Čvrst zagrljaj Moskve i Minska

Ako je Zapad želeo da spreči ujedinjenje Rusije i Belorusije, svojim grubim mešanjem u unutrašnje stvari beloruskog naroda postigao je suprotan efekat i ubrzao integraciju Savezne države

Skoro tačno 30 godina nakon što su, 8. decembra 1991, tadašnji lideri Rusije, Ukrajine i Belorusije – u nacionalnom parku „Beloveška šuma“ na današnjoj belorusko-poljskoj granici – potpisali sporazum o likvidaciji Sovjetskog Saveza, aktuelni predsednici Rusije i Belorusije Vladimir Putin i Aleksandar Lukašenko prošlog četvrtka postigli su sporazum o 28 programa koji krupnim koracima utiru put formiranju zajedničke države. „Radi se o 28 saveznih programa usmerenih ka unifikaciji zakonodavstva Rusije i Belorusije u različitim oblastima ekonomije, ujednačavanju uslova delatnosti privrednih subjekata dve zemlje, izgradnji jedinstvenog finansijskog i energetskog tržišta, saobraćajnog prostora, formiranju i realizaciji zajedničke industrijske i agrarne politike“, saopštio je Putin u prisustvu Lukašenka i dodao da paket treba da bude usvojen na zasedanju Vrhovnog državnog saveta Savezne države, 4. novembra 2021. godine. Tog dana Rusi proslavljaju Dan narodnog jedinstva, u spomen na 1612. godinu, kada su – nakon „velike smute“ – Kuzma Minjin i Dmitrij Požarski stali na čelo naroda i proterali poljske zavojevače, otvorivši put ka prestolu za dinastiju Romanovih. To je, ujedno, i početak formiranja Ruske imperije.

SIMBOLIKA MESTA Neko će u tome videti simboliku da, ako je raspad SSSR-a započeo pomenutim događajima u Belorusiji, sada Moskva i Minsk „obnavljaju Sovjetski Savez“ tri decenije kasnije. Mada su obojica lidera, svako na svoj način „sovjetonostalgičari“, nisu Putin i Lukašenko povlačili slične analogije, niti su one primerene vremenu u kome živimo, već je reč o dubokoj integraciji dve zemlje u kojima živi isti narod. Svako je slobodan da izvlači sopstvene zaključke o karakteru ovih integracija, njihovom dometu i budućoj ulozi na globalnoj i regionalnoj geopolitičkoj pozornici.
Jer šta god njih dvojica o tome rekli, neće ih mimoići kritike Zapada koji je utrošio ogromnu energiju da ovo ujedinjenje osujeti, kao ni domaćih dušebrižnika u obe države. Na jednoj strani govoriće se o tome da će „Rusija progutati Belorusiju“, a na drugoj da je „Minsk teg na nogama Moskve“. Svakako da nisu u pravu ni jedni ni drugi, čak i ako na trenutak zaboravimo da ove parole nastaju u zapadnim laboratorijama propagandne sile; u ovom slučaju reč je o uzajamno korisnoj integraciji koja će obema stranama doneti mnogo više blagostanja, napretka, stabilnosti i bezbednosti. Ove vrednosti su najviše tražene u današnjem svetu, a zbog njihovog deficita ogromni postsovjetski prostor decenijama trpi strašne posledice. Ako nekome i dalje nije jasno da je raspad SSSR-a doveo do destabilizacije čitave Evroazije, a posebno republika koje su ga sačinjavale, onda će predstojeći period, na srednji i duži rok, pokazati da geopolitičko klatno može da se pokrene na drugu stranu i donese pozitivne promene. Važno je, ne samo na simboličkom planu, što one stupaju na svetsku pozornicu na 30. godišnjicu „najveće geopolitičke katastrofe 20. veka“, kako je raspad SSSR-a nazvao Putin. I što, ako je ova katastrofa startovala iz Belorusije, sada obrnuti proces započinje s istog mesta.

EVOLUTIVNO DO NADDRŽAVNE STRUKTURE Razgovori Putina i Lukašenka u Kremlju, već peti u poslednjih godinu dana, održani su 9. septembra, tačno 13 meseci nakon predsedničkih izbora u Belorusiji na kojima je Lukašenko ubedljivo pobedio i obezbedio šesti uzastopni predsednički mandat. Ta mu je pobeda donela mnogo neprospavanih noći i neprijatnosti u odnosima sa Zapadom, koji je usvojio skandaloznu i diskriminatorsku odluku da, kao u Venecueli, zbog „zaštite demokratije“ ne prizna pobedu popularnog Lukašenka, već za „šefa države“ proglase sopstvenog favorita i marionetsku opozicionu figuru čijeg imena jedva da neko može da se seti (Svetlana Tihanovska) – a koja odmah posle izbora beži na NATO teritoriju i odatle „diriguje revolucijom“. „Venecuelanski scenario“ doneo je i mnogo toga dobrog Lukašenku. Oslobodio se, pre svega, zablude da će sa Zapadom moći da postigne dogovor, iako je na tome radio još od 2011. godine – uglavnom na štetu ruskih, ali i sopstvenih interesa.
Pošto je te 2011, kroz „revoluciju belih tračica“ i druge oblike direktnog mešanja, započeo neviđen pritisak Vašingtona i drugih NATO prestonica na Rusiju i Putina koji i danas traje, Lukašenko je pomislio da to može i njega da snađe, a možda je u sebi otpisao Putina kada je video kako je Zapad silovito krenuo da ga ruši, pa je pohitao da se „sporazume“ s Putinovim protivnicima. To je nastavio i kasnije, po otpočinjanju ukrajinske krize. Ne samo što, kao najbliži saveznik, nije priznao Rusiju u njenim ustavnim okvirima (s Krimom) već je otvoreno na štetu Moskve koketirao s nacionalističkim režimom u Kijevu, onim istim koji ga je prvi udario nakon izbora 8. avgusta prošle godine. Optužen za diktaturu i nepoštene izbore, Lukašenko i njegova zemlja dospeli su pod udar zapadnih sankcija i tako se pridružili Rusima, koji odavno nemaju nikakve iluzije o pitanju saradnje s onima koji su i posle 1991. s još većim žarom cepali i međusobno svađali narode koji žive na postsovjetskom prostoru.
Tome je sada, bar što se tiče vlasti u Moskvi i Minsku, došao kraj. Do 2024. dve zemlje treba da okončaju važne integracione procese, nakon kojih će to biti praktično jedna država. Ili, bolje reći, naddržavna struktura sa značajnim ovlašćenjima, čija će velika prednost biti to što je stvorena evolutivno, kroz strpljivo pronalaženje zajedničkih tačaka interesa i saradnje, a ne posle građanskih i svetskih ratova i krvavih revolucija, što je bio slučaj do sada, uključujući Jugoslaviju, SAD, SSSR i Evropsku uniju. Između ostalog i zato su deplasirane priče da će neko biti progutan, kao i da će Belorusija biti Rusima kamen o vratu. Koristi su tolike da su u ovom trenutku teško i izmerljive. Kada je o Minsku reč, procenjuje se da će godišnji bonus beloruskog BDP-a iznositi 1,5 odsto od ove integracije, nakon što ona u punoj meri zaživi 2024. godine. Cena ruskog gasa za Belorusiju za 2022. ostaće na nivou iz 2021. godine, tačno 128,5 dolara za hiljadu metara kubnih, dok u Evropi na slobodnom tržištu ona ovih dana iznosi 650 dolara. „Čini mi se da je razlika jasna“, podvukao je ruski lider obraćajući se novinarima u Kremlju.

RUSKI ODGOVOR NA NATO MANEVRE Koliko je sve to važno i za Moskvu, vidi se i iz toga da je već sledećeg dana, 10. septembra, objavljena „mala vest“: ruski lovci Su-30SM stupili su na borbeno dežurstvo u oblasti Bresta, nedaleko od belorusko-poljske, odnosno NATO granice. Zadatak im je „odbrana vazdušnih granica Savezne države u okviru formiranja nastavno-borbenog centra zajedničke obuke Vazdušno-kosmičkih snaga Rusije i RV i PVO Belorusije“. Drugim rečima, formira se ruska ratna avio-baza na zapadnoj granici Savezne države, što je direktan odgovor na niz američkih vojnih objekata po čitavoj liniji dodira NATO-a i Rusije. To je upravo scenario koji je Lukašenko prošle godine, neposredno pre nego što mu se „zapadno nebo“ sručilo na glavu – s gnušanjem odbio. Kako je tada tvrdio, Belorusija je sposobna da sama brani svoju teritoriju i „strani avioni“ joj nisu potrebni. Sada, izgleda, jesu.
Ruski mlaznjaci su na aerodrom „Baranoviči“ stigli uoči početka združenih vojnih vežbi „Zapad 2021“, koje se ovog meseca održavaju na 14 poligona u Rusiji, Belorusiji i u Baltičkom moru. Reč je, i po merilima supersila, o izuzetno krupnom događaju, gde će učestvovati oko 200.000 vojnika, preko 80 aviona i helikoptera, kao i 760 komada borbene tehnike. Osim Rusa i Belorusa, učestvovaće i pripadnici savezničkih vojski iz ODKB-a, ali i Šangajske organizacije za saradnju, kao i niza drugih država. Ovo je ruski odgovor na letošnje NATO manevre „Branilac Evrope 2021“.
Ali uz jednu krupnu razliku: „Zapad 2021“ organizuje se na teritoriji Rusije i Belorusije, dok je NATO vežbao u čak 15 država i teritorija istočne Evrope, od kojih neke i nisu članice alijanse. Međutim, opet su Ruse optužili da su njihove vežbe „agresivne“, dok one natovske naravno – nisu. Kako je istakao Vladimir Putin, održavanje ovih manevara „logično je u uslovima kada NATO uvećava vojno prisustvo u blizini granica Savezne države i prostora ODKB-a“. Kako se vidi iz ove izjave, Moskva preuzima odbranu čitave Belorusije, ali i saveznika iz centralne Azije, što je posebno važno nakon povlačenja Amerike iz Avganistana. Rusija očigledno neće dozvoliti da tamo nastane bezbednosni vakuum.
Moskva i Minsk sada ulaze u ključnu fazu ujedinjenja, i to ne više na nivou deklaracija i kabinetskih saopštenja. Za Belorusiju i njeno rukovodstvo je presudno značajno da dobiju ravnopravan pristup ruskom unutrašnjem tržištu energenata, što će nastupiti od 2023. godine, dok će Moskva povećati stratešku dubinu, više od 500 kilometara ka zapadu i 300 ka jugu, čime produžava liniju dodira s Poljskom na čak 500 kilometara, a s Ukrajinom za dodatnih 600. Primera radi, Varšava i Kijev biće na oko 100 kilometara udaljenosti vazdušnom linijom od granice Savezne države, Prag, Beč, Bratislava i Budimpešta na oko 600, a srpska, hrvatska ili slovenačka teritorija tek nešto više od toga. Očekuje se i stvaranje jedinstvenog finansijskog sistema, uključujući i zajedničku valutu.
Ovo poslednje biće trenutak potpunog ujedinjenja, uz naravno zajedničke političke organe, parlament, vladu i – predsednika. Ostaje nedovoljno jasno šta se – i zašto – dogodilo nakon predsedničkih izbora u Belorusiji. Bio je to, kako deluje, odlučan pokušaj da se spreči ujedinjenje, ali je utisak da je Zapad svojim grubim mešanjem u unutrašnje stvari beloruskog naroda i države postigao suprotan efekat: gurnuo je Lukašenka u još čvršći, dugo očekivan Putinov zagrljaj i ubrzao integraciju Moskve i Minska.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *