LEPOTA HRIŠĆANSKE PLEMENITOSTI I DOBROTE

U odnosu na dotadašnja verovanja i religijske predstave koje su integrisale članove jedne zajednice, hrišćanstvo uspostavlja drugačije kriterijume ljudskog jedinstva. Za razliku od podeljenosti ljudi po poreklu, boji kože i verovanju, Isus objavljuje važnost uspostavljanja jedinstva u duhu kao osnove univerzalizacije moralnih shvatanja i formiranja etičkih principa u određenju dobra i zla

Najavljen starozavetnim prorocima, dolazak novog mesije imao je za cilj da osvesti i osmisli više duhovne zahteve za tadašnjeg čoveka koji je ritualizacijom uspešno potiskivao i zaboravljao svoju božansku prirodu i time izneveravao stari savez sklopljen sa Tvorcem. U uslovima kada je na vojnoj pobedi Rima uspostavljen mir na teritoriji Judeje, trebalo je utvrditi u tadašnjem robovlasničkom društvu princip pravde i izvesnost ljudskim dušama, pa je utoliko bio i očekivan dolazak mesije koji će pod okriljem religije omogućiti ostvarenje tih humanističkih načela.
Donoseći čoveku novu veru u njegovu božansku slobodnu prirodu, on mu ukazuje na sposobnost oslobađanja od limitirajućih životnih uslova koji ga unižavaju i porobljavaju. Prezirom laži, licemerstva i izveštačenosti, novi mesija je iskazao posebnu kritičnost i netolerantnost prema farisejima, književnicima i zakonodavcima. U odnosu na tadašnju moralnu relativnost, izraženu u dominantnom farisejskom licemerju, hrišćanstvo ukazuje na značaj univerzalnosti etičkih normi.
U odnosu na dotadašnja verovanja i religijske predstave koje su integrisale članove jedne zajednice, hrišćanstvo uspostavlja drugačije kriterijume ljudskog jedinstva. Za razliku od podeljenosti ljudi po poreklu, boji kože i verovanju, Isus objavljuje važnost uspostavljanja jedinstva u duhu kao osnove univerzalizacije moralnih shvatanja i formiranja etičkih principa u određenju dobra i zla.

Vrednost opraštanja Privremenim gubitkom određene vrednosti, potvrđuje se i uvećava njen značaj ponovnim dolaskom do nje. U hrišćanskoj etici se činom opraštanja iskazuje takav odnos prema grešniku. Parabolom o izgubljenoj ovci zbog čijeg se nalaženja pastir neizmerno raduje i želi da tu radost podeli i sa svojim susedima, Isus počinje i priču o bludnom sinu čiji pokajnički povratak kući ozaruje velikom radošću i njegovog oca. Budući da je veća radost na nebu za pokajanog grešnika, nego za 99 pravednika koji nemaju potrebu za pokajanje, i očevo osećanje velike sreće nastaje zbog oživljavanja sina koji se smatrao izgubljenim i mrtvim. Sa stanovišta razlikovanja greha od grešnika, opraštanjem se grešniku oslobođenom negativnosti greha pruža prilika da nakon pokajanja započne novi život.
Rešenje da zločin kao greh treba osuditi, a zločincima, koji će prisilno ili dobrovoljno ispaštati svoju kaznu, oprostiti i omogućiti im da se poprave i budu bolji ljudi, je najhumanije i pokazuje moć opraštanja kao potvrde životnog i duhovnog imuniteta. Opraštanje ima veću snagu od osvetoljubivosti, ali njegovo praktikovanje sprečava obrazac osvete kao obaveznog ponašanja koje se čini po inerciji i pod imperativom vladajućih religijskih i društvenih pravila kolektiva. Božanski završetak tragedije Hristovog stradanja utoliko jače ukazuje na važnost održavanja životne ravnoteže odgovarajućim odnosom prema sopstvenom negativitetu. Zato su u njegovom životopisu posebno značajna iskustva ovladavanja silom suprotnom božanskom. Njegove zapovedne reči sotoni da ide za njim, dokazuju uspostavljenu kontrolu nad sopstvenim potencijalom negativiteta, oličenim u mitskoj projekciji ovog bića koje, poput senke, može samo da ga sledi, a nikako da mu prethodi.

Iskušenja senke Oličavajući onaj psihološki negativitet, „tamnog brata“ u čoveku, senka je jedno od najvećih njegovih iskušenja u projektovanju tog negativiteta u drugog. Iako se time samo kratko oslobađa naboja svog negativiteta, čovek se takvim odnosom prema sebi udaljava od sebe. Suprotno težnji da spozna sebe, počev od staroindijskog zahteva da bude ono što jeste (Tat tvam asi), do starogrčkog principa da spozna samoga sebe, on je postajao sebi stranac i svojim postupcima iznenađivao i samog sebe. Maksima „upoznaj samog sebe“, u delfijskom proročištu upozoravala je i opominjala na važnost adekvatnost sagledavanja sveta i pravilnog razumevanja odgovora koje je pojedinac dobijao od sveštenice hrama na svoja pitanja. Pored ove poruke stajalo je i upozorenje „Ništa suvišno, nađi meru“, jer jedino pravom merom, odnosno pronađenim kriterijumom može biti orijentir pojedincu u neizvesnom i nikada do kraja završenom životnom procesu samospoznaje. Hrišćanstvo, ukazuje na praktičnu nemogućnost tog cilja, jer se spoznaja sebe smatra podvigom ravnom viđenju anđela, ali težnja da budemo ono što jesmo aktualizuje najviši princip istrajnosti na životnom putu samopotvrđivanja.
Iskonska težnja čoveka da upozna sebe kao najveću tajnu može se opisati proporcionalno malim svesnim u odnosu na nesvesno, odnosno da je ono što znamo o sebi znatno manje od onoga što ne znamo. Najveća nepoznanica tog aspekta našeg bića je ono što predstavlja naš negativitet, psihološki označen našom senkom. Spoznati taj negativitet, tu senku, znači steći potpuniji uvid u sebe, sagledati istinu o sebi. Na putu spoznaje drugog, sadržaj tog negativiteta postaje smetnja jer se njegovim projektovanjem ono što bi trebalo spoznati i ispraviti u sebi pripisuje drugima. Odatle i utoliko jača težnja da se drugi okrivljuju, osuđuju, napadaju i ispravljaju za ono što postoji u onom koji osuđuje. Povodi i provokacije su gotovo svakodnevna iskušenja da se na neadekvatan način oslobodi svog negativiteta. Zato Isus i upozorava da zbog balvana u svom oku, čovek vidi trun u tuđem oku.

Hristovo iskušenje Identičnim iskušenjima je bio izložen i sam Isus, a jedno od najvećih je bio trenutak kada su mu književnici i fariseji doveli ženu uhvaćenu u preljubi i pozivajući se na Mojsijev zakon, prema kojem je ona trebalo da bude osuđena kamenovanjem, zatražili od njega da se izjasni. Njihove reči: „Učitelju, ova žena je uhvaćena u preljubi na delu; A Mojsije u Zakonu zapovedi da takve kamenujemo. Ti dakle, šta veliš?“. Ovo pitanje je bilo svojevrsno iskušenje da bi ga mogli optužiti i okriviti. Budući da je propovedao princip opraštanja i milosrđa, ukoliko bi oslobodio ženu koja je zgrešila mogao je da bude optužen za nepoštovanje i kršenje postojećeg zakona o preljubi. Međutim, ukoliko bi primenio taj zakon i osudio ženu, onda bi prekršio svoj princip opraštanja greha.
U trenutku kada su tražili da se izjasni, Isus se sagnuo i počeo prstom da piše po zemlji. Pisao je uporno, a onda kada su na njihovo navaljivanje hteli da neposredno od njega čuju očekivanu osudu žene, on se uspravio i rekao im da onaj koji je među njima bez greha neka se prvi baci kamenom na nju. Zatim se Isus ponovo sagnuo i nastavio da prstom piše po zemlji, a njegove izgovorene reči su odjeknule u njihovoj savesti i pokrenule ih da odustanu od kažnjavanja. Počev od starešina, oni su jedan za drugim napustili nesuđeno sudilište na čijem su središtu ostali samo bezgrešni Isus i grešna žena. Kada se Isusu ispravio na mestu nije bilo nikog osim žene koju je pitao: „Ženo, gde su oni što te tužahu? Zar te niko ne osudi?“ Ona mu odgovori: „Niko, Gospode. A Isus joj reče: Ni ja te ne osuđujem; idi, i od sada više ne greši“.

Pristup tajni Budući da je Isus Hristos posle prevladanih iskušenja izgradio sebe kao integrisanu, koherentnu i celovitu ličnost i dostigao veoma visok stepen individuacije, njegove misli, reči i dela se ne razlikuju, jer ono što je mislio, on je kazivao, a kako je govorio tako je i radio. Zato je ono što je pisao po zemlji izraz njegovog učenja koje je propovedao i koje je bilo usaglašeno sa njegovim postupcima. Pre nego im je rekao da prvi koji je bez greha baci kamen na grešnu ženu, on je prstom pisao po zemlji, ukoliko možda ne ono isto što im je i verbalno saopštio, napisao je verovatno neku od svojih misli koje su potom dobile i poslovično značenje. Jedna od tih važnih misli odnosi se na potrebu suočavanja sa svojom tamnom stranom, svojom senkom, odnosno svojim grehom, oličenim trunom u sopstvenom oku, pre nego se taj negativitet osuđujuće projektuje u drugog.
Ostaje u domenu nagađanja da je možda Isus napisao ono što im je potom i rekao kako bi verbalno samo pojačao napisanu poruku na zemlji. Za razliku od usmenog kazivanja i izgovorenih reči koje brzo odnese vetar, napisano, pa i po prašini, je materijalno dugotrajnije. U svakom slučaju ostaje nepoznanica šta je stvarno Isus tada napisao, pa su mnogi pokušali da svojim tumačenjem odgonetnu tu novozavetnu tajnu. Među njima je i Nikolaj Velimirović, koji je smatrao da je Isus tada isticao konkretne grehe pljačkanja crkvenog blaga, preljube sa snahom, krivim zaklinjanjem, udaranjem svog roditelja, otimanjem udovičkog imanja, sodomije, klanjanja idolima, koje su pojedinci, poput M(ešulama), A(šera), Š(aluma), E(leda), A(marnaha), M(erara), J(oela) i drugih među njima učinili. Budući da je zavisno od obrazovanja onih kojima se obraćao pazio kako se izražava, Isus sigurno nije posezao za konkretnim iskazima, kao u komunikaciji sa neobrazovanim ribarima, već je verovatno koristio sofisticiraniji jezik za važnu poruku koju je na ovaj način uputio književnicima i farisejima.

Agresivna samoodbrana Bila je to prilika da se napiše po zemlji i neka poznata poruka iz jevrejske tradicije koja bi opominjala prisutne na postojeći negativitet u pojedincu u vidu prikrivenog i nepriznavanog greha i težnju da se projekcijom u drugog on oslobodi. Međutim, takvim oslobađanjem negativnog sadržaja ne otklanja se i sam licemerni obrazac, osuđivanja drugog kao načina oslobađanja sebe. Na tu dvoličnost, imajući u vidu odnos vernika prema Bogu, upozoravao je prorok Isaija 700 godina pre Isusa. U tadašnjem društvu, fariseji, književnici i zakonodavci pokazivali su svoje licemerje protiv kojeg se kao negativne društvene i religijske pojave Isus žestoko borio.
Ovakvo ponašanje, zasnovano na previđanju brvna u svom, a zapažanja truna u tuđem oku je mehanizam projekcije i način samoodbrane. Osuđivanjem drugog zbog njegovih mana, pojedinac se nastoji osloboditi sopstvenih grehova. Ukazujući na takve postupke, Isus nastoji da takve sudije suoči sa njima samima i njihovom tamnom stranom da bi uklonio i demontirao tu napadačku samoodbranu farisejskog licemerja. On uspeva da osvesti i osvetli njihovu tamnu stranu odakle i dolazi potencijal njihove agresije koju usmeravaju ka drugome. Taj potencijal nepreobraženog negativiteta je oličen njihovom senkom, tamnom stranom njihove skrivene ličnosti odakle je bio i spreman kamen, kao deo njihove okamenjene duše, da poleti prema grešnoj ženi. Pozivanjem upravo one koji smatraju da su bezgrešni da prvi započnu sa kamenovanjem grešnice, Isus ih je na najefikasnji način odbio da to učine, jer ih je suočio sa sopstvenim grehom. Ukoliko i nisu imali snage i prilike za pokajanjem, u tom trenutku su to učinili odustajanjem od namere da kazne ženu. Istovremeno, Isus je opraštanjem preljubnici, aktivirao potencijal njene moralne vrline da doživi pokajanje i preobražena više ne podlegne iskušenju greha.

Preobražaj negativiteta Novi mesija nije, dakle, neki kontemplativan mislilac, već praktičar svog učenja. Nasuprot deklarativnom i licemernom humanizmu fariseja, on ističe važnost suštinskog opredeljenja za neposrednim potvrđivanjem vrednosti hrišćanskih etičkih načela. Borba koju je poveo protiv vladavine tog dvoličnog morala nije do danas okončana, ali je ukazao na način kako u njoj čovek može pobediti suočavanjem sa sopstvenim negativitetom, njegovim preobražajem u etičku suprotnost i poboljšavanjem sebe.
Protiv vladavine dvoličnog morala, Isus uspostavlja princip etičke univerzalnosti u odnosu prema dobru i zlu. Prvi korak ka ostvarenju tog principa je formiranje pojedinca kao celovite, integralne ličnosti čiji put individuacije počinje njegovim suočavanjem sa svojom senkom, negativitetom u sebi, i kritičkim odnosom prema svojoj dotadašnjoj personi.

(Kraj u narednom broju)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *