BOKA KOTORSKA I TEŽNJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Svetionik

Na 80-godišnjicu od pokušaja osvajanja

Talasi Radio Dubrovnika (od 1942) čuju se u Zalivu i nude možda najkvalitetniji program, zanemarimo li obljetnice i podsjećanje na događaje iz tamošnjeg Domovinskog rata, kada s valova koji zapljuskuju i zalivske uši kreće antisrpska, ali i anticrnogorska propaganda, što samo dokazuje u koji ideološki koš Hrvati stavljaju per la finta samostalnu, suverenu i međunarodno priznatu Crnu Goru

Koji to radijski program više miluje primorsko uvo od onoga u kome se čuje kako se lovi riba, sole sardele, pletu mreže, suši pršut, gaje masline, loze i raštan, ima li migranata koji s potonulog broda plivaju ne bi li se dokopali obale, da li je Kupola na Stijeni isto što i Al Aksa, kako se grade brodice i barke, koje su tajne jedriličarstva, kako je uopšte moguće, pored Amerike žive, članstvo Saudijske Arabije u BRIKS-u, pošto je kilo šipaka na pjaci, da li sve arapske zemlje kad i Iran zaziru od izraelskih atomskih bombi, kako se odvija obalna plovidba, pada li natalitet, ima li posla van sezone, kakve će biti zimske fešte, imaju li Ujedinjene nacije mrvu obraza nakon pogibije toliko palestinske djece, kako se to priprema apartman za novo ljeto, hoće li novog ljeta uopšte biti, i tako dalje, i tako dalje.

Primorsko uvo ne može da čuje ovako spletene teme jer nezavisne a kvalitetne radio-postaje ne postoje, budući da su sve zavisne – što nije neobično – a to što sve kubure s kadrom, posljedica je njihove partijske uštrojenosti. Lokalni Taker Karlson bio je moguć u boljoj prošlosti, ali je nemoguć u savršenoj sadašnjosti.
Radio Kotor, Radio Herceg Novi, Radio Tivat, Radio Budva, stanice su koje slušaocima nude informativni vrh ionako malog crnogorskog političkog ledenog brijega, geopolitičkog skoro pa ne, potom servisne informacije, sve u malo vremena, i muziku koja ima za cilj da nikoga ne izazove, ako je domaća, čitaj regionalna, te da dodatno vesternizuje um između ušiju – ako je strana.
Talasi Radio Dubrovnika (od 1942) čuju se u Zalivu i nude možda najkvalitetniji program, zanemarimo li obljetnice i podsjećanje na događaje iz tamošnjeg Domovinskog rata, kada sa valova kreće antisrpska, ali i anticrnogorska propaganda, što samo dokazuje u koji ideološki koš Hrvati stavljaju per la finta samostalnu, suverenu i međunarodno priznatu Crnu Goru.
Ponedeljkom uveče, od 18 do 19 časova, na programu je emisija „Sa Hrvatima Boke“, u kojoj počesto gostuju političari iz Hrvatske građanske inicijative, manjinske stranke s velikim ambicijama uvijek kada su u prilici da u crnogorskom Parlamentu koaliraju protiv srpskih interesa. Prosječan bi slušalac ove emisije pomislio kako su Hrvati u Boki Kotorskoj i u Crnoj Gori ugroženi, kako su im do svih ljudskih prava suženi puti, kako žive, ako ne teško, a ono teže od ostalih, te da im je pomoć matice, države Hrvatske, potrebna sada i odmah. Kao čovjek koji poznaje mnoge zalivske Hrvate, kao stari Bokelj koji pamti pretke mnogih zalivskih Hrvata, kao čovjek koji je u daljem srodstvu sa aktuelnim predsjednikom Hrvatske građanske inicijative, tvrdim da niko niti jednog Hrvata ne gleda poprijeko, ne želi mu zlo, niti mu čini zlo, ne radi mu o glavi, naprotiv, svi sa svima želimo mir, suživot, saradnju i napredak.
Po popisu iz 2011, u Boki Kotorskoj živjelo je 4.519 Hrvata, 6,7%, u Crnoj Gori ukupno 6.021, tj. 0.97%.
Ne znam koliki procenat zalivskih Hrvata ne bi imao ništa protiv da se Boka Kotorska danas pripoji Hrvatskoj, pa je sreća u nesreći što Crna Gora, iako prema Zalivu gaji kolonijalnu svijest, drži Boku kao zlatnu koku: lancem privezanu za državnu kasu, ne i za srce.
Prije punih 80 godina imali smo ozbiljan pokušaj Nezavisne Države Hrvatske da okupira Boku Kotorsku. U tome ih je posebno osujetio jedan Zalivljanin.

Pazimo…
Hrvatski istoričar dr Nikica Barić u radu iz 2018, pod naslovom „Nezavisna Država Hrvatska i Boka kotorska nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine“ piše da je 1943. bila vidljiva težnja NDH da, „u skladu sa okolnostima i mogućnostima, što više poveća svoj teritorijalni opseg, posebno na jadranskom području“. NDH je nakon pada Italije nastojala da pod svoju kontrolu stavi ne samo Konavle, o čijem je nacionalnom karakteru pisao Đorđe Ćapin u knjizi „Srpski Konavli i hrvatska kultura“ (2003), već i cijelu Boku Kotorsku.
Ustaški pokret je i prije proglašenja NDH, 10. aprila 1941, smatrao da Boka Kotorska treba da uđe u sastav hrvatske države, iz dva razloga, jer je Boka za vrijeme Habzburške monarhije bila u sastavu pokrajine Dalmacije, i što je u Boki bilo Hrvata.
Iz zalivskog se rakursa povijest vidi drukčije, ne samo na Skupštini u Prčanju, kada su Bokelji 1848. hrvatskom Saboru odaslali istorijsku poruku da mi „Dalmatinci nismo, no Bokezi“, već i iz jedne ranije epizode, kada ruski admiral Dmitrij Senjavin s Krfa uplovljava u Boku 1806, gdje u manastiru Savina, pred mitropolitom Petrom Prvim Petrovićem Njegošem, pozdravlja narod: „Vaša se želja ispunila, hrabri Slavjani“. Oduševljeni su bili katolički Perast i Dobrota. Na nogama su i Prčanjani, katolici i pravoslavci; ruskom civilnom guverneru za Boku Stefanu Sankovskom pišu: „Svi su stanovnici ove opštine željeli slobodno i svojevoljno da postanu podanici NJ. V. Cara cijele Rusije, te Vama, predstavniku uzvišenog vladara izražavaju svoju podaničku odanost i vjernost“ – citira u „Istoriji bokeljskog pomorstva“ čuveni Predrag V. Kovačević.
S druge strane istorijske perspektive, povjesničar Barić piše kako je „u jednom dokumentu vlasti NDH iz ožujka 1944. procijenjeno da u Boki kotorskoj živi oko 40.000 ljudi, od čega oko 15.000 Hrvata“.
Da nema knjige „O nacionalnom karakteru Boke Kotorske“, koju, gle, baš 1941. piše Nikola J. Jurić, Hrvat i katolički svećenik, duh koji ispovijeda zarobljenike na Mamuli prije negoli će i sam tamo biti zatočen, možda bismo Barićeve brojeve uzeli zdravo za gotovo. Ali je Nikola J. Jurić na strani činjenica, te slovi ne samo o srpskom klarakteru Boke već svjedoči i o tome kako je 1940. bio postavljen zahtjev da se Banovini Hrvatskoj pripoji osam hrvatskih općina, a potom i cijela Boka. Jurić demistifikuje broj od osam hrvatskih općina, te navodi da su pojedine od njih tek mjestašca sa po nekoliko stotina stanovnika, od kojih, u cijeloj Boki, dvije trećine čine Srbi, a da su katolici „sa sviju strana okruženi srpskim elementom“. Biće zato što su prije ratnih godina iz 40-ih, zaključno sa 1850, zalivski Slavjani, pravoslavci i katolici, sebe smatrali Srbima. Nije li Njegoš u palati svoga rimokatoličkog domaćina, konta Ivanovića u Dobroti napisao pjesmu, o čemu i danas svjedoči spomen-ploča: „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“. „Pripojenje je“, piše sveštenik i nacionalni Hrvat Jurić, misleći na Boku i Banovinu Hrvatsku, „nemoguće“.
Iako je Kraljevina Italija bila saveznik ustaškog pokreta Ante Pavelića, slom Kraljevine Jugoslavije željela je da iskoristi „kako bi na račun hrvatskih područja“, po povjesničaru Bariću, proširila italijanske granice. Rimskim ugovorom iz 1941, u sastav Kraljevine Italije ušla je cijela Boka Kotorska.
Kapitulacijom od 8. septembra 1943. godine, Kraljevina Italija okončala je učestvovanje u Drugom svjetskom ratu na strani sila Osovine. Oktobra 1943. objavila je rat Njemačkoj i od 1943. do 1945. italijanska vojska borila se na strani antihitlerovske koalicije, kako na teritoriji Italije, tako i na područjima koje je okupirala do 1943, uključujući i Boku. Mahom nauspiješno. U Dubrovniku su „njemačke postrojbe uz pomoć snaga NDH“, piše Barić, „razbile talijanski otpor“. Nijemci su potom zauzeli Boku Kotorsku i u Crnoj Gori, na Cetinju, uspostavili vojnu upravu.
Septembra 1943. Herceg Novi posjetili su hrvatski vojni novinari Urlih i Lukačević. Nijemci su ih, navodi Barić, ljubazno primili, ali su ih zatim, na nagovor mjesne uprave, prisilili da napuste područje. „Urlih i Lukačević su izvijestili da su neki Bokeljani od njemačke vojske tražili da to područje ne uđe u sastav NDH. Prema drugim podacima, njemački zapovjednik u Boki navodno je izjavio da Boka kotorska ne može da uđe u sastav NDH, jer tamo živi većina Srba.“
Na istorijskoj sceni pojavljuje se Miloš Janković, guverner Boke, koji u svojim sjećanjima (Adriatic Man: An Autobiography, Chicago 1992. / Čovjek sa Jadrana, Herceg Novi, 2022), piše da napušten od Italije, i shvatajući da malobrojni Nijemci preostali na terenu nakon borbi s Italijanima ne mogu da brane Boku unedogled, Hitler popušta pritisku od strane Hrvata u Berlinu i odobrava poglavniku Paveliću da Boka postane dio NDH. Spremajući se da uđu u Zaliv, ustaše se okupljaju u Dubrovniku i Konavlima: „Naočigled Srba koji su živjeli u brdima iznad Konavala, postalo je jasno da se sprema još jedno koljačko divljanje.“

Janković navodi da zvuči ironično, ali su Nijemci postali jedina nada Srbima iz Boke. Traži prijem kod generala Kajpera koji stoluje u hotelu „Boka“, te zahvaljujući iskustvu u turizmu i tečnom njemačkom, objašnjava Kajperu da „dozvoljavanje ustašama da uđu u Boku da masakriraju civile neće donijeti dobra nikome, pa ni Nijemcima“, te da pitanje jurisdikcije nad Bokom bude ostavljeno za kasnije. Janković je naglasio da je lokalno stanovništvo zapravo jedina pouzdana snaga koja je voljna da pomogne Nijemcima da zadrže red u oblasti. Nakon što je zatražio nekoliko sati da razmisli, general Kajper obećava da će „spriječiti Hrvate da uđu u Zaliv“, te da će odbraniti Boku od ustaškog generala Begića.