SVETIONIK – Svaki svoga ubijte subašu

Doba analognih ljudi je prošlo. Dolazi vrijeme transhumanizma. Političari o tome ne smiju da pisnu

Istina je da su ljeti političari nekad samo u košuljama, bez kravata i sakoa, te da iz klimatizovanih automobila ulaze u klimatizovane prostorije, ali je isto tako istina da ponekad u odijelu moraju u narod, život se odvija, valja presjeći neku vrpcu, valja se susresti na otvorenom, valja progovoriti štogod pametno ako praznik kakve fiktivne samostalnosti ili suverenosti ili pak državnosti pada na užareno kalendarsko slovo. Tada je olakšavajuće biti čovjek iz naroda pa gledati kako se svi ti odrođeni ljudi zlopate na upekloj zvijezdi, bez obzira koliko će im to donijeti političkih poena i finansijskih apoena.
Za Primorca je, bome, ljeto povlašćeno godišnje doba, makar u prvom dijelu života, zbog ferija, mora, druženja, erotskih i seksualnih iskustava, prvih poslova i prvog dinara, a kasnije zna da oteža, taj stađun, to godišnje doba, jer je život u geografiji u kojoj većina crvči a rezidentna manjina radi, pomalo ponižavajući ako je, a zna da bude, bez višegodišnje pauze.
Da bi se opstalo, lebac može da se jede kad je čovjek od sistema zavisan, pa time i obavezan da lijepo odjeven stoji ljeti na skupu stranačkog lidera ili državnika koji je izdao befel da se oko njega uzroje svi potčinjeni do zadnjeg onog imaoca u rancu sendviča sa parizerom/mortadelom, ili pak može da bude nezavisan, čime postaje meta svih koji su zavisni.
Po nesreći, živimo u državama koje su spolja vođene na način da kâpu od republike, tože zavisniku i robu, dozvoljavaju skoro pa beskrajno bogaćenje na račun kapilarne pljačke svih podanika, čitaj građana, a po cijenu izdaje države, tj. ustupanje svih interesa i svih resursa naše republike. Kome? Korporacijama. Zapadnoj imperiji.
Umjesto da država stimuliše mala i srednja preduzeća kao ekonomske nukleuse koji će društvo finalmente izvući iz merda, šta radi ona, što čini država? Guši i davi mala i srednja preduzeća jer od nečega mora da živi parazitski aparat, od nečega mora da uživa kasta koja ljeti poznaje +45 na suncu samo kada u republiku s neba sleti kakav zamjenik potpredsjednika, činovnik-izaslanik, niko, iza koga stoji sila.
Budući da velika i zavisna preduzeća ne može da robi, država preko dahija koje rade za procenat, pljačkaju i robe sve ono što je ekonomski zeleno, sve što bi moglo da se razlista i da dupla i trostruka ploda dâ, samo da nema državnih haračlija.
Kad bi naše republike stimulisale mala i srednja preduzeća, tada bi postojala šansa da nam dugoročno gledano države i uspiju, ali ne mogu, jer je obrazac takav da hrani kâpa od republike, koji ima obavezu da za tu cijenu izda cijelu zemlju. Da izda zemlju sa sve narodom. Da izda istoriju. Da izda kraljeve i careve. I sve svece.
I šta da rade mala i srednja preduzeća? Moraju da pred republičkim dahijama kao progoniteljima trče uvijek 10% brže, kao antilope što po afričkoj savani trče 10% brže od lavova i geparda, pa se ovi hrane samo najstarijima, ili najmlađima, ili bolesnima. Kad malo ili srednje preduzeće oboli kao što ekonomski svaki živi organizam može da oboli, na njega se šapama u kojima su kandže obrušava država, obara ga na tlo, i kolje pred svima.
U početku kaznama po nekoj od stavki, s beskrajnog listinga koji se graniči s dijaboličnom metafizikom, jer: ne postoji zvaničan spisak „papira“ koje mala ili srednja firma mora da ima da bi bila imuna na dahije. Da takovi spisak postoji, dahije bi bile suvišne, ali ne postoji, što dahije čini svake godine operativnijim za neki statistički procenat više u odnosu na – kako se to već frazom kaže – isti period lani.
Ubiće nas naše države, ništa im ne značimo. Čovjek je blago samo dok je resurs, a resurs je dok zarađuje za režim.
Bio sam na mojoj omiljenoj bokeškoj plaži sredinom septembra, u trenutku kada mi je u rancu zazvonio telefon: s druge strane veze bila je, sudeći po akcentima, neka Crnogorka, ljubazna. Javila se u ime Agencije za bonitet, sa željom da se firma čiji sam osnivač, since MMIV, i koja je po dostupnim podacima jedna od 1% ekonomski najzelenijih, što je moja formulacija, nađe oglašena urbi et orbi. Zahvalio sam se, desetu godinu zaredom (ko zna kom po redu glasu iz Agencije za praćenje boniteta), rekavši da sam ponosan što mi kazuju podatke kojih sam svjestan, ali da ponovo ne bih da platim za širenje lijepih vijesti, između ostalog i zato što bi o najboljima trebalo da trubi cijela država, cijele godine, a ne da uspješna firma, biser i primjer, dodatno plati što je biser i primjer.
Neka se čitalačko oko preseli pred kraj ovog teksta u hercegnovsku kafanu „Amerika“, koju je, na starogradskom Trgu Belavista, u storiji „Novi svijet u Starom Rozopeku“ opisao Simo Matavulj, nekadašnji profesor italijanskog jezika u novskoj Srpskoj pomorskoj zakladnoj školi. U toj staroj kafani, podignutoj parama iz Amerike, iz doba kada je Amerika bila čudo i spas mnogim radišnim Bokeljima, upriličena je promocija svojevrsne biografije Olivere Doklestić, unuke Lazara Doklestića, vlasnika i direktora Hercegnovske banke, koja je pozitivno poslovala i tokom Drugog svjetskog rata, iako je Lazar bio robijaš na Mamuli. Olivera Doklestić opisala je kako je živjeti u Opštini u kojoj se zna da je ona diplomom jedina osoba sposobna da se nosi s vještinom neprekinutog vodotoka novskog Vodovoda čiji je direktor godinama bila. Ali je, kao nezavisna i nestranačka ličnost smijenjena, pa su Novljani i sve rjeđi gosti polovinu septembra dočekali sa samo dva sata vode ujutru i uveče, kao da smo u devedesetim, a ne u popularnoj turističkoj destinaciji – ljeta 2023.
U jednom se trenutku promotivno veče velike Novljanke pretvorilo u debatu, kako da u republici bude bolje kada je sve korumpirano, kada je sve do strva stranački uvezano. Mikrofon je kružio „Amerikom“, ali su se samo čule fraze. Fraza je, avaj, frazu sustizala u vezi s tim kako bismo mogli da najbolje ljude stavimo na mjesta koja im po struci pripadaju, umjesto da stalno gledamo kako najgori dolaze na mjesto najboljih.
I što je veče više odmicalo, znao sam da bi me sutra uhapsili ako bih digao ruku i pred kamerama RTV Herceg Novi (i na svim onda televizijama) izgovorio formulu iz čuvene pjesme Početak bune protiv dahija: „Svaki svoga ubijte subašu“.
Kad bi svak svoga u prenosnom smislu subašu zaista ubio, preokrenuo bi se poredak, nastala bi revolucija, ali ko to kao hrišćanin smije da priziva. Ja prvi nikog ne bih do samoodbrane smio da ubijem, zato pred kamerama nisam izgovorio što u tekstu smijem, jer to tekst dopušta.
No bez revolucije, koja je uvijek odvratna jer je krvava, jer jede svoju djecu, nema promjene poretka. Rusija se brani, na naše oči mijenja globalističku paradigmu, a da li će uspjeti, to zavisi i od nas ma koliko mali da smo.
Kolektivni zapad na naše oči ulaže sve snage u totalno uništenje ruskog kad i pravoslavnog svijeta. Naši predsjednici mjesnih zajednica, opština, republika, zavisni, kao navijeni trube da im je do Evrope vazda, iako Evropa zaudara koliko se raspada.
Nezavisni vide iza okuke naših dana. Biti u kolu sa fašistima opet i opet, nije opcija.
Sa one sam plaže kad mi je zazvonio telefon vidio mnoge hemijske tragove na nebu. Političari su se vratili u svoje klimatizovane prostore. I što ih je više s odmora pristizalo na svoj dobro plaćeni posao, zlo je po svijetu počelo da se umnožava – od novog zamajca rata u Ukrajini, preko priprema za disciplinovanje pobunjenih afričkih zemalja, do najava nastavka korona-narativa, prelaska na ishranu insektima i vještačkim mesom, životom u petnaestominutnim gradovima, zaključno sa novim velikim šokom koji – po logici stvari – mora uskoro da uslijedi. Ili će Kolektivni zapad upotrijebiti The Bomb, ili će nas opet veličanstveno, kao 11. septembra 2001, prevariti kako su stigli vanzemaljci.
Pazimo…
Oni rade, svakog dana, marljivo, da bi opstali na dobro plaćenim pozicijama, oni su lojalni svakom šefu višeg ranga, oni viši višem, a najviši je lojalan samom vragu.
A, mi, što činimo, razjedinjeni, u Boga nevjerujući, sluđeni partijama koje strančare za interes korporacija u čijem su vlasništvu republičice čija dokumenta posjedujemo?
Države su nas napustile, ali mi ne smijemo njih.
Svaki svoga ubijmo subašu, simbolično. Prezrimo političare jer su, budući sluge okupatora, naši klasni i ideološki neprijatelji.
Ako ih pak ne prezremo, onda dokazujemo da smo zavisni i mi, onda nam nema pomoći.
A naša djeca?
Onda nema pomoći ni našoj djeci.
Doba analognih ljudi je prošlo. Dolazi vrijeme transhumanizma.
Političari o tome ne smiju da pisnu.
Rješenje? Što duže sačuvati slobodu i pratiti dešavanja. Bog će pomoći, znamo već, ako bude imao kome.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more