IZ MILOVOG LONCA U ALEKSINU FRITEZU

Piše VESELIN MATOVIĆ

Iako je tzv. jezičko pitanje već dvadeset godina najaktivnije konfliktno žarište u po mnogo čemu polarizovanom crnogorskom društvu, ono je, nakon pada bivšeg režima, odjednom postalo tabu tema. O njemu niko od zvaničnika nove vlasti nijedne riječi dosad nije kazao, ni u Parlamentu ni u medijima, premda se ono nalazi među najvažnijim tačkama u programima nekoliko vladajućih stranaka. No tome se ne treba čuditi

Režim jeste poražen, ali je preživjela njegova etnonacionalna koncepcija crnogorskog identiteta, najotrovnija zamisao koja se ikada pojavila na ovim prostorima, i koja je od Crne Gore napravila jedno od najkonfliktnijih društava u Evropi. Ona i dalje ima ne samo značajnu većinu u Parlamentu (najmanje 44, od ukupno 81 poslanika) nego je i višestruko zaštićena, opunomoćena i aktivirana u sve prostore društvenog života, najvišim pravnim aktom države, kome je nova vlast unaprijed obećala dosljedno poštovanje, naglašavajući da neće pokretati bilo kakve inicijative u cilju izmjene njegovih odredbi koje se odnose na tzv. identitetska pitanja. Time je, u stvari, prihvatila i tu koncepciju, kao okvir u kome se može i smije kretati.
Samo pod tim uslovom mogla se formirati tročlana postizborna koalicija sa strankom iz suprotnog ideološkog prostora, koja se stavila na stranu protivnika bivšeg režima i omogućila njegovo rušenje iako je sama zastupnik njegove državne i kulturne ideologije, odnosno novocrnogorske identitetske koncepcije. I sad je, premda u novom političko-ideološkom kontekstu, nastoji bezuslovno očuvati, nasuprot težnji i ambicija druge dvije strane koalicionog trougla, a koji, vidimo, zato biva sve labaviji, izvitoperuje se i razglavljuje, dok se u jednom momentu sasvim ne raspuči.
Zapravo, ona se tu našla na dvostrukom zadatku: da omogući demontažu satrapije Mila Đukanovića, ali i da pri tome amortizuje snagu probuđene srpske nacionalne svijesti Crnogoraca, koja bi mogla da otme Crnu Goru iz evroameričkog geostrateškog i kolonijalnog zagrljaja. To će jasno pokazati prošlonedjeljni dolazak američkog izaslanika Eskobara „da pregleda u mladeži zube“, koji će, s pozicije glavnog protektora, bez imalo okolišenja, pa i diplomatske taktike, saopštiti ko je u Crnoj Gori njihov saveznik a ko to i zbog čega ne može biti. Drugim riječima: ko može a ko ne može vršiti vlast u Crnoj Gori, pa ma šta narod o tome mislio. Zebnju od probuđenog srpskog živca u crnogorskom biću izaslanik će posebno ispoljiti sugestijom da se ne obavi popis stanovništva, koji bi, navodno, „mogao podstaći nacionalističke tenzije“. Sve jasno da jasnije ne može biti.

ČIJA JE PROŠLOGODIŠNJA POBJEDA Pravo reći, prošlogodišnja pobjeda antirežimskih političkih stranaka i nije bila njihova pobjeda, što ne znači da je one nijesu zaslužile i da se nijesu istinski angažovale da do nje dođe. Ipak, režim je sticajem okolnosti srušila spontana narodna pobuna, kanalisana u veličanstvene crkvene litije, a političkim strankama pripalo je, na osnovu izbornih rezultata, pravo da preuzmu izvršnu vlast iz ruku poraženog DPS režima. Da je to stvarno bila njihova pobjeda, one ne bi bile u situaciji da pristanu na tzv. nestranačku, tj. „ničiju“ vladu, koja je samim tim spućena na prvom stepeniku, prije nego je i zakoračila na pijedestal vlasti.
A taj pijedestal, ispostavilo se, bio je klecav, stranačkim sujetama nagrižen tronožac, s jednom nogom uvijek napokleku. Zato se ne treba čuditi zašto je neko, takvoj i na takvom osloncu jedvadržećoj vlasti, unaprijed odmjerio šta je dozvoljeno a šta nije dozvoljeno činiti. Dozvoljeno je, na primjer, rušiti i kompromitovati bivši režim i njegovu kleptokratsko-koruptivnu i kriminogenu hobotincu, eventualno – i procesuirati neke njegove doglavnike, dozvoljeno je izvršiti reforme pravosuđa po uslovima za članstvo u EU i sl., ali nije dozvoljeno dirnuti u ideološko-političku konstrukciju „suverene i nezavisne“, tj. „građanske“, Crne Gore (izmještene iz njenog prirodnog kulturnog i duhovnog prostora, iz njene istorijske realnosti, u „novi civilizacijski krug“), „suverene i nezavisne“ samo od svog kulturološkog nasleđa i pamćenja, koju je, po instrukcijama evroatlantskih urednika Balkana, uspostavio bivši režim.
Dozvoljeno je zapošljavanje pripadnicima i simpatizerima srpskih političkih stranaka (doduše, sa stranačkim propusnicama), čak i na značajnim rukovodećim mjestima (tzv. zapošljavanje po dubini), ali tamo gdje njihov uticaj ne može ugroziti novocrnogorsku identitetsku koncepciju, zasnovanu na dvijema himerama: tzv. crnogorskom jeziku i tzv. CPC, no ulazak u vladu njihovim stranačkim liderima nije dozvoljen. Dozvoljena je izmjena „jakobinskog“ Zakona o slobodi vjeroispovijesti, poznatog kao Zakon o otimanju crkvene imovine, ali uvesti bilo kakav oblik vjerske nastave u školama, ili držati u prostorijama državnih institucija, školama i ustanovama ikonu Sv. Save nije dozvoljeno. Nije dozvoljeno ukinuti finansiranje iz državnog budžeta Fakulteta za crnogorski jezik, ideološko-političke ispostave bivšeg režima, koja godinama funkcioniše van obrazovnog i pravnog sistema Crne Gore. Nije dozvoljeno sumnjati u dirigovane istine o ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, o Srebrenici, „Oluji“, o Kosovu. Nije dozvoljeno ukinuti sankcije Rusiji, nije dozvoljeno povući priznanje lažne države Kosovo, nije dozvoljeno ne izvršiti bilo koju direktivu Sjevernoatlantskog saveza (ne podržati tzv. Krimsku platformu, na primjer), ili ga optužiti za zločine tokom tromjesečnog bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije. Nije dozvoljeno tražiti pravdu za mučenike iz Lore, nije dozvoljeno donijeti bilo kakav zakon u Parlamentu bez odobrenja evropskih komesara i urednika, nije dozvoljeno ne ustati na himnu sa stihovima fašiste Sekule Drljevića, nije dozvoljeno otvoriti komunističke jame i sahraniti žrtve partizanskih kabadahija iz Drugog svjetskog rata, nije dozvoljeno promijeniti nazive škola i ulica koje nose njihova imena… Nije dozvoljeno bratimljenje Crne Gore sa Republikom Srpskom i Republikom Srbijom!
Da li će biti dozvoljen popis stanovništva ili će fingirani rezultati sa popisa iz 2011. ostati zaleđeni još koju deceniju, i da li će se mijenjati nastavni programi i udžbenici za jezik i književnost, ili će se i dalje u Crnoj Gori srpski jezik učiti na tzv. crnogorskom i iz udžbenika za tzv. crnogorski jezik – ostaje nam da vidimo.
Splasnulo je institucionalno nasilje nad zastupnicima srpskog nacionalnog i jezičkog identiteta. Oni polako, iz dugogodišnje poluilegale i medijskih zapećaka, ulaze u državne kulturne institucije, da pokažu svoje kreativne potencijale, ali ime srpskog jezika iz montenegrinskih ustavno-pravnih škrka nije oslobođeno! Spriječeno je otimanje hramova i progon SPC, ali vratiti Njegoševu kapelu „na svešteni osnov“ koji joj je Njegoš postavio a njegove mošti pohraniti na mjestu koje je on odabrao, to nije dozvoljeno!

KLJUČNO PITANJE JEZIKA Zbir svih ovih zabrana jeste neriješeno jezičko pitanje. Bez njegovog rješenja ne može biti neophodne temeljne reforme obrazovnog sistema, a bez takve reforme nema ni društvenog preobražaja kako u moralnom, duhovnom i kulturnom, tako i u socio-ekonomskom i svakom drugom pogledu. Takva reforma podrazumijevala bi, prije svega, dobre nastavne programe i udžbenike, a njih je nemoguće sačiniti ako se ne promijeni ime nastavnog jezika u školama, shodno tome, i ime nastavnog predmeta u okviru koga se on izučava. Naravno, bez te promjene ne može biti ni nacionalnog samorazumijevanja, kao preduslova narodne sloge i zdrave stvaralačke utakmice, odnosno izgradnje i podizanja javne svijesti da pod ovim i ovakvim zabranama Crna Gora ne može biti ni slobodna ni suverena država.
Međutim, nakon ipak neočekivanog poraza bivšeg režima, čelnici pobjedničkih izbornih lista („trojica lidera“) obavezali su se, naprečac sklopljenim tripartitnim sporazumom o principima za formiranje vlade, da će „nova demokratska“ vlast sve ove zabrane dosljedno poštovati. Sporazum je sklopljen izgleda bez znanja i konsultacija s najmoćnijom članicom na njemu uspostavljene trijarhije, a da ironija bude veća, prvi ga je potpisao nosilac njene izborne liste.
U pitanju je akt kojim se snažno potvrđuje i afirmiše političko-ideološka koncepcija bivšeg režima. Četiri njegove noseće objave (ostale su uobičajene stranačke fraze) ne samo što su u suprotnosti s voljom i očekivanjima građana koji su glasali njegove obretnike nego je zbog svake od njih narod svojevremeno izlazio na ulice, trpio batine i gutao suzavac. Evo, kao izgleda taj DPS brevijar: prvo, „nova demokratska vlast (će) jačati i unapređivati saradnju sa NATO-om“ (žestoke demonstracije na Cetinju protiv ulaska C. Gore u NATO, 28. aprila 2017); drugo, „nova demokratska vlast neće pokretati postupak za povlačenje priznanja Kosova“ (žestoke demonstracije pred Skupštinom protiv priznanja Kosova, 22. februara 2008); treće, „nova demokratska vlast neće pokretati nikakve inicijative ili postupke s ciljem izmjene državne zastave, grba i himne Crne Gore“ (protesti u više navrata, sve od 2004. do velikih litija, 2020, dijelom i zbog zastave, ali posebno zbog himne sa stihovima S. Drljevića); četvrto, Bože moj, „nova demokratska vlast (će) poštovati Ustav Crne Gore“ (svakodnevne protestne šetnje u Nikšiću zbog preimenovanja jezika i otpuštanja profesora, od septembra 2004. do 27. januara 2005).
Iako djeluje naivno, skoro besmisleno, ovo je u stvari ključna poruka, šifra za razumijevanje današnje crnogorske zagonetke. Zašto bi se bilo koja vlada obavezivala da će poštovati ustav svoje države ukoliko je taj ustav izraz volje njenih građana? Ustav se, naravno, mora poštovati (to se podrazumijeva), ali se ustav može i mijenjati ako se u nekom momentu pokaže da nije usaglašen s društvenom stvarnošću. Sadašnji crnogorski ustav svakako to nije, po mnogo čemu, i nezadovoljstvo nekim njegovim odredbama, posebno onim koje se odnose na pitanje službenog jezika, traje sve od njegovog donošenja, a posebno se ispoljilo u litijama, kao najmasovnijem i sveopštem izrazu narodnog nezadovoljstva (2019–2020). Navodno uzgrednim i nepotrebnim isticanjem da će nova vlast poštovati Ustav, i pored sve njegove upitnosti, htjelo se naglasiti da se neće poštovati narodna volja, i da Crna Gora mora ostati onakva kakvom ju je programirao bivši DPS režim sa svojim spoljnim urednicima!
U stvari, cijeli taj ultimativni dokument nije drugo do u nekoliko objava komprimovan testament bivšeg režima, i ovjeren potpisima njegovih naslednika. I sad, nakon toliko lomova i utrošene narodne energije da se Crna Gora vrati svojoj istorijskoj realnosti, to je za novu demokratsku vlast „sveto pismo i zakon“, kako nedavno izjavi predsjednik Parlamenta, zaklinjući se, s trepetnom predanošću, američkom izaslaniku Gabrijelu Eskobaru, da „on i njegov tim nikada ni po koju cijenu neće od njega odustati“!
Drukčije rečeno: Druže Milo, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.
Nije ovdje pitanje da li nova vlast teži da uspostavi pravnu državu nego na kakvoj osnovi, na kakvom vrijednosnom sistemu se to nastoji ostvariti. Nažalost, kako vidimo, premda nastupa s floskulama o građanskoj državi i evropskim vrijednostima, borbi protiv korupcije i kriminala itd., nova vlast ostaje dosledna etnonacionalnoj koncepciji bivšeg režima, zaključanoj u postojećem ustavu, kojim je, na osnovu etnogenetskog eksperimenta „stvaranja novog čovjeka u novoj Crnoj Gori“, ustanovljena pravna segregacija nad zastupnicima imena srpskog jezika, iako su oni u trenutku njegove objave činili dvije trećine ukupnog stanovništva novostvorene države. Odnos prema tom raskolničkom zakonu jedan je od osnovnih parametara za raspoznavanje ne samo geopolitičke nego i vrijednosne orijentacije kako političkih partija i drugih organizacija, tako i pojedinaca. Jednostavno – onaj ko je protiv promjene Milovog Ustava na Milovom je putu, makar Mila izveo na gubilište!
Naravno, svi znamo da sada nema mogućnosti za promjenu Ustava, „najtvrđeg“ (najteže promjenjivog) Ustava u Evropi, kako kažu pravnici, ali to nije razlog da ga smatramo „svetim pismom“ i da odustajemo od zahtjeva za njegovom promjenom.
Zato bi, pošto se radi o najosjetljivijem državnom i političkom pitanju, koje je ishodište svih naših podjela i nesporazuma, pa i sveukupne naše socijalne destrukcije, bilo korektno kada bi g. predsjednik, upravo s pozicije čelnika zakonodavne vlasti, konačno objelodanio eksplicitan stav, svoj i „svog tima“, o statusu imena srpskog jezika u pretorskom ediktu Mila Đukanovića, koji ovako predano divinizuje.
Da ne bude: zemlja se tresla, a ono – žaba iz pregrijanog Milovog lonca preskočila u Aleksinu fritezu.