TEOPOLIS – Iz Lavre u Luvr

Teško da nas je moglo iznenaditi kada je prošle sedmice svijetom odjeknula vijest da je, u saradnji Uneska, Vatikana i drugih „institucija kulture“ na Zapadu, planirano „privremeno“ premještanje pravoslavnih moštiju iz drevnih pećina Kijeva u hladne hodnike i podrume Rima, Pariza, Londona

Praznik Svete Evlalije pomalo podsjeća Barselonu da je Katalonija nekada bila ne samo gusarska već i hrišćanska zemlja. Većina ljudi koji svakog 12. februara prolaze u nečemu što nije ni karneval ni litija (a pomalo liči na oboje) vjerovatno da i ne znaju mnogo o mučenici iz posljednjih godina rimskog gonjenja drevnih hrišćana – godina 303. malo je značila i pokoljenju koje je svoj kalendar upravljalo prema Vudstoku, a sasvim je nepojmljiva generaciji čija era počinje od „pametnog“ telefona. No po nekoj inerciji Barselona i dalje proslavlja taj dan iako kod moštiju Svete Evlalije tog 12. 2. 2016. nismo zatekli nikoga.
To je svakako teško. Njene mošti su od 1339. godine ispod teškog sarkofaga, sarkofag – u hladnoj kripti, kripta – u katedrali Svete Evlalije kojoj je Sagrada Familija po sebi oduzela čar znamenitosti. Iako su tog dana mitropolita Amfilohija i sve nas, pravoslavne Srbe i Katalonce, primili susretljivo u nekada najvažnijoj crkvi Barselone, starac, podižući glasa, grmi: „Zašto su mošti svete mučenice stavili pod hladnu stijenu, navalili onoliki kamen, da narod ne može da je cijeliva, da joj se pokloni? Prevedi, prevedi: na srpskom su mošti – moći. Jesu li se to moći i pomoći svetitelja Božjih odrekli? Da dođu na Ostrog, da vide kako se narod poklanja svetitelju, kako se blagodat Božja kroz mošti umnožava, da Svetu Evlaliju daju narodu da joj se pokloni…“ Prevodilac ne stiže da prevede, a zbunjeni domaćini ne uviđaju u čemu je to suština prigovora ovog srpskog mitropolita. Problem nije lingvistički. Već vijekovima su mošti svetitelja na Zapadu – pod tonama mermera, kao tajnovite čestice nečega što je nekada imalo božanstvenu snagu, ali je u međuvremenu ostao samo dekorisani kamen sarkofaga, gotička, rebrasta struktura prostora u kome si uvijek mali i jedno impozantno ali kameno hrišćanstvo uzvišenog no odsutnog Boga.

PLJAČKA CARIGRADA Još je Umberto Eko, u svom „Baudolinu“ tematizovao zapadno osjećanje za poroznu granicu između istine i laži, krađe i sticanja, otimanja i trgovine, svetinje i konstrukcije. Njegovu književnu pripovijest mogli bismo paralelno čitati kao ismijavanje srednjovjekovnog hrišćanstva, ali i kao sarkastičnu autorefleksiju tragedije jednog svijeta koji više ne prepoznaje postojanje istine i svetosti. Nije slučajno da je Baudolinovo kazivanje upućeno Nikiti Honijatu i to upravo za vrijeme krstaškog pustošenja Carigrada 1204. Cjelokupno njegovo pripovijedanje jeste laž, ali ta laž na kraju spaljuje čitav jedan grad. Ako je na tom putu laži on posjetio ne samo fantastično carstvo prezvitera Jovana već i krivotvorio mošti i rukopise, Ekov junak nam nije izrekao samo modernističko „vjeruju“ prema kome je svaki ljudski napor – hod iz laži u laž, već nam se njime jasno ocrtava slika svijeta bez receptora za svetost i istinu. U takvom svijetu možda još pojedinac može vjerovati u neognostički mit i sopstvenu dobrotu, ali on neće prepoznati svetost ni da je vidi. Kao pogled znatiželjnog turiste koji na Ostrogu dugo pilji da vidi šta se nalazi ispod odeždi u kojima i danas hodi srpskim zemljama hercegovački svetitelj – tamo gdje čovjek vjeruje da je sve laž i trulež, a „relikvije“ upravo relikti nekadašnje, mrtve kulture, tu mošti moraju biti pritisnute kamenom jer se više vjeruje u kamen nego u silu zaboravljenog Boga.
Teško da nas je moglo iznenaditi kada je prošle sedmice svijetom odjeknula vijest da je, u saradnji Uneska, Vatikana i drugih „institucija kulture“ na Zapadu, planirano „privremeno“ premještanje pravoslavnih moštiju iz drevnih pećina Kijeva u hladne hodnike i podrume Rima, Pariza, Londona. Nije takva tehnologija krađe svetinja naročito nova, mada jeste utoliko „inovativna“ koliko kombinuje komunističke metode „privremenog oduzimanja radi zaštite“ s krstaško-kolonijalnom otimačinom Kolektivnog zapada.

NEOPAGANSKO VJEŠTIČARENJE Danas na posthrišćanskom Zapadu, međutim, nema bilo koga ko bi se molio ni Svetoj Evlaliji, a ne Svetom Ilji Muromecu ili prepodobnom Teodosiju Pečerskom. Jedini razlog zašto kijevske mošti Kolektivni zapad danas otima iz srca Svete Rusi(je) jeste potreba da one ne budu tamo gdje im je mjesto. Moguće je, svakako, da još neko na Zapadu sluti da blagodat Božja koja svjedoči onog Prisutnog Bogočovjeka neraskidivo je vezana s netruležnim tijelima pravoslavnih svetitelja. Neopaganština ne zna prirodu te moći, ali zna njeno dejstvo. Nešto slično su, recimo, osjećali ukrajinski šovinisti koji su 1921. krenuli da osnivaju prvu „Ukrajinsku autokefalnu pravoslavnu crkvu“ – duhovnu i identitetsku majsku potonje UAPC (koja je zatim „priznata“ od strane Fanara, prilikom formiranja današnje „Pravoslavne crkve Ukrajine“ – PCU). Naime, te 1921. su autokefalisti, nemajući nijednog kanonskog episkopa uz sebe, uzeli netruležnu ruku Sv. Makarija, kijevskog mitropolita iz XV v. i njome „rukopoložili“ Vasilija Lipovskog, prvog „autokefalnog“ ukrajinskog mitropolita. Tu, na raskršću hladnoće, koja mošti ne prepoznaje, i neopaganskog vještičarenja, koje ih poznaje samo kao „predmet u kome počiva moć“, nalazi se suština „premještanja moštiju“ iz Lavre u Luvr.
Jedna od najranijih taktika opovrgavanja hrišćanstva, poznata još iz drevne rimsko-helenske književnosti, jeste ona kojom se pokušava obesmisliti hrišćansko vjerovanje u vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka. Kako je moguće da će se sabrati tijela u Hristu upokojenih i svih drugih ljudi, ako su tolike od mučenika pojeli lavovi, izjele ribe u morskim dubinama, ako su im groblja preoravali od Galije do Gradine i od Efesa do Prizrena? Kako da vaskrsnu oni iz jasenovačkih spalionica i kazana? Od kako postoji Crkva, sile zla u ovom svijetu se zajedno trude da hrišćanske kosti razaspu po zemljinom šaru a hrišćanska netruležna tijela spale, raskomadaju, prodaju, arhiviraju, popišu, premjeste, zalede. No uzalud. „Kao pšenica sabrana sa gora, neka se sabere Crkva tvoja, Gospode“, molili su se naši praoci, još u vremenu kada se pisao Novi zavjet. Šta god učinili s moštima, ljudi ne mogu ni zarobiti, ni zadobiti božansku blagodat. Ona se daje u slobodi i za slobodu, u ljubavi i za ljubav. Jednom riječju: u Hristu i za Hrista. Sabraće se svi svetitelji kijevsko-pečerski, izvan svake sumnje, dokle god ima u ovom svijetu sile sabiranja više nego sile rasapa i uništenja. Nadajmo se – u istoriji. Ako ne tada, onda sigurno u onom času koji opisuje drevna himna: „Kada se začuje trube vaskrsenja – i prepozna se svačije djelo…“