Pečat – List slobodne Srbije Politički nedeljnik, aktuelna politička dešavanja, društvo, svet, kultura.
Čovjek je društveno biće, sa političkim životom (Bios politikos), ali u isto vrijeme i duhovno biće. Kada dođe do suprostavljanja političkih i duhovnih stavova u čovjeku, taj unutrašnji sukob se manifestuje na čitavo društvo i društvena trvenja.
Piše: teolog Nebojša Lazić
Svaki čovjek ima potrebu za vjerom, religioznošću i Bogom, ali i potrebu za sobom da ustroji svoje društvo po idealima koje smatra najprilagođenim za svoje ili opšte dobro. Od samog postanka čovjeka dolazi do previranja između politike i religije. To se najbolje oslikava na primjeru hrišćanstva. Prvi vjekovi hrišćanstva su bili praćeni gonjenjima, stradanjem i mučeništvom. Kako se više širilo Hristovo učenje ono je više bilo gonjeno, krv mučenika je tekla u potocima, ali je u isto vrijeme i bila sjeme za nove hrišćane.
Prilikom suđenja Gospodu prvo i ključno pitanje je bilo: „Jesi li ti car“? Željeli su Hrista da smatraju političkim protivnikom i tako su mu i sudili. Kasnije su hrišćanima presuđivali po istoj matrici smatrajući ih za neprijatelje Rimskog carstva. Vremenom kada je Hrišćanstvo postala državnaa vjera, tek tada su hrišćani prihvaćeni i integrisani u društvo. No sukob politike i religije je nastavio drugim modelima da istrajava kroz vjekove. Političke ideje i duhovne ideje se razlikuju suštinski i tako stvaraju disharmoniju i latentni sukob koji traje i danas i u našem vremenu.
Mnogi očekuju od Crkve danas da bude politička institucija, da zastupa političke stavove, ideje i program. Očekivanje političkog angažmana od Crkve nam prosto ukazuje na nepoznavanje osnovnog termina šta je Crkva i koja je njena svrha u svjetu. Cilj Crkve na zemlji nije da uredi ovo, trenutno i sadašnje društvo. Svrha Crkve nije da uredi carstva ovog sveta nego da nam bude putokaz i sredstvo za zadobijanje Carstva Nebeskog. Crkva je institucija koja je Bogočovječanska zajednica, Crkva je sveta jer je Svet njen osnivač Gospod. Sukob politike i crkve započeo je još i prije osnivanja Crkve. U Starom zavjetu dominantna je ideja mesijanizma, gde svi isčekuju Spasitelja i spremaju narod za Njegov dolazak. Što je politička pozicija naroda Božijeg bila teža to je ideja mesijanizma bila zastupljenija.
Sva robovanja, sva trvenja, političke nedoumice i sl. su se sabrala u ideju mesije. Ideja robova iz Egipta, Vavilona, Mesopotamije i Rima jeste bila slobodarska, ali i politička ideja što jasno vidimo kroz Stari zavjet. Gospod Isus Hristos kada dolazi u svijet dolazi u najboljem političkom momentu, kada je Avgustus jedini vladao na zemlji. Mnogo je bilo lakše u ogromnoj zemlji bez granica, u kojoj vlada jedan car/Cezar, propovjedati spasonosno učenje Hristovo, nego što je to bilo u potonjim ili pređašnjim godinama. Jezička barijera, granična i kulturološka lakše se prevazišla unutar jednog carstva. Hrišćanstvo se brzo širilo od Jerusalima od Rima- centra tadašnjeg svijeta i civilizacije.
Jevreji u tom momentu doživljavaju vrhunac mesijanske ideje, Usled robovanja očekuju izbavljenje, nekoga ko će da ih oslobodi robovanja Rimskoj, ali i bilo kojoj drugoj imperiji. Očekuju da budu povedeni u oslobodilački rat i povrate carstvo Davida i Solomona. Izabrani narod Božiji postaje narod robova i čeka oslobodioca, traži ga. U tom periodu dolazi Hristos, on liječi, vaskrsava i čini čuda, ali ipak Jevreji očekuju oslobađanje. Kada razapinju Gospoda oni ga razapinju ne zato što je uradio nešto pogrešno, nego što nije uradio ono što su oni htjeli.
Oni su imali svoju viziju spasenja, ali njihovo spasenje je bilo političko, konkretno i državničko, a ne duhovno. Oni razapinju Gospoda zato što je izneverio njihova lična očekivanja, oni su očekivali uspostavljanje carstva zemaljskog. Očekivali su Judejsku državu, da joj se vrati stara slava. Da budu oslobođeni uz ostvarenje političke ideje, da imaju svoju državu, da se ispuni harminija državnosti. Oni nisu očekivali Mesiju koji će nastaviti duhovni kontinuitet Davida i Solomona, nego politički. Gospod dolazi, propovjeda Carstvo koje nije od ovog svijeta, Carstvo koje se ne može opipati. Carstvo koje ne počiva na političkoj nego Božijoj ideji. Gospod biva neshvaćen, smatraju da je iznevjerio njihova politička očekivanja koja su sami sebi projektovali i biva razapet.
Danas, ništa manji niti grešni nisu samvremeni hrišćani. Savremeni Srbi, te savremeni pravoslavci uopšteno, i dalje očekuju od Hrista ili Hristovog klira da sprovodi političke ideje. Svjedoci smo da mnogi naši političari i lideri očekuju od duhovnih poglavara da sprovode njima zvane političke ideje i koliko god da to zvučalo suludo, spremni su ući u politički obračun sa našim arhijerejima ako odbiju učešće u političkom blatu svakodnevnice.
Javne ličnosti, političari, simpatizeri političkih stranaka očekuju od Crkve da uđe u političku arenu zarad ispunjenja njima projektovanih ciljeva. Preko SPC žele mnogi da ostvare svoje ideale, sebi zacrtani politički plan da ostvare, ali da Crkva iznese to umesto njih. Spremni su da najstrašnije politički proganjaju čitavu SPC, patrijarha, mitropolite, vladike, sveštenike te bilo koga ne shvatajući da je to savremeni način da viču: „Raspni ga!“
Očekuju da Crkva sprovodi političke ideje- od onih krajnje socijalnih do krajnje ekstremnih. Svako želi da projektuje svoje ideje i da se Crkva upodobi njemu, ne žele da se oni upodobe Crvi, da se upodobe Hristu. Ne shvataju šta je Crkva, ne shvataju da je Ona lestvica koja spaja nebo i zemlju, daje vječni život i da je njen politički plan i program Spasenje, a ne ovozemaljske i prolazne ideje Bog je postao čovjek da bi čovjek postao Bog, ništa manje ništa prolazno nego vječni život. Mi hrišćani nismo od ovog svjeta, a ako su razapeli Hrista, goniće i nas će na isti način na koji su i Hrista gonili i razapeli zbog politike, te kako i danas razapinju i gone sve Hristove sledbenike zbog mimoilaženja u idejama. Svako ko sprovodi Hristovu „politiku“ biće napadnut, što viđamo svaki dan. Ali će pobeda na kraju ipak biti naša.
