SVETIONIK – ČLAN PARTIJE ILI: NAKON IZBORA U MONTENEGRU

U sedmici za nama održani su u Crnoj Gori parlamentarni izbori. U prezaduženoj Republici pobijedili su oni koji su frazama potkazivali sebe da su bez ikakve ideologije, osim što su narod (s navodnim podstepenom inteligencije od IQ 85 u prosjeku) kupili jeftinim obećanjima o boljem sutra

Danu, koga smo dobili da nam vodi Republiku? Listom sve narodne odrođenike (što bi mogla da bude definicija političara u 21. vijeku), jer su sva ta imena bila na strani korona narativa, oni su nas zatvarali 2020, oni su nas lagali, oni su vakcinisali neopreznike. * Ne biti član partije danas, u vremenima u kojima more ljudi jeste učlanjeno ili zbog mladalačke naivnosti, ili zbog muke, ili zbog pohlepe, rijetko zbog ambicije – herojski je. Zašto su heroji svi ljudi nestranački? Zato što kao biljka solnjača, što kao sukulent raste tamo gdje ništa drugo ne uspijeva, nekako ipak pronalaze ekonomski način da opstanu. * Zapalo nas je da živimo u dobu koje možda nismo sami kreirali (figure na velikoj šahovskoj tabli uvijek pomijeraju ljudi iz zakulise), ali smo mogli, i još uvijek možemo, da ga učinimo boljim – ako sami odmah postanemo bolji. Bog će pomoći ako bude imao kome. Nije li nas tako učio Sv. patrijarh Pavle?

Juna 1989, nešto pred državnu proslavu 600 godina Bitke na Kosovu, u godini Miloševićevog političkog uspona osovljenog na trima nogama, odnosu prema separatističkim republikama Sloveniji i Hrvatskoj, Zajmu za preporod Srbije i antologijskom obećanju kosovskim Srbima: „Niko ne sme da vas bije!“, te govoru na Gazimestanu, pred najveći skup u našoj istoriji predao sam dokumenta za prijem na Filološki fakultet, i kao da se to podrazumijevalo, i partijsku knjižicu Saveza komunista Jugoslavije pride.
Mileva Čuturilo, legendarni sekretar Katedre za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima, danas pokojna, s uzdržanim prezirom mi je vratila, prstom gurnuvši preko poliranog stola onu knjižicu, iz čega sam shvatio da su sva moja pohađanja političkih škola u zemlji koja se raspadala bila uzaludna. Podrazumijevalo se, u vrijeme socijalističko ono, da dobar đak na kraju bude iniciran u jedinu partiju, što mu je, kao danas u Kini, garantovalo da, u zavisnosti od inteligencije, socijalne inteligencije i političke inteligencije, dospije visoko, više, pa i najviše.
Nešto ranije, početkom 1989, kao kotorski gimnazijalac, bio sam svjedok raspada sistema. Tih su dana, nakon masovnih protesta protiv tzv. starog rukovodstva, na čelo Crne Gore došli junaci sintagme „mladi, lijepi i pametni“ Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović.
Juna 1989. upisao sam dva fakulteta, Fakultet političkih nauka u Beogradu i Filološki fakultet u Beogradu, ali ne katedru čiji je sekretar bila Mileva Čuturilo, žena koja mi je skoro tri decenije, kad god se sretnemo, s ponosom (pretpostavljajući me geografskim Crnogorcem a ne Bokeljom) govorila o svojim pedigriranim srpskim pretkinjama s Cetinja. Vratio sam indeks Fakultetu političkih nauka da nekom ne bih zauzimao mjesto, i upisao grupu 01, Srpski jezik i književnost.
Na ovom mjestu ne počinje priča o našoj svakodnevici, ali je se sjeća, jezički, jer su 1989. godine moje uši opazile kako su komunističke rage Radović, Orlandić, Žarković samo izbacivale fraze ne bi li se obdržali u svojoj udobnosti, na tronu jedne od šest Republika unutar SFRJ, ali su oni mladi, lijepi i pametni Bulatović, Đukanović i Marović znali kako da prosječnog geografskog Crnogorca jezikom poljube u uvo. Pa je narod na protestima vikao iz grla, da bi, vremenom, sada novo rukovodstvo isti narod povuklo za nos. Budući da se povlačenje za nos dopušta samo berberinu, povlačenje naroda za nos plaća se svrgavanjem. Tema ovog verbalnog ogleda neće biti način svrgavanja (premda na naše oči u Beogradu traje druga po redu obojena revolucija), nego činjenica da svaka vlast odumire onda kada više nema šta da kaže, pa počinje da priča uprazno.
Član partije bio sam svega tri mjeseca. Moja se knjižica ugasila sama od sebe na mjestu gdje se proučavaju riječi, i djela nastala od riječi, i ideje nastale od djela. Zašto se ugasila? Zato što se do mog punoljetstva podrazumijevalo da slijedim put revolucije, ali kako su revolucionari na moje uši više negoli na oči prodavali revoluciju za pare, okrenuo sam se, takođe vremenom, posebno tokom NATO bombardovanja, div-junacima, srpskim herojima i oslobodiocima iz Prvog svjetskog rata, shvativši da se u miru izgubilo sve što se steklo u Velikom ratu, 1914–1918. Na kraju, hrišćanstvo i komunizam nisu članovi istog skupa, ne idu ruku podruku.
U sedmici za nama održani su u Crnoj Gori parlamentarni izbori. U prezaduženoj Republici pobijedili su oni koji su frazama potkazivali sebe da su bez ikakve ideologije, osim što su narod (s navodnim podstepenom inteligencije od IQ 85 u prosjeku) kupili jeftinim obećanjima o boljem sutra. Pobjednici izbora, iako u trenutku pisanja ovog teksta ne znam ko su, farabuti su, imbruljuni i fikanaži, dobro plaćeni igrači u tuđoj predstavi, izdajnici koji u kolu koje nije opštenarodno igraju ruku podruku s veleizdajnicima.
Ovaj tekst nije proročki zato što je deboto pisan uoči izbora nego je tačan zato što potpisnik ovih redova nije prisustvovao niti jednoj stranačkoj „konvenciji“, nije odgledao niti jedno sučeljavanje, nije pročitao niti jedno stranačko saopštenje, nije uzeo da čita ni letak od hiljade letakah od kojih je bremenito postalo moje sanduče, ali sam kao obveznik više nego podanik postao svjestan silesije utrošenih para kad mi je na prozor stana s pogledom na more sletio vrabac i na crnogorsko-srpsko, bosansko i hrvatskom preporučio da glasam za ljude promjena, za budućnost, za Evropu, za integracije, za bolji standard, i da se zaposle naši mladi, da se liječe naši bolesni, i da bolja kiša pada, i da ljepše sunce sija… Ništa Kosovo, ništa Rusija, ništa Kina, ništa o nužnom vaskrsu obrazovanja u godini kada je 500 maturanata prepisalo isti pogrešan odgovor.
Prekrštenih ruku gledao sam u čudu kako su u prezaduženoj Republici stranke smogle toliko da zakupe sve prostore u medijima, pisanim i elektronskim, da zakupe sve bilborde i okite ih ikonama fotošopiranih lidera, da organizuju skupove i na njih dovuku sve pristaše, ali kad mi je na prozor obojadisan bokeškozelenom bojom sletio vrabac pun fraza, shvatio sam da političarima nisu bili dovoljni mediji i bilbordi i društvene mreže, ne, morali su i prirodu da oskvrnu za svoje sebične, stranačke potrebe. Gorko se šalim, nema za sada još stranačkih vrabaca: sve što sam o strankama i programa saznao – saznao sam mijenjajući frekvencije u kolima, gledajući poučna predavanja na internetu (prekidana uvredljivo često političkim marketingom) i slušajući što govore ljudi u mimohodu, nikad za kafanskim stolom. Dakle, i da je gluvo, uvo bi čulo kako stranke vide sebe, i da je ćoravo, oko bi opazilo to isto.
Da li je na crnogorskim parlamentarnim izborima bilo tzv. srpskih partija i koalicija? Bilo je.
No što su mogle, i čemu su se, paradigmom Kolektivnog zapada inficirane, jadne nadale? Nije li onaj isti ginisovski u čekanju da postane kalif na mjesto kalfa, Mandić, odmahujući rukom kao da tjera muvu, u jednom gostovanju, na nekoj crnogorskoj televiziji, između šaltanja kanala, na pitanje novinara da li će otpriznati Kosovo, težiti prisajedinjenju Crne Gore i Srbije opet, da li će otkazati poslušnost NATO-u, rekao: ne!, to su ranije preuzete obaveze i mi moramo da se ponašamo u skladu s ranije preuzetim obavezama.
Molim?
Moj lider mora da bude Lazar, koji zna što ga čeka jer mu je uzor Isus Hrist. Ako Mandić preuzima sve obaveze koje je na sebe nabacila prezadužena kolonija, makar u starom sazivu, sorry Mandiću, ne možeš biti demokratski vladika crnogorsko-primorskih Srba.
Danu, koga smo dobili da nam vodi Republiku? Listom sve narodne odrođenike (što bi mogla da bude definicija političara u 21. vijeku), jer su sva ta imena bila na strani korona narativa, oni su nas zatvarali 2020, oni su nas lagali, oni su nas vakcinisali (po riječima vođe kovid ustanka u Crnoj Gori Vladimira Nikića), oni nam sve vrijeme rade o glavi ispod žita koliko i pred IQ 85 publikom predstavljenog plana o ukidanju keša i time ukidanju slobode, o uvođenju e-novca, digitalnog pasoša, obaveznih vakcinacija, ukidanju privatne svojine (po Agendi 2030), zakona o LGBT+ brakovima, usvajanju djece oduzete od bioloških roditelja zbog trice, oni će, ti isti političari koji su pobijedili na crnogorskim parlamentarnim izborima zatvoriti oči što nas svakog dana zaprašuju hemijskim tragovima, što Mila nisu stavili iza rešetaka, što Đukanovićima nisu konfiskovali sve, što nisu zinuli o prezaduženosti, što narod ne spremaju na opasan susret s vještačkom inteligencijom, što su dopustili da odumre i školstvo i zdravstvo i sudstvo, što riječi jedne neće reći kad stigne befel da se kao onda koze sada pobiju krave i počnu da uzgajaju crvi i skakavci da bi se davali djeci za marendu.
Narod je, možda zbog onih IQ 85 u prosjeku, glasao za ljude koji su sve vrijeme frazirali, iako su tek na početku vladavine.
Obično se ništa ne kazuje kad pojedeš ideološku supstancu, što biva na političkom kraju, ali da fraziraš na početku karijere, to je početak kraja ne jednog vremena nego političke ere.
Mi, po nesreći, živimo u vremenima kada je politika krepala jer nema kvalitetnog goriva od ideologije, i kada narod, po navici, izlazi da glasa čak i za one koji su ili poznati ali ginisovski nesposobni (kao crnogorski Iznogud), ili toliko novi i toliko mladi da birač naprosto želi da im povjeruje, sve budalasto misleći: ove ćemo lakše smijeniti. Nećete, dragi birači. Unutar paradigme nema smjene. Politički Kurta isti je kao politički Murta.
Ne biti član partije danas, u vremenima u kojima more ljudi jeste učlanjeno ili zbog mladalačke naivnosti, ili zbog muke, ili zbog pohlepe, rijetko zbog ambicije – herojski je. Zašto su heroji svi ljudi nestranački?
Zato što kao biljka solnjača, što kao sukulent raste tamo gdje ništa drugo ne uspijeva, nekako ipak pronalaze ekonomski način da opstanu.
Neko bi od čitalaca sada mogao da lupi šakom o sto, i da kaže, danu, Maloviću, koja su tvoja nestranačka rješenja? S rukom na srcu, jedno od rješenja mogla bi da bude revolucija, u zavisnosti od ishoda rata na Novom istočnom frontu. No ja kao čovjek koji u Hristu vidi prvog i poslednjeg revolucionara, kao dobar, čini mi se, čitač znakova vremena, vidim da globalna priča ide ka svome biblijskom scenariju. Neka bude što biti ne može. Zapalo nas je da živimo u dobu koje možda nismo sami kreirali (figure na velikoj šahovskoj tabli uvijek pomijeraju ljudi iz zakulise), ali smo mogli, i još uvijek možemo, da ga učinimo boljim – ako sami odmah postanemo bolji. Bog će pomoći ako bude imao kome. Nije li nas tako učio Sv. patrijarh Pavle?

Da li je Crna Gora Republika? Pazimo… Od Ustava iz 1992. do Ustava iz 2007. bila je to Republika Crna Gora. No kako je Đukanovićeva vlast željela da raskuje SFRJ kariku u kojoj je Crna Gora bila najmanja od šest republika, pri čemu je sama riječ republika asocirala na SFRJ kontekst, prva odluka nakon pokradenog Referenduma od 21. maja 2006. bila je da se nakon donošenja Ustava iz 2007. nekle stvari preimenuju, pa je tako „Službeni list Republike Crne Gore“ preimenovan u JU „Službeni list Crne Gore“, a potom je sve što je bilo „republičko“ postalo ili „državno“ ili bez predznaka. Republička izborna komisija – RIK postala je tako (hvatam se za stomak) DIK – Državna izborna komisija. Iako je Crna Gora tvorevina republikanskog tipa, uvijek kada Crnu Goru tokom stilskih nijansiranja nazovete Republikom, naljute se svi Montenegrini. Ne podnose podsjećanje na državnu zajednicu sa Srbijom, na Republiku Srbiju i Crnu Goru. A kakva je Crna Gora država republikanskog tipa, kakve nade u njoj ima ako je prosječni koeficijent inteligencije IQ 85 (nadu bi davao makar koeficijent IQ 100), pokazuje, a zapravo potkazuje podatak na koji je pažnju skrenuo Želidrag Nikčević. Taj je Srbin porijeklom iz Crne Gore prvi opazio da svečana Preambula Ustava Crne Gore počinje pogrešnim padežom. „Polazeći od odluke građana Crne Gore da žive u nezavisnoj i suverenoj državi Crnoj Gori, donesenoj na referendumu od 21. maja 2006. godine…“ Da bi rečenica u Preambuli Ustava Crne Gore bila ispravna, trebalo bi da piše: od odluke… donesene, a ne donesenoj. Avaj, rečenica koja stoji zakucana u Preambuli Ustava ne može da se promijeni ukoliko u Parlamentu za promjenu padeža ne glasa dvotrećinska većina poslanika. A oni se od 2007. eto ubiše da sa sebe i potomstva i države republikanskog tipa speru ljagu slabe pismenosti. Kakva pismenost, takva i država.

Programski format Svetionika jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod i dalje živi uz more