Svetionik – Planeta Srbija

Godinama se pitam da li je Mihajlo Pupin bio lud kada je savjetovao Srbima da sve karte stave na poljoprivredu? Nije li Pupin mogao da pretpostavi kako neće kilo maline koštati koliko i kilo ajfona? Pa zašto je onda savjetovao Srbiju da s bržim takmičarima ipak trči trku? Ne znam, ali je Pupin znao

U jednoj od epizoda „Zvjezdanih staza“, legendarne serije emitovane u više serijala (Zvjezdane staze: Originalna serija, Sledeća generacija, Duboki svemir 9, Vojadžer, Enterprajz i Diskaveri), posada čuvenog broda pronaći će planetu tehnološki posve zaostalu, sa svima stanovnicima okrenutim poljoprivredi.
Prije nastavka valja reći kako je ogroman bio uticaj serije koja se od 1966. premijerno i reprizno emituje do danas. Likovi poput Kapetana Kirka, čuvenog Spoka ili Doktora Mekoja iz prvog serijala opisani su kao u klasičnoj mitologiji. U početku je serija kritikovala političke stavove zapadne liberalne populacije, pravila aluzije na hladnoratovski odnos velikih sila, da bi vremenom počela da preferira utopističku ideju rasnog intergalaktičkog suživota lišenog religije. Počivala je na avanturi i moralnim podukama. Serija je prva projavila uređaje poput tableta, mobilnog telefona, predvidjela magnetnu rezonancu i prospekulisala o teleportu – mogućem prenosu materije u trenu, kao i o kretanju brzinom svjetlosti kroz crvotočine Kosmosa.
Vratimo li se brzinom misli iz beskonačnih daljina na planetu Zemlju, bome da će nam oko prirodno tražiti naš very own geografski dom, pod uslovom da još uvijek pamtimo odakle potičemo.
Da sam, recimo, kosmonaut koji živi u vijeku u kome se odigrava drama serijala „Zvjezdanih staza“, a to je 23. vijek, u kome se miješaju ljudska, klingonska, kardasijanska i romulanska civilizacija i rasa, tada se sigurno ne bih osjećao svetosavskom grančicom okalemljenim Srbinom, i tada mi odozgo, po povratku, pogled na Boku Kotorsku, Crnu Goru i Srbiju ne bi značio mnogo.
No mi ipak, kao Primorcu, godinama jedna gotovo zaboravljena epizoda „Zvjezdanih staza“ stoji u glavi kao sjeme što upravo treba da nikne iz ovog teksta.
Naime, u neka su doba junaci dobrodili Enterprajzom do planete tehnološki posve zaostale, sa svima stanovnicima okrenutim poljoprivredi.
U metafori, kao da su kosmičkom lupom otkrili planetu Srbiju.
Tamošnji stanovnici, za razliku od ostalih koje je posada Enterprajza susretala kojekude po Svemiru, bili su evidentno siromašni, bez tableta, bez kompjutera, bez bilo kakvog oblika lako uočljive tehnologije. Gajili su voće i povrće, i tako živjeli, vjekovima, kao savršen primjer zemlje koju je lako kolonizovati.
No ne lezi intergalaktički vraže…
Planeta koja je davala najukusnije voće i povrće sva je znanja stavila na jednu kartu, na agrikulturu. Znali su da nikad neće ostati gladni a da se protivu neprijatelja koji takođe moraju da jedu mogu boriti tajnama stavljenim u hranu, što se i dogodilo.
Godinama se pitam da li je Mihajlo Pupin bio lud kada je savjetovao Srbima da sve karte stave na poljoprivredu? Nije li Pupin mogao da pretpostavi kako neće kilo maline koštati koliko i kilo ajfona? Pa zašto je onda savjetovao Srbiju da s bržim takmičarima ipak trči trku? Ne znam, ali je Pupin znao. A možda bi i nama bilo jasnije da sve što je zaparloženo bude obrađeno, jer ulaganje u obradu polja košta manje od ulaganja u tešku industriju.
Uvozna svinja čije meso u nabavci i sa zaradom proizvođača (!) košta 1,45 € c / 1 kg, ubija sve domaće svinje. Isto tako i uvozna kokoška, i uvozna krava, i uvozna jabuka i kruška, i bijeli luk… Kumovi i rođaci garniture sa vlasti, njihovi poslovni partneri i uvoznički lobiji, ne vole našu zemlju. Jer da vole, poslušali bi Pupina čija je ideja danas zelenija no u doba kada je bila još zelena. Naša zemlja treba da rađa, a ne da uvozi što raste po plastenicima, iz vode, u koju se kao infuzijom, cjevčicama unose tečni hranljivi (!?) sastojci.
U doba kad na Primorju uspijeva npr. ukusna žižula iliti kineska datula, jedan agrikola iz Vojvodine, iz Bačkog Monoštora, ubira plod svog pametnog rada. Sa samo jednog jutra svake godine ubere najmanje tri tone žižula, po 500 dinara za kilo, što mu, bez ikakvog prskanja i dodatnog truda osim oko berbe u oktobru – donosi 12.757 evra godišnje, ili 35 evra dnevno.
Da je obrađena, zasađena sasvim i redovno ubirana domaćim rukama, Srbija bi plodovima i izvedenim proizvodima pozlatila državu, jer bi imala da uloži u protivgradne rakete, da obezbijedi do konca diplome sa Veterinarskog fakulteta, da uzdigne domaćine – jer je svaki od njih mala fabrika hrane, no izdana i potcijenjena, ubijena u pojam, skoro pa uništena. Nije država pravljena da bi bila maćeha nego da bi bila majka. Ko god izdaje interese običnog čovjeka izdajnik je, a ko izdaje državu – taman i mic po mic – veleizdajnikom se smatra u narodu i u istoriji.
Pitao sam heroja Živojina Rakočevića, direktora Doma kulture u Gračanici, zašto su sva plodna polja na Kosovu* pusta, zašto se ne obrađuju?
Prijatelju, rekao je, nije danas svakome dozvoljeno da uzgaja žito.
Htio je da kaže, Živojin Rakočević, čovjek koji u glavu zna svakog kosovsko-metohijskog Srbina, kako su neke zemlje predviđene da budu mužene, i da uvoze ono što lako same mogu da proizvedu, a ako nekome i padne na pamet da proizvodi – da mu se pravnim smicalicama ogadi tren kada je pomislio da proizvodi ma što.
Vojvodina ima zemlju koja bi, što kaže Pavić, „živa čoveka rodila“, ali se obrađuje kao da je tuđa. Daje se u arendu, prodaje se za siću. Više u Herceg Novom koštaju tri kvadrata stana s pogledom na more nego u Vojvodini hektar plodne zemlje. Ako je tačno da vojvođansku zemlju koja bi živa čoveka rodila intenzivno kupuje neko veoma blizak vlasti, taj je našao pogodan trenutak. Uz zapadno dopuštenije.
Da li bi Srbiji okrenutoj ka poljoprivredi mogla da naudi neka susjedna zemlja ili kakva sila? Pa, uvijek bi, kao što i danas može kada, per la finta, živimo bolje. No bi poljoprivredna zemlja postala ono što se od nje ne očekuje, i za što nije programirana: da nikne iz svoga sjemena nakon što povrati vlastite poluge samostalnosti i suverenosti.
Šta to znači?
Srbija bi, i ovako siromašna, mogla da ishrani stanovništvo da ne umre od gladi. No u vremenima kada je na zapadnoj hemisferi povučena ekonomska ručna pod korona-izgovorom, da li čitalac zbilja misli da tamo nije projektovana i glad pride? I da li čitalac misli da će naše vlasti smjeti da kažu ne ukoliko npr. Njemačka, ili Velika Britanija ili pak SAD budu uzele da potražuju toliko i toliko tona onoga što je naša zemlja rodila?
Srbija bi morala da, taman sama nemala.
Zašto?
Zato što je to cijena okupacije.
U doba Mihajla Pupina Srbija je imala suverenost, ali nije imala viziju. Titova je Jugoslavija poprilično uložila u tešku industriju jer je teška industrija jedan od uslova samostalnosti.
Ali je i Pupinov put moguć: da njiva koja je rodila živa čovjeka da je obrađuje, rodi vremenom traktor, da fabrika traktora zaposli ljude, da ljudi daju djecu na profitabilne poljoprivredne škole, da školovani tehnolozi naprave još polja za uspješnu ekonomsku priču, da u toj priči domaćine čak i turisti obiđu zbog najboljeg kulena, sira, rakije, ma čega, da se obnovi selo i u njemu nikne škola, da vjerni nedeljom idu na liturgiju i zarad toga što ova osveštava vrijeme, da iz zemlje nikne nepotkupiv političar, da se suvišak od plodova uloži u ostale grane koje imaju veze sa poljoprivredom, premda je sve što je izmišljeno pod kapom nebeskom u vezi s poljoprivredom, da se na sva zvona hvale oni najbolji, đaci, domaćini, privrednici, umjetnici (a ne kao danas: najgori), i tako do konca, ma što nam u geopolitičkoj konstelaciji dao Bog.
A šta god da da, srpski narod sa narodnostima s kojima živi neće biti gladan.
Nemojmo se zavaravati. Slijedi doba projektovane gladi. Ko ima oči neka vidi, ko ima uši neka čuje. Neko mora da proizvede to što puni markete. Pažljivom posmatraču korona-narativa nije promaklo da je „pandemija“ ugasila mnoge proizvođače hrane. Da li su oni ekonomski uvenuli slučajno?
Pretužan sam svaki put kada pred kasom u samoposluzi vidim da je gojazna mlada žena djetetu opet kupila viršle za doručak i večeru. Izbjegavam čak i da bacim pogled na to šta sve ljudi stavljaju u korpe. Više o ljudima iz komšiluka znaju kasirke po tome što je u korpama nego prijatelji, kumovi ili sveštenici.
Već postoje primorski gradovi koji nemaju zelene pijace, poput Tivta recimo, u kome se projavio luksuzni rizort Porto Montenegro. Za jahte i megajahte se našlo mjesta, a za pijacu u Tivtu ne. Na pijacama u Kotoru, Risnu i Herceg Novom sve se manje kupuju domaći proizvodi, verdura, sir, riba… jer su ljudi navikli da sve to, jeftinije, nalaze u marketima i supermarketima, kao da su hipnotisani, kao da ne vide da je samo domaći sir – zapravo sir, a da je svježa sitna riba em jeftina em zdrava em triput ukusnija od zamrznute?
Srbija je matica stradalnog i namučenog naroda. Zaslužila je da novi sinovi i da nove kćeri znanjem nahrane njen brod. Ili kako se to kaže na početku himne: „Bože pravde, ti što spase od propasti dosad nas, čuj i od sad naše glase, i od sad nam budi spas. Moćnom rukom vodi, brani, budućnosti srpske brod…“
Mogu li oni koji nas s dozvolom Vlade zaprašuju iz neobilježenih aviona da unište sav rod? Mogu. Da li bi to uradili? I te kako, čim bi naša vlada pokazala prvi znak neposlušnosti. Čekaj, ali svejedno nas zasipaju toksičnim aluminijumovim oksidima, barijumom, stroncijumom, gljivicama i plijesnima, možda virusima… u čemu je razlika?
Pa, nema je. Nama je namijenjen, pa je namijenjen – loš scenario.
Valja stoga makar pokušati, i poslušati Pupina, čuvenog srpskog naučnika koji je bio prijatelj s američkim predsjednikom Vilsonom, koji je u čast srpske vojske i njene pobjede u Prvom svjetskom ratu naredio da se iznad Bijele kuće 28. jula 1918. zavijori srpska trobojka. Do tog trenutka nijedna se zastava osim američke nikad nije zavijorila iznad rezidencije nekog američkog predsjednika.
Iza tuče, vedrije je nebo, kaže Njegoš.
Uvijek je moguće povratiti zemlju. Ako neko zna kako, Srbi znaju.
Koliko smo samo puta goli kao pištolji nikli iz zemlje.