OGOLJENI POREDAK

Kada je reč o legitimnim zahtevima Srbije za izvršenje neizvršenih obaveza utvrđenih rezolucijom SB UN 1244 (1999), visoko na listu treba postaviti i zahtev za neodložan slobodan, bezbedan i dostojanstven povratak oko 250.000 proteranih Srba i drugih nealbanaca u njihove domove i na njihova imanja u Pokrajini Kosovo i Metohija. Odnos tzv. kolektivnog demokratskog Zapada prema ovom zahtevu Srbije treba uzeti kao jedini pouzdani pokazatelj stava Zapada prema budućnosti srpske nacije kao celine i Srbije kao evropske države.
Možemo li da pogodimo kako se pomenuti zahtev „za dostojanstven povratak“ proteranih Srba na KiM, koji je minule nedelje javno izrekao Živadin Jovanović, predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih, prihvata u redovima moćnih političkih aktera na Zapadu, zatim u regionu, ili – u Prištini. Budući da nam je aktuelno iskustvo s reagovanjem na predlog o povratku srpske vojske i policije u srpsku južnu pokrajinu otvorilo oči i proširilo vidike, odgovor pogađamo „iz prve“. Bez nedoumica o „odnosu Zapada prema budućnosti srpske nacije“! Naši nemački „prijatelji“, pomenimo sada samo skorašnji primer razmišljanja nemačke ambasadorke u Beogradu Anke Konrad, smatraju recimo da Rezolucija 1244 „ne daje osnov za povratak jedinica iz Srbije na sever Kosova“.
Kao neumoran, borben koliko i – poznavanjem prilika na domaćoj i svetskoj političkoj i diplomatskoj sceni – kvalifikovan govornik, Jovanović upozorava: „Zaštita interesa srpskog naroda i prava države Srbije na suverenitet i teritorijalni integritet teško su zamislivi bez ostvarivanja prava proteranih Srba i drugih nealbanaca na slobodan, bezbedan i dostojanstven povratak. Zapostavljanje, nejasan ili kolebljiv stav o ovom strateškom pitanju značio bi olakšavanje posla svih onih čiji je interes da opravdaju i dovrše etničko čišćenje preostalih Srba iz Pokrajine, da stvore tzv. veliku Albaniju i da osakaćenu Srbiju trajno pretvore u svoj privesak.“
U iskazanom duhu suvislog, logički ispravnog zaključivanja, u kojem pojmovi suvereniteta i slobode znače upravo to što im definicije određuju, Jovanović često javno istupa. Čini to kao da ne razume pravila koja funkcionišu kao nepisani zakoni u političkom diskursu ne samo zvaničnog Beograda već i u rezonovanju ukupnog ideološkog spektra srpske političke scene, partijske, kao i šire – društvene i medijske. Ukratko – on štrči i uznemirava. Remeti poredak ovde uspostavljen poglavito voljom Zapada, a pogotovo od početka ovog veka. Poredak u kojem se inače dobro zna (ili instiktivno naslućuje) o čemu može da se govori, a još više o kojim temama i kojom intonacijom nije uputno javno raspravljati. (Otuda i ono jeretičke pitanje: Ako je bezbednost srpskog naroda na KiM toliko ugrožena koliko jeste, zašto Srbija ne zahteva hitnu sednicu Saveta bezbednosti UN?)
Na način sličan ovakvom promišljanju koje bez služenja svetoj neoliberalnoj dogmi uvažava logiku strateški i pravno odgovarajuće uspostavljenih stavova, istupio je nedavno general Mitar Kovač (skup „Bezbednosni i odbrambeni aspekti nezavisnosti Srbije“ u organizaciji Srpsko-ruskog bratstva), upozoravajući između ostalog da „NATO vrši pritisak da Srbija ne vrati služenje vojnog roka, a da nemamo jaku ličnost da to preseče“. On je ukazao i na opasnu nameru zapadnih stratega koji će „da bi uvukli Kosovo* u NATO, proglasiti da u taj pakt mogu da stupaju i ‘teritorije’“. „SAD će radi toga“, kaže Kovač, „izvršiti pritisak na članice zapadne vojne alijanse. To će se desiti nakon što Beograd potpiše pravno obavezujući sporazum. U ovom svetlu treba gledati francusko-nemački predlog, koji nije trebalo ni da se takav primi od strane institucija Srbije, a kamoli da se o njemu razgovara. Taj dokument pruža prostor da lažno Kosovo postane članica NATO-a.“
Navedeni primeri javnog izlaganja jesu odstupanje od dogme čiji su učinak simuliranje rasprava i lažni angažman izjava bez suštinskog značenja – značenja koje bi moglo dovesti do posledica opasnih po aktuelnu stabilnost nacionalnog bespuća. Ovim se posredno otkriva ne samo ogoljeni poredak ideoloških i strateških postulata važnih za opstanak kolektivnog Zapada na pozicijama odbrane „hegemonije maskirane kao međunarodni poredak zasnovan na pravilima“ već i poredak odgovoran za trajanje parališuće slabosti koja gospodari političkom voljom srpskog društva. Ustaljeno je, naime, da u našem javnom i medijskom prostoru svako ko ozbiljno ospori pravilo povinovanja zapadnoj paradigmi rizikuje da bude obeležen kao ekstremista, nacionalista ili „desničar“ koji „ne razume“ stvarnosni poredak, ali i da dovede pod sumnju svoj ukupni mentalni, profesionalni, pa i moralni kredibilitet. Političari dogmu o suštinskoj ispravnosti neoliberalnog demokratskog konstrukta ne izlažu sumnji, ne želeći da ugroze svoj javni „autoritet“. Društvena elita takođe zazire od mogućnosti javnog bičevanja i podsmeha, te neizbežne sačekuše namenjene svima koji se usprotive bezgrešnosti Zapada. Retki su oni koji su kadri da ležerno ponesu breme duhovne nezavisnosti, pa poput Kusturice recimo kažu: „Evropa je u savezu s Hitlerom“! Ili, na primer, pitaju: Zašto se olako prelazi preko činjenice da je srpska pokrajina KiM pod mandatom SB UN, a ne EU, NATO-a ili bilo koje druge sile izvan međunarodnog pravnog poretka?
Zaista, zašto? Šta Srbiju sprečava da deluje u pravcu za koji bi neizostavno trebalo da se odluči zemlja koja brani svoju teritoriju i svoj narod? Okolnosti u svetu su izmenjene, ovo nije vreme za Srbe strašne završnice 20. veka. Premda je prozvala KFOR i UNMIK, i bezmalo rezolutno najavila aktiviranje mehanizma UN, Rezoluciju 1244, Srbija, čini se, i ne pomišlja na gestove poput zahtevanja hitne sednice SB UN! Ili povratka 250.000 proteranih Srba s Kosova. Uzdržanost, indukovano osećanje drugorazrednosti u međunarodnoj komunikaciji, gde se zna za koga važi ona narodna „mnogo je mačku goveđa glava“?
Istina je, međutim, da nam je, kada je reč o gestovima nepokolebane volje u odbrani sopstvenih prava i interesa, upravo Evropska unija posredno usmerila vetar u leđa. Učinila je to takoreći ne okrznuvši nas ni delićem svesno usmerene pažnje i podrške, a preko svojih političkih autoriteta najvišeg ranga – dve moćne Nemice, čija nedavna javna promišljanja i poruke mogu dati podsticaje programiranju političkog delovanja. Reč je, naravno, o Ursuli fon der Lajen i Angeli Merkel. Za izbor strategija u ostvarenju ciljeva nacionalne politike koja bi zaštitila interese srpskog naroda i države od neprocenjive vrednosti je poznato i zapanjujuće priznanje Merkelove magazinu „Cajt“ da je Zapad veroloman, sklon obmanama, da ne drži do dogovora, sporazuma, časti i reči. Povodom ovih izjava bivši izraelski obaveštajac Jakov Kedmi je Rusima poručio: „Kada ćete naučiti i shvatiti s kim imate posla? Moskva treba da izvuče prave zaključke o podlosti SAD i EU!“ Ima li nedoumice o tome šta o stvarnim namerama Zapada danas treba da razume i koje zaključke sada da izvuče Srbija?

5 komentara

  1. Jelena Jovičić

    Srbija, s Vučićem na čelu, pokazala je sve moguće slabosti. Taj utisak ni za trunku ne umanjuju rezolutne Vučićeve tirade koje su namenjene samo domaćoj pozornici. Pokornost, idenje „niz dlaku“, nezameranje, čist defetizam – odlike su Vučića kao lidera.
    Suštinski, demonstrirana je samo slabost i ništa drugo, uz obilje učinjenih grešaka i „grešaka“.
    Šta vredi šaputati Vučiću (Toplica i drugi) da je od suštinske važnosti tražiti povratak proteranih sa KiM? O povratku dela naše vojske i policije na KiM? – Vučića će zaustaviti neka Anke Konrad? O povratku otete imovine Srbima i SPC? O vraćanju problema KiM pod ingerenciju UN? O potrebi vraćanja obaveznog služenja vojnog roka u Srbiji? – čudila sam se što se to odugovlači; O pitanju sazivanja hitne sednice UN u vezi sa aktuelnim događanjima u našoj pokrajini?- uopšte, kad ako ne sad? Vučić će pomoći tako što je „uz naš narod“, verbalno?
    Ništa od svega toga, Vučić „mudro“ ćuti. Pošto njegovo nečinjenje (uz obilje loše učinjenog) samo ide na ruku otimačima KiM, pitam se – u čemu je razlika između njegove i Tadićeve vladavine? Odgovor je: U PERFIDNOSTI.

    9
    2
    • @ Jelena Jovičić
      Pročitavši, spremio sam se da hvalim autorku uvodnog teksta za sjajnu analizu naše tužne opšte situacije, a ovde vidim da ni Vas ne mogu zaobići. Jednostavno bravo !
      Stvari zaista odoše predaleko.
      Glavna Urednica u Uvodniku, nije slučajno ovoj očajnojj situaciji prinela trezvenu reč bivšeg Ministra Jovanovića. U procesu nastupilom posle rastura Zemlje, koji još nema naziva, Ministar je jedan od retkih koji je sačuvao ličnost i um, pa klasičnom merom osvešćuje zastranilo stado. I zaista, nemoguće je pročitati njegove reči i ne trgnuti se shvativši koliko smo kao žaba već skuvani. Kako je moguće da nismo davno uočili ono prvobitno Vučićevo brundanje o granici Karlovac-Karlobag, i uporedili sa ovom „suptilnom“, „trezvenom“, „realističnom“ politikom, kojom alali Kosovo (nemamo tamo ništa svoje). Kakav je to preobražaj ? Čime je izazvan ? I u šta da budemo sigurni, nakon svega ! Trenutno, kao da se nekome žuri. pa je i ono malo ceremonije nestalo a nemilice se realizuje sve što su nesrećnici potpisali.
      Sa naše strane, vidimo trik da, kad god nas odalame žestoko, naš predsednik se požali kako mu je ugrožena porodica ili on sam ! Kakva beda, kakav sunovrat ! No da li smo išta bolje zaslužili ?

      7
      1
      • Karlo Veliki (poč. IX. Veka) vodi borbe na svojim granicama. Sklapa savez protiv Vizantije sa Bagdadskim kalifom Harun-al Rašidom. U isto vreme
        on pokušava da proširi svoj uticaj na istok Evrope, preduzimajući pohode
        protiv Čeha u Moravskoj i Srba* u Dalmaciji. Na istoku dolazi do dodira
        sa Srbima na liniji „Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica“ koju
        označava kao Srbija limes. Nigde se ne pominju Hrvati.

  2. Vrlo loša odbrana nacionalnih interesa

    Članak LJ.B. odličan i poučan za razmišljanje
    (Ogoljeni poredak)
    Visoko na listu treba postaviti i zahtev za neodložan povratak 250.000 hiljada proteranih Srba sa KiM, koji su danas potrebni svojoj braći na KiM za odbranu svoje pradedovske zemlje? Naravno! Ja sam o tome mnogo puta pisao, ali to nikog zvanično ne zanima. Čak su i EU zvaničnici pred svaki Briselski sporazum upozoravali da su na agendi dijaloga, na stolu sva otvorena pitanja, i ona koja do sada nisu bila u dijalogu – ali predednik Vučić nikada u dijalogu nije to pitanje postavljao, Zašto, niko ne sme da ga pita.

    Radi potsećanja, ja sam u startiu nakon 2000-te bio ubedjen da je „namerno“ onemogućen povratak Srbima na svoja ognjišta – da bi Šiptari od KiM napravili svoju državu „Kosovo“. To je bilo očigledno. Svi naredni dogadjaji i (srpski) politički potezi to potvrdjuju:
    — Proterani Srbi nisu se zvanično vodili kao stanovnici KiM;
    — Odmah je Srbija prihvatila-legalizovala „realnost“ (svršen čin) na Kosovu proizvedenu višedecenijskim šiptarskim zulumima, etničkim čišćenjem Srba i demografskom ekspanzijom, enormnim natalitetom šiptara – da se otme, danas preda Kosovo;
    — Sve se radi u sprezi sa (svim dosadašnjim) elitnim srpskim političarima koji zanemaruju nacionalne interese, slepo veruju u „političku demogratiju“ naprednog društva Zapada i Amerike i nametnuta rešenja, kao što je na primer (veleizdajnički) „Briselski sporazum“ od EU koji u startu sadrži statusne atribute države Kosovo sa integrisanim administrativnim prelazima u državnu granicu (piše u sporazumu: za Kosovo granica, za Srbiju administrativna linija) – i to se u naslovu pretstavlja kao sporazum o „normalizaciji“ odnosa Srbije i Kosova“ (!). Kako može otimanje-predaja teritorije da se tretira kao normalizacija odnoca!!!

    Briselski sporazum je u srartu 2013 prihvaćen i potpisan. Vučić je sa prvim odlaskom u Americi, pri povratku u Srbiji govorio, citiram: očekujem „teške i bolne pregovore o Kosovu“ a – nije rekao svom narodu u čemu su teški i bolni pregovori? Što se nameće zaključak da je znao i dobio instrukcije kako da se perfidno sprovede Briselski sporazum da se preda Kosovo. Danas se na terenu na Kosovu vidi da su Srbi žrtve terora, diskriminacije i progona od strane albanskih separatista, koji kako kažu brane – teritorijalni integritet i suverenitet Kosova koji su dobili Briselskim sporazumom uz podrškiu Zapada i Nato Amerike.

    A Dačič je pre dvadesetak dana na televiziji uživo, samouvereno, sa pobedničkim osmekom govorio, citiram: Ja (Dačič), Hašim Tači i Ketri Ešton – trebali smo da dobijemo Nobelovu nagradu koju nam je obećala Amerika ako potpišemo Brielski sporazum? Potpisali smo i ostali bez nagradu. Da li je moguće da se Dačić hvali tim činom (izdajničkog sporazuma), kao da mu je krivo što nije dobio Nobelovu nagradu(!). A danas se taj Briselski sporazum veliča kao da je sveto pismo, svetla budućnost za Srbe na Kosovu. Propušteni su brojni primeri za za politički diskurs, da ne dužim.
    Jedino imam predlog da se na stranicama PEČATA objavi (sa skupštinske rasprave) tema: Kako da se Srbi izbore protiv bele kuge. Srbi demografski najviše propadaju, a finansijskim merama najviše se podstiče natalitet kod Zajednica sa izrazitim, nadprosečnim natalitetom, što će u budućnosti stvarati potencijalnu neravnotežu i nepoverenje medju Zajednicama. Probleme na Kosovu treba uvek imati na umu.

    Što se odnosi na brojne političke izjave bivšeg ministra inostranih poslova gospodina Živadina Jovanovića – svaka mu čast! On je ostao veran patriotskoj politici u odbrani nacionalnih interesa Srbije. Bio je prvi visoki funkcioner koji je držao govor na protestu na Trgu Republike – da se zaustavi isporuja Slobodana Miloševića u Hagu (bio smešten u zgradi Saveznog Izvršnog Veća na Novom Beogradu u isčekivanju helikoptera da ga pošalju preko Bosne za Hag).Bilo je možda 50 hiljada protestanata u neprekidnoj koloni od Trga Republike do SIV. Mnogi od današnjih nisu vidjeni na protestu. Da ne dužim, hvala na razumevanju.

  3. Da bi Srbija mogla da verodostojno zastupa svoje interese u pogledu Kosova i Metohije moramo prvo sagledati korene problema, koji su omogućili, da severnoatlantska alijansa podrži uzurpiranje dela srpske državne teritorije. Oni ne leže samo u geostrateškim talasanjima, koja su u zadnje dve-tri decenije zahvatila Evropu, nego u ranijem odnosu države Srbije i samog srpskog naroda prema Kosovu i Metohiji, srpskom narodu koji je tamo živeo, kao i svojim verskim zdanjima.
    Činjenica je, da su dolaskom komunista i Josipa Broza na vlast Srbi na Kosovu kao i SPC konsekventno diskriminirani, da je revidirana srpska istorija, redefinisana srpska kultura, da su Srbima nametane odluke i rešenja koja su bila u suprotnosti sa srpskim interesima, kao i da su maltretiranja Srba na Kosovu i uzurpiranje njihove imovine zataškavani, prekrivani parolom nepostojećeg bratstva ij jedinstva, pa su oni koji bi se javno ogladsili zbog pretrpljenog nasilja i diskriminacije bili optuživani za velikosrpski nacionalizam i revizionizam. Ostali deo srpskog naroda je za to vreme uživao u „slobodama“ i „privilegijama“, koje im je navodno omogućio doživotni sin naših naroda i nije obraćao pažnju na stradanje svojih sunarodnika na Kosovu i Metohiji, pa je sve veći broj Srba ili pod prisilom ili za debele pare prodavao svoja imanja i selio se u centralnu Srbiju.
    Dakle sve ovo što se desilo pri kraju 20 veka je samo posledica nebrige i nepovezanosti srpskog naroda sa svojom verom i kulturom, na šta se i zapad navikao. Normalno da je bio u čudu, da su se ti Srbi odjednom setili svog porekla, jezika, kulture i vere, kada su počela previranja u bivšoj zajednici „bratskih i ravnopravnih“ naroda, pa su to i osudili kao velikosrpske tenzije i podržali sve one, koji su krenuli da ružno naplate od zemlje Srbije to što im je Srbija uopšte i omogućila da postoje kao „države“.
    Dakle problem u pogledu Kosova i Metohije nije nastao jednostranim geostrateškim akcijama zapada, nego prvenstveno nemarom srpskog naroda za korene svoga nacionalnog, i kulturno-istorijskog bića.
    Kada to shvatimo, otvoriće se i putevi za rešenje kosovsko-metohijskog pitanja, koje će i zapad prihvatiti, jer će razumeti zašto su Kosovo i Metohija za Srbe isto što i Jerusalim za Jevreje. Da Kosovo i Metoija ostanu srpski ne podrazumeva, da Albanci moraju da se isele, nego da moraju da prihvate činjenicu, da nemogu da uzurpiraju tuđe ali da je je miran saživot u zajednici ne samo moguć nego i poželjan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *