Rat u Ukrajini bio jedina opcija za Rusiju

Istoričar Džefri Roberts, član Kraljevske irske akademije, renomirani stručnjak za rusku i sovjetsku istoriju, tvrdi da Putinu nije preostalo ništa do da zemlju povede u rat i da su neki političari na Zapadu žarko želeli sukob, što potvrđuje i njihovo istrajno odbijanje da se pregovara o okončanju konflikta

Dok traje Specijalna vojna operacija Rusije u Ukrajini, mnogi zapadni analitičari razloge za početak neprijateljstva pronalaze u ruskoj „imperijalnoj politici“, prikazujući Vladimira Putina kao ovaploćenje savremenog Staljina. Uprkos pregalaštvu, za te tvrdnje nisu uspeli da navedu nijedan valjan dokaz. Nasuprot tome je jedan od najvećih eksperata za Rusiju, istoričar Džefri Roberts, renomirani stručnjak za rusku i sovjetsku istoriju koji važi i za jednog od najboljih poznavalaca Staljina, sasvim drugog mišljenja. Roberts, emeritus profesor istorije na univerzitetu Kork i član Kraljevske irske akademije, nedavno je dao zanimljiv intervju za „Konzorcijum njuz“ na tragu zapaženog eseja koji je objavio pod naslovom „Sad ili nikad: Putinova odluka za rat sa Ukrajinom“. Robertsovo štivo nam na dokumentovan i ubedljiv način predstavlja razloge koji su doveli do rata u Ukrajini. On uzroke za rat vidi potpuno drugačije od većine zapadnih medija i raznih „instant stručnjaka“ jer otvoreno priznaje da Putinu zapravo nije preostala nijedna druga opcija nego da povede zemlju u rat.

RUSIJA NIJE IMALA IZBORA U debatama koje je vodio s nekadašnjim analitičarom američke Cije Rejom Makgavernom na temu je li Putin imao druge mogućnosti izuzev napada na Ukrajinu 24. februara 2022, Makgavern je insistirao na oceni profesora univerziteta u Čikagu Džona Miršajmera da predsednik Ruske Federacije nije imao nijedan drugi način da zaštiti i odbrani ruske bezbednosne interese. Roberts se zaključcima obojice stručnjaka u početku protivio, uveren da je to bio „rat izbora“,

Džefri Roberts

a ne nužde za Putina. Sada, međutim, na taj sukob gleda sasvim drugačije: „U vreme kada je Putin naredio invaziju, verovao sam da je imao i druge opcije na raspolaganju, poput onih koje je izneo stručnjak za Rusiju Patrik Armstrong u članku iz decembra 2021. Te opcije su uključivale razmeštanje nuklearnog oružja u Kalinjingrad i Belorusiju kako bi pokazao rešenost u odbrani Rusije od pritisaka NATO-a , i/ili ekonomske mere kojima bi se, između ostalog, kaznile nacije koje su u NATO-u. Ali, gledajući unazad, mislim da nijedna od ovih alternativnih mera ne bi funkcionisala. Videli smo kako su se SAD i praktično cela Evropa slagale s politikom koja je štetila njihovim sopstvenim interesima, kako ekonomskim, tako i u pogledu bezbednosti, posebno Evrope. Takođe smo videli kako je Zapad spreman da razvuče ovaj sukob unedogled. Mrzim ovaj rat kao i bilo koji drugi, ali moram da budem iskren – sada se čini neverovatnim da bi Putin zaustavljanjem isporuke gasa Evropi ili stacioniranjem nuklearnih bombi u Belorusiji uspeo da privuče Evropu bliže Rusiji i odvrati Vašington i NATO od njihovih namera na bilo koji razuman način. Takođe, [bivši ukrajinski predsednik Petro] Porošenko, [bivša nemačka kancelarka Angela] Merkelelova i [bivši francuski predsednik Fransoa] Oland su u međuvremenu priznali da su u suštini nasamarili Rusiju kada je potpisivala sporazume u Minsku koje je Zapad koristio kao paravan za izgradnju ukrajinske vojske. Uviđam da su neki političari na Zapadu žarko želeli ovaj sukob s obzirom na njihovo ustrajno odbijanje svih pokušaja da se pregovara o okončanju konflikta.“
Na pitanje novinarke „Konzorcijum njuza“ da li može da navede konkretne, drugačije mogućnosti koje su bile Putinu na raspolaganju, Roberts naglašava da se sa ocenama Makgaverna i Džona Miršajmera slaže više nego što ih dele minorne razlike u tumačenju: „Najvažnija činjenica koju treba znati o sukobu Rusije i Ukrajine jeste da je to bio rat koji se mogao, u poređenju s drugim konfliktima koje poznajemo iz istorije – najlakše izbeći! I to pomoću primene sporazuma iz Minska od strane Ukrajine. Rat se mogao izbeći i pozitivnim odgovorom Vašingtona na Putinove bezbednosne predloge iz decembra 2021. godine. Jeste Putin povukao oroz, ali su Ukrajina i Zapad napunili pištolj. Kada je Zapad odbio bezbednosne predloge Rusije, Putin nije imao mnogo izbora – ili da nastavi sa onim što nazivam njegovom ‚militarizovanom diplomatijom‘, ili da preduzme vojnu akciju, dakle da prisili protivnika da prihvati ruske zahteve. Izabrao je rat jer diplomatija nije funkcionisala, ali i zato što je zaključio da je bolje da se bori sada, nego kasnije; otuda i moja karakterizacija odluke o invaziji kao ‚izboru za preventivni rat‘.“

PUTIN ĆE USKORO PROGLASITI POBEDU Irski istoričar objašnjava da je u predvečerje rata još uvek verovao da će diplomatija uspeti da spreči sukob, iako je znao da su šanse za diplomatski trijumf skromne, mada ne i nepostojeće; svestan da je ulazak u rat izuzetno opasan i destruktivan korak, ne samo za Rusiju i Ukrajinu već i za Evropu, ali i ostatak sveta, nadao se miru. Danas koriguje svoje stavove, uvidevši da Kremlj nije imao drugog izbora. Štaviše, uveren je da će Rusija pobediti u ovom ratu, uz upozorenje da sve to nije bez rizika i za samu Rusiju. „Velika je verovatnoća da će Rusija u dogledno vreme obezbediti odlučujuću vojnu prednost koja će Putinu omogućiti da verodostojno proglasi pobedu. Ali ostaje da se vidi da li će ono što Rusija dobija biti vredno troškova koje je platila.“
Na pitanje – zašto evropski lideri odbijaju da se suprotstave nepromišljenim akcijama Vašingtona koji blokira pregovore o okončanju rata iako bi Amerika morala da zna da će, ako sukob eskalira, i Amerikanci biti potencijalne mete, Roberts je odgovorio: „Da, to jeste zapanjujuće! Evropski lideri verovatno smatraju da je ‚ruska pretnja‘ toliko velika i njihova zavisnost od zaštite SAD toliko duboka, da je to rizik koji vredi preuzeti. Nadam se da će im povez pasti s očiju i da će shvatiti da Ukrajinci vode izgubljeni rat iscrpljivanja koji može da se završi potpunom katastrofom po njihovu zemlju. Budimo pošteni – u svim evropskim zemljama postoje realistični i pragmatični političari koji žele prekid vatre i spremni su da pregovaraju o kompromisnom miru sa Rusijom. Siguran sam da će njihovi glasovi postati glasniji i uporniji narednih meseci… Zdrav razum evropske javnosti je u pravu – u Evropi ne može biti mira i prosperiteta bez partnerstva s Rusijom. Nijedan od najhitnijih svetskih problema ne može da se reši bez ruskog učešća. Što se pre završi ovaj rat, biće bolje za Evropu, za Rusiju i, pre svega, za Ukrajinu.“
U eseju o Putinovim razlozima za rat Roberts je detaljno objasnio sve opasnosti kojima je Zapad svesno podvrgao Rusiju, pre svega razmeštanjem američkih raketa kojima je bila brzo nadohvat laka meta – Moskva. To je za Rusiju bila kap koja samo što nije prelila čašu. A poslednja kap koja je dovela do rata bio je kočoperan govor ukrajinskog predsednika Zelenskog na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti 19. februara prošle godine, kada je zapretio da bi Kijev mogao da nabavi nuklearno naoružanje. Uz stacioniranje ukrajinske, a defakto NATO vojske na samo nekoliko stotina kilometara od Moskve – to je bio za Rusiju prevelik rizik. Ukoliko bi Ukrajina postala član i NATO-a, što je u to vreme bilo u izgledu da se dogodi veoma brzo, Rusiji je pretilo da bi zbog sukoba sa Ukrajinom mogla da bude ubrzo uvučena u rat i sa celom Severnoatlantskom alijansom. Što bi gotovo sigurno značilo i treći svetski, najverovatnije nuklearni rat. Zato je Putin odlučio da ne časi časa.
Kao dodatnu, možda čak i ključnu, iako nepredviđenu situaciju, Roberts navodi značajno povećanje kršenja primirja od strane snaga pod kontrolom Kijeva uzduž granice Donjecka i Luganska, što su zabeležili i posmatrači OEBS-a. U periodu od 17. do 21. februara 2022. bilo je na stotine, a potom i hiljade eksplozija i drugih kršenja primirja. Iako su obe strane jedna drugu optuživale za eskalaciju, Roberts upozorava da je „veliki deo granata bio lansiran sa ukrajinske strane linije prekida vatre“. Mete i žrtve te eskalacije su bili ponovo, posle osam godina ustrajnog bombardovanja – mahom Rusi. Ko god da je bio odgovoran za tu eskalaciju, jasno je da je uveliko doprinela povećanju napetosti u kritičnom trenutku i uticala na izbijanje rata, uveren je Roberts. Zaključak njegove analize je jednostavan i ubedljiv: Rusiji je ratni sukob nametnut i zato je Moskva u pravu kada ukrajinski konflikt vidi kao odbrambeni rat.
Danas su retki stručnjaci na Zapadu koji su spremni to da priznaju. Većina ostalih i dalje svaki dan hrani javnost floskulama da je Rusija „agresor“ koji ugrožava bezbednost čitave planete. Ali analiza činjenica, kako je dokazao i Roberts, otkriva da je Rusija bila prisiljena da preventivnim ratom odgovori na ugrožavanje svoje egzistencije od strane Kolektivnog zapada. Svi potezi NATO lidera i vođe Ukrajine nisu ostavili drugi izlaz predsedniku Rusije nego da zemlju brani – oružjem.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *