da je nemoguće saznati ko, koliko i kome duguje.
Obveznice grčkog državnog duga (koje se protestuju po zakonima Grčke) mogle su biti stavljene u zalogu za novac uložen u londonskom Sitiju (sporovi se rješavaju po zakonima UK), a zatim preprodat na Volstritu (za koji važe pravila SAD). Ukoliko Grčka proglasi bankrot i/li napusti evrozonu, njene obveznice koje su u snopu sa brojnim drugim, kontaminiraju derivate (CDS) mnogo većeg iznosa od njenog duga. Više se ne vjeruje ni obveznicama koje sadrže dug Španije ili Italije i … lanac puca. U kuli od karata, što danas jeste globalni finansijski sistem, izvlačenjem jedne, padaju sve ostale karte. Zato bi Grčku trebalo tretirati strogo i odlučno. Da plati punu cijenu tuđih gluposti, kao i da snosi posljedice što se, njenim povodom, pokazuje da se sve velike riječi i zaklinjanja u sigurnost i održavanje dobre zarade, ipak, odnose samo na kulu od karata.

„OPERACIJA ŠPANIJA“
U (detektivskoj) „potrazi  za ubicom“ svjetskog finansijskog sistema, valja ispitati i slučaj drugooptuženog – Španije. Idući ispred argumenata, on će nabolje potvrditi suštinsku nevinost Grčke.
Španija je dospjela u finansijsku situaciju koja je identična Grčkoj. Ali, ona je tu stigla iz sasvim suprotnog pravca. Ako su prema Grčkoj zvaničnici EU ponekad pokazivali podozrenje, Španija je bila svijetli primjer uspješnosti evropskih reformi. Savjet ministara EU dodijelio joj je tri zlatne zvijezdice i godišnju pohvalu ukazujući da „njena budžetska strategija predstavlja dobar primjer fiskalne politike“. Riječi pohvale stigle su u vremenu kada su toksični krediti (pretežno njemačkih banaka) dostigli nivo uzbune crvenog svjetla. Londonski „Telegraf“ (A. Evans-Pritchard) o ovom piše pod ubjedljivim naslovom „Evropska paklena mašina je osakatila Španiju“. Španija je u vrtlogu narastajućih dugova i deflacije. Stopa nezaposlenosti je rekordna i zbog pada proizvodnje pokazuje tendenciju rasta. Javni dug je u fazi eksplozije, uz najveću opasnost da pocijepa državu po osnovu sukoba regiona. Valensija kasni sa plaćanjem svojih računa više od godinu dana, dugujući uglavnom farmaceutskim kućama i ustanovama javnog zdravlja. Dugovi regiona dostigli su 135 milijardi evra, predstavljajući 12,6 procenata BDP. Katalonski šef Artur Mas je objavio da nema više novca za bilo kakva plaćanja, čime se odnosi između Barselone i Madrida balansiraju na ivici rata. Više od milion i po Španaca je prestalo sa plaćanjem stambenih hipoteka i ostavši bez ičega živi od ušteđevina ili od privremene državne podrške od 420 evra mjesečno.
Ali, ponovimo, Španija je uradila sve kako je od nje traženo. Složila se i sa planom koji je stajao karijere Silvija Berluskonija. Na kraju, nacionalizovala je „Bankiu“, četvrtu po veličini domaću banku, smjestivši u nju gotovo 30 milijardi evra toksičnih hipotekarnih kredita. Uvela je oštre mjere (socijalne) štednje, ali i nedavno odlučila da iz budžeta obezbijedi  dodatnih 23,5 milijardi za njenu dokapitalizaciju. Sredinom maja objavljeno je da je za ovu namjenu potrebno manje od pet milijardi, dvije nedjelje kasnije bilo je 19 milijardi, da bi konačna cifra bila propraćena ciničnim uvjeravanjem zvaničnika banke da se ne radi o operaciji spasavanja, nego o dobroj investiciji u (propalu) banku. Dakle, na penzijama i ljekovima mora da se štedi. U bankama koje vrtoglavo guraju u propast, nekoliko desetina milijardi evra više ili manje, ne izaziva posebno uzbuđenje.
Uprkos svemu, vlada Španije nema novca i mora da se dodatno zadužuje. Cijena njenih desetogodišnjih državnih obveznica (standardni oblik kojim se država zadužuje na tržištu kapitala) samo u posljednjoj nedjelji je porasla za dvadeset procentnih poena i iznosi 6,5 odsto godišnje. U teoriji i praksi, ustanovljena je granica (šest odsto) do koje se ovim dugovima može upravljati. Sve preko toga je zona prezaduženosti i signal investitorima da bježe. Uzgred, iste obveznice italijanske vlade, u istoj nedjelji, porasle su do nivoa od 5,87 odsto.
Budući da niko više ne želi da kupuje tako slabe vrijednosne papire, a neko mora – jer bi Španija bankrotirala, njena vlada primorava domaće banke da to rade. Najverovatnije uz obećanje da će im pomoći da savladaju sasvim izvjesne gubitke. Njemačke banke, koje su donedavno bile glavni kreditori, masovno bježe iz ovih obveznica, što, dodatno, vrši pritisak na rast cijene zaduživanja država evropske periferije. Istovremeno, stvara se privid da privrede centralne zone EU stoje sjajno, jer njihove obveznice (ali, pazite i one se stalno i dodatno zadužuju) bivaju jeftinije. Razumije se da je u pitanju tek kratkotrajni privid, što će budući mjeseci nesumnjivo potvrditi.

KUPOVINA VREMENA
„Evropska centralna banka“ je razglasila svoju odlučnost da sa hiljadu milijardi (trilion) evra stabilizuje evropski bankarski sistem. Već u februaru banke su pozajmile preko 220 milijardi, da bi narednog mjeseca porast zaduženosti kod ECB bio 86 odsto i dostigao 316 milijardi evra. Da bi zaustavila ovaj mahniti rast ECB je postavila strožije uslove, zahtijevajući da banke obezbijede sopstvena sredstva (ispune racio adekvatnosti) od devet odsto. Prema procjenama MMF-a, evropskim bankama će do juna ove godine biti potrebno dodatnih 152 milijarde da bi dosegle ovaj nivo pokrivenosti. Ukoliko to ne uspiju, na naplatu će dospjeti, znači biće nenaplativo, ukupno tri triliona evra zajmova i depozita. Jun je pred vratima, novca izgleda nema, a nova kula od karata izlazi na promaju.
„Centar za studije evropske politike“ (CEPS) misli da će španske banke biti prisiljene da otpišu 270 milijardi evra nenaplativih potraživanja. Inače, one su na bazi depozita od 1,2, triliona dale zajmove u iznosu od preko dva triliona evra. Samo ova cifra otrežnjujuće utiče na mogućnost da pozajmljivači ugase svjetsko tržište kapitala. U pokušaju izvlačenja iz ove nevolje, španske banke su već od ECB-a pozajmile 316 milijardi evra.
Šta radi španska vlada? Suočena sa sličnom nevoljom svaka bi suverena vlada promijenila svoje politike i to na svim nivoima. Ali, ova ne može da devalvira svoju valutu. Ne može da smanji rate otplate ili da štampa novac. Ne može da angažuje garanta posljednjeg utočišta (svoju Centralnu banku) da bi spriječila nacionalni bankrot. Jedino što može, jeste da lamentira. „Evropa je morala da nađe neki odgovor, budući da mi više dugo ne možemo da nastavimo ovako“, rekao je njen predsjednik Mariano Rajol. EU mu je naredila da svoj budžetski deficit sreže sa 8,9 na 5,3 procenta BDP. Ovaj put zbog terapeutskih razloga.

UBICA JE…
Na osnovu ovakve „scene zločina“ istraga može biti privedena kraju. Motiv je tu. U pitanju je novac i to ogroman. Jer, u svijetu finansija se ne stvara nova vrijednost. Jedna strana mora da izgubi da bi druga dobila. Jedini koji zarađuju u ovom besmislenom užasu su „veliki momci“ sa Volstrita i londonskog Sitija. Među njima su prvi ljudi velikih banaka koje nameću uslove svima ostalima. Zločin je izvršen na krajnje jednostavan i drzak način. Istim sredstvima kao i na samom početku krize.
„Veliki momci“ pakuju finansijske derivate (CDS) i prodaju ih investitorima. Oni naplaćuju i osiguranje protiv bankrota bilo kojeg papira u snopu. To veoma podsjeća na postupak u kojem vi zaključite osiguranje protiv požara na kuću prvog komšije, a onda tu kuću zapalite i lijepo zaradite.
Kada se pročuje da su neke državne obveznice nesigurne, troškovi njihovog osiguranja značajno porastu. To utiče na rast opšte cijene zaduživanja i spirala počinje da se okreće. Pravi igrači imaju moć da stvore i pokrenu takve procese. Njihova ofanziva se sastoji u guranju troškova zaduživanja Grčke, Španije, Italije… ili koga oni sami odrede. Pri tome oni zarade veoma mnogo budući da, kao iskusni finansijski gusari, znaju da će ECB ili nacionalne vlade ustati u odbranu svojih obveznica. Ali, njihova vještina je da se na vrijeme izmaknu od tako stvorenog toksičnog otpada. U pravom trenutku, oni će prodati sve svoje snopove (CDS) odlazeći što dalje od španskih dugova i uvjeravajući sve ostale da je u pitanju fer igra.
To kako banke stvaraju novac iznad je svakog razuma, ali je u potpunosti u skladu sa zakonima i bankarskom regulativom. Sve što one rade sastavni je dio sistema. A zašto se tako nakaradni sistem održava i usavršava trebalo bi da odgovore političari, na osnovu čijih glasova je sva regulativa napravljena upravo tako. Oni to neće uraditi u datom personalnom sastavu, budući da su odavno korumpirani od „velikih momaka“.
Sav novac koji postoji stvoren je na bazi duga koji država, korporacije i građani imaju prema bankama. Banke pozajmljuju novac koji nije njihov, jer on u stvarnosti i ne postoji. Postoji samo dopisana vrijednost na nečijem računu. Kada uzmete kredit za potrošnju, kupovinu stana ili putovanje jedino što je realno jeste vaša obaveza da narednih godina, od svojih primanja, izdvajate za rate otplate. Banka vam nije dala ništa, a uzeće vam sve što znate ili i ne slutite. Jednako je sa državnim dugom. Ono što se kod njega kupuje i prodaje među „velikim momcima“, jesu buduća davanja koja će biti prikupljena surovim metodama poput onih u Grčkoj, Španiji… Zato, kada političari danas govore o „novcu poreskih obveznika“ o kojima mora da se vodi računa, razuman čovjek mora da uzdahne: „Bože, kako to podlo zvuči“!

[/restrictedarea]