Recite zbogom normalnosti

Koliko dugo se neko stanje može legitimno nazivati neočekivanim i vanrednim, možda mesec dana, možda dva, ali cela jedna godina trajanja te opasnosti znači da je to nova normalnost. Očigledna posledica je da mere predviđene za neočekivanu opasnost – kao zabrana okupljanja, zatvaranje pozorišta i javnih mesta okupljanja, povremene zabrane svega do mere policijskog časa – treba da traju dok traje neočekivana i vanredna opasnost, ali ako opasnost traje u beskonačnost, onda te mere postaju beskonačne

Žao mi je što moram da najavim ne baš poučne i ohrabrujuće vesti, jer ova situacija nikada neće prestati. Pozivam se na knjigu jednog od gurua Foruma u Davosu Klausa Švaba1 „Veliko resetovanje“, a taj forum je ove godine imao raspravu o velikom resetovanju u skladu s epidemiološkom opasnošću. U toj knjizi Švab kaže da se mnogi pitaju kada ćemo se vratiti na normalnost? Odgovor je – kaže on – nikada! To je zato što smo u stvari već ušli u novu normalnost. Epistemološki neočekivani događaj je postao hroničan, pošto se ne može više govoriti o neočekivanosti, jer se sada, posle cele jedne godine, ne može više govoriti o vanrednoj opasnosti. Naime, koliko dugo se neko stanje može legitimno nazivati neočekivanim i vanrednim, možda mesec dana, možda dva, ali cela jedna godina trajanja te opasnosti znači da je to nova normalnost. Očigledna posledica je da mere predviđene za neočekivanu opasnost – kao zabrana okupljanja, zatvaranje pozorišta i javnih mesta okupljanja, povremene zabrane svega do mere policijskog časa – treba da traju dok traje neočekivana i vanredna opasnost, ali ako opasnost traje u beskonačnost, onda te mere postaju beskonačne. Tu tezu odavno podržavam i ona se, nažalost, pokazuje ispravnom, jer izgleda da je opravdava stvarnost u svakom njenom delu. Pandemija je beskonačna, jer mora biti beskonačna. Ako bi ona prestala, onda bi prestala i nova normalnost, pa bismo se morali vratiti na normalnost pre kovida 19.
Sumnjam da ćemo se ikada vratiti na neku normalnost, jer ušli smo u eru pandemija, a nove još smrtonosnije dolaze. Dakle, nije toliko problem samo u tome kada će prestati ova pandemija već i u tome što će posle ove biti novih koje mnogi već najavljuju. Naravno, najviše su pogođeni sektori koji rade u direktnom kontaktu s ljudima, mislim na pozorišta, recimo na prodavnice. Povodom nove normalnosti pretpostavimo ad absurdum (svođenje na apsurd – prim. prev.) da možemo reći da se od sutra vraćamo na staru normalnost. Možemo to reći, ali mi se nikada više nećemo vratiti na staru normalnost, jer su se u nas usadile nove navike. Evo samo jednog primera: kupovina preko interneta na komercijalnim platformama. To je mnogima bilo nepoznato ranije, a sada je to postalo nova normalnost. I tu neće biti povratka na staro. Naravno, ko radi na nivou zabave, na nivou kontakta s publikom, ili restorani, doživeće najteže udarce, što se već vidi. Tu je, nažalost, reč o tome da se mora raditi na reprogramiranju. Recimo bioskop. Mnogo onoga što je bilo bioskop sada postaje internet-bioskop. Ko će danas ići u bioskop ako može to da gleda na jutjubu? Mnogo rada u firmama se pretvara u rad od kuće. Dakle, reč je o kompleksnoj reorganizaciji. Da se razumemo, mnoge te stvari su postojale i pre epidemije, jutjub, „Amazon“. Ali sada je još jači podsticaj njima dat dolaskom kovida 19, što bi moglo dovesti do epohalnog skoka. „A“ je jednako „C“. I „B“ je jednako „C“. Onda je i „A“ jednako „B“. Tako bi mogao paradoksalno da se dogodi i kovid posle kovida. A pravi problem je što se mnoge kompanije već prinudno prestrojavaju u tom smeru prilagođavajući se toj situaciji koja traje već jednu godinu i ne može se više smatrati neočekivanim događajem, nego je to neočekivanost koja je mutirala u novu stvarnost i koja proizvodi adaptabilnost na nju čime se metabolizuje stanje rezidenta, odnosno ponašanje nekoga ko trpi i ide dalje kao da se ništa ne dešava.
Kategorija kupovina koje nisu neophodne, koje često nameće internet, jeste nečuveno nasilje, jer ko odlučuje šta je bitno za mene, tebe ili naše prijatelje? Na primer, prodaja poklopaca za bide. Za mnoge su ti poklopci sasvim nevažni, ali se nameću internetom, jer je ta prodaja životno važna za prodavca. Ali tim povodom postavlja se pitanje ko odlučuje šta je važno za nekoga a šta nije važno, pored nasilja da se nameće šta je važno, a šta ne? Pogledi su različiti, jer za onoga ko stoji za šankom životno je važno da neko popije kafu za tim šankom, a za onoga ko pije tu kafu nije naročito bitno hoće li je naručiti ili ne.
Desila se ovih dana baš uznemiravajuća stvar, pored tog nasilja nad samim izrazom šta je bitno a šta nebitno. U demokratiji građanin odlučuje šta je bitno za njega, a ne vlast. Recimo, juče (20. marta 2021 – prim. prev.) na protestima u Torinu na jednom trgu intervenisale su snage reda, koje su kaznile učesnike i prekinule manifestaciju, zato što nisu poštovane neke norme među kojima i „katančenje“, jer ako si u Torinu u crvenoj zoni „katančenja“, ne smeš izaći iz kuće. To je zabrana javnih okupljanja. Pa ko ne bi primetio da smo u fazi autoritarne involucije. Zar nije demokratija poredak u kome građani ipak i uvek imaju pravo da se okupe? Zar nije našim ustavom zagarantovana sloboda govora na svaki način i u svakom kontekstu. To je nešto veoma opasno u svom iskazu i sedimentaciji te navike u novoj normalnosti.

Prevod s italijanskog Dragan Mraović

1Primedba prevodioca: Klaus Martin Švab je nemački inženjer i ekonomista najpoznatiji kao osnivač i izvršni predsednik Svetskog ekonomskog foruma. U svom delu „Veliko resetovanje“, objavljenom 2019, on ističe da se u svetu u postkovid eri moraju iznova proceniti vrednosti neoliberalne ekonomije, koje su pre pandemije smatrane svetinjama. Pandemija je pokrenula krizu u javnom zdravstvu i ekonomiji, u razmerama koje nisu viđene generacijama i pogoršala je sistemske probleme, poput nejednakosti i pozicioniranja velikih sila. Tim sudom on postaje antiglobalista i zaboravlja da je baš on jedan od tvoraca globalizma. Sada se zalaže za ciljeve antiglobalista, pa piše, pored ostalog: „Fundamentalizam slobodnog tržišta nagrizao je prava radnika i ekonomsku sigurnost, pokrenuo trku u deregulaciji do krajnjih granica, urušio poresku politiku i stvorio globalne monopole.“ Klaus Švab upozorava na opasnost od neoliberalnog kapitalizma iako je baš on osnovao Svetski ekonomski forum u Davosu, kao podršku takvom modelu društva, što mu je svojevremeno donelo planetarnu slavu, uticaj, a i veliki novac? To jeste cinično. Ali i profitabilno, jer bi sada mogao na kontratezama, boreći se protiv onoga što je stvorio, da opet uzima novac od lakovernih. Naročito zato što je ta njegova „kritika neoliberalizma“ prihvaćena kao još jedan pozitivan impuls iz Davosa. U tom „velikom resetovanju“ krije se u stvari podvala prema kojoj sada isti oni koji su nametali „slobodno tržište“ i neoliberalizam zapravo spasavaju sebe same od svoje propale imperijalne ideje, ali i dalje bi da upravljaju svetom. Zato Švab kaže: „Ali standardi našeg globalnog ekonomskog sistema moraće da pretrpe izmene, ako se prethodno izvrši inspekcija otvorenog uma. Prvenstveno neoliberalna ideologija.“ Istina je da jedina izmena koja pomaže svetu jeste da sa scene odu takvi kao što je Švab. Inače, na Forumu u Davosu se plaćaju velike kotizacije za učešće, što se podrazumeva i za učešće srpskih političara, pa se ne pozivaju oni koji bi imali stvarno nešto da kažu, već oni koji plate učešće, pod uslovom da podržavaju neoliberalizam, kao i oni koji tu treba da prihvate neoliberalne norme, jer Forum služi upravo za njihovo uzdizanje na pijedestal „jedine demokratije“ na svetu.

Jedan komentar

  1. Da, Dijego Fuzaro je lepo definisao ovo naše prilagođavanje novoj situaciji koja traje: Nova normalnost. Lično, ovu mutiranu normalnost odavno osećam kao nešto što nikad neće prestati, pa sam o tome i pisala. Neki novi korona virus, ili ko zna šta , sasvim realno, preti i pretiće u budućnosti. Zašto i ne bi? Cilj još nije postignut, za to treba vremena. Pa nove i nove vakcine, nove mere… Još pre više meseci postala sam svesna da će se moji susreti sa rođenom decom veoma prorediti – zbog moje bezbednosti; da nikad neću moći da dočekam svoju decu bez maske, da ću moći s njima da obedujem samo ako držim odvratno sročenu „socijalnu distancu“, da neću moći da poljubim svoju decu i unučiće – ako mi je život mio… da neću otići komšiji na slavu, da neću posećivati prijatelje… ako mi je život mio. Strašno! Ovo nisu predvideli ni pisci distopijskih romana; stvarnost je uvek strašnija od fikcije.
    Mladi, naravno, ne pristaju na takav život; zato će žrtve među njim biti sve veće, bez obzira na sve „vakcine“ i „sve mere“ – a ko bi mogao da im zameri!
    O ljudskim proklamovanim slobodama više ne bi trebalo govoriti: one su, praktično, UKINUTE, iako još figuriraju kao zagarantovana demokratsalj dostignuća. Sve je u zoni apsurda!
    NZDRAVLJE NAM BILO!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *