Pretvaranje novca u vlast i vlasti u novac dve su glavne grane ekonomije Vašingtona. U takvoj ekonomiji glavnu ulogu igraju krupne korporacije i političari
Politička opasnost brzog rasta nejednakosti krije se u tome što pri koncentraciji dohodaka i bogatstva u uskom krugu ljudi, građani su sve više uvereni da postoji dogovor između političke i biznis elite u zemlji i da politička elita odluke donosi u interesu najbogatijeg uskog sloja stanovništva, a na štetu velike mase običnih građana. Zbog toga oni postaju sve više svesni da se demokratija svela na uzaludno glasanje bez pravog izbora, te da se treba boriti protiv jednopartijske vladavine biznis stranke, kako to kaže Noam Čomski.POLSONOV PLAN Vudro Vilson, 28. predsednik SAD, pre više od jednog stoleća upozoravao je da „ukoliko se u SAD nađu ljudi koji su dovoljno bogati da kupe vladu, oni će to i učiniti“. Danas to davno upozorenje postaje naročito aktuelno.
I demonstracije u SAD (Occupy Wall Street) dobrim delom su uperene protiv američke vlasti i političara koji su korumpirani od strane bogatih i moćnih, pre svih, velikih finansijskih firmi.
One su preživele krizu 2008. jer im je vlada SAD dala infuziju od više hiljada milijardi dolara. Tako je „Goldman Saks“ već početkom 2010. ostvario rekordan profit za svoju istoriju (osnovan 1869) i menadžerima isplatio ogromne bonuse. U čemu je tajna žilavosti krupnih finansijskih firmi?
Posle bankrotstva banke „Leman braders“ (jesen 2008) tadašnji ministar finansija u vladi Džordža Buša Henri Polson, guverner Centralne banke Ben Bernanke i prvi čovek Federalne rezervne banke Njujorka Timoti Gajtner upozorili su da SAD preti ekonomska katastrofa ako se krupnim finansijskim firmama ne pruži finansijska pomoć od 700 milijardi dolara. S tim su se odmah saglasili tadašnji predsednik Džordž Buš i tek izabrani (još ne stupivši na dužnost) novi predsednik Barak Obama, a posle toga i Kongres.
Konkretan plan (takozvani Polsonov plan) pomoći krupnim finansijskim firmama (ko će dobiti sredstva, u kom iznosu i pod kojim uslovima) napravili su Henri Polson i Timoti Gajtner. Kasnije će se saznati da im je glavni konsultant bio Lojd Blankfajn – prvi čovek banke „Goldman Saks“. Za sanaciju posrnulih banaka odmah je velikodušno odobreno 700 milijardi dolara kroz Program otkupa toksičnih aktiva, tj. TARP (Troubled Asset Relief Program).
Henri Polson je pre dolaska na mesto ministra finansija bio na čelu banke „Goldman Saks“ (1999–2006), a Timoti Gajtner je na mesto prvog čoveka Federalne rezervne banke Njujorka došao zahvaljujući Robertu Rubinu, koji je bio ministar finansija u administraciji Bila Klintona, gde mu je Gajtner bio zamenik. Rubin je ranije, sedamdesetih godina prošlog veka, bio prvi čovek banke „Goldman Saks“. Polson će za svog glavnog operativca za realizaciju TARP programa postaviti Nila Kaškarija, visokopozicioniranog funkcionera iz „Goldman Saksa“.
Zbog toga ne treba da nas čudi što je upravo „Goldman Saks“ dobio najviše sredstava. Zahvaljujući i toj činjenici „Goldman Saks“ će biti u mogućnosti da sredinom jula 2009. objavi da je u prethodnom tromesečju ostvario rekordni kvartalni profit, a nepunu godinu dana pre toga bio je na ivici bankrotstva.

KONTINUITET POLITIKE Šta je administracija Baraka Obame preduzela? Nijedno službeno lice u zemlji nije okrivljeno za zloupotrebe položaja kojima su omogućene velike finansijske mahinacije, niti su čelni ljudi velikih finansijskih firmi pozvani na odgovornost za očigledne zloupotrebe na finansijskom tržištu.
Štaviše, nova američka administracija (demokrate) Obame produžila je istu ekonomsku politiku svog prethodnika (republikanca) Buša i već u februaru 2009. godine počinje s realizacijom plana Gajtner–Samers. Banke su u svojim portfeljima imale značajne iznose toksičnih CDO koji su bili prilično bezvredni. Normalno bi bilo da banke to otpišu, ali bi to izazvalo bankrot mnogih pošto bi gubici bili veći od vrednosti njihove imovine. Planom Gajtner–Samers obezbeđena su značajna sredstva sa ciljem da se omogući bankama da se oslobode ovih loših portfelja, a njihovi gubici se prebacuju na teret poreskih obveznika.
Novoizabrani predsednik SAD Obama je za guvernera centralne banke ponovo postavio Bernankea, a za ministra finansija Gajtnera (koga je na mestu prvog čoveka Federalne rezervne banke Njujorka nasledio Vilijem Dadli, koji je pre toga bio glavni ekonomista i izvršni direktor u „Goldman Saksu“). Za svog glavnog ekonomskog savetnika uzeo je Lorensa Samersa, koga je postavio na čelo Nacionalnog ekonomskog saveta. Za rukovodioca svog kabineta Obama je postavio Emanuela Rema, rukovodioca u firmi „Fredi Mek“, a Gajtner je za svoga šefa kabineta postavio Marka Patersona, bivšeg lobistu „Goldman Saksa“. Zamenik savetnika za nacionalnu bezbednost postaje Tom Donilon, glavni lobista „Fani Meja“. Za pomoćnika ministra inostranih poslova o ekonomskim pitanjima postavljen je Robert Hormac, bivši potpredsednik „Goldman Saksa“, a top-menadžer ove banke Geri Gensler postaje prvi čovek Komisije za berzansku trgovinu. Pre toga, bivši lobista „Goldman Saksa“ Džošua Bolten bio je šef kabineta predsednika DŽ. Buša Mlađeg.

DECENIJSKO KRUŽENJE LJUDI U isto vreme imamo i prelazak visokopostavljenih državnih službenika na visokoplaćena mesta u biznisu. Ta praksa traje decenijama. Čarls H. Ferguson (Predator Nation: Corporate Criminals, Political Corruption, and the Hijacking of America) piše da je i Klintonova administracija demonstrirala potpunu bespomoćnost pred praksom da krupne kompanije angažuju bivše državne službenike. „Robert Rubin je došao u Klintonovu administraciju iz banke ’Goldman Saks’, a 1999. je sa mesta ministra finansija otišao za potpredsednika korporacije ’Sitigrup’, čiji su poslovi po preuzimanju drugih kompanija bili legalizovani zakonima na čijem donošenju se angažovao Rubin. Lora Tajson, koja je bila na čelu Nacionalnog ekonomskog saveta, ubrzo posle odlaska iz administracije predsednika zauzima mesto u savetu direktora ’Morgan Stenlija’. Tom Donilon, koji je rukovodio administracijom Ministarstva inostranih poslova, posle državne službe postaje glavni lobista ’Fani Meja’. Prvi čovek administrativno-budžetskog komiteta Frenklin Rejns odlazi na čelo ’Fani Meja’ i aktivno učestvuje u mahinacijama pri podnošenju zvaničnih obračuna. Vodeći analitičari Majkl Froman i Dejvid Lipton su prešli u ’Sitigrup’. Lari Samers, poslednji ministar finansija za vreme Klintona, postaje predsednik Harvarda i pruža konsultantske usluge velikom hedž fondu ’Takonik kapital’, a kada je bio prisiljen da napusti Harvard, prelazi u takođe veliki hedž fond ’D. E. Šo’.“
I tako se decenijama nastavlja stalno kruženje ljudi iz volstritovskih kabineta u kabinete državne administracije i obratno, a lica koja su, u velikoj meri, odgovorna za krizu ne samo da ne odgovaraju za to nego ostaju na visokim položajima (često i napreduju), te nastavljaju da rade po starom sistemu.
DVE GLAVNE GRANE EKONOMIJE Kako piše Džefri Saks (The Price of Civilization), „pretvaranje novca u vlast i vlasti u novac dve su glavne grane ekonomije Vašingtona. U takvoj ekonomiji glavnu ulogu igraju krupne korporacije i političari. Korporacije finansiraju političke kampanje, a zatim lobiraju deregulaciju svoga poslovanja i dobijanja poslova za obavljanje važnih državnih funkcija. Političari izvlače novac iz korporacija pružajući im za to političke usluge“.
Grupa lobista s Volstrita ubraja se u najaktivnije i najagresivnije, ali i finansijski najizdašnije sponzore kako demokrata, tako i republikanaca. Godišnje izdvajaju stotine miliona dolara samo za senatore i kongresmene, pogotovo za one koji predlažu zakone i članovi su ekonomskih i finansijskih komiteta. Bivši glavni ekonomista MMF-a Sajmon Džonson (S. Johnson: The Quiet Coup, Antlantic Home) tvrdi da finansijski sektor kontroliše vladu SAD u meri koja je do sada bila viđena samo u nerazvijenim zemljama. Postaje sve očiglednije da SAD poslednjih decenija sve manje funkcionišu kao država, a sve više kao korporacija. To je dodatno podstaknuto i odlukom Vrhovnog suda SAD (5 glasova za i 4 protiv) da odbaci Tilmanov zakon iz 1907. godine koji je 26. predsednik SAD Teodor Ruzvelt doneo kako bi sprečio kompanije da novcem mogu da kupuju politički uticaj.
Zbog toga ne čudi da za ogromne mahinacije na finansijskim tržištima dosad nijednoj velikoj finansijskoj kompaniji nije suđeno, već su malobrojne od njih s vlastima postizale nagodbe i plaćale kazne kao pravna lica, a njihovi menadžeri nisu kažnjeni, uprkos starom pravilu da krivična dela ne vrše banke nego bankari. Očigledno da se smatra da su velike finansijske kompanije suviše velike da bi bile ozbiljnije kažnjene, a njihovi menadžeri svesno idu u veoma rizične poslove i u slučaju uspeha dobijaju astronomske novčane nagrade, a ukoliko na tim poslovima ostvare velike gubitke, odlaze s tih položaja, uz veliku novčanu nadoknadu u vidu takozvanog zlatnog padobrana i nikome ne odgovaraju. Prvi čovek propale banke „Leman braders“ Ričard Fuld vlasnik je nove konsultantske kuće (Matrix Advisors) i ima ključnu ulogu u dva velika investiciona fonda (Pimco i Blackstone) koji su lansirali dva nova finansijska proizvoda – Side Astruse Alt-A ili skraćeno low-doc. Opet se radi o stambenim kreditima koji se odobravaju nesolventnim klijentima. I kao da ništa nismo naučili iz nedavne prošlosti, ponovo se vrši sekjuritizacija tih stambenih kredita i na finansijskom tržištu stvara se novi balon.
IZVEŠTAJI OKSFAMA Pored problema velikih nejednakosti u primanjima (dohodovna nejednakost), naša pažnja treba da bude usmerena i na problem sve veće koncentracije bogatstva u rukama veoma uskog kruga ljudi (imovinska nejednakost).
U prvom izdanju knjige Ekonomija postmoderne (2014) objavio sam kako, prema izveštaju međunarodne organizacije Oksfam (Oxford Committee for Famine Relief) iz januara 2014, 85 najbogatijih ljudi na svetu poseduje bogatstvo jednako onom kojim raspolaže 3,6 milijardi najsiromašnijih ljudi – više od polovine svetskog stanovništva. Dve godine posle, kada je izašlo drugo izdanje ove knjige, prema novom izveštaju Oksfama (januar 2016) situacija je pogoršana – sada 62 najbogatija lica na svetu poseduje bogatstvo jednako onom koje ima 3,7 milijardi najsiromašnijih ljudi. U vreme kada izlazi treće izdanje knjige Ekonomija postmoderne u novom godišnjem izveštaju Oksfama (januar 2019) naveden je podatak da je u 2017. 43 najbogatija milijardera raspolagalo bogatstvom koliko siromašna polovina sveta. Dok se bogatstvo svetskih milijardera povećalo za godinu dana za 12%, u isto vreme 3,8 milijardi ljudi siromašnije polovine sveta dodatno je osiromašilo za 11%.

PIKETIJEVA OTKRIĆA Problem koncentracije bogatstva do sada je bio van fokusa ozbiljnijih razmatranja, da bi s pojavom knjige Kapital u XXI veku Tomasa Piketija dospeo u žižu interesovanja i izazvao veoma oštre polemike. U ovoj knjizi od skoro 700 stranica Piketi, profesor Pariske ekonomske škole, koristi statističke podatke koje je duže od decenije prikupljao i obrađivao kako bi mogao da prati koncentraciju bogatstva na primeru brojnih (dvadesetak) zemalja u dugom vremenskom periodu (tri veka unazad) i utvrdi određene zakonitosti.
Na bazi obrađene bogate baze podataka autor egzaktno dokazuje da je prosečna stopa prinosa na kapital od tri do četiri puta veća od prosečne stope privrednog rasta i prihoda od rada (plate zaposlenih). Piketi ističe da ukoliko se lideri bogate tri puta brže od ostalih, u njihovim rukama dolazi do koncentracije kapitala, koji na kraju može dostići 90% ili 100% nacionalnog kapitala, a to znači da srednjoj klasi ništa ne ostaje i ona nestaje.
Izuzetak u istoriji kapitalizma predstavljaju tri srećne decenije posle Drugog svetskog rata, kada je izgledalo da se problem nejednakosti rešava. Smanjenje nejednakosti u tom periodu bilo je rezultat izuzetnih okolnosti izazvanih teškom ekonomskom krizom i Drugim svetskim ratom, kada je došlo do bukvalnog fizičkog uništavanja aktiva i znatnog smanjenja koncentracije bogatstva, te porasta poreza. Od osamdesetih godina 20. veka dolazi ponovo do zaoštravanja problema nejednakosti i ono je već dostiglo razmere koje su beležene krajem dvadesetih godina prošlog stoleća – neposredno pred izbijanje Velike depresije.
Pošto u ukupnim prihodima bogatih dominiraju prihodi od kapitala, a veoma mali procenat otpada na prihode od rada (dok je situacija kod siromašnijih slojeva stanovništva suprotna), Piketi zaključuje da iskonske sile kapitalizma vode ogromnom rastu nejednakosti i koncentraciji bogatstva na vrhu socijalne piramide. To znači da se tako vraćamo ne samo nazad u 19. vek nego idemo još dalje unazad ka patrimonijalnom kapitalizmu – gde dominira nasledno bogatstvo u kojem ključne pozicije u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj strukturi društva ne zauzimaju talentovani pojedinci, nego bogate dinastije.
Nasuprot neoliberalnoj dogmi o potrebi snižavanje poreza i odustajanju od progresivnog oporezivanja, Piketi se zalaže za povećanje poreza i progresivno oporezivanje – ali ne samo tekućih dohodaka nego i akumuliranog bogatstva. On predlaže da se uvede dodatni porez od 1% za domaćinstva koja imaju imovinu vrednu od milion do pet miliona dolara, 2% na imovinu veću od pet miliona dolara i poreska stopa bi progresivno rasla, te bi na imovinu vredniju od milijarde dolara ona mogla da bude i 10%.
MREŽA GLOBALNE KORPORATIVNE KONTROLE Piketijeva knjiga dobila je veliki publicitet, ali je neprimećeno ostalo jedno, po mom mišljenju, interesantno istraživanje grupe mladih istraživača Švajcarskog federalnog tehnološkog instituta u Cirihu (Džejms Glatfelder, Stefani Vitali i Stefano Batiston). Oni su sebi postavili zadatak da istraže međusobne veze kompanija kako bi empirijski utvrdili da li u svetskoj privredi postoji malobrojno ali moćno superjezgro u čijim rukama je koncentrisana ogromna vlast, ili svetska privreda predstavlja jednu amorfnu masu kojom upravlja nevidljiva ruka tržišta.
Ovim istraživanjem pokušali su da izađu iz ideološke sfere i empirijski utvrde mrežu globalne korporativne kontrole i sastave kartu strukture ekonomske moći. Rezultate istraživanja objavili su (oktobar 2011) u časopisu Plos One pod naslovom The Network of Global Corporate Control.
U jednom od intervjua Glatfelder ističe da mu je bilo neverovatno da se istražuju složeni sistemi u kosmosu ili u organizaciji molekula, a da u isto vreme ne znamo kako funkcioniše naše društvo, pogotovo privreda. Naglašavajući da nikada nećemo razumeti naše sadašnje probleme dok ne izučimo model kontrole koji postoji u društvu, on je sa svojim saradnicima pokušao da se pozabavi ovim problemom.
Neoliberalna dogma kaže da privrednim procesima upravlja nevidljiva ruka tržišta i da su ovi procesi rezultat ekonomskih zakonitosti. Glatfelder naglašava da se njihova analiza zasniva na realnosti koja je toliko složena da se moraju napustiti sve dogme, pa i dogma o slobodnom tržištu.
Da bi uradili model globalnog korporativnog sistema, obradili su ogromnu masu podataka o odnosu vlasništva između najvećih transnacionalnih kompanija (TNK) koje posluju u više zemalja. Iz baze podataka Orbis za 2007. godinu (koja sadrži 37 miliona kompanija i investitora) izdvojili su 43.060 TNK i napravili shemu njihovih akcionara, te akcionara akcionara… Tako su došli do oko 600.000 čvorova (vlasnika – ljudi, kompanija, fondacija…) i preko milion veza (linkova) – vlasničkih odnosa. Međutim, videli su da kontrola i vlast među 600.000 vlasnika nije ni približno ravnomerno raspoređena.
Zbog toga su uradili mrežu globalne korporativne kontrole u vidu kugle (lopte) s mnoštvom međusobno povezanih tačaka. U nekim tačkama na toj kugli spaja se mnogo više linkova nego u drugim i te tačke imaju mnogo veći uticaj na funkcionisanje celog sistema. Analizirani su podaci o vlasništvu za 43.060 TNK i dobila se mreža s preko 600.000 čvorova i preko 1.000.000 linkova.
Dok je dve trećine (64%) TNK distribuirano u granicama malih izolovanih klastera s malim brojem čvorova, ostala jedna trećina (36%) locirana je u jedinstvenu džinovsku povezanu mrežu od 460.000 čvorova. Da bi u celosti kontrolisao kompaniju, akcionaru nije neophodno da je 100% vlasnik njenog kapitala; za to mu je potrebno 51% vrednosti kapitala. Pored toga, akcionar može kontrolisati jednu kompaniju koja ima kontrolu nad drugom kompanijom itd. Prateći sve ove kontrolne odnose utvrđeno je da 737 vodećih akcionara kontroliše 80% vrednosti TNK, a još uže jezgro od samo 147 akcionara kontroliše 40% vrednosti TNK. Među njima nisu samo realni ljudi koliko kompanije koje vladaju drugim kompanijama.
Na kraju se došlo do jednog moćnog superjezgra od oko 20 TNK, pre svega banaka (uglavnom iz SAD), među kojima postoje jake uzajamne veze i u njihovim rukama je koncentrisana ogromna vlast nad svetskom privredom.
SISTEMSKI RIZIK Autori ovog istraživanja ističu da problem velike koncentracije vlasti nad svetskom ekonomijom sa sobom nosi sistemski rizik za globalnu ekonomiju. Zbog visokog stepena međuzavisnosti ovog moćnog superjezgra koje dominira u svetskoj ekonomiji veoma je ranjiv sistem u celini – kada jedna kompanija iz ovog jezgra ima veće probleme, oni se brzo šire i na druge kompanije u jezgru i zbog njihove dominacije ugrožena je stabilnost svetske ekonomije. Rešenje bi bilo da se uvedu antimonopolska pravila koja bi sankcionisala veliku koncentraciju i stvaranje moćnog superjezgra u čijim je rukama koncentrisana ogromna vlast nad svetskom privredom.
Ovo istraživanje mladih švajcarskih naučnika veoma je značajno jer empirijski potvrđuje intuitivne spoznaje da postoji superjezgro koje čine malobrojne moćne TNK (najpre banaka iz SAD) a ono ima kontrolu nad svetskom ekonomijom.
Međutim, to je tek prvi korak, i sada bi trebalo pokušati u istraživanjima napraviti dodatni napor i u analizu, pored međusobnih vlasničkih, uključiti i kreditne odnose između TNK. U savremenom svetu sve veći značaj imaju neakcionarne forme kontrole nad kompanijama, među kojima su najvažnije kreditne, jer često kreditori imaju veću kontrolu nad kompanijama nego akcionari. Iz analize mladih švajcarskih istraživača videli smo da moćno superjezgro od dvadesetak TNK čine, pre svega, banke iz SAD, a one su uzajamno čvrsto povezane s Američkom centralnom bankom – njeni su akcionari, imaju zajedničke akcionare, te od nje dobijaju ogromne sume (jeftinih ili čak beskamatnih) kredita kojima kupuju akcije drugih kompanija po celom svetu.