ZEČEVIZIJA – KAKO SU USTAŠE SPASAVALE AMERIČKE PILOTE

Više od polovine dokumentarnog filma Američki piloti u Hrvatskoj 1941–1945 zauzima božićna bajka za naivne američke gledaoce, iz čarobne radionice pravaško-frankovačkog Deda Mraza, i kalfe mu Leva Kulješova, te najboljih čiraka Ejzenštejna i Vertova, koji su se davno izveštili u spajanju dva potpuno različita parčeta filmske trake, onog A i onog B, od kojih se uvek može izvući sasvim treće značenje – famozno V. Ovde ono proističe od zlih Srba Karađorđevića i jadnih, ubogih i nesrećnih Hrvata, kojima su oni prvi oteli slobodu, pa je ovim drugima prekipelo 10. aprila 1941. godine, kad su se digli na ustanak

Samo je još to falilo! Pre neki dan se u produkciji Hrvatskog filmskog instituta pojavio dokumentarni film Američki piloti u Hrvatskoj 1941–1945 u režiji Nikole Kneza, „hrvatskog američkog filmaša“, koji govori „o ljubaznom i pažljivom postupanju prema američkim zrakoplovcima čiji su se zrakoplovi oborili iznad Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom Drugog svjetskog rata, a govori i o teroru i stradanju Hrvata od strane diktatura srpske monarhije u Kraljevini Jugoslaviji koja Hrvatima nije pružila drugog izbora već da se bore za neovisnost i dragi vlastiti život“, piše Ina Vukić na zagrebačkom „Maksportalu“, 1. decembra tekuće godine. Na plakatu ovog filma, objavljenom na istom portalu, ovu bolesnu legendu reklamira general hrvatskog zrakoplovstva, zakleti ustaša Vladimir Kren, poznat po tome što je dan pred nemački napad na Jugoslaviju, kao kapetan Kraljevskog ratnog vazduhoplovstva, preleteo Nemcima u Grac i predao im mape svih jugoslovenskih ratnih aerodroma. Pre toga je Kren, još u februaru 1941, pred sinom budućeg „vojskovođe NDH“ Slavka Kvaternika, koji je 10. aprila proglasio NDH, položio ustašku zakletvu na kami i bombi, a docnije, sada već u činu generala, postao komandant „Poglavnikovog tjelesnog zdruga“, pa zapovjednik celog zrakoplovstva NDH. Komandovao je Kren hrvatskim pilotima u čuvenoj 52. lovačkoj eskadrili („Jagdgeshweder“ Bf 109) kod Rževa na Istočnom frontu, a po povratku iz Rusije ponovo preuzeo zrakoplovnu postrojbu NDH. Suđen je i streljan u Zagrebu 1948. kao ratni zločinac.

BEZOČNI FALSIFIKAT Više od polovine ovog filma zauzima božićna bajka za naivne američke gledaoce, iz čarobne radionice pravaško-frankovačkog Deda Mraza, i

reditelj filma Nikola Knez

kalfe mu Leva Kulješova, te najboljih čiraka Ejzenštejna i Vertova, koji su se davno izveštili u spajanju dva potpuno različita parčeta filmske trake, onog A i onog B, od kojih se uvek može izvući sasvim treće značenje – famozno V. Ovde ono proističe od zlih Srba Karađorđevića i jadnih, ubogih i nesrećnih Hrvata, kojima su oni prvi oteli slobodu, pa je ovim drugima prekipelo 10. aprila 1941. godine, kad su se digli na ustanak. Ulogu A igraju ovde Glišić-Đokićevi snimci narodnih demonstracija 27. marta 1941. u Beogradu, a ulogu B ulazak Hitlera u Zagreb, delo nemačkih ratnih snimatelja. I jedno i drugo mi znamo napamet, ali ne i neupućeni američki gledalac, pa su iz filma uklonjeni Nemci i oduševljena masa Zagrepčana koja ih dočekuje s nacističkim pozdravima. Značenje V proističe iz ove maligne montaže atrakcija, bezočnog falsifikata istorije, u kojoj glavnu ulogu igra hrvatski nacizam i najjeziviji doček okupatora u istoriji filma (od koga je čak i Hrvat Josip Broz pobegao glavom bez obzira u Beograd, da tamo diže ustanak). Ostalo je 3D digitalna grafika iz arsenala notorne filmske propagande, o kojoj autor ovog filmskog smeća Nikola Knez dalje priopćava: „Kad sam u ruke dobio materijale o američkim pilotima koji su kao ratni zarobljenici boravili, živjeli i preživjeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, znao sam da je to ne samo odlična priča već upravo dio svjetla istine koji će odagnati jedan dio mračnih obmana kojima je hrvatski narod izložen već desetljećima. Istina, koja se razotkriva u ovom filmu ne znači samo prokazivanje komunističko jugoslavenskih laži već donosi i spoznaju pravednosti našeg naroda koja je još jedan od temelja za slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu kroz stoljeća u budućnosti.“

[restrict]

NIČEG SE NE STIDE Što je Vladimir Kren bio izdajnik i ustaški ratni zlikovac na stranu, ali što ispade još i heroj i borac za savezničku stvar, to je samo zbog toga da bi se nekako i Hrvati ugurali u herojsku sagu o srpskom spasavanju 500 američkih pilota, za šta je američki predsednik Hari Truman odlikovao generala Dražu Mihailovića najvišim mogućim ordenom „Legion of Merit“ jednom savezničkom ratnom komandantu za „najveću ratnu operaciju iza neprijateljskih linija u Drugom svetskom ratu“. A da su „Hrvati najhrabriji narod na svetu ne zato što se ničega ne boje nego zato što se ničega ne stide“, kao što napisa Jovan Dučić, potvrđuje ustaški general Kren kao promotor najnovije hrvatske filmske izmišljotine o nekom „spasavanju američkih pilota 1941–1945“. Istina je da je prvi međunarodni akt Nezavisne Države Hrvatske bila objava rata Saveznicima 1941, dok su Sjedinjene Američke Države smatrale istu tvorevinu neprijateljskom i tako se prema njoj ponašale sve do kraja rata, pa i kad je Krenov doglavnik, pukovnik Ivan Babić odleteo u Italiju da bi pre neuspelog puča Vokić–Lorković 1944. pokušao da prenese Amerikancima želju „hrvatskog naroda da zauzmu Dalmaciju i cijelu Hrvatsku, kojom prilikom hrvatske oružane snage neće pružati nikakav otpor“. Odmah je zatvoren, a iz američkog logora ga je jedva izvukao Šubašić, koji mu je posle omogućio da klisne u Južnu Ameriku. U filmu se, međutim, ispreda izmišljotina o 12 američkih zarobljenih oficira koji su odleteli u Italiju da ponude primirje u ime NDH. Pavelić je veoma brinuo za živote i zdravlje ranjenih Amerikanaca, „koje je tajno posećivao u zagrebačkoj bolnici Rebro“, prema pismenoj izjavi poglavnikove ćerke dr Višnje Pavelić, koja ga je navodno pratila u tim posetama. Ima o tome i slika, za posle rata. U stvarnosti, Pavelić je skratio za glavu i Lorkovića i Vokića, kao što bi se desilo i pukovniku Babiću da mu je pao šaka posle otkrivene zavere. General Kren, „saveznički heroj“, ostao je veran poglavniku sve dok ga Saveznici nisu izručili Titu (uhapšen je na pristaništu u Đenovi, usred jednog „pacovskog kanala“, na putu za Argentinu, gde je trebalo da se pridruži svom vođi). Zarobljene američke pilote Kren nikada u životu nije video, ali se zgodno uklopio u celu ovu bednu ujdurmu. Još jedan sličan spin igra neku ulogu u ovom filmu. Vazduhoplovni poručnik Dubak, koji je održavao vezu sa zarobljenim Amerikancima, ponudio je partizanima da ih njima preda (ili proda), ali su ga isti bez diskusije streljali na licu mesta 1945, pod nerazjašnjenim okolnostima. „Trebamo nastojati pozitivnim primjerima prikazivati, govoriti i svjedočiti istinu o našem sjajnom narodu i časnoj povijesti“, fabulira reditelj filma Nikola Knez. „Kao američki državljani i kao Hrvati diljem dijaspore odajemo priznanje i zahvalu hrvatskim političkim, vojnim i vjerskim sudionicima kao i pojedinim građanima tog vremena za njihovu odlučnost, hrabrost i humanost, punih 75 godina kasnije. Prikladno, prije stvari obrađenih u filmu, film počinje podsjećanjem na poznatu izreku Džordža Orvela: ’U doba sveopće prijevare, istina je revolucionarni čin’.“ O tempora…
Istina je, međutim, da su Hrvati oborene i uhvaćene savezničke pilote sve vreme rata krvnički lovili diljem lijepe njihove i predavali Gestapou sve do 1944. i 1945, kada su pokušali da sa njima trguju i spasavaju glave. Tada su tek oboreni piloti „prihvaćeni“ od „hrvatskih vojnih sudionika“, to jest Pavelića lično, u jednoj od najvećih tragikomičnih farsi koja se dogodila u celom Drugom svetskom ratu. Poslušajte je sad.

ČAROBNI BREG BARUNICE KASTELI Na zagrebačkom Pantovčaku, upravo na onom mestu gde se danas uzdižu velebni Predsjednički dvori (negdašnja „Vila Zagorje“ Josipa Broza Tita), stajala je nekad otmena vila od crvene cigle, sa teniskim igralištem i ladanjskim parkom baruna dr Vladimira Nikolića Podrinskog, velikog župana Modruško-

Barunica Vera Nikolić Podrinska

riječke županije i podbana Savske banovine, poslednjeg potomka srpske pravoslavne porodice Vasilija Nikolića iz Bilogore, čija je ćerka Vera bila perjanica stare zagrebačke noblese á la Laura Lenbahova iz Krležine „Agonije“ ili barunica Kasteli iz „Glembajevih“. U stara dobra vremena dom barunice Vere bio je stecište otmenog zagrebačkog društva, sa sve njenom sestrom Dagmar, udatom Habzburg, suprugom nadvojvode Ludviga Lotarinškog, koju je stari član preuzvišenog Carskog doma morao da otera i zvanično se od nje razvede zbog njenog raskalašnog života, kocke i drugih nepodopština o kojima je brujao ceo k. und k. Agram. A kad je i plemeniti podban 1932. razbaštinio obesnu sestru i oduzeo joj kćer Gabrijelu, bio je to glavni zagrebački škandal, jer je vojvotkinja tužila brata za otmicu djeteta, pa je o tome godinama ispiral usta bokibogme cieli Zakrep. Našao se tu 1944. i neki dr Križovec u vidu domobranskog časnika, „finog gospon inženjera“, koji je barunici ponudio da se na donjem delu njenog imanja podigne nekoliko baraka u koje bi se smestili zarobljeni saveznički piloti. Barunica je dragovoljno ustupila ovaj plac i uskoro su joj Amerikanci postali njeni „dobri susjedi“. Stara Podrinska i njena zgodna nećaka Gabi bi ih često pozivale na čaj i služile kolačima. „Radi učenja engleskoga jezika posjećivali su ih imućniji Zagrepčani, ali su i mlade Zagrepčanke obilazile pilote koji su s barunicom Nikolić rado igrali bridž i tenis“, pisao je zagrebački tisak. „Američki su piloti, u svojim kasnijim svjedočanstvima potvrdili da su doista bili tretirani kao gosti, oni su u Zagrebu imali djevojke i ljubavnice, s barunicom su slavili Uskrs, jeli govedinu, pire krumpir, salatu, orahnjaču, pisanice, a vina po želji.“ Sve to, naravno, u poslednjoj godini rata, 1945, pred Strašni sud koji se spremao celom hrvatskom puku po Blajburgu i šire. „Svi američki ratni zarobljenici ostali su sigurni i zaštićeni do kraja rata kada su sigurno vraćeni u svoje postrojbe“, podvlači Iva Vukić. „Ali nisu dobro prošli njihovi zaštitnici. Rat i njegove posljedice bili su skupi; Hrvatsko stanovništvo je desetkovano, njihov politički sustav je duboko ranjen.“ Najstariji po činu američki oficir u „Baruničinu logoru“, potpukovnik Pol E. Harden u filmu ne opisuje ništa više nego što je bila uobičajena praksa u svim zarobljeničkim logorima u Trećem rajhu, a to je da su tretirani sukladno Ženevskoj konvenciji, tj. kao „neprijateljski zarobljenici“. (Zato je svaki pokušaj Hrvata da se danas uvaže kao „saveznici“ tragikomičan u odnosu na ono što je zbilja učinio armijski general Mihailović.)

OSVETA HABZBURGA Ali dalja sudbina barunice Podrinske i njenog imanja još je živopisnija. Posle rata ponovo se pojavio „fini inženjer“ u domobranskoj uniformi, sada kao šef Ozne za Hrvatsku – Ivan „Stevo“ Krajačić! Strpao je staru gospođu u zatvor, gde joj je dao ponudu koja se ne odbija: da mu proda celu svoju imovinu za stostruko manju sumu nego što vredi. Krajačić je ranije pokazao vilu Titu i maršal se odmah složio, jer mu se veoma dopalo imanje i okolina sa pogledom prema rodnom Zagorju. Dok je barunica oklevala, drug Stevo joj je eksproprirao sve druge nekretnine u Zagrebu – palatu u Teslinoj sa luksuznim, šestosobnim stanom i ceo posed u Prekrižju. Bila je prinuđena da rasproda svu pokretnu imovinu, svoje drage slike i srebrninu… Na kraju je prihvatila Udbinu ponudu i pasoš za Ameriku, pa je „nekrunisani kralj Hrvatske“ došao na Pantovčak i naredio: „Miniraj!“ Prema projektu Ostrogovića i Rihtera tu je ubrzo nikla ogromna, superluksuzna „Vila Zagorje“, u kojoj je boravio i sam Tito, iako je uglavnom služila „kralju Hrvatske“, za čiji bazen je svakodnevno dopremana morska voda s Jadrana! Jedno vreme tamo je bila instalirana i velika fontana, koja je nekada krasila beogradske Terazije, sa sve ukrasnim kornjačama, kojih se još sećaju stari Beograđani!
Kad je dvorac 1991. postao zvanična, predsednička rezidencija Franje Tuđmana, iz mraka prošlosti nikle su Dagmar fon Habzburg i Gabrijela fon der Mil, sada već državljanke Europske unije i ispostavile generalu zahtev da im na ime rente plaća 50.000 maraka mesečno ili da im, na ime odštete za silom otetu privatnu imovinu, isplati 100.000.000 tadašnjih nemačkih maraka! Ni Tuđman ni drugi hrvatski predsednici, sve do Kolinde, to nisu uvažili. Nepoznata je dalja sudbina ove utužbe, ali se zna da su obesne naslednice veselog Vasa Nikolića iz Bilogore vremenom prodale i porodičnu grobnicu pod Arkadama na Mirogoju, pa se tako plemenitim Podrinskima zauvek zatro svaki trag.

[/restrict]

2 komentara

  1. Ne smijemo im ostati duzni odgovora

    da li postoji nacin da se ovako smece falsifikata preda na sud gdje bi falsifikatori morali da dokazu istinitost filma ili price

  2. Vaso Petković

    Kada vidim američkog ambasadora na Pranjanima muka me neka obuzme,ne mogu vjerovati da neko može biti toliko bezobrazan i licemjeran.To je tipična odluka Zapada !!!U mom Boljaniću napravljen je improvizovani aerodrom za spašavanje oko 45 američkih pilota koje se Ozrenci čuvali,hranili i bili spremni da svi izginu u borbi sa ustašama samo da bi sačuvali savezničke pilote.Svi su se živi vratili kući da bi nakon 50 godina poslali svoju djecu da zaspu Ozren osiromašenim uranijumom!!!Na rastanku sa čiča Dražom koji ih je lično ispratio u znak zahvalnosti srušili su most Kraljice Marije u Doboju,remek djelo tadašnjeg građevinarstva !!Ne mogu razumjeti servilnost naših ljudi a vlasti posebno !!!!Nisu nama problem ustaše i domaći izdajnisi već Zapad !!!!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *