Predrag Ćeranić – Antikolonijalna pobuna

Da li je dekolonizacija jedini izlaz iz nagomilanih problema i velikog nerazumijevanja koje je prisutno u Bosni i Hercegovini?

Oslanjanje na strane ambasadore i uopšte strani faktor kad je riječ o Stranci demokratske akcije (SDA), za rezultat je imalo izbacivanje iz vlasti, i udar na bliske saradnike Bakira Izetbegovića, njenog aktuelnog predsjednika. Sada, u opoziciji, preispituju se da li bi bilo bolje da su prihvatali sugestije i savjete predsjednika Turske Erdogana. Erdogan je SDA, kao najznačajniji bošnjačku partiju, upućivao na saradnju s narodima s kojima žive zajedno, prvenstveno sa Srbima. Ali unutar SDA se smatralo da je saradnja s Erdoganom ujedno i saradnja s Rusijom, od čega se bježalo. Zato su se oslanjali isključivo na Ameriku – kaže u razgovoru za „Pečat“ prof. dr Predrag Ćeranić, dekan Fakulteta bezbednosnih nauka Univerziteta u Banjaluci.

Milorad Dodik je u javni diskurs uveo dva termina – dekolonizacija i samoopredeljenje. U kojoj meri pravci koje je zadala RS znače osamostaljivanje od stranog faktora a u kojoj oni možda imaju šire značenje?
Dekolonizacija je termin kojim bi se u najkraćem mogao nazvati izlaz iz nagomilanih problema i velikog nerazumijevanja koje je prisutno u Bosni i Hercegovini. Ova zemlja ima kolonijalni status, nameću joj se zakoni i mijenja ustav mimo volje političkih aktera koje poznaje Dejtonski sporazum. Bitka koju vodi Milorad Dodik je borba za suverenost i integritet, ne samo Republike Srpske nego i BiH. U SDA, nakon poraza na izborima, prisutno je preispitivanje, traženje pravca u kojem bi se politički djelovalo. Kutiljerov plan, koji su svi politički akteri prihvatili kao izlaz za BiH, napušten je jer je Alija Izetbegović poslušao američkog ambasadora Vorena Cimermana. Kako je naglasio, žrtvovao je mir zbog BiH. Da li je dobio BiH koju je želio, ili postratna, dejtonska BiH više liči na onu koja je Kutiljerovim planom bila zamišljena.
Ko bi od naroda unutar BiH mogao da prepozna značaj ovog narativa, i u dekolonizaciji vidi mogućost konačne stabilizacije BiH i otvaranja prostora za međusobnu saradnju koja bi isključivala strano tutorstvo?
Značaj tog narativa trebalo bi da prepoznaju sva tri konstitutivna naroda, i svi drugi koji žive u Bosni i Hercegovini. Postoji ona narodna izreka: Ko neće brata za brata, imaće tuđina za gospodara. A nama se upravo to dešava, da je bliži tuđin nego onaj s kim se vijekovima živi na jednom prostoru, govori istim jezikom. U Bosni je već duže od stotinu godina prisutna spirala mržnje, u ratovima koji su vođeni više smo jedni druge ubijali nego što je to činio okupator. Drugi svjetski rat je eklatantan primjer za navedeno. Mi tu spiralu mržnje moramo prekinuti zbog naše djece i djece naše djece. Međusobno uvažavanje, naročito uvažavanje različitosti među nama, donijeće plodotvoran dijalog. Nedavno održana zajednička sjednica vlada Republike Srpske i Federacije BiH je primjer kako treba djelovati. Moramo razgovarati jer problem o kojem se ne razgovara doživi kulminaciju. Razgovor će dati dogovor.
Ova ideja i jasan spoljnopolitički kurs RS o pitanju saradnje s Rusijom ne mogu biti dopadljivi onima koji u kolonizaciji BiH vide svrhu svog delovanja na Balkanu. Da li nedavni prelet američkih bombardera iznad BiH možemo tumačiti kao neku vrstu opomene?
Taj prelet bio je „pokazivanje mišića“, opomena i zastrašivanje. „Bez nas ne možete“ – otprilike bi glasila poruka. To je poruka i čitavoj Evropi. U suštini radi se o neokolonijalnoj politici. Naravno da stranom faktoru u BiH, tzv. međunarodnoj zajednici, ne odgovara da ključne političke odluke u ovoj zemlji donose oni kojima su građani na izborima dali legitimitet, oni žele da se odluke donose u stranim ambasadama.

Koji je sledeći korak? Da li bi protesti iz Beograda i slike sa severa Kosmeta mogli da se preliju u Banjaluku?
Već se radi na tome. Međutim, kreatori protesta nisu spremni, nisu pronašli ni povod za proteste. Sigurno da im vlast u Srpskoj nije po volji. Milorad Dodik je sam sebe nazvao vođom antikolonijalne pobune. To i jeste tako, i ne samo da je on lider te borbe u BiH nego je postao i primjer drugima. Zato je smetnja onima koji žele da BiH i dalje drže u potčinjenom, kolonijalnom odnosu. Treba napomenuti da je taktika prevratničkih dejstava pretrpela izmjene. Kolektivni zapad više ne računa na nevladin sektor, mnogo novca su uložili u mreže nevladinih organizacija bez opipljivog uspjeha. Ubuduće će se oslanjati na medije kao pokretače protesta, pri čemu će mnogo napora biti uloženo da se pridobiju mladi, naročito studentska populacija i akademska zajednica. Beogradski protesti su ušli u tu fazu. Republika Srpska ima bogato iskustvo sa obojenim revolucijama, i vlast je u nekoliko navrata uspjela da se izbori s tim vidom državnog prevrata. Najozbiljniji pokušaj smo vidjeli 2018. godine, kada je iskorišćen jedan tragičan događaj, smrt 20-godišnjeg mladića, da bi se svrgnula po anglosaksonske interese nepodobna vlast. Sramotnu ulogu u tome su imali pojedinci koji su i danas na političkoj sceni. Takođe i pojedini mediji.
Sastanak Milorada Dodika s predsednikom Ruske Federacije u trenutnim geopolitičkim okolnostima ima poseban značaj. Kako se on tumači u RS, kako u Sarajevu a kako u međunarodnoj areni?
U Srpskoj je ocijenjen kao hrabar i državnički čin. Srbi i Rusi imaju iskrene, duboke i viševjekovne veze. U Sarajevu su bili kiseli izrazi na licima ljudi koji su u politici, a da se malo osvrnu oko sebe, vidjeli bi da je cio muslimanski svijet na strani Rusije, osim muslimana u BiH i Albanaca na Kosovu i Metohiji. Tzv. međunarodna zajednica osuđuje tu posjetu, nije im po volji.
U kojoj meri će ishod rata u Ukrajini označiti početak dekolonizacije na širem, evropskom planu?
U velikoj meri, ali ništa manje nisu važni predstojeći izbori u Sjedinjenim Državama. Izbijanje ruskih trupa na ušće Dunava i povratak Amerike sebi označili bi početak novog doba.