U PERO I U VETAR – OSVRTI U PROLAZU (5)

Očajavamo. Zaboravljamo da se, uz svu raspojasanost rugobe i zla, svet drži na dobru, na čovečnosti, na borbi za smislenost. Među mračnim zaverenicima morao se naći bar jedan častan i plemenit čovek, zakletnik pravde i istine, neki novi Asanž, da provali kriminalnu zaveru. Život, ipak, nije onoliko ružan koliko nam se u trenucima očajanja čini. Sile istinoljubivosti i pravičnosti računaju sa večnošću, dok je zlo nestrpljivo, žuri mu se, što uhvati u sadašnjici, to mu je

Dakle, u jesen 2019, sastanu se Rokfeler, Rotšild, Bil Gejts, Džordž Soroš i još nekoliko milijardera da razmotre stanje na planeti. Prva i jedina tačka dnevnog reda bila je Kina. Ona sve opasnije ugrožava Slobodan svet, ograničava mu prostor širenja i napredovanja. Zahvaljujući slabo plaćenoj radnoj snazi i njenoj obespravljenosti (treba reći da tajkuni Kinezima na tome potajno zavide) svet je preplavljen jeftinom robom iz te zemlje. Žuti mravi su se razmileli po Aziji i Africi, nagrizaju i Balkan, od Pirejske luke do Smedereva, Bora i Budimpešte. Nekadašnjim Putem svile nadire ala rešena da proguta zapadnu civilizaciju. Recept ovog privrednog čuda je prost: od kapitalizma je preuzeta pohlepa u osvajanju tržišta, a od komunizma veština kroćenja i pokoravanja radne snage. Dobronamerna upozorenja zapadnih državnika o nužnosti poštovanja ljudskih prava, kao i o zaštiti prirode, odbijaju se od Kineskog zida. Tu je, još, i zastrašujuća demografska plodnost: iz svakog eventualnog rata Konfučijevi potomci će izići sa dovoljno materijala za preporod. A mi, jadni ne bili? Poslednji je trenutak da se nešto preduzme.

I tu pade predlog koji se nekima već vrteo po glavi, ali su se, kao žrtve lepog humanističkog vaspitanja, ustezali da ga obelodane. „Hajde da pokušamo sa trovanjem! U Vuhanu već imamo laboratoriju sa pogodnim virusom, treba ga samo pustiti na ulicu. Mala greška, nepažnja, i eto ga na gradskoj pijaci, na autobuskim i železničkim stanicama. Posle će ići samo od sebe. Olakšaćemo ih barem za trećinu stanovništva. To je ubojitije oružje od atomske bombe, a ruke će nam ostati čiste.“
I tako poče ova epidemija, da se nastavi onako kako njeni izazivači nisu predvideli. Kinezi se, i tu, najbolje snađoše: sa vlašću nema šale, tamo narod sluša svoje vođe. Đavolji virus, ubrzo, udari preko kontinenata i okeana, pa stiže i u Njujork. Vrhovni štab milijardera-zaverenika održa novo savetovanje. Da gadna obrta! Oni su smerali da pomore trećinu Kineza, kad ono, otrov došao u goste trovačima. Posle dužeg dogovaranja, skovaše plan kako da i ovu vodu okrenu na svoju vodenicu. Ispostavilo se da je prva žrtva epidemije sirotinja. „To je kao poručeno! Previše se namnožila, ne znamo šta ćemo ni kud ćemo sa njom. Gladno i žedno, ljuto što se rodilo, stalno negoduje, kao da mu je neko drugi kriv za nesnalažljivost u životu, a nas, milijardere, kad bi mogli, žive bi na vatri pekli. Mnogo ih je, mora se otpuniti što je prepunjeno. A onda ćemo, uporedo sa čišćenjem zagađenog tla, krenuti sa gigantskom proizvodnjom vakcina, procvetaće farmaceutska industrija, a u nju smo već uložili znatan kapital. Ograničićemo slobodu kretanja, uvešćemo prodaju i dostavu robe preko interneta, pa ćemo se, i tu, ovajditi. Ovo će dotući sitnu lokalnu privredu, pozatvaraće se male trgovačke radnje, očistićemo prostor, i veliki kapital će, kroz širom otvorena vrata, grunuti u svet. Uz pomoć javnih glasila, i inače u našoj službi, preko državnika izabranih po našoj volji, konačno će na zemlji zavladati Novi svetski poredak. Za sopstvenu bezbednost ne moramo brinuti. Povući ćemo se u nebodere od slonove kosti, ili na ostrva u našem vlasništvu, a pučina, ’stoka jedna grdna’, neka se truje, psuje i jadikuje. Puštaćemo sve nove i nove sojeve, i nove vakcine, pazeći da se ruske i kineske, jeftinije, a po nekima i bolje, ne ušunjaju u posvećen prostor. Sirotinji ćemo rastrojiti živce, mnogi će potražiti izlaz u samoubistvu. U svakom slučaju će uvući rogove u glavu, prestaće štrajkovi i zahtevi za povećanje kupovne moći, svako će biti podmiren mogućnošću golog preživljavanja. Vlasti će najzad dobiti ono za čim od pamtiveka žude – apsolutno mirne i pokorne podanike…“
… Nisam pristalica teorija zavere, ne verujem u njih, to jest ne volim ih i sumnjičav sam prema njima, a opet, izloženi scenario, kao jedno od mogućih objašnjenja sadašnje epidemije, ima nekih dodirnih tačaka sa onim što se dešava. On, uz to, pokazuje šta obični ljudi misle o svojoj ekonomskoj, finansijskoj i političkoj eliti. Doživljavaju ih kao razbojnike i pljačkaše, očekujući od njih sve najgore. Ako su, u Iraku, mogli potamaniti pola miliona dece, što ne bi, drugim sredstvima, nastavili na globalnom planu? Potplatiće krizne štabove, uz koronu će ubrizgavati sterilizatore i izluđujući strah od nepoznatih posledica. Većina će saviti šiju. Pomoćni tokovi razmene će, pod njihovom kontrolom, ostvariti neočekivanu dobit. Samo u prvoj godini krize Amazon je ostvario profit od 200 milijardi dolara. Virus će se potvrditi kao spasonosna injekcija posrnulom kapitalizmu.


Teorija zavere prodire u delove svesti koji izmiču zdravom razumu. Njeni dokazi nisu izuzetno jaki, ali su naši protivdokazi još slabiji. U pitanju su različita osećanja i doživljavanja, a sva su osećanja ravnopravna, i svaki je doživljaj, po meri svoje snage, istinit. Ljudi slute da nešto nije u redu, i te se slutnje delimično potvrđuju. Didije Rault, ugledni marseljski mikrobiolog, dugogodišnji upravnik univerzitetske bolnice, upravo je objavio knjigu u kojoj, dokumentovano, iznosi kako je farmaceutska mafija sprečila upotrebu jeftinog leka po imenu hlorokin, od relativne pomoći u suzbijanju kovida 19, isključivo zato da bi nametnula korišćenje svojih mnogo skupljih i ne uvek dejstvujućih vakcina. Cilj operacije nije izlečenje nego zgrtanje para. Masovne vakcinacije, kojima nema kraja, donose nezabeleženi profit. Sumnjivih radnji je bilo i u nedavnoj prošlosti. Prvo su se pojavile lude krave, pa sida, pa ptičji i svinjski gripovi, i neke vlade su morale nabaviti ogromne količine vakcina koje su ostale neiskorišćene. U francuskom Zavodu za proizvodnju domaćeg leka protiv virusa već dve godine traje neobjašnjiv zastoj u radu. Može se pretpostaviti kome taj prinudni odmor ide u korist. Ustanova je, u međuvremenu, ostala bez polovine zaposlenih, što ne zabrinjava njenog direktora. On, nekako i odnekud, i dalje ima mesečna primanja u visini od 508 prosečnih radničkih plata. Ponekad je, eto, dovoljno ne raditi da bi neradnik, a s njim i neko drugi, imao lepu vajdu.
Potplaćenost nemačkih zdravstvenih radnika od strane farmaceutskih firmi je opšte poznata stvar. O tome su snimljeni celovečernji dokumentarni filmovi.
Ugrožen od svoje proždrljivosti, kapitalizam nastoji da blagovremeno predvidi neke opasnosti. Godine 1953. u Njujorku je održan tajni sastanak fabrikanata cigareta, povodom otkrića da pušenje izaziva rak pluća. Uznemirujuće otkriće, valjalo je nešto preduzeti. Sa cigaretama? Ne, nego sa informisanjem potrošača. U pomoć su pozvani neki ugledni naučni radnici sa zadatkom da relativizuju uzročnu vezu između pušenja i opake bolesti. Jedni su za tu uslugu bili debelo plaćeni, dok su drugi u igri učestvovali kao korisne budale, besplatno. Zaboga, ima strasnih pušača koji dožive stotu godinu! Dovoljno je istaći jedan takav slučaj, da se tvrdnje medicinski istraživača dovedu u sumnju.
Od navedenih primera, do zamišljanja velike zavere, samo je jedan korak. Sa malo mašte, eto policijskog romana sa stotinama hiljada mrtvih, i neuhvatljivim ubicama. Pa kako, onda, da verujemo vlastima, televiziji, kriznim štabovima, Svetskoj zdravstvenoj organizaciji? Šta im znači ono umro od kovida i umro sa kovidom. Nepoverenje nas isključuje iz ljudske zajednice. Neke epizode upućuju na apokaliptičke vizije Otkrivenja Jovanovog.
Očajavamo. Zaboravljamo da se, uz svu raspojasanost rugobe i zla, svet drži na dobru, na čovečnosti, na borbi za smislenost. Među mračnim zaverenicima morao se naći bar jedan častan i plemenit čovek, zakletnik pravde i istine, neki novi Asanž, da provali kriminalnu zaveru. Život, ipak, nije onoliko ružan koliko nam se u trenucima očajanja čini. Sile istinoljubivosti i pravičnosti računaju sa večnošću, dok je zlo nestrpljivo, žuri mu se, što uhvati u sadašnjici, to mu je. Dobro računa na duge staze, njegova će biti poslednja. Nažalost, mnogi je neće doživeti.
Money, money, money: mora da je odvratno živeti u svetu bogataša.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *