O ZAPADU BEZ ILUZIJA

SVETIONIK

Zapad ljubi Poljake proporcionalno njihovoj mržnji prema Rusima, kad i ukrajinizovane Ukrajince koji su – ne Evropi nego Americi – poslužili kao ovan za probijanje fortifikovanih evroazijskih vrata. Dok u zemlji čija plavo-žuta zastava označava nepregledno nebo i nepreglednu žitnicu ginu vojnici i civili u ratu Amerike s Rusijom, „razvijeni svijet“ prevazilazi Orvela o pitanju brisanja sjećanja (Dostojevski, Čajkovski…), po količini laži epskih razmjera, o pitanju ljubavi prema Velikom medijskom bratu

Između usta i zalogaja svašta može da se dogodi, a kamoli između dva broja popularnog političkog nedeljnika. Brzina kojom operišu sveprisutni mikroprocesori, ne samo da je zagadila vrijeme (jer se vrijeme zagađuje brzinom) nego je skratila dan, što opaža i laičko oko i proračuni fizičara.

Pisati o aktuelnim temama pet dugih dana prije negoli će ih razdjevičiti čitalačka znatiželja, traži od autora da pomalo bude prorok, jer se između usta i zalogaja, nije li kazano, svašta može dogoditi.

U tom smislu, programski kazujem, tekst u političkom nedeljniku treba da bude pisan kao da će od svakog nastati poglavlje u posebnoj knjizi, nalik onoj koju je prije dvije godine napisao Marko Tanasković, „Misli lokalno, deluj globalno“ (Poredak, 2020), u kojoj je od znalački poslaganih analiza rastavio vrijeme koje je prethodilo promotivnom trenutku, i sastavio prognozu na što će ličiti budućnost o kojoj bez prestanka pišu umovi poput Slobodana Reljića, Slobodana Antonića, Siniše Ljepojevića i mnogi drugi, a na osnovu sve više po čovječanstvo mahom nepovoljnih parametara.

[restrict]

Ako bismo u ovom martovskom trenutku, 23 godine od zločinačkog NATO bombardovanja SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), u doba Velikog posta takođe, pet dana prije pečatanja Pečata br. 707, mi zamrzli trenutak, što bismo vidjeli 23 godine nakon što je 24. marta 1999. umro međunarodni poredak?

Vidjeli bismo da je „razvijeni svijet“, posebno Evropa (UK included), metastazirala od svoje stare bolesti – rasizma prema Rusima, a u širem smislu i prema svima Slovenima, ne samo ortodoksnima.

Zapad ljubi Poljake proporcionalno njihovoj mržnji prema Rusima, kad i ukrajinizovane Ukrajince koji su – ne Evropi nego Americi – poslužili kao ovan za probijanje fortifikovanih evroazijskih vrata. Dok u zemlji čija plavo-žuta zastava označava nepregledno nebo i nepreglednu žitnicu ginu vojnici i civili u ratu Amerike s Rusijom, „razvijeni svijet“ prevazilazi Orvela o pitanju brisanja sjećanja (Dostojevski, Čajkovski…), po količini laži epskih razmjera (nema nacista, nema živih spaljenih Rusa, nema ubijene djece, nema bioloških laboratorija), o pitanju ljubavi prema Velikom medijskom bratu, koji seiri nad smrću svih koji su ga svojom voljom ljubili do konca.

Izbacivanje Dostojevskog iz Italije nije greška. Odbijanje da se usluže ruski turisti u Holandiji nije greška. Oduzimanje djece Rusima u Norveškoj od strane socijalne službe Bernevern nije greška. Izopštavanje ruskih sportista nije greška. Zabrana podizanja para ruskim prstom po tastaturi crnogorskog bankomata nije greška. To je progon, to je zločin, to je nacizam. I dok cijeli svijet po inerciji do danas osuđuje pravno legalnu odluku Hitlerove Njemačke da u butigu ne smije da kroče Jevrejin i pas, Evropa ćuti nad odlukom pojedinih restoratera i privrednika koji su po ulaznim vratima polijepili stikere s konturama svinje sa bijelom, plavom i crvenom prugom, što su boje ruske zastave, a s natpisom da je zabranjen ulazak Rusima. Jer su, šta? Pa, svinje.

Da nismo u postu, ovdje bi valjalo sočno opsovati. 

Rusija je danas van zakona. Međunarodni poredak se raspao, a s njim i međunarodne institucije. Da se nešto dešava mimo ekonomske logike dalo se naslutiti od 2014, kada se Krim – taj prirodni nosač aviona u Crnom moru – pripojio Rusiji. Njemačka je reagovala isprva stidljivim uvođenjem sankcija, da bi danas sama sebi pucala u obje noge, ne svojom voljom ostavljena bez gasa iz „Sjevernog toka 2“. Time što nema svoje ja, jer je ekonomski džin no politički patuljak, Njemačka je dokazala da je geopolitički zaposjednuta zemlja, od strane Sjedinjenih Američkih država. Opasna, jer ima para da o svom trošku krvari protiv Rusije. Za početak tako što će uvijek skupo oružje poslati ukrajinskim, hm, partnerima.

Ako je, dakle, Njemačka morala sebi da dozvoli da je Amerikanci povlače za konce, to će reći da Amerika čini isto svima Evropljanima.

Vi morate, glasi podrazumijevajući befel, pardon, order, oružani da krenete na Rusiju.

More se ljudi pita zašto, aman, Zapad vrši kolektivnu ekonomsku egzekuciju hrleći da zarad američkih interesa dugoročno ratuje s Rusijom? U istom danu, i crnogorski i bratski im hrvatski mediji – prenose istu vijest: da će Rusi rat u Ukrajini platiti višedecenijskom agonijom. Kad kolektivni Zapad kaže agonija, to će reći da zamišljaju Rusiju, možda ne bez razloga (krivo sjedi, pravo besjedi), kao poraženu i na froncle rasparčanu geografiju.

Protiv Rusije se jedva čekalo da povede rat za njeno uništenje. Da je skrušeno ćutala, Rusija bi jednako postala meta. Nije je NATO okružio militarnom pažnjom for nothing, nije postavio baze koje spojene crtom od-tačke-do-tačke, kao u knjigama za djecu, grade alu koja Rusiju grli anakondinim zagrljajem. U uslovima smrti međunarodnog poretka, licemjerno je prozivati rusku stranu da krši međunarodne konvencije. Bombardovanjem Srbije i Crne Gore, Amerika i 18 vazala, bez dozvole Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, 24. marta 1999. zabili su nož u srce globalnog poretka. Od tog trenutka svaki geopolitički subjekt može da radi što mu je volja, a ako je i jak, da tumači stvarnost kako mu je volja. Pravila ne postoje. Rusija nije ni luda ni dužna da poštuje zakone koji ne važe.

Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov izjavio je da je Rusija izgubila sve iluzije o Zapadu, te da nikad neće prihvatiti pogled na svijet iz globalnog rakursa Sjedinjenih Američkih Država, jer one, ni na osnovu kakvih kvaliteta, osim sile nikle iz istorijskoj otimanja i globalnog koristoljublja, nastoje da budu planetarni šerif. Lavrov se, možda zbog diplomatski intonirane nade u mir iza uvijek nove runde pregovora, našao kao meta dobronamjerne kritike Jakova Kedmija, izraelskog vojnog eksperta, koji je i Lavrovu i Rusima poručio „da se samo juvenalni hrane nadama“, a da bi seniori, posebno ruski, s toliko iskustva, trebalo da shvate kako sa Zapadom ne može biti mira nikad, jer Zapad po difoltu ne poštuje čak ni potpisana pravila. Zapad je kodiran da laže. Kako bi inače otimao zemaljska dobra?

Ne znam koliko je prosječni čitalac ovog teksta, ako je vjerujući, imao prilike da ga spopadnu Jehovini svjedoci, ili pak aktivisti kakve političke stranke, sigurno jeste, no je sada suočen s opasnošću kudikamo većom. Budući da se danas više gleda nego čita, i Pečatov je čitalac u opasnosti da postane žrtvom globalnog rata. To stoga što Amerika s Evropom ratuje više medijima nego oružjem. Politički je to rat, i on je odavno izvan realnosti. Ruska verzija istine, ili pak ruski ugao nevidljiv je na Zapadu. Raša tudej i Sputnjik više ne postoje na tamošnjem nebu. Dijalog je postao nemoguć. Svijet nalikuje susretu Kaina, koji sve oko sebe vidi u crno-bijeloj optici, i Avelja, koji svijet vidi dugoročno, u Bogom danim bojama.

Pred našim se očima počeo da vodi rat do konca. Okultniji je od prethodnog, jer svijet u međuvremenu nije postao bolji, čime je postao gori, i utabao put onome ko dolazi kao pomiritelj, vjerovatno u obliku političara, a zapravo oca svih laži.

Jevrej Jakov Kedmi, izraelski vojni ekspert, zrelo analizira kako je Zapad na Ruse gledao uvijek kao na idiote kad god je želio da prevari najveću zemlju na svijetu. Kao onda kada su Rusi dobili „tvrdu vjeru“ da se NATO neće širiti na istok.

Rusija ne samo da ima izlaz nego ima istorijsku priliku da uredi – ako joj Kina ne zabije nož u leđa – poredak koji bi Novu normalnost, kazanu Klausom Švabom i njegovom k-19 agendom Velikog reseta, vratio na kolosijek hrišćanske normalnosti. U suprotnom, Evropa će biti okupirana od strane Amerike po drugi put, biće dekadentirana do strva, osiromašiće, dok je Rusiji, kad i Srbima, predviđen scenario čije je slike bolje držati neopisane riječima…

[/restrict]