PISMA IZ TAMNOG VILAJETA – Hafizova posla

Kako su se na istom zadatku urušavanja SPC i osporavanja vjerske i prosvjetiteljske uloge Svetog Save našli jedan general bojnik HOS-a i jedan hodža iz Kozarca?

Žustre rasprave o potrebi i smislu obilježavanja Savindana u školama i drugim obrazovnim ustanovama koju su usrdno, zapaženim prostorom, podržale nacionalne televizije i mediji u Srbiji imala je svoje „opravdanje“ u evropskim vrijednostima. Iza osporavanja uloge Svetog Save jasno se nazirao cilj: urušavanje ugleda najstarije institucije u Srba – SPC. Da se misija Srpske crkve kojim slučajem odvija samo unutar državnih granica Srbije koje je NATO iscrtao krajem prošlog veka, priča o prvom srpskom prosvetitelju ne bi ni raspirila vjerske umove s one strane Drine. Ali stvari stoje drugačije. U tom ključu treba razumeti zašto su se istom silinom na Svetog Savu obrušili i liberalni krugovi u Srbiji i vjerske vođe i imami u BiH.

ZAR NA DŽUMI, MOJ EFENDIJO? Amir Mahić, glavni imam medžlisa islamske zajednice Kozarac kod Prijedora u Republici Srpskoj, tokom zajedničke molitve petkom („džuma“) na Savindan, 27. januara, vjernike je upozorio na delovanje SPC, nazvavši je sektom kojoj je autokefalnost izvojevao niko drugi nego začetnik fašizma – Sveti Sava. To je čovjek, objasnio je dalje Mahić, na čijem učenju i ideologiji je začeta pravoslavna sekta, u Bosni dobro poznata. Pronicljivi efendija u Kozarcu je zatim prisutne upoznao o Savinoj državno-nacionalnoj aktivnosti.
„Dvije osnovne ideološke postavke na kojima je utemeljeno svetosavlje, koje ispovjedaju pravoslavci u Bosni, jeste utemeljeno na dvije teške stvari. Prva je nacionalizam. S druge strane je utemeljenje na fašizmu. Spominjani Rastko kojeg zovu tako kako ga zovu, po tom njegovom monaškom imenu Sava, bio je začetnik ideologije mržnje prema drugome.“
Osuda je stigla od međureligijskog vjeća BiH a nedugo zatim i izvinjenje Amira ef. Mahića. Da li je hodža solidnog obrazovanja, vjerskog i svjetovnog, u vjeri hafiz („čuvar“), poznavalac Kurana koji je naučno zvanje stekao na temi „Doktorat Mehmeda Begovića“ a doktorsku disertaciju posvetio „Šerijatskom porodičnom pravu u zemljama Magreba“, improvizovao rečene uvrede, te može li posipanje pepelom i izvinjenje umanjiti značaj rečenog?

AUTORSTVO PRIPADA PRKAČINU Iznuđeno izvinjenje, nameće se objašnjenje, dolazi od podvojene ličnosti konfuznog identiteta, i vjerskog i akademskog. Mahić je akademsko zvanje gradio proučavajući stručni opus jednog od najvećih šerijatskih stručnjaka u Jugoslaviji (i Kraljevini i SFRJ) dr Mehmeda Begovića, rođenog u Trebinju, koji je živio i umro u Beogradu. Begović je bio redovni člana Srpske akademije nauka i umetnosti i dobitnik najviših komunističkih priznanja u SFRJ. Da li je izgovarajući najteže optužbe na račun SPC Mehić ostao dosledan uvjerenjima svog naučnog autoriteta ili je inspiracija ipak došla s druge strane.
Rečeno u besedi nakon molitve izvorno pripada Antu Prkačinu, zloćudnom seljaku i ratniku legionara iz susjedne države. General bojnika HOS-a i Hrvatskog vijeća obrane, Prkačin je rođen u Slavonskom Brodu u Hrvatskoj da bi u toku rata postao zapovjednik HOS-a za Hercegovinu. Danas je poslanik Domovinskog pokreta u Hrvatskom saboru poznat po strastvenoj mržnji prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Svako poslaničko pitanje i svako obraćanje javnosti iz Sabora Prkačinu je povod za napad na Srpsku pravoslavnu crkvu – on zahtijeva njenu zabranu, napadajući ono malo Srba koji žive u Hrvatskoj.
Obraćajući se „svim susjedima Hrvatske“ aprila 2021. Prkačin je poručio: „Crna Gora i Hrvatska imaju sličan problem, imaju zajedničkog neprijatelja, a to je destruktivno i neprijateljsko djelovanje Srpske pravoslavne crkve. Ta institucija je samo formalno vjerska, ona je zapravo politička i vojna, i ona svojim terorističko-diverzantskim djelovanjem razara i uništava Crnu Goru, čini političku štetu Hrvatskoj, pljačka jednako Crnu Goru i Hrvatsku.“ Prkačin je dodao da je SPC u poslednjih 100 godina najpodmukliji i najuporniji neprijatelj hrvatskog naroda: „U tih 100 godina niko nam nije naneo toliko zla i štete kao SPC, a nažalost – javnost o tome malo zna, a hrvatska politika još manje, jer je SPC toliko privilegovana kod nas – ne samo SPC već i srpska manjina u Hrvatskoj – to za posljedicu ima divljanje od strane Srbije jer oni ne znaju biti zahvalni.“

MNOGO MAHIĆA ZA JEDNU BOSNU Iste teze s novim uvredljivim opaskama na račun Svetog Save i SPC ponovio je i kada je u Sabor donijeo crnogorsku zastavu, a zatim iznova u svakoj prilici koja je nudila minimum prostora za vrijeđanje i diskreditovanje Srba i Srbije. Poslednje obraćanje bilo je neposredno pre nego se Amir Mahić, hodža iz Kozarca, obratio svojim vernicima. Rukopis je isti, količina mržnje takođe.
Ovakvu nakrivu interpretaciju uloge SPC akademik Mehmed Begović je nazvao „krivim srastanjem“ raznih ideologija i formalnog učenja Kurana. Begovićevo djelo „Verski formalizam i njegovi uzroci“ efendija Mahić je očito površno čitao.
„Kuran, koji je poslat da unese svetla, da probudi duhovne energije kod ljudi, da ih uputi u pravcu dobra, postao je jedno sredstvo za uspavljivanje duha i jedna pregrada za slobodno izučavanje. To su uzroci što i danas imamo maglovite i zavijene pojmove o veri, i što se naše shvatanje vere i verskih principa kosi sa zahtevima života, principima nauke i zakonima napretka.“
Mahića je u Bosni mnogo, hafiza malo. Da je više hafiza a manje Mahića, BiH bi imala izgleda da preživi. Ovako, slutim, neće.