Molotovljevi kokteli na ulicama Severne Irske. Odlazak Filipa, pravoslavca. Hoće li Elizabeta Druga biti poslednji britanski monarh i da li su Britanci išta naučili iz raspada Jugoslavije?
Proleće je donelo nemire u Severnoj Irskoj. Lete Molotovljevi kokteli, cigle i boce s jedne strane, a s druge strane čekaju barikade, vodeni topovi i naoružani pretorijanci. Dogovor na Veliki petak 1998. godine stavio je tačku na severnoirske sukobe koje su decenijama razjedali tkivo provincije. Ili je to bilo privremeno? Dvadeset tri godine, ali ipak privremeno?GRANICE KAO SAMOUBILAČKI ČIN Severna Irska je jedna od četiri zemlje („Home Nations“) Ujedinjenog Kraljevstva, ostale su još Engleska, Vels i Škotska. Prisetimo se samo da sve ove „zemlje“ imaju svoje fudbalske reprezentacije u međunarodnim takmičenjima. Severna Irska jedina, međutim, nije na (Gordom) Albionu već deli susedno ostrvo s Republiko Irskom i stanovništvo je otprilike podeljeno između katolika i protestanata, s tim da postoje naznake da sada prvi put u mnogo godina katolici čine većinu. Kako smo pisali na ovim stranicama početkom oktobra, problem irske granice je van Evropske unije nerešiv. Dok je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo u Uniji, nije bilo granice između Republike i Severne Irske niti između S. I. i Britanije. Sada, međutim, granice negde mora biti. Mora se znati gde prestaje jedna unija a gde počinje drugo kraljevstvo.
Granica između dve Irske bi bila samoubilački čin. Pripadnici Irske Republikanske Armije verovatno još imaju uniforme i oružje po ormanima ili zakopano negde u obližnjem šumarku. S druge strane, Boris Džonson je, tokom bregzit kampanje, irskim lojalistima (protestanti, lojalni kruni) obećao da granice prema Britaniji u irskom moru neće biti.
Neposredni povod za sadašnje nerede bila je odluka javnog tužioca da ne goni krivično dvadeset i četiri pripadnika Šin Fejna (političko krilo IRA) koji su bili u povorci na sahrani bivšeg šefa obaveštajne službe IRA Bobija Storija. Bilo je to juna 2020. u jeku zaključavanja povodom korone i zabrane javnih okupljanja. Lojalisti britanske parlamentarne političke partije DUP tražili su izvinjenje od zamenika predsednika zemlje Mišel O’Nil koja je i sama prisustvovala sahrani. Izvinjenje nisu dobili. Onda je dečurlija izašla na ulice. Noću. S koktelima i ciglama.
Neredi su sada obustavljeni povodom smrti princa Filipa, no očekuje se da će se posle sahrane nastaviti. Neposredni povod za nerede smo videli, ali gde su dublji uzroci ove potencijalno duboke i dalekosežne krize?
ČEKAJUĆI DVANAESTI JUL Svakako u tome što su irski lojalisti shvatili da ih je Boris Džonson slagao. I ovu reč ne koristimo ovde lako i bez razloga. Džonatan Pauel, bivši savetnik u vladi Tonija Blera, piše – „Decembra 2019. Boris Džonson je odlučio da granicu stavi u Irsko more kako bi zaključio dogovor o bregzitu. Onda je na televiziji javno lagao da je to tako.“ A kad smo već kod tih pitanja stila i političkih veština, i bivša francuska ambasadorka u Londonu Silvi Berman opisuje Borisa u svojim memoarima, bez trunke simpatije i razumevanja, kao „nepopravljivog lažova“.
Severnoirski lojalisti su dakle shvatili da su prevareni. U samoposlugama je sve manje britanskih proizvoda. U Engleskoj, po hladnjacima, više ne viđamo irsku govedinu. Ako lojalisti opet izađu na ulice, koliko ćemo čekati na onu drugu stranu, na katolike republikance? Šta će se dogoditi 12. jula ove godine kada narandžasta procesija (lojalisti) krene u svoju uobičajenu šetnju ulicama Belfasta da obeleži godišnjicu bitke na reci Bojn (1690) kada je holandski protestantski kralj Vilijam Treći porazio vojsku engleskog Džejmsa Prvog (istovremeno bio i škotski kralj Džejms Sedmi) poslednjeg britanskog katoličkog kralja. Lojalisti neće granicu s Britanijom, republikanci hoće ujedinjenje s Republikom Irskom. Hoće li Boris sa svojim kreativnim odnosom prema istini i ugledom koji (ne)uživa moći da reši problem star bar sto godina?
FILIPIZMI VOJVODE OD EDINBURGA Devetog aprila je u svojoj 100. godini preminuo princ Filip, suprug kraljice Elizabete Druge. Vojvoda od Edinburga je bio grčko-danskog porekla i, što je za nas posebno zanimljivo, bio je kršteni pravoslavac i tek je ženidbom prešao u anglikansku veru. Moramo i napomenuti da su on i sin mu, Čarls, donirali sredstva za obnovu manastira Hilandar.
