MOJ ROĐAK SA SELA Selo kao izvor energije naroda

Piše Milorad Vučelić

Televizijske serije „Moj rođak sa sela“, scenariste Radoslava Laleta Pavlovića, ujedno i autora istoimenog romana, pokazala je da ponekad vrednosti umetničkog ostvarenja mogu biti u saglasnosti sa tiražom i rejtingom

Obično smo u situaciji da neki roman prvo čitamo, pa zatim gledamo njegovu filmsku ili televizijsku ekranizaciju i verziju. Moć našeg zamišljanja radnje i junaka tada se susreće sa realizacijom i maštom nekog drugog. Odmeravao koliko nam neka ličnost liči na našu predstavu stvorenu o njemu dok smo čitali prozni tekst i ponekad se teško srodimo sa filmskom verzijom nekog romana. U slučaju „Rođaka sa sela“ reč je o potpunom skladu teksta i slike. Posle čitanja ovog televizijskog romana sve nam je potaman i sve je u nekakvom gotovo idealnom skladu. Dragče i Vrana i svi ostali likovi iz briljantne televizijske serije, koja je bila rekordno gledana i čiji se nastavak sa velikim nestrpljenjem iščekuje, se kreću kroz radnju romana kao idealno srasli književnoj imaginaciji autora i našem zamišljanju.

RAT I ISTORIJA
Kada se pripoveda ili piše o srpskom selu autori obično ili gotovo uvek pribegavaju stereotipima, oblikuje karaktere sa nekim oveštalim manama,  umanitostima, prizivaju neki šablonski mentalitet našeg seljaka, malo malo pa tu prodefiluje neka blenta, osakaćeni umobolnik, ludak ili primitivac i pokvarenjak. Sve se to odvija u nekom pastoralnom ambijentu u kojem vreme sporo protiče. Obično je to neka periferija, skrajnuta, zaostala sredina u kojoj se ništa ne dešava, mesto kojem je i Bog rekao laku noć. To je svakako neko sporedno mesto.
Kod Pavlovića selo je pravo istorijsko središte i poprište života. Tu sve vri od ljubavi, strasti, razmatranja velikih tema, sećanja na mrtve i poginule, ratove i događaja koji čine istoriju i uporište su našem trajanju. Rat i istorija, sva iskušenja savremenosti i promena ne samo da nisu mimoišli selo ili iščileli iz interesovanja njegovih žitelja, nego se na stvaralački uverljiv i vešt način pokazuju kao izvorište svih bitnih događanja. Sve što se dešava u svetu i narodu i sve što nas se tiče odigrava se upravo u selu iz Pavlovićevog televizijskog romana. Jednostavno, nenametljivo, neusiljeno, nepretenciozno u iskazu i samo po sebi razumljivo, dokazujući ponovo da su za umetnost pored dara ponekad dovoljni samo dve daske ili obično maleno mesto i velike strasti.
Selo, dakle, nije nikakvo mesto povlačenja i osobenjaštva, pokušaj izdvojenosti i bekstva od sveta već žila kucavica narodnog života i nacije, izvor energije naroda. Tu se zadobija konačna ocena i rada i života. Čini mi se da nijedan jedini put pisac nije pribegao nekom oveštalom stereotipu u jeftinom i uobičajenom slikanju karaktera. Učinilo mi se da će se to desiti dok sam gledao starog deda Vidana iz Ramaće, on je Maleševićima „dolazio na slavu pre nego što se moj otac rodio“. Vidim starca koji ne progovara, odsutno nešto misli i deluje kao davno zagubljen, senilan, gluv ili nem, i u stvari i ne zna šta se oko njega dešava. Ni u svom selu, a ni u svetu. Bog sam zna šta oni misli i misli li o bilo čemu.
Sedi deda Vidan u vrh sofre i ćuti u slavskom žamoru. I onda se odjednom iz te teške zamišljenosti koja nam deluje kao izgubljenost, „u času slučajne tišine“ začuje Vidanov glas.
Vidan: Kad će Slobodana da vrate?
Stepa: Kog Slobodana, deda?
Vidan: Kog, Miloševića.
Stepa : Šta će ti on?
Vidan: Bio junak.
Stepa: Nije bio, deda.
Vidan: Boga mi jeste?

JUNAK KAPITULACIJE
I onda se tom razgovoru priključuje oficir i heroj iz bitke na Košarama, Vranić koga muče Haške muke o kojima se na umetnički način progovara po prvi put na televiziji. Odjednom se pred našim očima otvara jedan od najvećih problema kojim će se baviti sve generacije ovog naroda dok naroda bude. Da li smo ili nismo trebali ratovati za Kosovo i izdržati još u tom ratu ili smo trebali odmah zaboraviti na sve „nerealne“ nacionalne ciljeve i onako evrounijatski, pragmatično podviti rep.
Stari Vidan je zasad našao formulu rekavši: „Dobro, deco, da se nagodimo, bio je junak kapitulacije“. Vidana mrzi dalje da govori i sluša, ali misli mu se vide i čuju: „I knez Lazar je bio junak kapitulacije. I on je izgubio glavu“. Nepretenciozni i ćutljivi mudrac.
Roman „Moj rođak sa sela“ i televizijska serija nastala s njim i iz njega predstavljaju svojevrsno uporište za nacionalni identitet srpskog naroda i njegovo očuvanje. Autor nije bežao ni od jedne aktuelne i bitne teme, niti je radnju romana izmeštao u selo ne bi li pobegao u neki šablon nedotupavnosti seljana. Pisci sve češće pribegavaju postupku kojim iz pozicije bubašvabe ili miša procenjuju i promatraju istorijske događaje. Lale Pavlović je dokazao da iz perspektive sela, odnosa sa precima i sinovima njegovi junaci, a i on sam, sve bolje gledaju i sve više vide.
Rekordna gledanost i popularnost „Rođaka sa sela“ najvažnija su ocena i priznanje piscu za vrednost učinjenog. Pokazalo se da vrednosti umetničkog ostvarenja mogu biti u saglasnosti sa tiražom i rejtingom. U slučaju „Rođaka sa sela“ napravljen je idealan sklad.

_________________

Odlomak iz romana „Moj rođak sa sela“

Vrana se savije ka njoj, stavi joj glavu u krilo, ona ga miluje po kosi.
Podli vojniče na sve si spreman samo da dobiješ bitku, ljubiš caru skute, a onda ćeš da ga isečeš do grla, Obiliću.
Vrana se ispravi, ozbiljan.
VRANA: To se nije desilo. To sa carem, sultanom.
DUNJA: U školi smo učili da jeste.
VRANA:  Dobro, uči se, neka se uči, u redu, ali nije bilo tako.
Pogleda je, nasmeši se, ustane,  ona sa pitanjem na licu.
DUNJA: Ja dakle učim decu pogrešno?
VRANA: Nisi znala, ne znaš.
DUNJA: A šta bi trebalo da znam?
VRANA: Pa to, sa sultanom, od učkura do bijelog grla, baš je sultan vezivao učkur, ali dobro, to je narodno predanje, to je u redu. Slab i siromašan nema oružja do  lukavstva i samo u njega veruje, zato je pesnik smislio priču o prevari, i da se izrazim moderno, atentatu na cara.  Ali nije bilo tako. Nije bilo prelaska na Osmansku stranu, nije bilo Obilićeve predaje, niti ubistva dok mu je ljubio odeću.
DUNJA:  Nego?
VRANA: Srbe su vodili oficiri koji su poznavali veštinu ratovanja, pisali su i govorili grčki, služili se latinskim, mnogi i turskim jezikom. Pred bitku sa Osmanlijama izabran je grupisani juriš konjice, na način kako je to izveo Aleksandar Makedonski u bitkama kod Isa i Gaugamele. Konjica juriša na jednu tačku,  tamo gde se vidi carev steg ili zastave njegove garde. Juriša se iz sve snage bez straha od smrti i sa verom u pobedu. Nekoliko hiljada tona živog mesa galopira u jednu tačku u protivničkom zidu. U  bici koju spominješ juriš je predvodio Miloš Obilić, sultan je poginuo u borbi, nije ubijen na prevaru.
Ubere komad voća, ne jede ga, okreće u ruci.
Obilić je bio vitez reda „Zmaja“,  societas draconistrarum, red je osnovan u 13. a ne u 15. veku kao što tvrdi lenja i prepisivačka istorija, svi Nemanjići su pripadali redu „Zmaja“, organizaciji za odbranu krsta. Ako nekad baciš pogled na grb Lazarevića, nastavljača  svih dinastija videćeš zmaja koji se obavio oko štita sa belim orlovima. Zmaj je simbol božanskog jer predstavlja spoj zemlje i neba, zmiju i pticu.  Još korak unazad, on je prikriveni oblik Bele Boginje, stvoriteljke svega. Toliko o tome.
Pogleda na sat.
DUNJA: Nije pristojno gledati na sat u društvu dame, to je poruka da ti je dosadno sa mnom.
VRANA: Izvini.
Hitro skine sat i stavi ga u džep.
DUNJA: A odakle tebi sve to, o jurišu, redu „Zmaja“?
VRANA: Učio, čitao. Nema oko toga posebnih nejasnoća, učesnici bitke su bili obrazovani oficiri, čitali su karte, poznavali astronomiju, matematiku, filozofiju, strategiju, mogli su da nacrtaju skicu bilo koje velike bitke iz ratničkih vremena, kod Termopila, Salamine, Maratona, Granika, Ise, Krasov rat sa Spartakom. Isto je važilo i za oficire na Osmanlijskoj strani.
DUNJA: Zašto se to onda ne uči u školi?
VRANA: Ne znam.
DUNJA: Ako je to istina, mnogi će ostati uskraćeni za važna znanja.
VRANA: Neće. Saznaće, naučiće, uvek se sazna. Bolje je ovako.
Dunja ga pogleda sumnjičavo.
DUNJA: Ti si čudan čovek, znaš?

5 komentara

  1. Najbolja Srpska serija koju sam gledao. A prikazuje samo istinu i srpskog seljaka kakav u stvari i jeste! Serija koja puni pluca i koja vraca nadu! Ima nas dosta Srba i kao u ” selo gori i baba se ceslja” ali ti su u manjini a vecina serija su takvima bile posvecene zadnjih decenija? Dali je to bio nekakav plan i sa kojim ciljem i iz kakvog straha od sela?

  2. Srpski seljak, deda prati unuka u vojsku Prvi sv rat,,,*ti cuvaj Srbiju odozgo, a ja cu odozdo kad umrem*..
    ————————————————————————————————————————————
    Planinskom vrhu u Kirgiziji Putinovo ime

    Ime ruskog premijera Vladimira Putina našlo se na mapama bivše sovjetske republike Kirgizije gde je jedan planinski vrh nazvan po njemu
    Putinovo ime dobio je vrh visok 4.446 metara na planini Tian Šan, južno od glavnog grada Biškeka.
    Odluka o imenovanju planinskog vrha usvojena je u skupštini.

  3. Zbog govora Vojina Ćetkovića o srpskom viteškom Redu, Redu Zmaja, srbski narod koji danas doživljava veliku nepravdu od toga da ,,Srbi postaše od Turaka, da smo mali narod” ostaće i bez serije koja govori o položaju srbskog sela i seljaka, životu na selu bez svog ovog sivila u koji svet bezumno srlja.
    Svaka čast i piscu na objavljenoj, vajstinu srbskoj istoriji, Vojinu Ćetkoviću koji je to savršeno citirao, i ljudima koji bez straha objavljuju ovakve stvari u antisrbskoj zemlji Srbiji!
    Stvarno mi je žao što neće biti serije iz pomenutih razloga ali ničija nije gorela do zore pa neće ni njihova!
    ŽIVEO SRBSKI VITEŠKI NAROD, ŽIVELA SRBIJA!

  4. jeremija krstić

    Narode srbski-prst na čelo i pamet u glavu.Tvoj biološki opstanak je doveden u pitanje.Zašto.Zato što sam negiraš svoju prošlost i svoju istoriju.Zemaljsko je za vremena carstvo,a nebesko danas i dovjeka.Vitezovi Zmaja,čuvari plamena,Lazar,Obilić,Slobodan,Mladić svojim junačkim i herojskim delima ušli su i ulaze u mit i legendu.Zato i Vi braćo Srbi iz kruga dvojke uložite mali napor i u svom porodičnom stablu potražite svog rođaka sa sela.Vrana je raspalio i ugrejao ugašeno i hladno ognjište svojip predaka.I svi Vi ,koji pokušavate da se ogrejete na tuđim grejalicama i radijatorima potražite ognjišta svojih predaka.Jedino tamo ćete se istinski ogrejati i naći svoj mir.A Srbiju vaskrsnuti u punom sjaju,moći,bogastvu i veličini svetih Nemanjića.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *