AGRESIJA NA SRJ, 23 GODINE POSLE – DA SE NE ZABORAVI
Zašto je reč „agresija“, kada se radi o zločinu koji je NATO počinio nad SRJ pre 23 godine, zabranjena u drugosrbijanskim krugovima? Neki tek sada, da bi ojačali svoju osudu ruske intervencije u Ukrajini, počinju stidljivo da je koriste
Zgražavaju se domaći natoljubi svakodnevno nad brutalnošću ruske „agresije“ u Ukrajini, ali odbijaju, ili izbegavaju da isti termin upotrebe i kada je u pitanju NATO agresija izvršena na Kosovu 1999. godine i nastavljena okupacijom južne srpske pokrajine do dana današnjeg.Ne moramo za takvima da tragamo duboko u prozapadnim partijama opozicije. Ima ih i u Srpskoj naprednoj stranci. Uzmimo za primer Dragana Šormaza, vatrenog višedecenijskog natoljupca, šefa srpske delegacije u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, čoveka za kojeg i propagandni servis američkog Kongresa, Radio Slobodna Evropa, tvrdi da je „drugačiji glas u Vučićevoj stranci“.
Teško je, nećemo reći nemoguće, naći Šormazovu izjavu u kojoj se u istoj rečenici nalaze reči „agresija“, „NATO“ i „Srbija“. Mi u tom poduhvatu nismo uspeli. Ali jesmo vrlo lako našli suprotnu tvrdnju. „NATO je odbrambeni savez, znači nije agresivni savez“, rekao je on 30. juna 2020. Ako njemu 21 godinu posle NATO agresije na SR Jugoslaviju, posle Libije, ili Avganistana, NATO i dalje predstavlja odbrambeni, a ne agresivni savez, onda ni 78 dana bombardovanja SRJ nikako nije mogla biti „agresija“ nego samo „intervencija“ i to verovatno za naše dobro, a sad što mi to nikako da shvatimo, treba lečiti. Da, lečiti. Jer kaže lepo Šormaz „trebalo bi javnosti to bolje da predstavimo“ (18. april 2018).
A „slaba podrška srpskih građana (članstvu Srbije u NATO-u) posledica je jake propagande koja se vodi protiv NATO-a“ (3. novembar 2015), nikako činjenice da su nam 78 dana isporučivali osiromašeni uranijum i okupirali kolevku. Ali zato svakodnevno trabunja o „ruskoj agresiji na Ukrajinu“ i naslađuje se svakoj nesreći koja rusku vojsku tamo zadesi.
POGLED IZ SAD S druge strane, malo drugačiji pogled na rat u Ukrajini ima Skot Riter, čovek kojeg je čak i „Njujork tajms“ okarakterisao kao „najglasniji i najkredibilniji“ skeptični glas u vezi s navodnim iračkim programom oružja za masovno uništavanje (bio je inspektor UN za oružje u Iraku 2003), tvrdi da je „Rusija saterana u ćošak i odgovara na jedini mogući način“.
„Ako znate bilo šta o ruskoj vojnoj doktrini, artiljerija je kraljica ratišta. Koncept masivne pripremne vatre prethodi ofanzivnim operacijama i to je ono što rusku armiju čini najstrašnijom armijom u Evropi. Ovde nije bilo masivne pripremne vatre. Zašto? Rusija ne želi da ubija civile, ne želi da uništava infrastrukturu. Rusija je sebi oduzela glavnu prednost koju ima“, rekao je Riter, inače bivši obaveštajni oficir američkog Marinskog korpusa koji je od 1991. do 1998. predvodio obaveštajni rad u okviru misije UN u potrazi za iračkim oružjem za masovno uništavanje. Iako je ostavku na to mesto podneo još u septembru 1998. godine jer su, kako je tvrdio, američke vlasti (uključujući i CIA i tadašnju državnu sekretarku Madlen Olbrajt) ometale rad Misije UN više nego Sadam Husein, pred američku invaziju na Irak 2003. tvrdio je da Irak ne poseduje zabranjeno oružje, odnosno da je 90–95 posto tog arsenala uništeno, a da ono što je preostalo ne predstavlja nikakvu opasnost.
„Druga stvar, Rusija ima zastrašujuće mogućnosti za elektronsko ratovanje. Da je ovo pravi rat, Rusija bi ukinula internet, ukrajinska sredstva za komunikaciju, Ukrajina bi se našla u mraku, niko ništa iz nje ne bi čuo (…) U normalnoj ratnoj situaciji to bi se sve isključilo, ali Rusija nije. Znate zašto? Jer ne žele da se Ukrajinci uspaniče. Ne žele da žene i deca sede u mraku i plaše se. Žele da oni imaju mogućnost da komuniciraju sa svojim porodicama, sa svojima voljenima. I to nanosi štetu Rusiji. Rusija to plaća krvlju. Njihovi momci koji ginu, ginu jer sada ukrajinska vojska može da komunicira i organizuje otpor. Da su Rusi stvarno hteli da idu u rat, ukrajinska vojska bi bila slepa i gluva i ginula u velikim brojevima. Rusi ne žele da ubijaju ukrajinske vojnike. Žele da se oni predaju, da odustanu“, rekao je Riter.
„Znate šta bi Amerika radila u ovoj situaciji? Videli smo to u Iraku. Znate kad su naši konvoji bili na putu, pregazili bi svako drugo vozilo, mitraljirali ga. Tako mi nastupamo, svom snagom. Mislite da bi Amerikanci svesno preuzeli gubitke na sebe da poštede civile? Ne, upravo je suprotno. Mi verujemo da su civilne žrtve kolateralna šteta u ostvarivanju naših ciljeva. Mi bismo tamanili Ukrajince, kao što smo tamanili Iračane, kao što smo tamanili Avganistance, jer nas je baš briga“, dodao je Riter ističući da rusko ponašanje u ovom ratu nikako ne znači da i oni ne umeju da budu „brutalni“. „Verujte mi, umeju to da budu, ali činjenica je da ovo nije rat poput drugih. Ovde je Rusija ušla u bratsku slovensku zemlju, zemlju koja ima duboke istorijske veze“, rekao je.

POGLED NA KOSOVO Riter se u intervjuu osvrnuo i na agresiju NATO-a na SR Jugoslaviju, ali na potpuno drugačiji način od „našeg“ Šormaza i sličnih njemu. „Ljudi stalno govore da je Rusija agresor, ali oni nisu imali izbora. Kako nazivate navodno odbrambeni savez koji laže o svojim namerama o neširenju u posthladnoratovsko vreme i onda prelazi u ofanzivu bombardujući jednu evropsku prestonicu, Beograd. Hoću da kažem svi žale kako je Kijev prvi bombardovan u Evropi (od Drugog svetskog rata). Ne! NATO je bombardovao Beograd bez ikakvog odobrenja Saveta bezbednosti, kršeći međunarodno pravo, čineći ono za šta se danas optužuje Rusija“, rekao je Riter.
„NATO je rekao ne mogu se stvarati te nezavisne države Lugansk i Donjeck. Mogu, jer ste vi, ljudi, stvorili nezavisnu državu Kosovo, i oružjem je odvojili od Srbije bez ikakve osnove u međunarodnom pravu. Onda je NATO počeo da legitimizuje nelegalnu invaziju i okupaciju Iraka (…) NATO je otišao u Avganistan. Kako je Organizacija severnoatlantskog sporazuma (puno ime NATO) završila u Avganistanu? NATO je bombardovao Libiju samo da bi ostvario promenu režima“, dodao je.
I šta imamo kada uporedimo ova dva narativa? S jedne strane čoveka kojeg čak i „Njujork tajms“, za koji se slobodno može reći da je „službeni glasnik duboke države“, naziva „moralnim licem Amerike“, a s druge Dragana Šormaza (njegovo ime možete zameniti bilo kojim drugim iz, nažalost, preširokog dijapazona domaćih natoljuba) kojem je NATO agresija na SRJ u najboljem slučaju bila samo „humanitarna operacija“, a u najgorem „zaslužena akcija opamećivanja“ srpskog naroda i njegovog uvođenja u „svet“ po uzusu marketinške kampanje američke ambasade u Beogradu.
Igrajući na emociju koju Srbi imaju kada im se pomene NATO agresija, oni pokušavaju da nas ubede da je sadašnja operacija Rusije u Ukrajini isto to, da je Krim ukrajinsko Kosovo i Metohija, ali to nije tačno i ne može biti. O međunarodno-pravnim razlikama prisajedinjenja Krima Rusiji i kosovske secesije već smo pisali, pa se nećemo osvrtati na to. Ali ako smo već željni pravljenja paralela s Balkanom, ruska intervencija u Ukrajini bi se mogla uporediti samo s intervencijom koju je Srbija, da je imala snage, mogla da izvede u Hrvatskoj krajem jula 1995. godine i spreči užasne zločine hrvatskih snaga u operaciji „Oluja“. Ako je Rusija danas u Ukrajini „agresor“, onda bi to bila i Srbija da je krenula u Hrvatsku. Za njih znamo da Srbe i ovako već smatraju agresorima svuda i uvek i iz istih razloga agresorom danas smatraju i Rusiju. Ali kada se govori o NATO-u, reč „agresija“ je zabranjena.
[/restrict]