Filip je bio ceremonijalna figura i sebe nije doživljavao previše ozbiljno, o čemu govore i mnogi njegovi filipizmi, kao na primer – „kada muškarac ženi otvori vrata automobila, to može biti samo zato što su ili žena ili auto novi“. Ili kada je pitao britanskog turistu u Papua Novoj Gvineji: „Ovde si tako dugo a još te nisu pojeli?“ Ili na prijemu za predstavnike medija u Bakingemskoj palati, gde razgovor teče otprilike ovako: A ko si ti? Ja sam taj i taj… A šta ćeš ti ovde? Zvali ste me na prijem, vaše visočanstvo! Pa nisi morao da dođeš!
No pored ove dobroćudne strane, Filip je, izgleda, imao i jednu tamniju: „Kada jednom umrem, voleo bih da se vratim kao smrtonosni virus kako bih doprineo rešavanju problema prenaseljenosti planete.“ Bilo je to daleke 1986. godine, mnogo pre korone, no ipak, zanimljiva ideja, zar ne? Ne zaboravimo da su nad-narodni, međunarodni krugovi u kojima se Filip i slična družina kreću vrlo bliski eugeničkim principima za koje smo pomislili da su s nacizmom nestali sa svetske pozornice. Eugenika je, naime, pseudonauka i ideologija koja smatra da ljudsku vrstu treba poboljšati sprečavanjem „inferiornih ljudi“ da imaju decu i podsticanjem „superiornih“ da se što više razmnožavaju. Zamislimo sad samo takvu jednu suptilnu i prefinjenu ideju primenjenu u praksi. Za razliku od pravih naučnih metoda ova se primenjuje selektivno. Oni s ideologijom su očigledno (i samozvano) superiorni, to je jasno.
KRALJICA I VREME BUDUĆIH ZAPLETA Kraljica Elizabeta Druga je, međutim, ozbiljna politička ličnost. Jedna od najbitnijih u vrlo dugoj istoriji kraljevstva. Boris Džonson je njen četrnaesti šef vlade, a prvi je bio još Vinston Čerčil (1951).
Smrt Filipa nas može samo podsetiti da kraljica ima 95 godina i da ma koliko ona bila zdrava i visprena, neće vladati večno. Naprotiv, kraj njene vladavine je blizu, pa samim tim dolazi vreme da se ocene proteklih sedamdeset godina njene vladavine i razmišlja o budućnosti. Nama, nije namera da ocenjujemo njenu vladavinu, ali jeste da ukažemo na moguće buduće zaplete.
Severnu Irsku smo spomenuli. Vels je zvanično dvojezičan, deca uče velški i engleski, a Škotska je već održala referendum za izlazak iz unije. Bilo je to septembra 2014. godine i pitanje je bilo: „Da li ste za to da Škotska bude nezavisna zemlja?“ Većina je rekla – ne, 55 posto. I bilo bi to sve lepo i krasno da nije bilo bregzita. Škoti su možda glasali da ostanu u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali nisu glasali da izađu iz Evropske unije. Naprotiv, na bregzit referendumu 63 posto Škota je glasalo za ostanak i sada se nameće sledeće pitanje – Evropa ili Britanija? Pri tome ne treba izgubiti iz vida da Škoti dele severni Atlantik s Norvežanima i da se često pitaju zašto je standard života u toj skandinavskoj zemlji mnogo viši od njihovog kada dve zemlje dele isto more i iste prirodne resurse. Da li London ima neke veze i s tim? Takođe, ne zaboravimo da su istorijske veze Škotske i Francuske vrlo jake.
Na globalnom planu, Holivud, to vulkansko grotlo globalističke ideologije, već je namirisao posao veka i sprema Megan Markl i naivnog (izgleda) princa Harija da budu neka vrsta medijske, šou-biznis, sasvim 21st century vlade u izgnanstvu. Polako ali sigurno od Bakingemske palate i dvorca u Vindzoru prave igralište za Opru Vinfri i rijaliti šou. Šta bi moglo biti bolje od toga. Novi kralj Čarls, ili Vilijam, da otvori kapije palate i pusti Megan i Harija da se pred kamerama vrate (iz Kalifornije gde žive u kući od 11 miliona nečega) svojoj porodici. Suze, pozdravljanje laktovima (social distancing), izrazi pažnje i ljubavi, braća se pomirila, živeće srećno u dvorcu, svi zajedno… kamere sve prate. Onda im se pridružuju Dejvid i Viktorija Bekam, Elton Džon, Dua Lipa i Kim Kardašijan, Džastin Biber… zatim nekoliko crnaca, Pakistanaca, Jevreja, stiže i gej parada, dresirani delfini itd. kako bi program pokazao da uvažava principe različitosti i mogao da se kandiduje za Oskara. Divota. Ne treba više graditi ni kulise, niti praviti kostime, rijaliti šou osvaja konačno rijaliti (stvarnost). Oni su stvarnost, a mi gledaoci smo šou. Zombifikacija je konačna. Glupost postaje norma kojoj se teži. „Postoji samo jedan greh – glupost“, uzdiše Oskar Vajld poslednjim atomima snage. I njemu se smučilo.
SVET U PRESTROJAVANJU Posle sahrane princa Filipa Elizabeta Druga se vraća kući i ostaje sama. Ona i Filip su živeli zajedno sedamdeset i sedam godina. Smrtnost dolazi, svima podjednako. I onima koji su samo malo parče istorije i onima koji, poput britanske kraljice, jesu istorija.Hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo preživeti odlazak velikog, značajnog i voljenog monarha? Ili će se urušiti, okruniti, delovi odlomiti? Hoće li Komonvelt, velika postbregzit nada britanske privrede, opstati? Kako trenutno stoje stvari na globalnoj šahovskoj tabli, veće su šanse za usitnjavanje Sjedinjenih Država i Britanije nego Kine i Rusije.
Vaš dopisnik je poslednjih tridesetak godina u više navrata pokušavao da Britancima, i ne samo njima, objasni kako Zapad (za razliku od Rusije, na primer) nije ništa naučio iz tužnog primera nestanka domovine južnih Slovena. Zapadnjaci su svi masovno poverovali u svoje TV programe i mimo toga nemaju više nikakvog interesa. Ljudi s Balkana su dosta zaostali i poludivlji, oduvek se međusobno mrze, i ta veštačka, komunistička država je morala sama, eto, tek tako da implodira. Misle i kada ne kažu. Da, Jugoslavija je implodirala, a Britanija će se, verovatno, raspasti usled „malignog“ ruskog uticaja na inače zdrave demokratske procese.
Budući kralj će zateći svoje kraljevstvo, Komonvelt i čitav svet u prestrojavanju. Neke sile slabe i silaze s dela pozornice, druge se nameću. Balans se menja i planeta počinje da se ljulja. Četvrta industrijska revolucija, veliko resetovanje uvijeno u oblande klimatskih promena uzima maha. Skaredna interpretacija ljudskih prava se pretvara u vladajuću ideologiju. Kultur-marksizam maršira kroz institucije. A mi smo bar tu lekciju izučili. Posle Marksa dolaze Lenjin i Trocki, pa Staljin, pa Mao, pa Pol Pot… U pomenutoj Jugoslaviji nisi mogao da sastaviš fudbalsku reprezentaciju a da manjine „po ključu“ nisu bile predstavljene. Multinacionalni korporativni giganti i ideološke perjanice najnovije verzije neopostimperijalizma poput Gugla i Epla bi bile danas srećne i ponosne kada bi mogle samo deo jugodostignuća da primene u svojim sredinama. Vlade zapadnog sveta razmišljaju o postkorona zdravstvenim pasošima i uvođenju jedinstvene plate za sve – nešto kao „radio ne radio svira ti radio“. Što se tiče prava pojedinca, i tu smo mi bili preteča, odatle i mudri i slikoviti izraz „niko mene ne može toliko malo da plati koliko ja mogu malo da radim“. Kako se dotični eksperiment završio kod nas, videli smo. S interesovanjem možemo da pratimo njegovo drugo javljanje.
NIŠTA NEĆE BITI ISTO Kraljica Elizabeta je simbol doba kada je dužnost prema društvenoj zajednici zauzimala centralno mesto u poimanju sveta. U međuvremenu je neoliberalna individualistička i materijalistička histerija pustila duboke korene. Danas svi imaju prava i svi samo ta i takva sopstvena prava i poznaju. Da li se radi o seksualnoj orijentaciji, rodnoj ili rasnoj pripadnosti, to prenaduvano ja je sveprisutno i aktivno razara društveno tkivo – do poslednje porodične ćelije.
Velika Britanija posle Elizabete neće biti ista. Niti će svet biti nalik onom iz 1951. kada je premijer Velike Britanije bio osvedočeni rasista Vinston Čerčil, koji je dnevno pušio desetak kubanskih „Romeo i Julija“ tompusa, ujutru ispirao usta viskijem, pio bocu šampanjca za ručak a omanji planinski potok brendija i vina do kraja „radnog“ dana. Kada Čarls nasledi presto, zateći će, recimo, Borisa Džonsona za koga se već javno priča i piše da je lažov. A kako tražiti i dobiti savet od lažova? Nikako. Kod najbližeg saveznika, u Americi, na vlasti je hologram Džo za koga nije ni važno da li laže ili ne. Čovek izgleda ne postoji.
Posle Tita, nije više bio Tito već osmočlano predsedništvo i predsednički ringišpil. Britanija je, međutim, parlamentarna monarhija. Nema razloga za brigu, zar ne? Jednog monarha zameni drugi i sve se nastavlja po starom. Osim, naravno, što će po zalasku Elizabete Druge eseje, studije i memoare godinama pisati ne samo kolumnisti, istoričari i političari već će to možda morati da čine i stručnjaci seizmografskog instituta u Londonu, pa možda i nekih drugih sličnih instituta širom planete.