Isprepadani Ustavni sud i osioni VSS

Piše Ratko Marković

Ustavni sud je za gotovo dve godine od 837 slučajeva postupak po žalbi sproveo u svega dva slučaja, a i kada se oglasi danas jedno rekne, a sutra, još više uplašen, rečeno porekne

Stvari sa izborom sudija u Srbiji stoje isto kao sa zemljotresima u Japanu. Jačinu potresa koji je izazvao Visoki savet sudstva (VSS), 25. decembra 2009. godine, donošenjem jedinstvene odluke u kojoj je nanizao 837 sudija koje nisu izabrane za istu dužnost, zbog čega im je ta dužnost prestala, ni Rihterova skala nema dovoljno podeoka da izmeri. A onda, pošto je stvar sa sudstvom otišla bestraga, umesto da se, kao posle svake kataklizme, krene s pojačanim poletom u izgradnju novog, krenulo se u popravku starog, u zemljotresu rastresenog i u temeljima poljuljanog. Bolest koju ne može izlečiti ni klasična, ni alternativna medicina jer život sudstva mora krenuti iznova, preuzeo je (pre bi se reklo primoran) da leči Ustavni sud koji cepteći od straha i nesigurnosti vrluda između Scile (naloga vladajuće politike) i Haribde (Evropske unije, kojoj se ipak ne može prodati tante za bupe).
Ustavni sud se, najpre, u vezi s brljotinom VSS-a za čije je raspetljavanje nadležan oglašava poput Halejeve komete (za gotovo dve godine je od 837 slučajeva postupak po žalbi sproveo u svega dva slučaja), a i kada se oglasi danas jedno rekne (u odlukama donesenim od uteranog straha u febrilnom stanju, pa zbog toga onako nemuštim i haotičnim u redosledu tema), a sutra, još više isprepadan, rečeno porekne. Kada je pre neki dan predsednica Društva sudija ponovila ono što je u svojoj odluci izričito rekao, taj isprepadani Ustavni sud je, pošto je, verovatno, preko noći imao moru informativnog razgovora s onima kojima duguje svoj mandat, to već sutradan brže-bolje porekao, upinjići se da u saopštenju za javnost dokaže da njegov pravni stav u drugoj od ukupno dve odluke koje je doneo predsednica Društva sudija nije dobro protumačila.

KAKVI STE MI VI SRBI, TAKVA SAM VAM JA NATA
Epicentar ovog besprimernog sudskog zemljotresa je VSS. Posao u vezi s izborom sudija „za trajno obavljanje sudijske funkcije“, što mu je osnovna nadležnost, obavio je u stilu najboljeg sledbenika Brozove maksime da „sudije ne treba da se drže zakona kao pijan plota“. U tom smislu, „trezan kao biljka“, VSS je od 5.030 prijava na raspisani oglas za izbor sudija (od kojih su 2.373 podnele sudije), oborivši rekord Huseina Bolta u trčanju na istoj stazi, izabrao 1.531 sudiju, a pošto je posle izvesnog vremena prebrojao neizabrane kandidate objavio je jedinstvenu listu od 837 neizabranih sudija. To bi mogao da bude znak koliko ima trulog, već sasvim gnjilog, u državi srpskoj. U toj državi su proizlazi, sve do spomenute kataklizmičke odluke VSS-a sudile 837 nestručnih, nesposobnih i nedostojnih sudija. Kad bi se kojim čudom i za poslanike i za ministre formirao filter pandan VSS-u, ko zna koliko bi se tek tu našlo škarta.
VSS je, u teoriji, prefinjena demokratska ustanova, sublimacija i apoteoza sudske (time i sudijske) nezavisnosti. Ona, kao i odgovarajuće ustanove u svetu ne sudi, ali određuje ko će da sudi. Sastoji se od sudija koje biraju sudije, umesto da ih bira zakonodavna i izvršna vlast, u kojoj mogu sedeti ljudi bez ikakve profesije i sa malo ili nimalo škole. Dostojanstvo i autoritet takvoj ustanovi posebno daje njen predvodnik, ličnost nespornih nacionalnih zasluga, dakle nacionalnog, a često i svetskog formata. On je garant nezavisnosti i autoriteta sudske vlasti. U Francuskoj je to, u svoje vreme, bio De Gol, za njim Pompidu, Žiskar Desten, Žak Širak. U Srbiji je to jedna Nata Mesarović, već drugi put. Komentar bi mogao biti odgovor Nikole Pašića na kritike opozicije što se u politici ne ponaša kao Gledston u Engleskoj: „Kakvi ste mi vi Englezi, takav sam vam ja Gledston“. S obzirom na to ko sve predvodi ustavne institucije u Srbiji, Nata Mesarović je prava mera za VSS.
Stvari ne stoje ništa drukčije ni sa institucijom VSS-a. To je državni organ koji je u radikalno promenjenoj ustavnosti Srbije najteže došao na svet (teže i od ombudsmana, oko koje reči su mnogi, izgovarajući je, „slomili jezik“) gotovo carskim rezom. Začet kao zakonska kategorija (prvobitno se nije našao u sazvežđu ustavnih institucija), s najpre predlažućom funkcijom za izbor sudija i javnih tužilaca, doživeo je da ga Ustav udostoji pomena tek 2006. godine. Nažalost, formiran je ne kao autonomni organ, nego kao privezak Narodne skupštine, što najviše dolazi do izražaja u izboru njegovih članova. Sastoji se od tri člana koje je Skupština izabrala na drugi odgovarajući položaj (članovi po položaju) i od članova koje je Skupština izabrala baš za položaj člana VSS-a (izborni članovi, od kojih su šest sudije, jedan je advokat, a jedan profesor pravnog fakulteta). Uglavnom svi oni, posredno ili neposredno, status člana VSS-a duguju telu koje se formira isključivo na stranačkoj osnovi. A to znači da ne mogu postati članovi VSS-a ukoliko se „ne dopadaju“ stranačkoj većini u Skupštini. Kad postanu članovi, zahtev za „dopadanje“ samo se produbljuje.
U Zakonu koji ga oblikuje postoji jedna vrlo kompromitujuća odredba koja se tiče šest sudija prvog sastava VSS-a. Po njoj član prvog sastava VSS-a iz reda sudija prestankom mandata člana „nastavlja da obavlja sudijsku funkciju u neposredno višem sudu u odnosu na sud u kojem je obavljao sudijsku funkciju, pod uslovom da ispunjava uslove za izbor sudije u tom sudu“. On će, dakle, postati sudija Višeg suda bez izbora, zakonskim automatizmom. Takva, izuzetna nagrada, ne daje se za obavljanje redovnog, nego nekog vanrednog posla, posle čega sledi i vanredno unapređenje. Ovo je primer zakonske odredbe kojom je legalizovana korupcija. Poslušnost se plaća višim zvanjem!

SUPROTNOST PRAVNOJ DRŽAVI
No, ni u takav VSS Ustav i zakon nisu imali puno poverenje. Njegova nadležnost izbora sudija je skoro prepolovljena. On bira samo sudije za trajno obavljanje sudijske funkcije, a one koji se prvi put biraju za sudiju (na tri godine) bira Narodna skupština na predlog VSS-a. Dakle, u taj profesionalni red se ne može ući bez potvrde Narodne skupštine o političkoj podobnosti (sa stanovišta parlamentarne većine) kandidata za člana tog reda.
Nevolja u vezi s izborom sudija otpočela je time što taj prvi sastav VSS-a, koji je sproveo Vartolomejsku noć (masovni pokolj) među sudijama, nije bio oformljen u skladu s Ustavom i zakonom. Nedostajala su mu, najpre, tri člana (sudija, advokat i profesor), a sve do kraja sudijskog masakra jedan (profesor, koji ume, kad nemaju znanje, da pravi samo masakre među studentima). I pošto ni Ustav, ni zakon nisu predvideli da VSS može raditi u nepotpunom sastavu, to znači da VSS postoji samo kad su izabrani svi njegovi izborni članovi. Bez tog uslova, on nikada ne može održati konstitutivnu sednicu, što znači da se ne može konstituisati. To je zbog toga što njegovi članovi imaju različite izborne osnove, tj. osnove predstavljanja u VSS-u. A on je sve to uradio, suprotno Ustavu i zakonu. Tom prilikom je došlo prvo herostratsko čuvenje Ustavnog suda. Da ne pocrveni od srama, on utvrđuje da se „zbog nepotpunog sastava Saveta ne dovodi u pitanje zakonitost njegovog rada i odlučivanja“ . To bi bilo kao kad bi se sterilnom mužu majke deteta priznalo očinstvo!
Saradnja ova dva organa se u istom smeru nastavila. Sve što zabrlja VSS proba da zataška Ustavni sud, a kad ni on nema više kud, osim da oskrnavi pravničku profesiju do kraja, dolaze izmene i dopune pravosudnih zakona, kako bi se bruka zataškala s najvišeg mesta, što se dogodilo na samom kraju 2010. godine.
Premda delinkvent u povratku, VSS je doživeo takvo uvažavanje da se zbog ispravljanja njegovih grehova menja zakon, pošto se uvidelo da Ustavni sud, koliko god imao dobru volju da to učini, nije mogao zbog svoje sporosti i trapavosti  da to izvede. Zakonskim dopunama su nesprovedeni postupci po žalbama (ustavnim žalbama) neizabranih sudija okončani pred Ustavnim sudom i ustupljeni na rešavanje VSS-u. Od tih izmena žalbe će se smatrati prigovorom na famoznu jedinstvenu odluku VSS-a o neizboru. Tako je prvobitno jednostepeni postupak izbora sudija za trajno obavljanje sudijske funkcije, pošto Ustavni sud tu ima samo kasatorna ovlašćenja, postao lažni dvostepeni, s tom anomalijom da o prigovoru na neizbor odlučuje isti organ (VSS) koji je doneo odluku o neizboru. Tek posle korišćenja tog pravnog sredstva postoji mogućnost korišćenja pravnih sredstava za obraćanje Ustavnom sudu. Zakonodavac time nije mogao opaliti Ustavnom sudu veći šamar za njegovu pipavost i nesposobnost.
Šta je to VSS učinio u vezi s izborom sudija za trajno obavljanje sudijske funkcije da se ni pravnička, ni opšta javnost ne mogu umiriti, evo, već blizu godine i po od donošenja njegovih odluka? Najjednostavnije rečeno, on se oteo od prava, ponašao se arbitrarno i autoritarno, gotovo drsko, i to ne samo prema sudijama koje nije izabrao, nego i prema svakom ko bi se usudio da kritikuje njegov rad. Dugo je sebe smatrao nepogrešivim.
Premda je za sudije VSS prilikom opšteg izbora sudija bio dužan da sprovede poseban postupak, on je taj postupak smandrljao u roku koji zaslužuje mesto u Ginisovoj knjizi rekorda. A onda je doneo jedinstvenu odluku, po kojoj sudijama koje nisu izabrane prestaje mandat 31. decembra 2010. godine. Ta odluka je sklepana kao i postupak koji joj je prethodio. Ona je jedna ista za svih 837 neizabranih sudija, kao da svima njima iz istog razloga prestaje sudijska dužnost. Shodno tome, za sve neizabrane sudije važi isto obrazloženje – da nisu ispunili uslove za izbor u sud za koji su podneli prijavu, predviđene članom 45. Zakona o sudijama i čl. 1, 13. i 14. Odluke o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, sposobnosti i dostojnosti za izbor sudija i predsednika sudija, koju je doneo VSS. Ni reči o tome da li otpali sudija ne ispunjava nijedan ili samo jedan od traženih uslova (što je za neizabrane sudije važno da znaju zbog navoda u žalbi). O dokazima i razlozima neispunjavanja uslova – ni pomena. O nekakvom ostvarenom uvidu prijavljenih na oglas u te razloge – ni pomena. O dopustivom pravnom leku protiv odluke – opet ni pomena. A zašto bi je i bilo kad VSS unapred zna da su razlozi neizbora takvi da im nema leka. VSS se ponaša kao da donosi deklarativni pravni akt – da samo konstatuje činjenice predviđene zakonom za koje je zakon vezao određene pravne posledice, a ne konstitutivni – da on sam utvrđuje činjenice za koje smatra da su dovoljan razlog za neizbor sudije. Sve se to događa u državi koja već u prvom članu svoga Ustava kaže da je „zasnovana na vladavini prava“.
Ovakva odluka moguća je jedino u partijskoj državi, koja je suprotnost pravnoj državi. Na bezličan, sumaran i krajnje uopšten način lišiti 837 sudija dužnosti i ostaviti ih i bez zvanja i bez posla, a da se pri tom ne zna da li je to zbog toga što je neko od njih nestručan, neosposobljen, nedostojan ili sve to zajedno bilo je moguće u brojnim Staljinovim čistkama, kada nisu bili važni ni postupak, ni odluka, nego samo egzekucija.

PODACI ZA GINISA
Pola godine posle ove „omnibus“ odluke, jedne za 837 nužno različitih slučajeva, bojažljivo se oglasio Ustavni sud u slučaju Saveljić protiv VSS, u svojoj većinskoj odluci donesenoj povodom žalbe neizabranog sudije Saveljića na jedinstvenu odluku VSS-a. Ustavni sud se u njoj, ne upotrebivši sve raspoložive argumente za poništavanje jedinstvene odluke pod tačkom 662, u kojoj je ime neizabranog sudije Saveljića, utvrdio dva pravna stava: prvi, da neizabrane sudije imaju pravo na žalbu Ustavnom sudu (da imaju pravo na ustavnu žalbu ili na žalbu, što sve zavisi od toga koji je pravni propis merodavan za primenu), što nije trebalo da kaže Ustavni sud jer je to već rekao Ustav (član 36. stav 2); drugi, da odluka o neizboru sudije „mora da sadrži individualizovane razloge zbog kojih određeno lice nije izabrano“. To je, inače, i najbolje mesto u nepotrebno detaljnoj i čestim ponavljanjima istog opterećenoj odluci Ustavnog suda koja glasi: „Navođenjem konkretnih, individualnih razloga zbog kojih sudija nije izabran za stalnu sudijsku funkciju, usled kojih mu je prestala sudijska dužnost, donosilac osporenog akta iznosi argumente na osnovu kojih se može zaključiti da njegova odluka nije posledica samovolje i arbitrarnosti, a istovremeno se licu na koje se odluka odnosi daje mogućnost da delotvorno koristi pravno sredstvo koje mu stoji na raspolaganju radi osporavanja osnovanosti donete odluke.“ To što nije znao VSS, zna svaki student prve godine Pravnog fakulteta koji je naučio Uvod u pravo i Ustavno pravo. Pa šta onda reći o stručnosti, koja je jedan od tri uslova (traži se kumulativno ispunjenje sva tri) za izbor sudije, predsednice Vrhovnog kasacionog suda, po položaju i predsednica VSS-a, i šest sudija kao izbornih članova VSS-a? Kada bi predstojao novi hipotetički opšti izbor sudija, ne bi se našao bolji razlog za njihovu nestručnost i time za neizbor za trajno obavljanje sudijske funkcije.
Odluka Ustavnog suda u slučaju Saveljić protiv VSS (od 28. maja 2010) s dva navedena pravna stava i pravni stav Ustavnog suda utvrđen 25. marta 2010. godine (da sudijama koje nisu izabrane na stalnu sudijsku funkciju „sudijska dužnost prestaje na osnovu pojedinačne, obrazložene odluke Visokog saveta sudstva koja, između ostalog, mora da sadrži individualizovane razloge zbog kojih određeno lice nije izabrano, a temelje se na uslovima za izbor sudija propisanih odredbama člana 4-5. Zakona o sudijama i bliže određenim Odlukom o kriterijumima i merilima za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti za izbor sudija i predsednika sudova“) prvi su koraci preduzeti u pravcu pravne kultivizacije oholog i osornog VSS-a, dotle čvrstog mišljenja da on daje poslednju i konačnu reč o izboru sudija za trajno obavljanje sudijske funkcije.
U svojoj drugoj odluci, Tasić protiv VSS, od 21. decembra 2010. godine Ustavni sud je, verovatno podučen od strane odgovarajućih evropskih tela, i dalje neukom i tvrdoglavom VSS-u održao lekciju najpre o tome kakvo je telo VSS i kojih je sve standarda pravično sprovedenog postupka dužan da se pridržava. Ništa od toga nije bio „izum“ Ustavnog suda, sve je to izbor iz pravnih stavova Evropskog suda za ljudska prava, izloženih u brojnim slučajevima koje je rešavao.
VSS je posle načelnih pravnih stavova Ustavnog suda utvrđenih u odluci Saveljić protiv VSS, doneo 564 pojedinačne odluke o prestanku sudijske dužnosti koje se odnose na neizabrane sudije (još jedan podatak za Ginisa). Neizabrana sudija Tasić žalila se Ustavnom sudu i protiv famozne jedinstvene odluke VSS o neizabranim sudijama (na spisku od 837 neizabranih sudija ona je pod tačkom 759) i protiv pojedinačne odluke o prestanku sudijske dužnosti, koju je VSS doneo postupajući po pravnom stavu Ustavnog suda izraženog u načelnom stavu od 25. marta 2010. godine i u slučaju Saveljić protiv VS8 od 28. marta 2010. godine. Pošto je VSS i tu pojedinačnu odluku doneo u svom stilu, navrat-nanos, očigledno ne razumevajući prirodu stvari o kojoj odlučuje i principe pravično sprovedenog postupka odlučivanja o njima, Ustavni sud ga je držeći se pravih stavova Evropskog suda za ljudska prava podučio sledećem.
Najpre da je VSS državni organ („nezavisan i samostalan“) koji jednostrano (autoritativno) odlučuje o pravima, obavezama i zakonskim interesima drugih, te da se stoga može smatrati posebnim nezavisnim sudom (Tribunalora) osnovanim zakonom. Kao pravi sud, on je dužan da se pridržava standarda pravičnog sudskog postupka. Ti standardi se, kako pravilno primećuje Ustavni sud, primenjuju ne samo u građanskim i krivičnim stvarima, nego i u upravnim, disciplinskim, carinskim i fiskalnim postupcima. Za pojam suda, u praksi Evropskog suda za ljudska prava, ne važe nacionalne definicije. Zbog toga postupak izbora sudija za trajno obavljanje sudijske funkcije, u nadležnosti VSS-a, podleže, pošto se vodi pred svojevrsnim Tribunalom, zahtevima pravičnog suđenja, u smislu člana 32. Ustava Srbije. To je svojevrsni sudski postupak.

LJUDSKA I PROFESIONALNA ČAST
Standardi pravičnog suđenja (postupka) su: prvi, sud koji sudi (odlučuje o pravima, obavezama i zakonskim interesima drugih) treba da bude nezavisan, nepristrasan i zakonom već ustanovljen; drugi, javnost postupka suđenja, kako stranačka (mogućnost da svaki prijavljeni kandidat zahteva da se o njegovoj kandidaturi javno raspravlja i da mu budu dostupni podaci o rezultatima rada svih sudija zbog međusobnog upoređivanja i vrednovanja rezultata), tako i opšta javnost (u smislu obaveštenja o izbornom postupku i onih koji u njemu ne učestvuju, „što bi isključilo sumnju u političku motivisanost i arbitrarnost izbornog procesa“), koje se mogu isključiti samo iz razloga taksativno navedenih u Ustavu, u skladu sa zakonom; treći, pravo uvida lica o čijim se pravima, obavezama i zakonskim interesima odlučuje, pre donošenja odluke, u dokaze na osnovu kojih se odluka donosi (pravo dostupnosti dokaza); četvrti, kontradiktornost postupka, svodi se na načelo audiatur et altera pars (neka se čuje i druga strana), tj. na pravo lica o čijim se pravima odlučuje u postupku da se pre donošenja odluke izjasni o činjenicima i dokazima relevantnim za donošenje odluke i da ono samo predloži činjenice i dokaze koji mu idu u prilog; peti, odluka koju organ donosi mora biti obrazložena, kako bi se protiv nje, ako je lice njome nezadovoljno, mogao koristiti delotvorni pravni lek; šesti, pravo lica o čijem se pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu odlučuje na žalbu; sedmi, odlučivanje mora biti pravično i okončano u razumnom roku.
Ako je Ustavni sud utvrdio ove načelne pravne stavove u dva konkretna od ukupno 837 slučajeva, postavlja se pitanje kakvo je njihovo pravno dejstvo – pojedinačno, samo prema podnosiocima žalbi o kojima je odlučio Ustavni sud ili opšte – prema svim ostalim (preostalim) 835 neizabranim sudijama. Držeći se Ustava i Zakona o Ustavnom sudu, jedino je ispravno uzeti da ovde važi načelo anglosaksonskog prava stare decisis, tj. načelo „drži se već donesenih odluka“. Njime se zasniva primena precedenta, što znači da se odluka suda donesena u jednom slučaju proteže na sve identične slučajeve koje sud rešava. Svih 837 slučajeva neizabranih sudija liče jedan na drugi kao jaje jajetu. Uostalom, svi oni su obuhvaćeni jednom istom odlukom, koja je pojedinačni akt i zato je trebalo povodom jedne žalbe poništiti celu odluku, a ne jednu po jednu tačku i tako 837 puta. Jer, kao što se u slučaju Tasić protiv VSS Ustavni sud stalno poziva na stavove koje je utvrdio u slučaju Saveljić protiv VSS, čak kaže da je pojedinačna odluka VSS-a o prestanku sudijske dužnosti sudiji Tasić „doneta u izvršenju odluke Saveljić“, tako bi se Ustavni sud pozivao na taj slučaj sve do poslednje 837. žalbe na odluku VSS-a, uvek s istim pravnim ishodom. Za identične slučajeve, važi identična sudska odluka, s nužnim izmenama, o čemu je u nas pre nekoliko decenija dokumentovano i razložno pisao pokojni profesor Gašo Mijanović. Pa zar se i sam Ustavni sud, da bi argumentovao svoju tvrdnju da „nepotpun sastav Saveta ne dovodi u pitanje zakonitost njegovog rada i odlučivanja“ nije pozvao na pravni stav utvrđen odlukom Ustavnog suda IY – 61/2001 od 12. februara 2004, donesene kada je na snazi bio Ustav od 1990, koji je prestao da važi 2006. godine?
Uostalom, niko drugi do Ustavni sud je odluci Tasić protiv VSS dao karakter obaveznog precedenta. Tako, u tački 8. te odluke on kaže:  „S obzirom na to da su odluke Ustavnog suda konačne, izvršne i opšteobavezujuće, te da se 37 neizabranih sudija kojima je (…) utvrđen prestanak sudijske dužnosti (…) nalaze u istoj pravnoj situaciji kao neizabrani sudija Zoran Saveljić, VSS je bio dužan da ponovi postupak po prijavi na izbor u skladu sa pravnim stavovima i nalozima Ustavnog suda izloženim u Odluci ‘Saveljić’ i u odnosu na druge neizabrane sudije koje su ovom sudu izjavile žalbe protiv navedene tzv. ‘jedinstvene odluke VSS’.“ A u tački 12. te iste odluke Ustavni sud kaže: „Sud je (…) odlučio da se ova odluka objavi u ‘Službenom glasniku Republike Srbije’, zbog njenog značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, odnosno ljudskih prava i građanskih sloboda, kao i zbog značaja za postupanje i odlučivanje u drugim predmetima neizabranih sudija.“ Prema članu 196. Ustava objavljuju se pre stupanja na snagu svi opšti akti.
Shvativši da će učinak prvog sastava VSS doživeti zasluženi fijasko, mašina za glasanje (parlamentarna većina) u Narodnoj skupštini je posle odluke u slučaju Tasić proturila izmene i dopune zakona kojima je ražalovala Ustavni sud nadležnosti da rešava o žalbama neizabranih sudija, poverivši VSS-u da o njima rešava kao o prigovorima, iako nijedan od neizabranih sudija nije izjavio prigovor nego žalbu. To znači da će sada organ istog stepena, VSS, „preispitati odluke prvog sastava VSS o prestanku sudijske dužnosti“. Kakvo „preispitivanje“ odluka kad su one sve kao jednako neustavne i nezakonite poništene, kad njih nema. Zbog toga ovde može biti reči samo o ponovnom odlučivanju o prijavama na oglas neizabranih sudija, ali samo na osnovu Ustava i zakona konstituisanog VSS-a i shodno izloženim standardima za pravično suđenje.
Uplašeni Ustavni sud je još jednom dao svedočanstvo o svom mekuštvu izdavanjem saopštenja preko „Tanjuga“ („Politika“ od 16. aprila 2011): „Navedenom odlukom Ustavni sud je odlučio samo po žalbi neizabrane sudije Tasić, pa se njeno pravno dejstvo tiče samo ove, a ne i ostalih žalbi neizabranih sudija koje su podnete Ustavnom sudu.“
Ustav kaže (član 172. stav 5) da se sudije Ustavnog suda biraju i imenuju „među istaknutim pravnicima“. Istaknutim po čemu? Posle postupanja Ustavnog suda po žalbama neizabranih sudija na odluke VSS-a pre će biti po nečuvenju nego po čuvenju. Nečuveno je i to da posle pravnog debakla u vezi s opštim izborom sudija od strane VSS-a sva tri njegova člana po položaju ostaju članovi novog sastava VSS-a koji treba da „preispita“ odluke prvog sastava VSS-a o prestanku sudijske dužnosti. Sasvim je osnovana bojazan da će oni više braniti odluke prvog sastava VSS-a čiji su bili članovi, nego što će dosledno primenjivati standarde pravičnog suđenja. Jeste da je ostavka na javnu funkciju sredstvo lišavanja privilegija koje javna funkcija nosi sa sobom, ali je ona u ovom slučaju prvenstveno pitanje ljudske i profesionalne časti.

4 komentara

  1. Vrhunska analiza vrhunskog strucnjaka. Ali, sta dalje?

    adv. Zoran Toskovic

  2. Dobro reche Nikola Pashic, a i Vi profesore Ratko. Zato ste broj 1., Prvi.
    Zeza nas sve NATA iz hira i inata.

    Ali Natina nova frizura, loknice do okica…..po pslednjoj modi u skladu sa idolima.

  3. Lako je Nati kad je slična NATu. Džabna priča profesore.Sve oni to znaju. Oni jesu na putu za nigde, neće oni u Evropu. Zaseli, nema alternative. Neće oni nigde. Njima je važna lična frizura. . Jadna je ova žuta zemlja sa njima. Čudi me da nezaposlene sudije, a i narod, ne krenu sa motkama. Ima li sramote na ovom svetu. Ipak, nije samo moral u pitanju, verujem da oni nemaju znanje (Uvod u pravo i Ustavno pravo treba da polažu ponovo, kod nekog apsolventa ili asistenta).
    Važno je da se slikaju za nezavisnu Politiku i Glas Javnosti.

  4. Ovo sam na više mesta objavio kao komentar, počev od marta prošle godine (dodajući nove i nove “gafove” VSS):

    Srbiju valja podsećati na neke činjenice iz bliske nam prošlosti. Iza sada već nespornog i teškog bezakonja učinjenog u tzv. „reformi“ pravosuđa u Srbiji – stoji grupa funkcionera i političara koja ima sve karakteristike mafije (tzv. „sudska mafija“). Ova grupa je unazadila pravosuđe toliko da će decenije proći dok se stepen poverenja građana ne vrati na onaj iz 2009.g. premda ni tada pravosuđe nije uživalo naročito poverenje građana. I prema mišljenju domaće i strane stručne javnosti, pa i Evropske komisije, “reforma“ pravosuđa je pala na procedurama, zbog neuvažavanja stručnih pravnih mišljenja, pa i pravničke elite Srbije (profesora, sudija i tužilaca), pri čimu je počinjeno mnoštvo teških zloupotreba.

    Kada je o PROCEDURI reč taksativno ću nabrojati odredbe Ustava i zakona Srbije, koje je sudska mafija namerno prekršila (o tome postoje pismeni dokazi):

    USTAV REPUBLIKE SRBIJE
    – čl. 21. st. 3. (zabrana diskriminacije – videti zapisnik sa 18. sednice VSS);
    – čl. 36. st. 2. (pravo na pravno sredstvo);
    – čl. 146. st. 1. (stalnost sudijske funkcije);
    – čl. 150. st. 1. i st. 2. (nepremestivost sudije);
    – čl. 153. st. 2, 3 i 4. (ukupan broj članova VSS i broj i struktura izbornih članova VSS);
    – čl. 155. (pravo na žalbu protiv odluke VSS – što je potvrđeno stavovima Ustavnog suda od 25.03.2010.);

    USTAVNI ZAKON ZA SPROVOĐENJE USTAVA REPUBLIKE SRBIJE
    – čl. 6. st. 4. (član VSS po položaju, do izbora predsednika VKS je PREDSEDNIK Vrhovnog suda Srbije – budući da je Nata Mesarović bila samo v.d. predsednika NIJE MOGLA biti član VSS po položaju – a BILA JE);
    – čl. 6. st. 5 (VSS se 06.04.2009.g. “konstituisao” bez izbora OBAVEZNIH svih izbornih članova (advokat i profesor pravnog fakulteta, i bez predsednika Vrhovnog suda Srbije kao člana po položaju, jer Nata Mesarović kao v.d. predsednika Vrhovnog suda Srbije nije mogla biti član VSS po položaju);
    – čl. 7. st. 1. (izbor predsednika VKS i prvi izbor sudija VKS nije izvršen do KRAJNJEG zakonskog roka koji je istekao 05.07.2009.g. kako je to ovom odredbom propisano);
    – čl. 9. st. 2. (imenovanje sudija Ustavnog suda nije izvršeno u roku od 30 dana, a po ovom zakonu to je MORALO biti izvršeno NAJKASNIJE do 04.08.2009.g.);

    ZAKON O VISOKOM SAVETU SUDSTVA
    – čl. 5. st. 1, 2 i 3 (ukupan broj članova, broj i struktura OSAM OBAVEZNIH izbornih članova); – čl. 17. st. 2. (obaveza da odluke VSS budu obrazložene – što nije bio slučaj ni kod jedne odluke o izboru sudija, niti kod donošenja odluke o prestanku sudijske dužnosti);
    – čl. 51. st. 1. (propisano je da je predsednik Vrhovnog suda Srbije član VSS po položaju, pa Nata Mesarović kao v.d. predsednika Vrhovnog suda Srbije NIJE po zakonu mogla biti član VSS – a BILA JE nezakonito);
    – čl. 54. st. 1. (konstitutivna sednica je morala da se održi u roku od 7 dana od izbora SVIH OSMORO OBAVEZNIH izbornih članova, a učinjeno je to sa samo šest izbornih članova);
    – čl. 54. stav. 2. (konstitutivnu sednicu je mogao zakazati samo predsednik Vrhovnog suda Srbije, ne i Nata Mesarović koja to NIJE bila, već samo v.d. predsednika Vrhovnog suda Srbije, a još manje je to mogla ministarka Malović koja je „konstitutivnu“ sednicu VSS zakazala za 06.04.2009.);
    – čl. 57. (rok za izbor STALNOG sastava VSS bio je 30.06.2010. – postupak nije ni bio pokrenut u tom roku, pa je jasno da se i ova odredba namerno krši);

    ZAKON O SUDIJAMA
    – čl. 49. st. 1 (obaveza VSS da pribavi OBAVEZNA mišljenja o stručnosti, dostojnosti i osposobljenosti kandidata iz reda sudija, budući da se ova odredba primenjuje od 06.04.2009.g. po čl. 107. ZoS – protivno ovoj odredbi VSS 13.07.2009. donosi ZAKLJUČAK na svojoj 13. sednici da ne postupi po ovoj odredbi zakona – videti zapisnik VSS);
    – čl. 50. st. 5. (odredba koja propisuje da odluka VSS mora biti obrazložena);
    – čl. 67. st. 1. (odredba koja propisuje pravo na žalbu – ova nezakonitost je potvrđena stavovima Ustavnog suda od 25.03.2010.g.);
    – čl. 100. st. 2. (rok za izbor svih sudija je bio 01.12.2009. a nisu izabrane SVE SUDIJE do danas koje su morale biti izabrane U SKLADU SA KONKURSOM – VSS je NEZAKONITO, iako je bilo 5030 kandidata ostavio “rezervu” za 78 sudijskih mesta (verovatno za slučajno izostavljene sinove, kćerke, kumove, rodbinu i sl. jer kod tako velikog broja kandidata za takvom “rezervom” nije bilo potrebe, niti ZAKONSKOG osnova, pa se može reći da izbor sudija nije izvršen do danas, a ne do 01.12.2009.g. koji je bio ZAKONSKI rok);
    – čl. 102. st. 4. (predsednici sudova su trebali biti izabrani do 31.03.2010. – do današnjeg dana nisu);
    – čl. 102. st. 5. (predsednik VKS je morao biti izabran NAJKASNIJE do 05.07.2009.g. a nije zbog neodgovornog odnosa Nate Mesarović kao samoproglašenog predsednika VSS (06.04.2009.g.);
    – čl. 104. st. 2. (VSS je SVE podzakonske akte MORAO doneti najkasnije do 05.06.2009.g. – mnogi nisu doneti do danas, kasnilo se čak i sa SUDSKIM POSLOVNIKOM koji je donet krajem decembra 2009.g. sa ŠEST MESECI zakašnjenja što je dovelo do ORGANIZACIONOG HAOSA u sudovima, i
    – čl. 73. (mandat vršiocima funkcije predsednika sudova, a njih je 128, prestao je po SILI ZAKONA 31.12.2010. u 24:00, jer po zakonu može da traje najduže godinu dana – a vršioci funkcija se i dalje lažno predstavljaju, iako i sami znaju da od 01.01.2011. u 00:00 sati NISU vršioci funkcije predsednika.

    Potpuno isto bezakonje činio je i DVT – među njima i neki koji su svojevremeno kršenjem Ustava izabrani na funkcije. Dostojnost sudija i tužilaca ocenjivala je BIA (to je sledbenik one organizacije koja je ubila premijera i činila brojne zločine po Srbiji). Samo se u Srbiji, zemlji privida demokratije, moglo dogoditi da se reforma pravosuđa (treća grana vlasti) poveri anonimusima u pravnoj struci bez imalo iskustva u pravosuđu ili organizaciji državne uprave (vlasti). Reforma je zato skandalozna u svakom njenom segmentu, a ne samo u personalnom. Katastrofalna je u njenom organizacionom delu, a u normativnom delu stanje je nezadovoljavajuće (premda je bilo i nekih pozitivnih stvari) .

    Ipak, najgore od svega jeste to što je Srbija dozvolila da izvršna vlast podjarmi pravosuđe, a žuta stranka pokrade radna mesta sudija izabranih na stalnu sudijsku dužnost, tužilaca i velikog broja sudija za prekršaje (većina njih je decenijama časno radila posao za državu Srbiju). Dostupnost građana pravdi nikada nije bila manja nego danas. To je ISTINA. Kao što je istina da znatno umanjena dostupnost građana pravdi danas građane mnogo više košta. Svaki građanin koji se drzne da se pravosuđu obrati radi ostvarivanja nekog svog prava osuđen je na dangubu i putovanja po “putevima” (rupama) evropske nam Srbije. “Sudska mafija” nastoji da sve “rezultate” koje je kršenjem Ustava i zakona za sebe i svoje ostvarila – ozakoni kroz “reviziju revizije” izbora sudija i tužilaca. Još čekamo na rezultate tzv. “izbora” za stalni sastav VSS. Na žalost ustavotvorca i zakonodavca i Evropa je odlučila (preko svojih tela kojima je Srbije “dosta”) da toleriše učinjeno bezakonje vršeći pritisak na “zdravo tkivo” pravosudnog sistema da sa “sudskom mafijom” sarađuje na otklanjanju bezakonja. Takav “konglomerat” Srbiji dobro doneti neće. Sledi nam, živi bili pa videli, i reforma reformisane reforme srbijanskog pravosuđa.
    Nikola Kosanović, adv.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *