SRPSKI JEZIK KOJI SE U CRNOJ GORI ZOVE I CRNOGORSKI

Zbog čega „izjednačavanje“ srpskog sa tzv. crnogorskom jezikom nije samo „sabiranje baba i žaba“ nego je, faktički, priznanje – prihvatanje i mirenje – sa onim protiv čega se u Crnoj Gori vodi borba, više od dvije decenije. Zloćudna novocrnogorska lingvounitaristička koncepcija nije poražena padom DPS-režima 2020. Naprotiv, zaključana u najvišem pravnom aktu države, čiju je bravu zasad, nemoguće otključati, jer je bivši režim ključeve ponio sa sobom, ona i dalje truje Crnu Goru sa ništa manje kondicije nego što je to dosad činila

Proklamacija koju u posljednje vrijeme sve češće ponavljaju neki stranački lideri, da će, nakon sprovedenog popisa stanovništva, nastojati da se srpski jezik, u postojećem crnogorskom Ustavu, izjednači sa crnogorskim“, ma koliko, onima koji odavno traže promjenu spornih ustavnih odredbi, u prvi mah, djelovala razložno i politički pragmatično, ne samo što je formalno logički neodrživa nego je, prije svega – u sukobu i sa naučnom istinom i sa stvarnošću a, kao takva – i kratkovida i ponižavajuća. Faktički, to je predlog da se istorijsko ime srpskog jezika, nastalo po imenu naroda koji ga je stvarao, svede na političko i tako kategorijalno izjednači sa svojim nadimkom. „Izjednačavanje“ srpskog sa tzv. crnogorskom jezikom nije samo „sabiranje baba i žaba“ nego je, faktički, priznanje – prihvatanje i mirenje – sa onim protiv čega se u Crnoj Gori vodi borba, više od dvije decenije.
To što imamo politički „proizvedenu realnost“, tj. dva imena za svoj maternji jezik (zapravo – ime i nadimak), daje nam pravo da možemo (formalno logički) govoriti o uspostavljanju ravnopravnosti upotrebe ta dva njegova imenovanja, ali ne i o dva jezika, kako to podrazumijeva sporna proklamacija. Možemo, dakle, u postojećim okolnostima, govoriti o ravnopravnosti imenā, ali ne o ravnopravnosti jezikā.
U Crnoj Gori nema drugih prirodnih (istorijskih) jezika osim srpskog i manjinskih – albanskog i romskog. Doduše, u posljednje vrijeme, ima sve više i ruskog i turskog, ali tzv. crnogorskog jezika, kao posebne jezičke supstance, odnosno posebnog „sistema jezičkih znakova i pravila po kojima se ti znaci upotrebljavaju“ – nema.
Političko, lokalno ili regionalno ime, odnosno političko imenovanje srpskog jezika (kako bi rekli neki ruski lingvisti – politema) – crnogorski jezik, nametnuto od strane određenih pol. stranaka, nije novi jezik, odnosno posebna jezička supstanca sa svojom komunikativnom i stvaralačkom funkcijom, sa kojim bi se u Ustavu ili bilo gdje drugo, „izjednačavao“ srpski jezik. Srpski jezik je istorijska, a crnogorski politička kategorija, koja se ne može retroaktivno, glasanjem u Parlamentu, proizvesti u istorijsku, i oni se, kao takvi, ne mogu stavljati u istu kategorijalnu ravan. Drukčije kazano – između srpskog i tzv. crnogorskog jezika ne može se stavljati znak jednakosti, niti se tu može praviti bilo kakav zdravorazuman kompromis. Pitanje je šta bi se i dobilo takvim kompromisom. Šta bi se dobilo time što bismo u Ustav upisali da su službeni jezici u Crnoj Gori srpski i crnogorski ili obratno? Da li bi tako istina biti zadovoljena? I bi li se takvim kompromisom demontirala raskolnička etno nacionalna koncepcija bivšeg režima koja nas je, upravo nametanjem tzv. crnogorskog jezika kao službenog, podijelila na dva međusobno sukobljena naroda? A ukoliko se nešto ne radi u ime istine i za istinu, u ime čega i za koga bi se onda to radilo? Ne demontira se višedecenijski diktatorski režim samo odstranjivanjem njegovih kadrova iz državne uprave nego, prije svega –razvaljivanjem njegove političko-ideološke koncepcije, što, izgleda, nove vlasti neće i ne žele da učine. Naprotiv, one je održavaju i slijede, i to upravo u onome što čini njenu suštinu, ponekad doslednije od njenih obretnika. Pa i ovaj predlog, ma od koga poticao, nije drugo do njen nastavak.
Razumije se, onaj ko „zažmuri“ pred činjenicama i prizna (svjesno ili ne – svejedno) postojanje crnogorskog jezika, nema problema ni sa logikom ni sa savješću, ali će imati sa istorijom. To se posebno odnosi na jezičke stručnjake, ali ništa manje – i na sve „branioce“ (laike i znalce) srpskog jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta Crne Gore i Crnogoraca!
Zloćudna novocrnogorska lingvounitaristička koncepcija nije poražena padom DPS- režima 2020. Naprotiv, zaključana u najvišem pravnom aktu države, čiju je bravu zasad, nemoguće otključati, jer je bivši režim ključeve ponio sa sobom, ona i dalje truje Crnu Goru sa ništa manje kondicije nego što je to dosad činila. (Ustavna odredba o službenom jeziku u Crnoj Gori (kojom je projektovano svođenje broja zastupnika imena srpskog jezika na ispod petnaest procenata ukupnog stanovništva, kako bi on i faktički postao manjinski jezik u državi) može se promijeniti samo ako se na „državnom referendumu“ za to izjasni „najmanje tri petine svih birača“ – Ustav CG, čl. 157.) Dakle, priča o promjeni Ustava (devet njegovih ključnih, „identitetskih“, članova), „najpostojanijeg u Evropi“, kako kažu pravnici, bez ikakvih je izgleda u postojećim okolnostima, i u bližoj budućnosti. Na to ne mogu uticati ni rezultati skorašnjeg popisa stanovništva, ma kakvi bili, i ma šta, u vezi s tim, obećavali stranački lideri. (Ukoliko ne računaju na preumljenje vođa bivšeg režima u zamjenu za ponovni ulazak u vlast i amnestiju od njihovih nepočinstava učinjenih nad Crnom Gorom tokom tridesetogodišnje vladavine.)
Uostalom, ako bi ta promjena podrazumijevala proklamovano „izjednačenje“ srpskog sa tzv. crnogorskim jezikom, bolje da se nikada i ne dogodi. Postojeća – u odnosu prema srpskom jeziku – krajnje ponižavajuća odredba („crnogorski je službeni, a srpski jezik, zajedno sa bosanskim, albanskim i hrvatskim – u službenoj upotrebi) ustanovljena je ne samo protiv volje većine naroda nego i njegovih predstavnika –tadašnjih opozicionih poslanika – koji su joj se, iako izdani od jedne svoje koalicione grupe, dosljedno suprotstavljali, a sada bi to, ništa manje poniženje, uslijedilo na njihov predlog. To, razumije se, ne bi bilo isto. Ono je bilo nasilje, a ovo bi imalo neko drugo ime. (Doduše, već 2011, prilikom izmjena Opšteg zakona o obrazovanju, nije bilo te njihove doslednosti nego su objeručke prihvatili četvoroimeni naziv nastavnog predmeta, u kome se ime srpskog jezika našlo u još mizernijem statusu nego li i u samom Ustavu. To bi trebalo da nam bude svojevrsna opomena.)
No ako se ikada pronađu ključevi kojima bi se omogućila promjena ustavne odredbe o službenom jeziku (čl. 13), odnosno Opšteg zakona o obrazovanju (čl. 11), kao ishodištā najdubljih podjela i nesporazuma, ali i mnogih, pa i najtežih društvenih devijacija u ovoj državi, jedino razumno rješenje, usklađeno sa jezičkom stvarnošću i sa istorijskim bićem Crne Gore, bilo bi da se za službeni jezik ozvaniči – srpski jezik koji se u Crnoj Gori zove i crnogorski.