Nedelja ruskog filma u Beogradu

Piše Vladislav Panov

Isprazna akcija i visokooktanska non-stop jurnjava, nemoguće vratolomije i besumočno ubijanje, odlika su novog ruskog filma namenjenog mlađoj publici, izgleda, željnoj hamburger-filmova koje decenijama radosno gutaju njihovi američki vršnjaci. Revija koju ćemo gledati u Sava centru nema takve naslove

Beograđani će od 14. do 21. septembra u Sava centru imati retku priliku da barem malo provire kroz „ruski filmski prozor” i na reviji (besplatno!) pogledaju nekoliko ostvarenja njihove nove produkcije. Iako je oduvek ruski film kod nas bio solidno zastupljen i s velikim zadovoljstvom publike praćen, on je već neko vreme prava retkost. Posebno u bioskopima. Iz nekog razloga ga, međutim, zaobilaze i sve domaće televizijske stanice pa je pojava nekog ruskog filma, posebno novijeg, više eksces ili slučajnost nego namera programskih tela i urednika.

TO SE NE PROPUŠTA
Na FEST-u i Festivalu autorskog filma još se i pojavljivao po koji novi naslov, pa čak i manji ciklusi, ali se sve završavalo sa tom jednom, praktično ekskluzivnom, projekcijom izabranih i samo za tu priliku nabavljenih filmova. Ljubitelji ruske kinematografije su, dakle, ozbiljno, temeljno i poduže uskraćeni kada je reč o filmovima iz ove zemlje. Da li je to rezultat nemara ili političke odluke ili nečeg trećeg (bojazni od neisplativosti ditribucije), ostaje da neko nekada objasni. Uostalom, u našim bioskopima i na malim ekranima, odavno nema ni bilo kakve ozbiljne i iole temeljne prezentacije novih stremeljenja ni bilo koje druge evropske kinematografije.
Otuda je revija ruskog filma nešto što se ne propušta ukoliko ste, naravno, željni ruskih filmova. Iako je, jasno, to tek zrno u okeanu s obzirom na zaista veliku produkciju Rusije, bolje je i to nego ništa. Tih nekoliko naslova, raznovrsnih po sadržaju i ozbiljnosti ili bogatstvu produkcije, ipak koliko-toliko korespondiraju sa onim što se poslednjih godina dešava u „tranzicionoj Rusiji”. Naklonost prema epskim spektaklima ratno-istorijskog sadržaja prisutna je i u najnovijoj ruskoj produkciji. Otuda je otvaranje festivala filmom „Admiral” Andreja Kravčuka sasvim na mestu, pošto ovaj film iz potpuno privatne proizvodnje pokušava da dočara najuzbudljivije i produkcijski otuda za film najzahtevnije vreme, ono na prelomu epoha u ruskoj istoriji, kada je veliku rusku imperiju smenila revolucija i komunizam. Ovaj film je ipak najpre veliki romantični spektakl namenjen romantičnim dušama iako ono što opisuje uopšte nije ležerno i lagano.
Ljubav u intenzivnom okruženju, smeštena odmah posle okončanja Drugog svetskog rata, opisana u ratno-ljubavnoj drami „Samrtni ples”, ima bitno drugačiji tretman od one u „Admiralu” iako se autori u oba slučaja bave navodno, istinitim pričama uvijenim u romantični omotač. U ovom drugom filmu priča prati sudbinu dvoje mladih, koji su se zaljubili usred potpune neizvesnosti njihove sumorne i turbulentne svakodnevice koja podrazumeva, pored ostalog, čak i čišćenje minskih polja.

Ruski sentimentalno i romantično ostvarenje Andreja Krvačuka Admiral, otvoriće reviju u Sava centru

Slično vreme (mada, ovde priča kreće od početka, a ne od kraja Drugog svetskog rata) je u centru pažnje priče još jednog filma, „Popa” Vladimira Hotinjenka. U njemu naslovni lik, starešina male parohije na granici sa Letonijom, nastoji da u vreme krvavog upada Nemaca u njihovu zemlju sačuva veru svog naroda. Zanimljiva ideja, koja do pre nekoliko godina nije bila moguća, čak ni u „oslobođenoj” postsovjetskoj Rusiji. Vera i njeni čuvari tema su i drame „Uskoro će proleće” Vere Storoževe. U njemu glavna junakinja, monahinja Katarina, u dubokoj ruskoj provinciji nastoji da pomogne beskućnicima, sve dok jednog dana ne nailazi na misterioznog muškarca koji tvrdi da je Katarina žena koju je nekada strasno voleo.
Sovjetski Savez, na prelomu pedesetih u šezdesete godine prošlog veka, poslužili su kao mizascen priče o čuvenom ruskom nobelovcu Josifu Brodskom, čiji igrano-dokumentarni portret ponuđen u filmu „Soba i po ili sentimentalno putovanje u domovinu”, verovatno ne bi trebalo propustiti. Možda, ipak, ova revija očigledno okrenuta najkomplikovanijim i najtežim stranicama ruske istorije, skriveni adut ima u teškoj ratnoj drami Vere Glagoleve „Jedan je rat” jer se film bavi istinitom pričom o mukama i prisilnom izgnastvu 1945. godine žena sa okupiranih teritorija, koje su imale decu sa okupatorima. Daleko u istoriju se jedino vraća „Car” prošlogodišnji rad slavnog ruskog sineaste Pavela Lungina, koji nam donosi vrlo zanimljivo moderno „čitanje” životopisa legendarnog vladara Ivana Groznog i njegove izmučene i tragične Rusije srednjeg veka.

Naklonost prema epskim spektaklima ratno-istorijskog sadržaja prisutna je i u najnovijoj ruskoj produkciji: scena iz Cara, najnovijeg dela Pavela Lungina

POSVETA SAVREMENOJ  RUSIJI
Zanimljiv je ovo pogled u novi ruski film koji, međutim, ne pruža jasnu sliku o sadašnjem stanju i stremljenjima njihove produkcije, što sa ovako malo filmova i nije bilo moguće. Iako se, dakle, jedan deo produkcije okreće velikim i presudnim momentima iz ruske istorije, većina se danas bavi savremenim nedaćama kapitalističke Rusije, koja takođe sve više upada u čeljusti globalizacije, pa i njihove bioskope sve više pune kopije velikih holivudskih akcionih hitova koji u ruskom filmu postaju dominantna ponuda. Isprazna akcija i visokooktanska non-stop jurnjava, nemoguće vratolomije i besomučno ubijanje, odlika su novog ruskog filma namenjenog tamošnjem „boks ofisu”. Najbolji primer za to je, recimo, superspektakl „Nepobedivi” Olega Pogodina koji je imao odličan prijem od strane mlađih gledalaca željnih, izgleda, hamburger-filmova koje decenijama radosno gutaju njihovi američki vršnjaci. Revija koju ćemo gledati u Sava centru nema takve naslove. Njena ponuda je manje reprezent aktuelnih stremljenja, a daleko više izbor iz obilja koji je smišljeno ozbiljniji i angažovaniji, mada, ipak, ne i nekomercijalan. Svakako gledljiv. Pa, proverite. Čak je i besplatno. Uzgred, između filmskih večeri koje se odvijaju, izuzev prvog dana i projekcije „Admirala”, u maloj sali, publika će u velikoj sali moći da uživa u ruskoj klasici i koncertu Hora Moskovske patrijaršije, kao i zajedničkom izvođenju glavnih solista baleta nekoliko ruskih pozorišta.

Jedan komentar

  1. Komentar o festivalu vašeg novinara je odličan, jedino je “moderno čitanje životopisa legendarnog vladara Ivana Groznog” potrebno malo prokomentarisati. To “moderno čitanje” u ovom sramnom rusofobskom filmu ne predstavlja ništa drugo nego još jedan doprinos karikaturalnog prikazivanja ruske istorije. Rusko društvo se prikazuje kao divlja horda a veliki Car kao ludak ubica koji ubija svoje sopstveno dete. Iako je u 20 veku i naučno dokazano (kada su šezdesetih godina 2o veka otvorene grobnice sa kostima Ivana groznog i njegove porodice, autor se držao u filnu scenarija koji je lansirao papski jezuitski špijun Posevin) da su i Ivan Grozni i njegove dve žene i sin otrovani. To je nepobitno dokazano količinom otrova nađenih u kostima carske porodice. Na žalost i ruska zvanična istoriografija je prihvatila tumačenje koje je u vreme Katarine druge postalo popularno, da je kao bajagi, pre Petra Velikog u Rusiji vladalo mračnjaštvo. Ivan Grozni je bio jedan od najvećih ličnosti ruske istorije, sprečio je potpuno rasturanje i države i crkve i stvorio moćno pravoslavno carstvo.Sprečio je širenje stravične jeresi židovstvujućih koja je predstavljala veliku opasnost za opstanak svete vere Pravoslavne.Oni su bili neka vrsta prethodnice današnje masonerije i raznih tajnih društava. Sprečio je samovolju tadašnjih bojara (pandan današnjim tajkunima) koji su zarad svoga bogatstva bili spremni na izdaju otadžbine. Niko ne govori o brzoj kazni Božijoj koja je dostigla hulitelje Božijeg pomazanika. Tako je hazarski slikar Ilja Rjepin naslikao lažesliku koja prikazuje izmišljotinu jezuitskog špijuna (koga je Ivan Grozni izobličio kad je ovaj došao sa predlogom da Ivan prihvati uniju sa Vatikanom). Naime, odmah posle završetka te sramne slike, Rjepinu se osušila ruka kojom je slikao a glumac koji je pozirao “poludelog” cara, odmah po završetku te slike je zaista poludeo. To je bilo relativno nedavno, pre nekih stotinjak godina, pred revoluciju u Rusiji, ali o tome niko ne želi da piše. Ivan Grozni je sibol simfonije vlasti Crkve i države, kakvo smo i mi imali u vreme svetih Nemanjića. I zato se neprijatelji Pravoslavlja plaše kao đavo krsta te simfonije, pa blate imena velikih careva, da se ne bi ponovo u Rusiji povratila ta nepobediva sila oličena u liku pravoslavnog samodršca-Božijeg pomazanika, koji brine o narodu a ne o tajkunima. Ivan Grozni je bio grozan neprijateljima Rusije a u ruskom narodu je dobio naziv Ivan milostivi. Preporučujem vašoj pažnji tekst ruskog književnika Pavela Tihomirova, koji sam pre godinu dana preveo sa ruskog jezika http://borbazaveru.info/content/view/1883/90/ Koliko je neprijateljima pravoslavlja stalo da se svetlo ime velikog Cara prikazuje u crnim bojama i blati, pokazuje i ovaj film. Tako je LIBERALNI režiser, predstavnik bogoboračke struje, koji je snimao sramne bogoboračke filmove, preko noći snimio jedan uistinu pravoslavni film, po motivima istinite priče, film “Ostrvo”. Time je postao omiljen i u pravoslavnom miljeu i kao takav, sa autoritetom “pravoslavnog” režisera, snimio jedan stravičan rusofobski film, koji pljuje na najsvetije trenutke ruske istorije. A činjenica da je on posle “Ostrva” dobio državnu podršku ruskog ministarstva kulture za snimanje Cara, govori koliko su lukavi Hristomrzitelji i neprijatelji Pravoslavlja. Tatjana Gračova je u svojoj novoj knjizi “Kada vlast nije od Boga” posvetila celu jednu glavu tom stvorenom lažnom mitu o svirepom caru Ivanu Groznom. Ta knjiga bi trebala uskoro da se pojavi pred srpskim čitaocima.
    Svako dobro od Gospoda.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *