Antisrpska paranoja Federalne televizije

Pisati na temu govora mržnje u pojedinim bosanskohercegovačkim medijima, osvrćući se prije svega na emisiju Krnja Velika Srbija koja je 9. januara emitovana u sklopu emisije 60 minuta specijal na Federalnoj televiziji, svojevrsni je mač sa dvije oštrice. S jedne strane, oćutati pred tako silovitim ispadom verbalnog nasilja usmjerenog na srpski narod prišivajući mu, tom prilikom, etiketu da je „genocidan“, da unazad 150 godina politički djeluje kroz matricu „velikosrpske zavjere“, značilo bi saglasiti se sa svime iznesenim. S druge strane, medijsko prozivanje FTV-a i ukazivanje na svu štetnost i pogubnost emitovanog sadržaja, tom medijskom produktu daje snagu velikog praska, koji se iznenada desio, a čije se posljedice sve više umnožavaju i šire.

Emitovanje Krnje Velike Srbije, poput pada kasetne bombe, aktiviralo je na desetke novinskih kolumni i komentara, koje su u svojstvu „bombica“ eksplodirale po štampanim medijima i Internet portalima, nastojeći da matična bomba nanese razdor i štetu u što većem obimu.

Otkud baš sada na dnevnom redu preispitivanje novije srpske istorije, od osmanske imperije do danas? Teorija postavljanja dnevnog reda, jedna od teorija masovnog komuniciranja koja zastupa tezu da mediji snažno utiču na javno mišljenje, definiše se kao medijsko određivanje i nametanje široj javnosti aktuelnih pitanja, problema i tema. Prema toj teoriji, predstavnici vlasti, političkih partija i drugih interesnih grupa, skupa sa medijskom elitom, nameću „pitanja od društvenog značaja“, na kojoj počiva cjelokupna ekonomsko-politička orijentacija društva.

Šta je stvarni uzrok postavljanju na dnevni red emisije Krnja Velika Srbija i u njoj branjene teze da su Srbi „genocidan narod“? Svečanost obilježavanja 20 godina postojanja Republike Srpske svakako jeste povod, ali ne nužno i uzrok. Zbog čega je ova priča došla na dnevni red baš u ovom trenutku i ko stoji iza nje? Sve što se desilo poslije pomenute emisije potvrđuje da se ne radi samo o prilogu grupe novinara, već da je riječ o znatno ozbiljnijem i veoma opasnom projektu s ciljem satanizacije svih Srba na prostoru Balkana i širenja mržnje ostalih naroda prema Srbima. Djelimično je to u funkciji obustave istrage protiv 14 lica, među kojima su Ejup Ganić, Zaim Backović i Jovan Divjak, u slučaju „Dobrovoljačka“. Računalo se da će tako lakše proći obrazloženje da „u radnjama osumnjičenih lica nisu sadržana obilježja krivičnog djela“, amnestirajući tako od odgovornosti bošnjački politički i vojni vrh, i prebacujući odgovornost na niži nivo. A važno je, i te kako je važno, ustanoviti istinu u slučaju „Dobrovoljačka“ jer će ta istina dati odgovor na pitanje „ko je prvi bacio kamen“? Bilo kako bilo, činjenica je da smo u istom vremenskom periodu, na medijskom dnevnom redu, imali dvije udarne lokalne teme: slučaj „Dobrovoljačke“ i tezu da su Srbi „genocidan narod“.

Pored toga što diskriminatorski zastupa tezu o Srbima kao genocidnom narodu, emisijaKrnja Velika Srbija je specifična i po tome što u javni diskurs uvodi ideju o nekakvoj velikosrpskoj teoriji zavjere.

Šta je zapravo teorija zavjere? Teorija zavjere, prema Radetu Bojanoviću, sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, jeste konstrukcija – tvrdnja da je na djelu zavjera, koja ne postoji. Tvrdnja da Srbija unazad 150 godina radi na stvaranju velikosrpske države je konstrukcija – tvrdnja koja ne stoji, dakle, teorija zavjere. Tvrdnja da Načertanije, Ilije Garašanina, iz 1844. predstavlja „Sveto Pismo“, kog se pridržavaju svi ključni srpski političari posljednjih 150 godina je konstrukcija, teorija zavjere. Tvrdnja izrečena u emisiji da sve ono što se desilo na Balkanu poslije Načertanija „jasna je potvrda kontinuiteta provođenja, tačnije, pretvaranja jednog nacional-romantičarskog plana u genocid, sve do današnjeg dana“ je konstrukcija – tvrdnja koja ne stoji, dakle, teorija zavjere.

Prema teoriji zavjere, svi bitni, posebno politički događaji, nastaju kao rezultat zakulisnog djelovanja moćnih grupa i pojedinaca. Tako su novinari FTV-a te “moćne grupe i pojedince” prepoznali u srpskim intelektualnim krugovima i predstavnicima krovnih nacionalnih institucija, kao što su SANU, Srpska književna zadruga ili Klub književnika. Za Klub književnika 80-ih godina, autori emisije kažu: „Bio je to intelektualni centar Srbije koji je djelovao planski oprezno i vrlo perfidno, poput rotarijanskog ili masonskog centra, bio je to klub koji je daleko od očiju javnosti povlačio konce kulture i politike. Svi koji su pokušali dokučiti ili objaviti o čemu se tu radi bili su uklonjeni.“ Ovakvo predstavljanje Kluba književnika asocira na teorije zavjere koje eksploatišu autori lake literature.

Teorija zavjere se, prema Pajpsu, dokazuje kvaziargumentacijom. On kaže: „Tako, na primjer, autori teorija zavjere iznose mnoštvo podataka koji su istiniti, ali nisu dovoljno relevantni za teoriju koja je predmet analize. Stvaraju privid učenosti, koju više autora naziva kvaziučenošću, na taj način što citiraju obimnu literaturu, što navode titule mnogih autora koje citiraju, što tvrde da imaju pouzdane izvore za svoje informacije. Dok se zavjera otkriva i dokazuje valjanim argumentima, teorija zavjere ne može biti dokazana.“ Teorija o „genocidnom projektu Velike Srbije starom 150 godina“, koju brane novinari FTV-a, uprkos pozivanju na brojne i ugledne izvore, ničim nije potvrđena, ne samo u zvaničnoj istoriji, nego ni u samoj emisiji. Tobožnji genocid koji je srpska vojska počinila za vrijeme balkanskih ratova, novinari FTV-a „dokazuju“ izjavom Dubravke Stojanović, profesora istorije XX vijeka Univerziteta u Beogradu, koja govori da su u balkanskim ratovima sve strane činile zločine, dakle i Srbi i Grci i Bugari i Turci. Ratni zločini su jedno, genocid je drugo. Nijedan drugi argument, osim izjave Dubravke Stojanović, nisu ponudili.

Dalje, „Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države, dijaspore i Srba u regionu“ koju je usvojila Vlada Srbije, jedan ni po čemu sporan dokument, novinari FTV-a doživljavaju i predstavljaju kao „najnoviji velikosrpski projekat SANU-a, Memorandum 2“, nastavak dvovjekovnog sna i jave na stvaranju velike srpske države, države koja se na jasnim postulatima i jednakim intenzitetom bez prekida, uz zanemarive taktičke izmjene, stvarala 150 godina.“ Čedomir Popov, predsjednik Matice srpske, na to odgovara da „nijedan srpski nacionalni program, zvanični, koji je sprovođen, nije bio velikosrpski“, i kako velikosrpska ideja čak nije potekla od Srba, nego od Austrougara. Međutim, mozak koji je uvučen u teoriju zavjere „mudro“ će i u predsjedniku Matice Srpske prepoznati konspiracionistu i odbaciti njegovo mišljenje kao lažno i obmanjujuće.

Ono što je najviše sporno kod teorija zavjere jesu motivi i ciljevi njenog nastanka. Prema Bojanoviću, autori teorije zavjere često konstruišu teoriju zavjere kao izgovor za stvaranje neprijateljskog raspoloženja prema nekoj grupi ili radi preduzimanja agresivne akcije prema nekoj grupi, prepoznajući agresiju ujedno kao najčešći motiv teorije zavjere. U tom kontekstu, autor zaključuje da su „teorije zavere, najčešće, pretekst ili opravdanje za poziv na kažnjavanje onih kojima se imputira kovanje zavere“. Autor, dalje, navodi kako su istraživanja na polju teorija zavjere pokazala kako su „produkcija i prihvatanje teorija zavere bili posebno rašireni u kriznim periodima – uoči ratova, za vreme ratova, u prelaznim periodima, u vremenima ekonomskih kriza i sl. Takođe, istraživanja pokazuju da u najvećem broju slučajeva, teorije zavjere kuju pripadnici jedne ideologije spram pripadnika druge ideologije, zapadne zemlje na račun istočnog komunističkog bloka i sl. Veoma česti korelati teorija zavjere jesu mržnja i strah, npr. mržnja i strah od Jevreja, koji su stajali iza optužbi za jevrejsku teoriju zavjere.

Uzevši sve to u obzir, vidimo da se teorija zavjere ispoljava kao jedan od najperfidnijih, najopasnijih vidova govora mržnje, koji su prethodili najvećim zločinima u modernoj istoriji. Reklo bi se da teorija zavjere treba da opravda namjere i posluži kao izgovor za obračun, u ovom slučaju sa Srbima. Tako je školski primjer teorije zavjere prema kojoj su Jevreji nastojali da zagospodare svijetom, bila izgovor za obračune sa Jevrejima širom svijeta. Staljinova teorija zavjere, prema kojoj su se mnoge grupe i narodi zavjerili protiv sovjetske vlasti, bila je opravdanje za oko 20 miliona žrtava u toku njegove vladavine.

Ovakvi medijski sadržaji pokušavaju da na temelju masovnog zločina koji se 1995. godine dogodio u Srebrenici, srpskom narodu prišiju epitet „opasan“, „genocidan“, od balkanskih ratova do današnjih dana. Tako predstavljen, srpski narod kod svojih sunarodnika treba da pobuđuje samo strah i mržnju, i sve što mržnja nosi sa sobom. Ovakvi medijski sadržaji predstavljaju sijanje vjetra, sa namjerom da se u doglednom trenutku požanje oluja. Nada Ler Sofronić, u tekstu Kultura nasilja i govor mržnje piše kako izricanje negativnih stereotipa u javnom prostoru jeste govor mržnje, diskriminacijski diskurs i verbalna agresija, koja je najčešće opravdanje i uvod u otvoreno fizičko nasilje, progone i pogrome. Uprkos svemu gore iznesenom, medijski eksperti Regulatorne agencije za komunikacije BiH još uvijek vijećaju da li emisija Krnja Velika Srbija sadrži govor mržnje. A RAK BiH, čini mi se, zabranjuje emitovanje sadržaja koji „prenose jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje između zajednica u BiH”. Ili je to samo mrtvo slovo na papiru…

Zastrašuje i činjenica da novinari FTV-a nisu usamljeni u tom kovanju antisrpskih zavjera, iznošenju laži, irelevantnih istina, jednom rječju, sijanju vjetra. Optužbe slične onima koje smo 9. januara mogli čuti na ovom javnom servisu, orkestrirano su se mogle čuti i iz susjednih država, Srbije i Crne Gore, kroz izjave Andreja Nikolaidisa i Čede Jovanovića. To ukazuje da iza Krnje Velike Srbije ne stoje samo novinari FTV-a nego čitav politički koncept, koji priču o velikosrpskoj zavjeri koristi kao paravan za izazivanje mržnje prema Srbima i za političko obračunavanje sa njima. A da konac djelo krasi potvrđuje, uza sve gore navedeno, ukomponovana promocija filma Andželine Džoli, U zemlji krvi i meda koji na emotivno upečatljiv način, kako to samo holivudska mašinerija umije, poput eha, globalnom auditorijumu treba da prenese laži o Srbima.

Centri koji kuju antisrpske zavjere izvjesno je da nisu na ovim prostorima. Ovdje su samo oni koji tu teoriju, iz ovih ili onih razloga, artikulišu. „Anonimni” kreatori to rade u svom interesu. Njihov cilj je da nas zavade i tako vladaju nama. I u tome su, na našu žalost, i zahvaljujući nama, veoma uspješni. Najlakše im je bilo stvoriti strah koji proizvodi mržnju manjih naroda prema najbrojnijem na ovom prostoru – Srbima. To, s druge strane, izaziva strah i mržnju kod Srba. U zatvorenom krugu, u kojem smo se našli, niko nikog ne podnosi. Začarani krug mržnje mora da bude zamijenjen mukotrpnim putem tolerancije, uvažavanja i međusobnog razumijevanja. Što prije, to bolje. Ima, još uvijek, nade.

Izvor  Nezavisne novine