ERDOGAN I KOSOVO
Poslednjih nedelja, odnosno meseci, otkako smo ušli u najnoviji ciklus napetosti na Kosovu i Metohiji, primetan je aktivniji angažman Turske, iako je ona sve vreme imala važnu ulogu u južnoj srpskoj pokrajini. Samo je intenzitet turskog delovanja bio promenljiv. Sad je ponovo izraženiji
Draga braćo i prijatelji, imamo zajedničku istoriju kulture i civilizacije. Nemojte zaboraviti, Turska je Kosovo i Kosovo je Turska – poručio je oktobra 2013. pred masom od nekoliko desetina hiljada Albanaca u Prizrenu predsednik Turske Redžep Tajip Erdogan nakon susreta sa tadašnjim „kosovskim premijerom“ Hašimom Tačijem. Tom prilikom, Erdogan je u južnu srpsku pokrajinu doputovao na čelu delegacije od oko šest stotina članova među kojima je bila većina članova turske vlade, kao i preduzetnici i predstavnici javnog života. Kosovski Albanci tada su mu frenetično aplaudirali, a zvanični Beograd je, naravno, protestovao ističući da se radi o „teškom kršenju međunarodnog prava i mešanju u unutrašnje stvari Srbije“. Samo nekoliko godina kasnije, 2017, tokom zajedničke posete Novom Pazaru s predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem poručio je: „Čuvaćemo naše prijateljstvo.“ Dodao je da je Raška oblast, odnosno Sandžak, „jedan od najbitnijih mostova koji povezuju Srbiju i Tursku“ i da se ta „jaka veza najbolje odrazila i na razvoj bilateralnih odnosa dveju zemalja“. Potom su usledile još dve Erdoganove posete Srbiji, 2019. i 2022, dok je u međuvremenu, u septembru 2020, Vučić bio u poseti Turskoj, čijeg je predsednika počeo nazivati „dragim prijateljem“.Tokom ovih deset godina (od posete Erdogana Prizrenu) ni dobri odnosi Ankare i kosovskih Albanaca nisu bili konstanta. Erdogan je čak i pretio vlastima u Prištini. U martu 2018. kada je tadašnji „premijer“ Ramuš Haradinaj smenio šefa tajne službe kosovskih Albanaca Dritana Gašija, jer je Ankari izručio nekoliko turskih državljana, Erdogan je poručio: „Platićete“. „Premijeru ’Kosova’, po čijim instrukcijama ste preduzeli te korake? Od kada štitite one koji su pokušali puč u Turskoj? Zar ne znate da smo vas mi priznali odmah posle Amerike? Kako možete da štitite pučiste, a Turska vas je prigrlila kao brata? Platićete za to. Moja kosovska braća ne treba da daju kredibilitet premijeru kao što si ti. Moja kosovska braća, Kosovari koje ja znam, smatraće te odgovornim za ovo“, pretio je tada pobesneli Erdogan. Njega je tada nažuljalo što je Haradinaj stao u odbranu sedmorice gulenista, pristalica Erdoganovog najljućeg neprijatelja Fetulaha Gulena, kojem utočište pružaju SAD, a koje je Gaši proterao sa „Kosova“ i izručio Turskoj, izgleda bez Haradinajevog znanja. Važno je podsetiti se da je nekoliko meseci ranije, u decembru 2017, i Srbija Turskoj izručila jednog Erdoganovog neprijatelja, Kurda Dževdeta Ajaza, koji je u svojoj zemlji osuđen na 15 godina zatvora zbog rušenja ustavnog poretka.
Čudnovata je koincidencija da je baš ovih dana, 19. jula, Gaši osuđen na četiri godine i osam meseci zatvora zbog izručenja ovih gulenista Turskoj. Ako je 2018. Erdogan bio toliko ljut da je zbog otpuštanja Gašija Haradinaju pretio da će „platiti“ i „okončati svoju karijeru“ (što se, opet koincidencija, desilo samo godinu dana kasnije), hoće li se i sada naljutiti na Haradinajevog zamenika Aljbina Kurtija? To ćemo tek videti, ali ne bi čudilo, jer je Erdoganovo ponašanje zaista nepredvidivo i oštri zaokreti u spoljnoj politici su jedina istinska konstanta njegove karijere.

ERDOGANOV ROLERKOSTER Da bi se stekao utisak o Erdoganovoj sklonosti ka meandriranju, ne moramo se vraćati preterano u prošlost. Dovoljno je da pogledamo šta je sve radio u poslednjih sedam-osam godina. Počnimo od incidenta sa obaranjem ruskog aviona na sirijskom nebu. Naime, 24. novembra 2015. turski lovci F-16 oborili su ruski jurišni bombarder SU-24 u pograničnom pojasu između Sirije i Turske. Kopilot se spasao, ali su sirijski pobunjenici bliski Turskoj ubili pilota, kao i jednog ruskog marinca iz tima koji je krenuo da ga spasava. Putin je to nazvao „terorističkim činom“, a Erdogan je stao iza svojih pilota rekavši da „Turska ima prava da brani svoj vazdušni prostor“. Obe zemlje su odmah saopštile da ovaj incident neće biti povod za rat, ali su odnosi odmah zahladneli, a Rusija je Turskoj uvela sankcije. Usledilo je otopljavanje istih, da bi u junu 2016. Erdogan uputio zvanično izvinjenje i saučešće porodicama ubijenog pilota i marinca. Tri nedelje kasnije, 15. jula, desio se pokušaj državnog udara protiv Erdogana. Ispostaviće se da je baza iz koje su poleteli avioni što su oborili ruski bombarder, Indžirlik, bila baza pučista povezanih s Fetulahom Gulenom, a da je čovek koji se hvalio ubistvom pilota Alparlslan Čelik jedan od vođa ultranacionalističke grupe „Sivi vukovi“ bliske Vašingtonu još iz vremena svog formiranja u okviru operacije „Gladio“.
Posle toga Erdogan se udaljava od NATO-a i približava Rusiji. Dogovara se izgradnja gasovoda „Turski tok“, umesto blokiranog projekta „Južni tok“, ali i svojevrsni presedan u Alijansi – kupovina ruskog protivvazduhoplovnog sistema S-400, zbog čega Vašington uvodi određene sankcije Ankari. Sukob Turske s Vašingtonom u tom trenutku najviše se odvija preko leđa sirijskih Kurda, koji su bili američki štićenici, a s kojima Erdogan počinje brutalno da se obračunava, ali i preko evropskih zemalja u koje Erdogan propušta hiljade migranata koji su se nakupili u njegovoj zemlji čekajući prelazak u Zapadnu Evropu.
Novi zaokret Erdogan pravi uključivanjem u naoružavanje Ukrajine u periodu pred rusku Specijalnu vojnu operaciju, posebno sada čuvenim dronovima „bajraktar“, što je podrazumevalo i izgradnju fabrike tih bespilotnih letelica na teritoriji Ukrajine. Taj zaokret, međutim, nije ugrozio odnose s Ruskom Federacijom. Naprotiv. Od početka sukoba u Ukrajini Erdogan se postavlja kao najkredibilniji posrednik u pregovorima Moskve i Kijeva, da bi po neuspehu tog poduhvata bio „broker“ u postizanju (sada takođe poništenog) Sporazuma o žitu pod pokroviteljstvom UN. Paralelno s ovim, Erdogan se postavlja kao kamen u cipeli NATO-u i Vašingtonu blokirajući članstvo Švedske u Alijansi zbog njenog, kako Ankara procenjuje, previše blagonaklonog odnosa prema „teroristima“, tj. gulenistima i Kurdima. Na samitu NATO-a u Vilnjusu pre dve nedelje Erdogan opet pravi zaokret i prihvata članstvo Švedske u Savezu, pod uslovom da ispuni njegove zahteve u vezi s teroristima, ali i „mitom“ Vašingtona u vidu sporazuma o prodaji aviona F-16 umesto ranije dogovorenih F-35, čija je kupovina blokirana nakon nabavke gorenavedenih S-400, i „odmrzavanja“ evropskih integracija Turske.
KOSOVSKI BAJRAKTAR Posle ovog krajnje sažetog, mada dugačkog, pregleda turskih diplomatskih akrobacija tokom poslednjih godina, vratimo se u naš region. Baš kao što se postavlja kao kredibilan medijator između Moskve i Kijeva, Erdogan pokušava da igra igru pomiritelja i kod nas. U dobrim je odnosima i s liderom Srba u Republici Srpskoj Miloradom Dodikom, i s njegovim arhineprijateljem Bakirom Alije Izetbegovićem. Dok je bio kum na venčanju Bakirove ćerke Jamine avgusta 2021, istovremeno se prema Dodiku postavlja tako da ovaj posle njegove posete BiH u septembru 2022. ima samo reči hvale za turskog lidera: „Predsednika Erdogana doživljavam kao velikog lidera i državnika. Smatram da je to danas pokazao. Njegov odnos prema nama u BiH jeste sa emocijama i simpatijama, ali i sa pragmatizmom koji ukazuje na to kako treba rešavati stvari ovde u BiH – treba zajedno da donosimo najbolja moguća rešenja bez nametanja sa strane.“
Isti pristup, čini se, Erdogan ima i kada je u pitanju Kosovo i Metohija. Javnost u Srbiji uzburkala se početkom juna zbog slanja dodatnih turskih specijalnih snaga u Kfor, a onda i zbog najave da bi naredni komandant mirovne misije u južnoj srpskoj pokrajini mogao biti upravo Turčin. Još veće uznemirenje nastalo je kada se premijer kosovskih Albanaca Aljbin Kurti pohvalio kupovinom turskih dronova „bajraktar“, dok je ministar odbrane Srbije Miloš Vučević istakao da je stvar još gora – kosovski Albanci nisu dronove kupili, nego dobili od Turske. Vučević je svestan da je Turska sve prisutnija i da hoće da igra važnu ulogu na ovom području, ali i da je nacionalni interes da Srbija gradi što bolje odnose s tom državom. „Te odnose uvek držimo na političkom nivou. Nije nam prijatno ni kada čujemo da je turska vojska smeštena na Kosovu u kasarni Sultan Murat“, rekao je on.
Predsednik Skupštinskog odbora za Kosovo i Metohiju Milovan Drecun istakao je ovim povodom da „Turska to ne može raditi sama“, „bez saglasnosti SAD“. To je istina, ali u ovom konkretnom slučaju, a ne generalno. Istina je, kao što smo videli i da Turska svašta radi bez saglasnosti, pa čak i suprotno volji Vašingtona. Zbog toga se može očekivati da, kao što je povukla ovaj potez uz blagoslov SAD, povuče i neke koji neće biti blagosloveni iz Bele kuće. I zato je najispravniji odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta, koju igru igra Turska, da igra svoju igru, kao i u drugim regionima u kojim smatra da ima interes. Odgovor na pitanje kakva će ta igra biti prema nama možemo samo da nagađamo. U načelu biće ono što Erdogan u datom trenutku smatra da je interes njegove zemlje, a to ne mora biti suprotno srpskim interesima.