LITIJE UMESTO LITIJA?

Protojerej Jovan Plamenac

Zapadnjački globalisti nisu zadovoljni pukim porobljavanjem srpskog naroda – njega je, smatraju, potrebno utrljati kao pikavac. Zato naš odgovor mora biti – otpor

U uslovima realne okupacije zemlje, i vlast je kvislinška. Umjesto da veslaju na dobrobit onih iz čijeg su grmena izašli, oni koji su se dokopali vlasti, sada ih preveslavaju za račun okupatora. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo prilikom izglasavanja rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN – kaže u razgovoru za „Pečat“ protojerej Jovan Plamenac.

Odluka Crne Gore da svojim glasom legalizuje mit o Srebrenici vratila je politički točak na leto 2021. Niste likovali posle izbora. Šta ste uočili kao nepravilnost u danima opšteg slavlja nakon pada Đukanovićevog režima?
Nijesam likovao, ne daj Bože. Ali nijesam se nešto ni radovao. Štoviše, u onoj opštoj euforiji govorio sam ljudima: „Čemu se radujete!“ Ubrzo sam isto ponovio i u jednom intervjuu.
Kao i ostale državice u regionu, Crna Gora je pod okupacijom. Okupacija nije vidljiva kao pod Italijanima u Drugom svjetskom ratu, ali je daleko dublja, suštastvenija i sa daleko većim posljedicama budući da je perfidna u toj meri da je okupirani ljudi doživljavaju kao slobodu.
Nije bilo potrebno mnogo pameti pa da se vidi da spoljni, evroatlantski upravitelji Crnom Gorom, njeni istinski gospodari, ne bi ni dopustili promjenu vlasti na izborima da nijesu imali garancije da njihovi interesi koje je sproveo režim Mila Đukanovića neće biti zaštićeni.
Litije na kojima je učestvovalo više od polovine građana Crne Gore manje su bile odgovor na ugrožavanje verskih sloboda a više izraz narodnog bunta zbog terora nad svemu što je srpsko. Gde su ti ljudi danas i a koliko ogorčenja prate najnovija dešavanja?
Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je trebalo da posluži režimu Mila Đukanovića za brutalno otimanje drevnih manastira i druge imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, bio je povod litijama, slično kao Sarajevski atentat 1914. godine Velikom ratu. U njima su učestvovali uglavnom Srbi, ali ne isključivo. I opozicioni glasači, ali ne isključivo. Litije su jedinstveni fenomen poznat istorijskom predanju.
Mitropolit Amfilohije i nešto kasnije vladika Joanikije su narod Crne Gore učinili izdašnom njivom litijskom podvigu koji je i njima samima bio neočekivan.
Bez dubljeg osjećaja za blagodat litija, kao bezumni, njihove plodove smo prosuli na crnogorsku političku deponiju. Vrlo brzo nakon izbora, vidjevši što njihovi pobjednici čine, objavio sam tekst „Nemojte da krčmite vlast kao plijen“. Oni su se neko vrijeme uzdržavali a do „olakšanja“ je došlo ulaskom u pregovore o formiranju vlasti kada je, kao lavina, krenula trgovina izbornim kapitalom, nalik viđenoj u vrijeme prethodne vlasti.
Tu je neko zaključio više, neko manje, a mnogi – ništa. Režim Mila Đukanovića poražen je na posljednjim parlamentarnim izborima, ali nije razvlašćen. On nema skupštinsku većinu, ali su njegovi ljudi i dalje u izvršnoj vlasti, osobito u bezbjednosnim službama, ali i pravosuđu, i ne samo namještenjem nego i uticajem. Veliki broj onih sa litija je izigran i sada je ogorčeniji nego prije.
Kako objašnjavate činjenicu da u biografijama brojnih članova Pokreta Evropa sad piše da su „učesnici litija“?
Učešće u litijama u državi u kojoj su se komunisti presvukli u evroatlantiste, prirodno uzrasli iz komunističke u zapadnjačku liberalnu ideologiju, u javnom diskursu doživljava se kao 1945. učešće u ratu na strani partizana, kao politička podobnost i distanciranje od narodnog neprijatelja.
Da li postoji spremnost da se iznova ponudi litijski odgovor na pokušaje satiranja sećanja na srpsku Crnu Goru, i ko bi trebalo da stane na čelo novog ustanka?
Ne vjerujem da će u dogledno vrijeme biti moguće organizovati litije na način kao 2019–2020. Ali moguće su „litije“ umjesto litija, samoorganizovane šetnje gradovima u duhu litija, mirne šetnje u apsolutno natpolitičnom duhu. Njihov smisao je očuvanje vrjednosnog sistema života u kojem je ovdašnji narod opstao kroz vjekove, a koji je sada silno ugrožen. Na osobitom udaru su tradicionalne porodične vrijednosti.
Naravno, politički angažovani ljudi su, kao i oni koji to nijesu, prizvani na ovaj meki, nenasilni otpor duhovnom i biološkom uništenju naroda u Crnoj Gori, ali ne da bi ga koristili za svoje partijske pozicije na crnogorskoj političkoj sceni. Toliko puta smo vidjeli što biva sa našim glasovima, kako se njima trguje u kombinacijama i prekombinacijama skupštinskih većina, kako na nivou države, tako i na opštinskom nivou. Potrebno je da ovaj otpor utiče na njih, ne na njihove političke programe jer oni su prazna priča. Važno je da utiče na njihovo djelanje, a ne da oni na bilo koji način iz svojih partijskih interesa utiču na otpor.
Mogući otpor nazvao sam „Narodni pokret ’Živi smo’“. On je pitanje biti ili ne biti, pitanje života ovog naroda. To ne bi bio ustanak nego tihi otpor, istrajan kao i litije, čiji je smisao da ljudi prepoznaju puzajuću opasnost po svoj opstanak, da ne bi bili skuvani kao žaba, da ne daju pristanak na svoje porobljavanje u duhu, iz kojeg proističe i fizičko ropstvo, ma koliko ono ne bilo vidljivo. Ovo ne bi bila revolucija, ne bi bilo osvajanje slobode nego oslobađanje slobode koja je u svakom čovjeku osnovno svojstvo njegove ličnosti. Samo iz slobode pojedinaca može nići dobro zajednice.
Ovaj otpor ne bi trebalo da ima čelnika. Čelnikom, i njegovom ekipom, daleko je lakše manipulisati nego razuđenim pokretom. Potrebni su ljudi da potpale fitilje koji su tu, oko nas, i to oni koji se neće ponašati kao prvoborci. To je prilika za ispoljavanje rodoljublja i čovjekoljublja, koje neće biti pokretano partijskim interesima. Dakle, ovaj pokret ne može biti nepolitičan, jer svi smo glasači, ali neophodno je da bude – natpolitičan. 
Da li je iz ove perspektive jasnije zašto se u vreme litija Vašington zalagao za poštovanje verskih sloboda u Crnoj Gori?
Nikada nijesam bio uvjeren da je Vašingtonu iole bilo stalo do naših vjerskih sloboda, i bilo kojih, kao što mu nije stalo ni do minimuma poštovanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, temeljnog akta Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Rekao bih da je u pitanju bilo nešto drugo. Režim Mila Đukanovića završio im je posao: uveo je Crnu Goru u NATO, priznao Kosovo za državu, svoju odanost potvrdio uvođenjem sankcija Rusiji i otvaranjem vrata Crne Gore novopaganskoj LGBT i drugim ideologijama, kršeći ljudska prava crnogorskog naroda koji se u većini protivio ovome. Ali i „presmrdio“ im je svojim kriminalom.
Zasigurno, prepiske perjanica sve tri grane vlasti u vrijeme vladavine režima Mila Đukanovića na Skaj aplikaciji potvrđuju da je sve vrijeme bilo i te kako poznato šta se dešava. Bili su im potrebni novi ljudi koji će nastaviti da Crnom Gorom vladaju na tekovinama Đukanovićevog režima, a neće biti ubrljani kriminalom kao njihovi prethodnici. I instalirali su ih.
Kako ocenjujete nacionalne i političke kapacitete u narodu danas? Gde su danas Srbi i srpski politički front?
Slika današnje političke stvarnosti u Crnoj Gori samo je dio političke slagalice regiona. Svi ovdašnji narodi kuvaju se u istoj kaši novopaganske zapadnjačke globalističke ideologije već uveliko implementirane u škole i vrtiće, nauku, medije, kulturu, u svijest ljudi. Srpski narod, prvenstveno iz istorijskih razloga, nezaboravljenog otpora precima današnjih osvajača, na dodatnom je udaru. Njega nije dovoljno sasvim porobiti; njega je potrebno utrljati kao pikavac.
Od slađenja srpskoj nesreći, kao ovo sada povodom rezolucije o genocidu u Srebrenici, sažitelji Srba ne vide svoju nesreću. Ne vide svoju kravu koja crkava od radosti što crkava krava njihovim susjedima Srbima.
„Nacionalni politički kapacitet“ u Srba, i pored svih pošasti, prvenstveno duhovnih, kojima je izložen, i dalje postoji. Ali „srpski politički front“ ga uporno zatire.
Rekli ste da će servilnost Crne Gore biti uvod u nova stradanja srpskog naroda. Kojih razmera?
Nesagledivih.
Odmah nakon što su u Generalnoj skupštini UN glasali za rezoluciju o genocidu u Srebrenici, aktuelni posjednici trona režima Mila Đukanovića glasali su da Kosovo postane pridruženi član u Parlamentarnoj skupštini NATO-a. I to – s ponosom.
Tako naglašenom servilnosti u ispunjavanju obaveza NATO državice – koja ima snažnu ambiciju da je prime u Evropsku uniju – kao da se iz petnih žila trude da budu servilniji od svojih prethodnika, a to nije ni po jada u odnosu na njihovu religijsku privrženost zapadnjačkom liberalnom novopaganskom vrjednosnom sistemu života, beskompromisnog neprijatelja tradicionalnom.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *