NJEGOŠ I VUK PROTIV DOSITEJA

Nijedno pismo Njegoševo, a sačuvano ih je, preko hiljadu i osam stotina, ne izaziva toliko čuđenje kao ono upućeno Milošu Obrenoviću 1837. godine, u kome traži zabranu „sočinenija“ Dositeja Obradovića, izrekavši o njemu najgrublje riječi – da ga „prezire kao čovjeka“ i da je njegovo djelo, ništa manje nego – „razvratno“

Prezir Petra Drugog Petrovića Njegoša i njegove „teške“ rijači prema Dositeju Obradoviću, prema pretpostavkama pojednih istoričara, bile su podstaknute njegovim animozitetom prema Karađorđevom „ubici“ Milošu Obrenoviću, u čijoj su tipografiji štampana Dositejeva djela, ali je bilo i onih koji su smatrali da je to bila njegova urota s Vukom Karadžićem, takođe i Dositejevim i Miloševim protivnikom. (Navodno, Vuk nikada nije oprostio Dositeju što ga je, kad je, u nekom seljačkom odijelu, došao da se upiše u Veliku školu, s prezirom otjerao.)
Njegoševo pismo knjazu Milošu u kom traži zabranu Dositejevih djela poslato je iz Trsta (što ne znači da je tamo i pisano), pri njegovom povratku iz Beča, u kom se skoro dva mjeseca svakodnevno družio s Vukom Karadžićem, koji je, tobože, iskoristio naivnost mladog vladike da bi se osvetio Milošu za poniženja i progon iz Srbije 1832. godine.
Međutim, i da je bilo tako (a dokaza nema), to ne mijenja ni značaj ni smisao Njegoševih riječi. Izrečene skoro tri decenije nakon Dositejvog upokojenja, i jasno obrazložene, one su, samo Njegoševe, i kako god ih danas čitali, one se mogu razumjeti samo kao njegov stav prema apsolutizaciji racionalističkog prosvetiteljstva, onakvog kakvim ga je, pabirčenjem po evropskoj kulturnoj baštini, prezentovao i ugradio u temelje naše novovjekovne prosvete Dositej Obradović.

NJEGOŠEVO BEČKO ISKUSTVO – Tokom dvomjesečnog boravka u Beču i susreta sa nizom zvaničnika iz najviših diplomatskih krugova, ali, još više – intelektualnih i knjižnjvnih, iz okruženja Vuka Karadžića, a zatim boravka u Rusiji, Njegoš se dobro upoznao sa nepravoslavnim i anticrkvenim duhom protestantizma. I ma koliko je u Beču, po izvještajima kancelara Meterniha, pokazivao „naklonost prema slobodoumlju“ i prema „vladajućim idejama svoga stoljeća“, za Njegoša su te ideje bile suštiski strane i neprihvatljive, kao i „svakom upravomisljaščem Slavjaninu“.
Pitanje je da li je i kako je Meternih, tvorac rigoroznog policijskog sistema, usmerenog protiv slobodarskih težnji i nacionalnih pokreta u Austrijskom carstvu i ozloglašeni cenzor, razumio Njegoševo slobodarstvo i njegovu, navodno nedovoljnu „čvrstinu u religioznim i monarhističkim načelima“. Kako ga je i mogao razumjeti ako znamo da je cenzor u Njegoševoj pečatnji na Cetinju bio Drago Dragović ili „Piši šta ti je gođ drago“? Njihova shvatanja slobode morala su biti suštinski različita.
O razornim posledicama protestantskih učenja po rusko („slavljansko“) Pravoslavlje i samodržavlje Njegoš se mogao uvjeriti i prilikom njegovog tadašnjeg ne baš prijatnog boravka u Rusiji. Šta li je tek mogao saznati čekajući u Pskovu na dozvolu za dolazak u Petrograd, dok je konzul Gagić sprovodio svojevrsnu istragu o njemu u Crnoj Gori.
No. kako god bilo, „prosveštenije“ utemeljeno na protestantskim učenjima za mladog crnogorskog vladiku je „razvratno“, tj. otpadničko. Zapravo, to je sušta suprotnost onome što je on podrazumijevao pod pojmom „prosveštenije“, „koje ga je – kako kaže – temelj blagočestije“ (istinsko poštovanje Boga, u Svetoj Trojici, i ispunjenju svih Njegovih zakona i domostroja“, tj, Pravoslavlje), i koje slavi u pjesmama-odama (Prosveštenije i Dobrodjetelj) i drugdje, tako da su Dositej i njegova „sočinenija“, u ovom pismu, samo svojevrsna metonimija. Oko toga on nije imao dilemu ni prije dolaska u Beč 1837. godine, što, osim gore navedenih, potvrđuju i njegove pjesme Crnogorac k svemogućem Bogu i Pozdrav rodu iz Beča 1837. Atribut „razvratno“, u duhovnom smislu znači – otpadničko i bezbožno (u konkretnom primjeru – protestantsko), iz čega proizlazi, razumije se, i sve ono što mi, uobičajeno, pod tom riječju podrazumijevamo.
Uostalom, kao raskaluđer, Dositej nije ni mogao zasluživati poštovanje od Vladike. On je mantiju skinuo upravo pod uticajem protestantskih i prosvetiteljskih učenja sa kojima se sreo u Haleu, zato Vladika i kaže da ga „prezire kao čovjeka, koji je bio nekome podlo orudije podsmjejanija nad blagočestijem“.
Svekolika mudrost zemaljskih mudraca i „svi njihovi različni dokazi “ Njegošu su bili nedovoljni („ništa drugo ne predstavljaju mi / do kroz mrake žedno tumaranje/…/do pogleda s mrakom ugašena“ – reći će u Luči Mikrokozma), a kamoli skučorepe formule evropskog prosvetiteljstva i racionalizma. I Luča je, u stvari, svojevrsna polemika sa racionalističkim poimanjima i tumačenjima „čovjekove sudbe i njegovog zvanija pred Bogom“. Zato ona nikada nije ušla u naše racionalističe (dositejevske) školske programe. (Sve naše laičke školske programe i udžbenike, od Dositejevog vremena do danas, sastavljači su i pisali Dositejevi učenici.)

AMFILOHIJEVA POJAŠNJENJA – Opravdanost Njegoševih stavova iz ovog pisma i njihovu dalekovidost, potvrdiće, sto pedeset godina kasnije, njegov dostojni nasljednik mitropolit Amfilohije. Svoju studiju Svetosavsko prosvjetno predanje i prosvijećenost Dositeja Obradovića, Mitropolit zaključuje sljedećom riječima:
„Da li smo sazreli da se kao narod i kultura ozbiljnije zamislimo nad ovim oporim, ali dalekovidim riječima Njegoševim? U svakom slučaju, svakom onom koji je iole svjestan žeravične raskrsnice na kojoj se nalazimo i tragike istorijskog trenutka u kome živimo, iz dana u dan postaje sve jasnije, da temelj naše budućnosti niti može niti smije biti Dositej, nego Sveti Sava i svetosavsko Predanje.“
Ono što začuđuje u ovom Njegoševom pismu nije težina njegovih riječi nego njegovo vidovito i smjelo (on je tada imao samo 24 ili najviše 26 godina) ukazivanje na opasnosti po srpsku prosvjetu koje se kriju iza apsolutizacije Dositejevog evropejstva (i protestantizma), tada već, trudom njegovih nastavljača, uveliko rasprostranjene među srpskim inteligencijom, pa i među sveštenstvom. Ta apsolutizacija dostići će svoj vrhunac u našoj prosvjeti i kulturi nakon Drugog svjetskog rata i traje i danas. (Interesantno je da, za razliku od Svetog Save, Vuka i Njegoša, u crnogorskim udžbenicima i školskim programima, Dositeja niko ne dovodi u sumnju niti ga cenzuriše. Zar nam to već mnogo šta ne kazuje?)
Pismo je prvi put publikovano sto godina kasnije, 1940 (D. Vuksan, Pisma P.P. Njegoša), i naravno, nije u svom vremenu moglo imati nikakvog značaja. Njegovu aktuelnost i značaj u našem vremenu prvi je primijetio mitropolit Amfilohije, ukazujući na posledice „tragičnog“ rascjepa u našoj kulturi koji je uzrokovan zahvaljujući Dositeju Obradoviću i njegovoj prosvetiteljskoj misiji.
To što se naša prosvjeta počela razvijati u okrilju i na idejnoj osnovi evropskog racionalističkog (u osnovi protestantskog) prosvjetiteljstva, dakle – na našem narodnom biću, utemeljenom na svetosavskoj duhovnosti, odnosno istočno-pravoslavnom nasljeđu, i formulisanom u epskoj narodnoj poeziji – tuđim osnovama, bila je istorijska nužnost. Međutim, osnivajući na jednoj strani Veliku školu (za svjetovne nauke, budući Beogradski univerzitet), a na drugoj – Bogosloviju (školu za teologiju), Dositej je na samom početku svoje popečiteljske službe u Karađorđevoj Srbiji, strogo razgraničio naučno (laičko) i teološko obrazovanje, i tako nepovratno razdvojio nerazdvojivo – našu prosvjetu i našu duhovnost. (Prije nego je takvo razdvajanje učinjeno i u samoj Francuskoj.)
Tada je počeo rascjep u našem narodnom biću, koji traje i danas. Prosvjeta nas i dalje vuče Zapadu, a duhovnost – Istoku; jedno nam oko gleda na lijevu – drugo na desnu stranu. Postali smo kulturološki bivalentan narod, sa snažnim razvijenim kompleksom inferiornosti u odnosu na nadmoćnu evropsku (evrocentričnu) kulturu. U nama se još uvijek prepiru Njegoš i Vuk sa Dositejem Obradovićem.
Taj nesklad, kako su se mijenjale istorijske prilike, na žalost, bivao je sve izraženiji, zahvatajući sve oblasti našeg narodnog života i determinišući put ne samo našoj prosvjeti i kulturi nego i političku i životnu praksu, pa onda i našu svijest i naše ponašanje u cjelini. A može biti – i našu istorijsku sudbinu.

GREH SAMOOTUĐIVANJA – Iz toga se izrodio najveći paradoks naše kulturne istorije. Što smo se više kulturno izgrađivali, zahvaljujući našoj od početka evropskoj, sekularizovanoj prosvjeti (rođenoj iz protestantizma), sve smo se više duhovno razgrađivali i praznili. Odričući se svoje prošlosti i svog kulturnog, duhovnog i moralnog nasljeđa (svojih običaja, obreda i simbola), da bismo se kako god propeli do evropskih kulturnih visina, došli smo do toga da danas nudimo sebe kao dobrovoljnu žrtvu evroameričkoj hegemonističkoj ambiciji.
To je ono što je prije skoro dva stoljeća, osuđujući štampanje Dositejevih knjiga, kao „zlog sjemena“ koje se sije u narodu srpskom, pravoslavnom, „na podruganije s blagočestijem“, prozreo Tajnovidac Lovćenski. I taj njegov sud, ma koliko djelovao začuđujuće i neprihvatljivo, imao je svoje duboke razloge. Kako bi drukčije i mogao suditi jedan pravoslavni vladika o širenju (sa najvišeg mjesta podržanom) protestantskih ideja u svom narodu?
„Vladika cetinjski je – kako kaže mitropolit Amfilohije – i te kako osjetio da je kod Dositeja umrtvljeno čulo za pravu i istinsku prosvjetu. Suočivši se sa vulkanskom tragikom ljudske prirode i istorije, Njegoš je veoma lako mogao uvidjeti površnost i naivnost Dositejevog prosveščenija, ali i opasnosti koje se iza te naivnosti kriju po sudbinu naroda.“
Kako pokazuje mitropolit Amfilohije, Dositej, kao raskaluđer, ne poriče Boga kao Tvorca i Njegovu Promisao, ali je žestoki protivnik monaštva, odbacuje čuda, mošti, ikone, post, pričešće, poriče Sv. Oce, i Vaseljenske sabore i njihove odluke. (Reći će i da je „raj najgori pakao ne zato što u njemu nema Boga, nego zato što u njemu nema – žene“, itd.) Pored toga, on prezire narodno kulturno i duhovno nasljeđe. To su za njega samo „plesnivi običaji“, svojstveni „prostoti i gluposti“. Njegov Bog, u stvari, bio je jakobinski Kult Razuma, ljudskog razuma, i njemu je bezrezervno služio.
Zbog takvih i sličnih misli i stavova, „bezbožnih i jeretičkih“, zabranu njegovih djela tražili su, osim Njegoša, i vladika gornjokarlovački Evgenije i patrijarh carigradski Antim V.
Dositej ni u Vuku Karadžiću nije imao prijatelja. Zapravo oni su bili sušta suprotnost jedan drugome i nijesu se iz istih razloga zalagali za uvođenje narodnog jezika u književnost. Dositej je to činio iz pragmatičnih pobuda – videći u narodnom jeziku samo sredstvo za širenje u narodu svojih prosvetiteljskih ideja – da ga prosti „seljaci i čobani“ mogu razumjeti.
On dalje kaže da svoje Sovjete zdravago razuma na narodnom jezikom i „graždanskim“ slovima da bi Srblji mogli „iz premudri knjiga francuski nemecki i talijanski, najlepše misli čitati“, ali šta je taj narod na svom jeziku vjekovima stvarao nije ga, za razliku od Vuka, zanimalo, niti je u tome (osim nešto poslovica), „premudrih“ i „najlepših misli“ nalazio. Doduše, pisao je srpski, „koliko je znao“, ali je mislio francuski i njemački, koliko mu se dalo.

VUKOVO DJELO TEMELJ NJEGOŠEVOM – Vuk je, nasuprot, njegovao kult narodnog stvaralaštva, videći u njemu dušu, um i srce svog naroda, mislio je srpski i pisao srpski i, što je posebno važno – trudio se da učenu Evropu upozna sa onim što je srpski narod stvorio na svom jeziku, dokazujući time njegovo postojanje, njegovu duhovnu snagu, stvaralačke potencijale i moralnu visinu. Na toj, Vukovoj, a ne na Dositejevoj podumijenti, Njegoš će vozdići svoj pjesnički Olimp.
Ako je Karađorđe „iz mrtvijeg Srbe dozva(o)“, Vuk ih je, a ne Dositej, ili bilo ko drugi, izveo iz balkanske tmine na evropsku kulturnu scenu i legitimisao kao narod, dostojan da stane u red istorijskih, duhovno i kulturno profilisanih evropskih naroda. Da se srpskom narodu na toj istorijskoj raskrsnici nijesu desili Vuk i Njegoš, koji su ga vratili njegovom Kosovskom zavjetu i učvrstili na svetosavskim duhovnim temeljima, srpski narod bi se, i pored svih Dositejevih sovjeta, davno izgubio na protestantskim stranputicama. Zaboravio bi i Lazara i Miloša i sve svoje temelje duhovne i kulturne i moralne. Nijesu srpski narod održali Dositejevi Sovjeti zdravago razuma nego Majka Jugovića i Gorski vijenac; niti su ga etici učili Volterov Kandid, ni Rusoov Emil, nego Njegošev Miloš Obilić i Vukov Stari Vujadin.
S tim u vezi, čudno je kako ondašnji klevetnici Vuka Karadžića nijesu htjeli da vide (a neće ni ovi današnji) prostu činjenicu, da je Njegoš do kraja života ostao prisan prijatelj i saradnik Vukov, da se s njim dopisivao, da se oni uzajamno posjećuju u Beču i na Cetinju, da Vuk prisustvuje otvaranju groba i obretenju mošti Sv. Petra Cetinjskog (takvom činu osim sveštenih mogu prisustvovati samo najdostojnija svjetovna lica), da Njegošu posvećuje svoje Poslovice, da se Vuk stara oko štampanja Gorskog vijenca….?
Pa, da li bi se Njegoš tako odnosio prema Vuku da je on bio u službi austijske politike, da se katoličio, da je Srbe odvajao od Rusije, da nas je odvojio od naše srednjovjekovne kulture i Pravoslavlja…? Zar to Njegoš ne bi znao i vidio, i bi li to prećutao? Da li bi Njegoš jednom raskolniku i šizmatiku pjevao: „Zbogom ostaj, zbiljski Srbe,/Hrani Srpstva dušom grbe./ Budi svagda one ćudi/ Da ti Srpstvom dišu grudi,/ /Pa ćeš svakom mio biti,/Dušom ću te ja ljubiti.“ Ili bi i za njega rekao što i za Dositeja – da ga „prezire kako čovjeka koji je bio nekome podlo orudije podsmjejanija nad bagočestijem“?
I kako za „štete“, učinjene srpskom narodu od sopstvenog mu jezika, optužuju samo Vuka Karadžića, a ne i Dositeja Obradovića, koji je, kako i Vuk svjedoči, “prvi kazao da treba pisati srpskim jezikom kao što narod govori, i sam počeo, koliko je znao, tako pisati“? I kako može biti da je Dositej svojim Sovjetima zdravago razuma, i drugim prevodima antičkih i novovjekovnih mislilaca, učinio veliku korist, a Vuk, prevodom Novog zavjeta, veliku štetu srpskom narodu?
Ne treba se, dakle, čuditi Njegoševim teškim riječima o Dositeju. Njemu nije trebalo mnogo da shvati da su Dositejeve, tuđinske i protestantske ideje „zli osnovi učinjeni na podruganije svetinje slavjanske“. (Ne samo srpske nego i „slavjanske“!) Pri tom, valja imati na umu, da sporno pismo piše mladi Vladika, koji gori (i sagorio je) od želje da svoj narod vidi slobodnim i prosvećenim (prosvijetljenim) najvišim znanjem (najvišim tajnama), koje će mu otkriti, i zavještati, u Luči mikrokozma, i otuda on za poricatelje toga „s neba vlijanija“ nema (i ne može imati), milosti ni razumijevanja.
On će na isti način, i s najvišim „prezrenjem“, presuditi i Pitagori i Epikuru i svim njihovim „posledovateljima“, negatorima duše besamrtne:

„Pitagora i ti Epikure,
Zli tirani duše besamrtne!
Mračan li vas oblak pokrijeva
I sve vaše posljedovatelje;
Vi ste ljudsko ime unizili
I zvanije pred Bogom čovjeka,
Jednačeć’ ga sa beslovesnošću,
Nebu grabeć’ iskru božestvenu,
S kojega je skočila ognjišta,
U skotsko je seleći mrtvilo

OPASNOST OD APSOLUTIZACIJE TUĐIH NAZORA – Na otpadništvu i bezbožništvu, na suvom pragmatizmu i materijalizmu, ne može zasnivati istinska prosvjeta, koja „u red pravi čovjeka dovodi“ (Prosveštenije). Koliko je u tome Njegoš bio u pravu najbolje nam svjedoči današnje stanje u našoj prosvjeti, kojoj su novovjekovne ideologije, izrasle upravo iz protestantske i racionalističke misli, odavno urušile glavne oslonce (prvo duhovnost a zatim etičnost, na kraju – i naučnost), stavljajući je u službu surove dehumanizacije i tehnologizacije ne samo društvenog nego i sveukupnog života na planeti. Šta bi tek Pustinjak cetinjski kazao za današnju našu prosvjetu? Da li je današnjem našem „prosvješteniju“, i ne samo onome u Crnoj Gori, temelj „blagočestije“, ili su mu, pak, „zli osnovi učinjeni na javno podruganije s blagočestijem“?
Nije, na kraju krajeva, kriv ni Dositej. Kriva je naša sklonost apsolutizaciji tuđih nazora i kulturnih obrazaca! Nama se i danas, dvjesta godina nakon Dositejeve misije, postavlja kao najviši nacionalni cilj „usvajanje evropskih vrijednosti“. Štaviše, sav naš nacionalni program sadržan je u toj ponižavajućoj proklamaciji, kojom poručujemo da mi kao nezreo narod ili nemamo svojih vrijednosti (istorijskih, kulturnih, moralnih) pa usvajamo tuđe, ili, ako ih imamo – treba da ih se odreknemo.
Dositejeva namjera, razumije se, nije bila „razvrašćenije“ svog naroda. Naprotiv – njegovo je rodoljublje van svake sumnje, a njegovo djelo nezamjenjivo u istoriji srpske kulture i prosvjete. Međutim, njemu se nije dalo da se izdigne do duhovne visine sa koje bi vidio ono što je vidio Tajnovidac Lovćenski, ali ni ono što je vidio hromi Vuk iz Tršića. Njegoš ne poriče Dostijev književni dar, ali mu zamjera – možda i najviše – što nije „umio svoj dar duševni obratiti u korist našega naroda“, ili, kako bi Andrić kazao: nije umio „biti kulturan a ostati svoj“. (To je i dan-danas najveća naša nacionalna slabost, koju nikao da prevaziđemo, pa umjesto da, u dodiru sa drugim kulturama, tuđe posvojimo, mi, naprotiv – svoje potuđimo.)
U tim vremenima za srpsku prosvjetu nije bilo drugog puta osim evropskog, protestantsko-prosvetiteljskog, „zdravorazumskog“ – kojim ju je, izgleda nepovratno, Dositej poveo. (Što bi danas kazali naši političari: „Evropski put nije imao alternativu“, a nema, tvrde, ni danas.) Tim putem su pošli i Rusi, a kamoli mi, kojima su tek predstojale borbe za oslobođenje iz tuđinskog ropstva. Racionalističko prosvetiteljstvo, koje je ljudski razum stavilo iznad Božije promisli (Promisao je Božja volja, koja sve sadrži i svime razumno upravlja), preplavilo je Evropu pa i samu Rusiju, posebno nakon Francuske revolucije (čiji su ideje i doprinosi „osvajanju slobode“ i procvatu evropske kulture i civilizacije i danas ključne lekcije u našim školskim programima). To „zlo sjeme“ protestantsko uveliko se zapatilo i u ruskom narodu, još od Petra Velikog i njegovog „Duhovnog regulamenta“, a posebno nakon Napoleonovog pohuda, nakon koga su u Rusiju hrupile iz Evrope sve moguće sekte i jeresi (i masoni, i socijalisti, i ezoteristi, okultisti, ateisti, postojali su čaki i učitelji ateizma), nanoseći joj veće zlo od Napoleonovih pustošenja. U njihove mreže nijesu se hvatali mužici nego ljudi iz naviših društvenih slojeva. Ne zaboravimo, tada je ne samo rusko plemstvo nego i najveći dio ruske intelektualne elite, govorio francuskim jezikom! (I Puškin i Tolstoj su svojevremeno pripadali masonskim ložama. Tolstoj se čak zanosio idejom o stvaranju nove religije.)
Zar se Dostojevski nije s tom mukom rvao cijelog života, i sva ruska filosofska misao poslije njega? I zar najveće tragedije koje su zadesile ruski i srpski, pa i sve slovenske narode, tokom 20. vijeka, nijesu nikle iz tog sjemena? Ali su, eto, i dva najviša slovenska uma 19. vijeka, dva „nesveta a sveta“ „tajnovidca“ i „srcevidca“ – Dostojevski kod Rusa i Njegoš kod Srba, rekli o tome svoju proročku riječ. Veliki ruski narod dva vijeka je vodio borbu sa tom pošasti, i tek je prije dvije-tri decenije uspio, čini se, da je savlada, i da se vrati svojim duhovnim korijenima i svojoj „ruskosti“, a mi smo, izgleda, još na početku. Još nijesmo valjano ni postavili pitanje hoćemo li i dalje, ne osvrćući se, putem Dositejevim, ili ćemo jednom obrnuti putem svetosavskim i njegoševskim.