Početak Specijalne vojne operacije definitivno nije bio manifestacija trećeg svetskog rata, ali nekoliko meseci kasnije, kada su se u sukob uključile mnoge države, određeni uslovi za veliki svetski sukob sigurno su se stekli. U tom smislu, može se govoriti i o novom prepakivanju sveta, pa i Evrope
Kada govori o teškim odlukama vezanim za Herson, Surovikin odaje utisak čoveka koji razume da savremeni ratovi ne podrazumevaju samo pobedu na bojnom polju već da je često mnogo važnija informativna komponenta koja utiče na javno mnjenje. Na kraju krajeva, teško je objasniti potrebu za taktičkim povlačenjem u cilju kontranapada koji može da nanese strateški poraz protivniku. A rat, kao što pokazuje praksa Specijalne vojne operacije, nisu samo pobeda i veselje, već nešto važnije što izvlačimo ili ne, a to je iskustvo iz poraza koje kasnije možemo da iskoristimo – kaže u razgovoru za „Pečat“ Denis Denisov, ruski politikolog, direktor Instituta mirovnih inicijativa i konfliktologije.Kako se dešavanja u Ukrajini iščitavaju u intelektualnim krugovima Moskve – ko zagovara partiju rata, a ko partiju mira, te o čemu svedoče najnovija dešavanja na frontu?
Prirodno je da o tako složenom i višeslojnom problemu, kao što je Specijalna vojna operacija, postoje različita gledišta kako u intelektualnim krugovima, tako i u širem javnom prostoru. Mogu da podelim svoje razumevanje ovog problema. Za mene kao konfliktologa i čoveka kome ovo nije prva godina proučavanja prirode ratova, načina njihovog sprečavanja i regulisanja, Specijalna vojna operacija ne izgleda kao najbolji način za dostizanje prvobitno postavljenih ciljeva – demilitarizacije i denacifikacija Ukrajine. Ali ja sam patriota i u ovoj situaciji, naravno, radim i učiniću sve za našu pobedu. Koliko znam, slične stavove dele mnoge moje kolege. Ako govorimo o javnom mnjenju građana Rusije, onda treba uputiti na sociološko istraživanje koje je u oktobru sproveo „Levada centar“ a prema čijim rezultatima 73 odsto stanovnika zemlje podržava akcije oružanih snaga Rusije u Ukrajini, dok suprotno gledište zastupa 20 procenata građana. Koji su ciljevi (hibridnog) rata koji se vodi između kolektivnog Zapada i Rusije na teritoriji Ukrajine?
Govoreći o osnovnim ciljevima, sve jasnije se izoštrava konkurencija ideja na temu ustrojstva svetskog geopolitičkog poretka. Postoji razumljiva i pragmatična želja kolektivnog Zapada da ostane dominantna sila u svetu i kao posledica toga glavni uživalac svih koristi od te pozicije. Rusija i mnoge velike zemlje veruju da bi daleko pravedniji bio multipolarni poredak. To je osnovna linija sukoba vidljiva ne toliko u Ukrajini koliko u svim aspektima globalne geopolitike. Mislim da je prirodno što poslednjih decenija ideja multipolarnog sveta osvaja sve više pristalica, a u prilog tome govore i geopolitički projekti poput Šangajske organizacije.
Rođeni ste u Donbasu, kako objasniti istrajnost tih ljudi koji su se osam godina borili sami protiv kijevskog režima i NATO-a?
Prvo, i pod SSSR-om, ali i Ukrajinom postojao je pojam – „donbaski karakter“ – koji je podrazumevao veoma jake, hrabre, čak i surove ljude. Takav mentalitet nije nastao tek tako, skrojen i pao iz vedra neba. Region Donbasa se tokom poslednja dva veka formirao kao industrijski, urbanizovani centar. Ljudi su mahom radili u veoma velikim metalurškim i hemijskim fabrikama, rudnicima uglja, što je uslovilo formiranje specifičnog identiteta stanovništva. Drugo, borba bez pomoći i podrške Ruske Federacije bila bi osuđena na propast. Ali to sigurno ne umanjuje junaštvo i posvećenost stanovnika Donbasa koji žive u ratnim okolnostima gotovo devet godina. To su obični građani koji su najviše zaslužili mir i nadam se da će on uskoro doći.
Neizostavno je u toku geopolitičko prepakivanje sveta i stvaranje novih interesnih zona. Da se može pretpostaviti u čijoj sferi će biti Balkan?
Rat za Balkan se nastavlja, iako integracija gotovo svih država u regionu u NATO podrazumeva i znatno veću kontrolu SAD i njenih saveznika. Istorijski gledano, Rusija je uvek imala svoje posebne interese i uticaj na Balkanu, ali sada je fokus njene pažnje svakako na Ukrajini. Sa stanovišta strateških interesa, naravno, uveren sam da Rusija treba da ostane i da učvrsti svoje prisustvo na Balkanu, tim više zbog bratskih odnosa sa srpskim narodom koji su neuništivi.
Sa kolikom pažnjom Rusija prati kretanja u Srbiji?
Iskreno, i bez okolišanja – odnosi sa Srbijom, naravno, nisu glavni prioritet za Rusiju i to je objektivna stvarnost. Treba li to promeniti? Naravno, neophodno je. Uostalom, zajednička istorija, religija, isprepletene kulture i duhovnost temelji su jedinstva naših naroda. Međutim, u savremenom svetu često trenutni interesi i preokupacije određuju odnose čak i kod tako bliskih država. Za mene je strašno kada slušam svoje srpske prijatelje koji sa ogorčenjem govore o radu brojnih ruskih kompanija i agencija u Srbiji. Jedino mogu da kažem da je u drugim zemljama slična situacija. Kako će izgledati posleratna karta Evrope, i koja je uloga namenjena Poljskoj?
Uvek je zanimljivo razmišljati o prediktivnim scenarijima, ali sadašnju situaciju karakteriše tako veliki broj faktora da je crtanje mape nove Evrope prilično lucidno. Mislim da će zima pred nama u velikoj meri biti presudna za stvaranje kontura nove Evrope. Što se tiče Poljske, ova zemlja trenutno tvrdi da je regionalni lider pokušavajući da se nametne kao lider baltičkih država i nekih zemalja Centralne Evrope. Ali ne vidim nikakve posebne perspektive Poljske. Naravno, milioni građana Ukrajine i dalje će stimulisati njenu ekonomiju kao jeftina radna snagu, ali u sadašnjim uslovima ne treba računati na oštar trzaj.
Brisanje granica između Ukrajine i Poljske ne krije planove Varšave da vrati svoje istorijske teritorije?
Ne vidim kao realan scenario aneksiju ukrajinskih teritorija od strane Poljske, posebno ne u savremenom svetu kada nije neophodno anektirati teritorije da bi se njima zapravo upravljalo. Naravno, u znatnom delu poljskog društva popularne su ideje povezane s povratkom istorijskih zemalja. Ali u trenutnoj situaciji to je malo verovatno.
Kako objašnjavate rehabilitaciju nacizma u Ukrajini i podršku koju uživa od zemalja koje su u Drugom svetskom ratu baštinile oslobodilačku tradiciju?
To je velika tragedija ukrajinskog društva. To se desilo na sledeći način. Nakon pada SSSR-a političkoj eliti nezavisne Ukrajine neophodna je bila nova ideologija i alternativa sovjetskoj istoriji. U tom periodu rađa se ideja rehabilitacije i idealizacije kolaboranata iz Drugog svetskog rata. Bio je to put u neonacizam koji ima podršku (ili bar nije osuđen) od strane brojnih zemalja iz jednog jednostavnog razloga – glavni neprijatelj ove ideologije je Rusija, a kao što je poznato, naši protivnici imaju devizu – da su za dostizanje cilja sva sredstva dozvoljena.
Koliko su u pravu oni koji tvrde da rat na istoku Evrope nije rat za teritorije već rat za pogled na svet i opstanak čovečanstva?
To je veoma zanimljiva tema za rasuđivanje, ali znate, ja se držim takve tačke gledišta da koliko god želimo da ovu globalnu konfrontaciju predstavimo kao sukob ideja i pogleda na svet – to je nemoguće. Globalizacija se pokazala kao najmoćniji instrument unificiranog sveta. Svakako su sačuvane neke jedinstvene karakteristike, ali se nisu pokazale presudno važnim u životu većine ljudi. Kada moje kolege u Rusiji tvrde da stanovništvo naše zemlje ima jedinstvenu duhovnost i moralne kvalitete, sasvim drugačije nego na Zapadu, uvek predočim sociološka istraživanja u vezi s vrednosnim orijentirima u SAD, zemljama EU, Rusiji, Srbiji… rezultati su veoma slični. Koliko god bilo teško da prihvatimo, primorani smo da priznamo da su za većinu građana materijalne vrednosti na prvom mestu, u Rusiji kao i kod građana EU ili SAD. Ali konstatacija ove činjenice ne znači da se moramo pomiriti i ne raditi ništa.