Ruski Mandela u pokušaju

Povratak opozicionara Navaljnog

Da li je Aleksej Navaljni odlukom da se vrati u Rusiju i suoči se s optužbama ruskih državnih organa izabrao taktiku Nelsona Mandele? Da li je uopšte spreman da tim teškim putem krene? Ili će ga ruske vlasti opet pustiti na slobodu kao i nebrojeno puta ranije, a on nastaviti svoju delatnost kao da ništa nije bilo?

Slučaj Navaljni ne jenjava. Nakon što je ruski opozicionar i poznati bloger pušten iz nemačke bolnice „Šarite“ 23. septembra 2020. godine, nastavio je aktivno da snima video-klipove u kojima oštro kritikuje aktuelnu vlast u Rusiji, ali i da „tvituje“ i postavlja vesele slike iz obilaska Nemačke na instagram. Na prvi mah Navaljni deluje slabašno. Na raznim fotografijama je abnormalno mršav, u nekim pozama je to naročito vidljivo. Ukoliko pregledamo njegov instagram profil, međutim, zapazićemo da njegova fizionomija nije bila mnogo drugačija od današnje ni u šestomesečnom periodu od pre 20. avgusta kada mu se slošilo u avionu, koji je iz sibirskog grada Tomska leteo za prestonu Moskvu. To jest možemo laički konstatovati da njegov delimično nezdrav izgled datira mesecima pre njegove bolesti, ili, kako on tvrdi, trovanja nervnim otrovom „novičok“.
Opisano stanje u skladu je i s dijagnozom lekara iz Omska, gde se avion u kom je bio Navaljni prinudno prizemljio, da je u pitanju poremećaj metabolizma koji je doveo do nagle izmene nivoa šećera u krvi. Omski lekari nisu našli tragove otrova u njegovoj krvi. Nemački lekari iz klinike „Šarite“ saopštili su suprotnu dijagnozu, tvrdeći da je Navaljni otrovan, ali ipak konstatujući da su mu omski lekari spasli život. Sam Navaljni je pak tvrdio da su mu piloti koji su na vreme spustili avion spasli život, a optužio je načelnika omske bolnice da je umešan u zataškavanje zavere s njegovim trovanjem.

KOLIKO SU ANALIZE „NEUTRALNE“? Ako stvari postavimo u logičku ravan, ispada da jedni ili drugi doktori skrivaju istinu, ali to ne mora biti tako. Šta ako su i lekari iz Omska i iz Berlina u pravu? Nemoguće? Nimalo, ako uzmemo u obzir da analize krvi u kojima je pronađen trag nervnog otrova nisu radili laboranti iz „Šaritea“ već vojni istraživači iz nemačkog Bundesvera. Nemački armijski laboranti su predali gotovu informaciju nemačkim civilnim lekarima, a oni su nastavili da primenjuju istu terapiju kao i ruski lekari iz Omska. Upravo zbog toga su nemački lekari i zahvalili svojim ruskim kolegama na ispravnom tretmanu. Navodni uzorak krvi Navaljnog nemačke vlasti su prosledile dvema laboratorijama, francuskoj i švedskoj, a koje su same izabrale i koje su potvrdile njihove nalaze. Jednako je postupila i Organizacija za zabranu hemijskog oružja, koja uzgred budi rečeno ne predstavlja istražno telo Ujedinjenih nacija, kao što neko isprva može pomisliti, već organizaciju formiranu za vreme američke hegemonije ranih 1990-ih, koja je već nekoliko puta dokazala da je puki instrument spoljnopolitičkog nadmetanja s Rusijom u rukama najuticajnijih zapadnih država.
Ista organizacija, pored toga što je bila sastavni deo kampanje za započinjanje i legitimizaciju građanskog rata u Siriji, ostaće zapamćena po tome što su njenog direktora 2002. godine smenile Sjedinjene Američke Države, jer je pokušao da zaustavi još jedan rat na Bliskom istoku, tog puta na meti je bio Irak. Administracija Džordža Buša Mlađeg je, kao što danas ceo svet zna, planirala invaziju na Irak pod lažnim izgovorom postojanja hemijskog oružja za masovno uništenje u toj zemlji. Direktor Organizacije za zabranu hemijskog oružja iz Brazila Žoze Bustani pokušao je da osujeti američke planove tako što je rešio da sprovede neutralnu istragu o navodnom hemijskom oružju. Sjedinjene Države su, videvši da se njihov plan raspada, iskoristile svoj međunarodni uticaj kako bi Bustani bio smenjen s dužnosti. Bustani je 2003. godine dobio presudu u svoju korist, a protiv dejstava SAD, pred tribunalom Međunarodne organizacije rada, redovnog tela UN.

NAVALJNI POSLE IZLEČENJA Mimo zaista razdraganih porodičnih fotografija sa suprugom i sinom u snežnoj Nemačkoj, ili preciznije u luksuznom planinskom sanatorijumu u Baden-Virtembergu, koje je poslednjih meseci objavljivao na instagramu Aleksej Navaljni, pažnju ruske, pa i svetske javnosti privukao je video materijal s jutjuba, okačen na tu platformu 21. decembra. Naime, radi se o snimku u dokumentarnom stilu, trajanja od oko 40 minuta u kome su učestvovali Navaljni, iz prostorija svoje organizacije u Nemačkoj, i njegovi saradnici u Moskvi, između ostalih i poznata opoziciona aktivistkinja Ljubov Sobolj. Žanr video-klipa je zasigurno špijunski triler s primesima komedije, a siže se vrti oko telefonskog poziva Navaljnog svom „trovaču“ iz FSB-a (mada je filmić bliži hladnoratovskoj tematici, te je možda pravilnije napisati KGB-a), koji, ne znajući da razgovara sa svojom „žrtvom“, daje potpun raport neuspešne misije. Još jedan promašaj iz jedanaesterca za ekipu „novička“.
Aleksej Navaljni živ ozbiljan (reč mrtav se može shvatiti kao pretnja) tvrdi kako je rano ujutru pozvao hemičara odgovornog za pravljenje otrovnog jedinjenja kojim je napadnut, predstavivši se kao njegov nadređeni. Nećemo ni postaviti pitanje otkuda Navaljni zna ko je kome nadređen u kom odeljenju FSB-a ako ne dobija podatke od američke ili bilo koje druge zapadne tajne službe, pod pretpostavkom da prihvatamo hipotezu da je Navaljni uopšte i razgovarao s nekim agentom FSB-a, što je takođe malo verovatno. Verovatno je najkomičnija pretpostavka da će agent FSB-a koji radi na najtajnijim terenskim misijama, koje očito uključuju i atentate, sa svog telefona početi da izlaže sve detalje „pokušaja ubistva“ Navaljnog čoveku koji se prosto predstavio kao neko drugi. Nije ni toliko važno pobijati ovaj smešni snimak, jer ga je na kraju krajeva svako od nas ponaosob mogao napraviti; jedan čovek priča sa svojim prijateljem po napisanom scenariju, to i nije neko veliko dostignuće ni u kinematografiji, a ni u domenu rata špijunskih službi. Bitnija je činjenica da je ovim činom Navaljni prešao simbolički Rubikon, optužujući direktno Vladimira Putina da je naredio da ga ubiju, rukama FSB-a razume se, što predstavlja produžetak američkog narativa o tiranskoj Rusiji protiv koje se treba boriti svim (sankcionim) sredstvima.
Uzimajući u obzir da je Nemačka uvela simbolične sankcije protiv šest ruskih funkcionera, a da su iz Bundestaga uoči katoličkog Božića saopštili da se ne razmatra uvođenje novog paketa sankcija protiv Rusije po slučaju Navaljni, može se doći do zaključka da je i Nemačka nevoljni učesnik ove farse iza koje očigledno stoje Sjedinjene Američke Države. U međuvremenu je Nemačka stala na stranu Rusije u sankcionom sporu sa SAD oko „Severnog toka 2“, te je ruska strana uspela da završi izgradnju deonice gasovoda koja prolazi kroz nemačke teritorijalne vode. Plan radova u poslednjoj, danskoj, deonici je već objavljen na internet-sajtovima ruskih gasnih giganata. Nakon poraza (ili ukradene pobede) Donalda Trampa na američkim predsedničkim izborima, Stejt department je u decembru prošle godine krenuo u agresivniju kampanju u vezi s Navaljnim, što je već tradicija u rusko-američkom konfliktu počevši od Akta Magnitski. Sve u svemu, nakon ovog, očigledno nameštenog video-snimka svaka sumnja u to da li je Navaljni otvoreno stao na stranu SAD protiv sopstvene otadžbine nestaje u vazduhu. Do ovog trenutka, čak i ako se nismo slagali s njegovim liberalnim ideološkim stavovima, svejedno je on iznosio i objektivne kritike funkcionisanja sistema vlasti u Rusiji, što je i razlog za njihovu veliku gledanost, ali posle ovog čina Navaljni gubi svaki legitimitet kao vođa opozicije i svodi se, ni manje ni više, nego na stranog agenta.

SCENARIJI POSLE POVRATKA Navaljni je od svog povratka napravio prvoklasni marketinški hepening, za početak izabravši da putuje „lou kost“ kompanijom „Pobeda“, mada je u Nemačku transportovan privatnim avionom ruskog liberalnog tajkuna Prigožina, a kasnije, kao što smo videli, odseo u luksuznom badenskom zimovalištu. Ali ionako prozirni paravan narodskog borca protiv korupcije mora biti barem zvanično očuvan, ne može se disident vratiti zlatnim kočijama u zemlju gde ga progone (i Lenjin je fotografisan kako se s Gorkim provodi na elitnom italijanskom ostrvu Kapri, dok je bio u političkom izgnanstvu, ali se u Rusiju vratio plombiranim nemačkim teretnim vozom).
Nakon što je Navaljni spalio sve mostove svojim smešnim, ali optužujućim klipom, ruska Federalna služba za izdržavanje zatvorskih kazni naprasno se prisetila da je ruski opozicionar zapravo u bekstvu jer mu je i pre nego što se razboleo bilo zabranjeno da napušta Moskvu, pošto se protiv njega vodi sudski postupak. Isti ruski organ 28. decembra zapretio je Navaljnom da će zbog kršenja pravila uslovne slobode (osuđen za proneveru velike svote novca u dva odvojena slučaja) time što nije dostupan ruskom sudu moći da bude osuđen na robiju. Osim toga, protiv njega je podignuta nova optužnica za proneveru novca po tački krivičnog zakonika koja predviđa kaznu do 10 godina zatvora. Dakle, više od dve nedelje pre nego što je 13. januara sam Navaljni najavio povratak u Rusiju, ruski organi gonjenja su mu zapretili robijom. Kasnije su ruski mediji objavili da je protiv Navaljnog i zvanično podignuta optužnica. Ruski organi su obavezni da privedu Navaljnog čim se nađe na ruskom tlu.
Nameće se pitanje zašto je onda Navaljni odlučio da se vrati tek kada je bilo jasno da će u tom slučaju, barem na neko vreme, završiti u zatvoru? „Lajt“ verzija Mandelinog scenarija i jeste jedna od mogućih putanja razvoja slučaja Navaljnog. On dolazi u Moskvu, hapse ga, on predaje tajne poruke iz zatvora svojim saradnicima, ili ih oni sami izmišljaju, puste se glasine da ga u zatvoru muče (ali tajnim metodama da se tragovi ne vide) i on preko noći postaje mučenik. Ako je Mandeli bilo potrebno nekoliko decenija realnog stradanja i pravedan cilj borbe protiv rasne segregacije u Južnoj Africi, dovoljno je da Navaljni provede godinu dana u zatvoru i bez nekog uzvišenijeg cilja osim borbe protiv korupcije, kroz pravilni marketing on može pridobiti oreol stradalnika. Naravno, nakon što se on već demaskirao kao strani agent, u ovaj narativ će poverovati samo ljudi koji stavljaju svoje liberalne nazore ispred zdravog razuma, ali i to znači nekoliko postotaka popularnosti. Mučeništvo Navaljnog će potencirati i zapadni, naročito američki mediji, a sankcioni pritisak će za vreme Bajdenove administracije nesumnjivo rasti. U nekoj dužoj perspektivi ovaj scenario može podrazumevati aktiviranje Navaljnog ili njegovih bliskih saradnika kada se Vladimir Putin povuče s vodećih funkcija u ruskoj državi i nastupi, makar samo nakratko, period institucionalne nestabilnosti u Ruskoj Federaciji.
Kako bi bio predupređen ovaj scenario, ruske vlasti mogu produžiti igru koju su imale s Navaljnim i pre cele ujdurme s „novičkom“ – možemo ovaj scenario nazvati ribolovačkim terminom „catch and release“ (upecati i pustiti na slobodu). Protiv Navaljnog su već vođeni uspešni krivični postupci, ali on nikada nije osuđen na pravu robiju, već je uvek dobijao uslovne kazne. Ovo je rađeno da bi njegov ugled besprekorno čistog borca protiv korupcije bio narušen njegovom sopstvenom korupcijom, ali je izbegavan mučenički scenario, po kome bi on postao „žrtva represivnog režima“. Ovaj standardni scenario jeste bio uspešan u prošlosti, ali tada Navaljni na sva zvona nije udarao da ga Putin truje. Pa ipak, možda je ovaj scenario i najpoželjniji, jer bi dokazao da Navaljnom u realnosti ništa ne preti i da može da viče „vuk, vuk“ do mile volje, jer mu ionako malo ko veruje. Teorijski je moguć i scenario Tihanovske, po kojoj bi Navaljnog odmenila njegova supruga dok bi on bio u zatvoru, ali ona dosad nije pokazala želju, a ni talenat i harizmu potrebne za bavljenje visokom politikom.
U zaključku, najveća opasnost za Rusiju nisu ni Navaljni ni sankcione zapadne sile, već nedostatak prave opozicije koja bi se borila protiv objektivnih nedostataka ruskog sistema kao što su korupcija, birokratizacija, velika i rastuća socijalna nejednakost, nerazvijenost perifernih regiona, a koja istovremeno ne bi predstavljala zapadnu agenturu sa ciljem rušenja ruske državnosti. Večito balansiranje i stvaranje sistemskih kvaziopozicionih struktura od strane aktuelnog ruskog političkog sistema dovelo je do vakuuma opozicije, jedino mesto preostaje za marionetske aktiviste poput Navaljnog.

Jedan komentar

  1. posmatrač i svedok

    Uvredljivo je ovog plaćenika i pajaca porediti sa Mandelom. Naslov je pogrešan.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *