Drugi kolosek

Kuda vodi obnovljeni dijalog Beograda i Prištine u Briselu, kakve poruke zbog toga učestalo pristižu iz Moskve, i zašto se Rusija odjednom našla na udaru pojedinih medija u Srbiji

Milorad Dodik, lider Srba s leve strane Drine koji trenutno vrši dužnost srpskog člana Predsedništva BiH, pozvao je ovih dana sa stranica „Politike“: „Iza Vučića kao pregovarača treba da stane cela Srbija.“ „Uveren sam“, kazao je Dodik – zato što stvarno tako misli ili zato što je našao za shodno da iskaže lojalnost predsedniku Srbije nakon što je ona možda dovedena u pitanje tvrdnjama da je organizacija „Srbska čast“, navodno bliska Dodiku, navodno učestvovala u neredima u Beogradu – „da boljeg branioca srpskih interesa na Kosovu nema od Vučića. Pregovarači iz Beograda, s Vučićem na čelu, sigurno neće učiniti ništa na štetu kratkoročnih ili dugoročnih interesa srpskog naroda i srpske države… Vučić mora da ima apsolutnu podršku, koja bi ga još više obavezivala.“
Mnogo od nas traži Dodik tim pozivom da Vučiću poverujemo bezuslovno i apsolutno. I zato što je u pitanju Kosovo i Metohija, ta najskuplja srpska reč, i zato što upravo traju pokušaji da se ubrza (dokrajči?) proces prisiljavanja Srbije da preda ono što predati ne sme, najzad, i zato što sam Vučić otvoreno kaže da ne može da nam kaže šta u vezi s tim procesom iznude namerava da učini. „Da izvučemo što više i izgubimo najmanje što moramo, da probamo da vratimo izgubljeno od 2000. do 2012. godine… Šta god da dodam, samo ću da oštetim našu poziciju, da naštetim interesima u Evropi i svetu, a to neću da radim“, rekao je Vučić pre nego što će, prošlog četvrtka, u Briselu, posle skoro dvogodišnje pauze biti nastavljen tet-a-tet dijalog Beograda i Prištine u čije je ime nastupio premijer Avdulah Hoti.

[restrict]

DIJALOG U BRISELU Predsednik Vučić požaliće se posle tog sastanka da „ne pregovaramo mi ovde samo sa Prištinom, već i sa Briselom i sa najmoćnijim zemljama Evropske unije koje su sve priznale nezavisno Kosovo“, i konačno ponuditi razumno objašnjenje razloga zbog kojih uopšte pristajemo da budemo učesnici tog dijaloga u kome protiv sebe nemamo samo drugu stranu već i sudije. Sami smo na to pristali; to jest, podsećanja radi premda od toga sad nemamo nikakve koristi, Boris Tadić i Vuk Jeremić u naše ime. Vučić: „Odluka je Generalne skupštine UN da EU vodi suštinski dijalog između Beograda i Prištine. Dakle, mi bismo sebe izolovali ne samo u Evropi već u celom svetu da u tome ne učestvujemo. A da li je nama prijatno – nije.“
Novi EU posrednik za dijalog Miroslav Lajčak, elem, otkrio je da se na prvoj sesiji reanimiranog dijaloga pričalo o relativno benignim temama kao što su pitanja nestalih i raseljenih i o ekonomskim odnosima, a baš su ove teme – umesto pitanja koja se direktno tiču statusa naše južne pokrajine – odabrane za početak zato što, opet Lajčakovim rečima, „imaju simboličan karakter kada je reč o pomirenju“. I baš da vidimo, iako unapred znamo šta ćemo videti, koliko će iz ovog simboličkog razgovora proisteći pritiska na Albance da olakšaju povratak prognanih Srba na svoje Kosovo i Metohiju.

UBRZANJE PROCESA Sledeći sastanak na „visokom političkom nivou“ – razgovori ekspertskih timova nastavljaju se već ove nedelje – Lajčak je pak najavio za početak septembra. A premijer samozvanog Kosova Avdulah Hoti, uz tvrdnju da „smo u završnoj fazi zaključenja konačnog sporazuma“, čak govori i o želji/nameri da se „ovaj proces završi u roku od nekoliko nedelja“, doduše, ovo uz ogradu da „mogu da govorim samo u ime Kosova“.
Sve i ako odlučimo da ne poverujemo Hotiju i njegovom opisu trenutnog prolaznog vremena, a jasno je i da i on i te kako ima motiva da situaciju prikaže povoljnijom po sebe nego što ona možda uistinu jeste, Lajčakova najava septembarskog nastavka dijaloga nesumnjivo svedoči o nameri Evropske unije (i transatlantskih centara moći koji stoje iza njene namere) da se proces iznude Kosova i Metohije od Srbije, nakon što je naš slučaj uspešno oduzet od administracije Donalda Trampa, ubrza koliko god to može da im pođe za rukom.
Pozivajući se na svoje izvore iz Evropske unije, agencija „Tanjug“ javlja da EU „namerava da ‘intenzivira’ (proces dijaloga) i da ga vodi ‘na dva paralelna koloseka’. Jedan ‘kolosek’ bio bi posvećen finalizaciji i konačnoj primeni svih onih sporazuma koji su do sada potpisani, a nisu zaživeli ili nisu u potpunosti implementirani“ – predsednik Vučić najavio je inače da će se u narednim rundama razgovarati i o zlosrećnoj Zajednici srpskih opština, što ovoj Tanjugovoj informaciji daje na uverljivosti – a „drugi kolosek je rad na sporazumu o sveobuhvatnoj normalizaciji… Iz EU poručuju da su za nastavak dijaloga obavljene temeljne pripreme, dogovorene teme, dobijena podrška zemalja članica, i, možda, kažu, i najvažnije – pokazana politička volja i posvećenost lidera u Beogradu i Prištini. Uz takvu posvećenost, može se govoriti o mesecima, a ne godinama kada je reč o finalizaciji procesa, uvereni su u Briselu. EU pregovarači, dakle, najavljuju ‘dinamičan proces’ pregovora, koji bi trebalo da se intenzivira odmah posle letnje pauze, u prvoj nedelji septembra.“

PORUKE IZ MOSKVE U iščekivanju, kako izgleda, poprilično vruće jeseni, a sva je prilika i upravo zbog te vruće jeseni koja nam predstoji, u poslednje vreme iz Rusije učestalo stižu podsećanja da se i ona i te kako pita, štaviše, da je faktor bez koga se ne može kroz Savet bezbednosti, što će reći, bez koga se ne može nikuda pa sve namere EU posrednika i njihovih inspiratora mogu da se pokažu i kao klasičan slučaj pravljenja računa bez krčmara.
„Pečat“ je prošle nedelje već skrenuo pažnju na važan susret EU izaslanika Miroslava Lajčaka i stalnog predstavnika Rusije pri EU Vladimira Čižova – koliko nas sećanje služi, prvi susret te vrste još od početka dijaloga Beograda i Prištine – posle koga je Čižov saopštio kako je „istaknuto da je pravna osnova za rešavanje pitanja Kosova Rezolucija Saveta bezbednosti UN 1244, koja je u potpunosti aktuelna“.
Negde istovremeno, iz Moskve stiže i vest da je „predsednik Rusije Vladimir Putin održao video-sastanak sa stalnim članovima Saveta bezbednosti zemlje, na kojem je razmatrana situacija u jugoistočnoj Ukrajini, Libiji i na Balkanu… U kontekstu balkanskih poslova, istaknuto je da je potrebno izgraditi sve procese uzimajući u obzir osnovnu Rezoluciju Saveta bezbednosti UN 1244“. Pri čemu treba napomenuti da se važna poruka Moskve nalazi već i u samoj činjenici da je odlučeno da se urbi et orbi obznani kako su Balkan i naše Kosovo i Metohija, u skladu s Rezolucijom 1244, bili jedna od tema ovog sastanka. Ovo najavljuje aktivno rusko učešće u našem slučaju.
Da bi, konačno, i portparolka ruskog Ministarstva inostranih poslova Marija Zaharova saopštila: „Mi podržavamo napore predsednika Vučića koji su usmereni na mirnu normalizaciju situacije, u okviru dijaloga Beograda i Prištine… Zalažemo se za to da Beograd i Priština postignu rešenje koje će biti održivo i uzajamno prihvatljivo, a u skladu sa Rezolucijom 1244. To rešenje pre svega treba da bude u skladu s međunarodnim pravom. Ono mora da dobije saglasnost Saveta bezbednosti UN i da uzme u obzir, pre svega, interese naroda Srbije.“
Kad se malo bolje razmisli, strahovito važna izjava. Zato što, pod a, kaže da Rusija ne dozvoljava da kosovski slučaj bude sui generis kao što žele arhitekte njegove samoproglašene nezavisnosti, već mora da bude razrešen u okvirima koje dozvoljava međunarodno pravo a ono ne dozvoljava ovo što su nam uradili. Pod b, rešenje mora da se traži u okvirima Rezolucije 1244, a ona je u pogledu suvereniteta nad Kosmetom kristalno jasna. Pod v, i Rusija se pita a bez nje se ne može – tome služi ono podsećanje na ulogu Saveta bezbednosti – i konačno, pod d, spominjanje interesa naroda Srbije predstavlja neizgovorenu ali nedvosmislenu poruku da će se Rusija saglasiti samo s onim rešenjem koje je prihvatljivo narodu Srbije; ovo u ne daj Bože slučaju da vlast popusti pod pritiskom i pristane na rešenje suštinske autonomije Kosova i Metohije kakvo nije predviđeno važećim Ustavom Srbije.
Sve u svemu, očevidno je iz ovih nekoliko primera, stav Rusije nepokolebljivo je formulisan baš onako kako samo poželeti mogu svi koji Kosovo i Metohiju smatraju za ono što i jeste, dakle neotuđivi deo naše zemlje. A to znači da je poruka Rusije da ne može da bude brzog rešenja koje nije u našem interesu, ma koliko na tome radile arhitekte krnje kosovske nezavisnosti.
Imajući to u vidu, krajnje je nerazumljivo, ne usuđujemo se da pokušamo da razumemo, zašto je baš u ovom trenutku u pojedinim medijima bliskim aktuelnoj vlasti pokrenuta antiruska, bezmalo, kampanja kakva po svojoj perfidnosti i sumanutom rezonovanju više priliči onim (opozicionim) medijima čiji vrednosni sistemi (i s njima povezani budžeti) imaju izvorište na Zapadu. Šta se, naime, tom kampanjom želi postići? Da se konzumentima tih medijskih sadržaja, a to će reći, uglavnom glasačima Aleksandra Vučića, ogadi Rusija uprkos tome što oni u Vučiću žele da prepoznaju baš ono što vide u Putinu? Ili je pak reč o (pre)poruci upućenoj samom Vučiću, da se okrene od Rusije inače će se ti mediji okrenuti protiv njega kao što su se lako okrenuli protiv Rusije?
Kako god, tek, izvesno je da nas, posle najavljene letnje pauze, iščekuju velika iskušenja da uradimo ono što smo uspeli da ne uradimo i 1999, i 2006–2008, i 2013. kada je potpisan Prvi briselski sporazum. „Srbija više nema potrebu da olako prihvati bilo šta“, potpuno je ispravna poruka koju je u već spomenutom razgovoru za „Politiku“ uputio Milorad Dodik. I ostaje samo da se nadamo dok se u to i ne uverimo, možda već kroz nekoliko meseci, da su i ostale Dodikove dijagnoze podjednako tačne…

[/restrict]

Jedan komentar

  1. Unutrašnji dijalog (glas naroda)

    (odličan članak)

    OBNOVLJENI DIJALOG… je u suštini nastavak-finalizacoija Briselskog sporazuma (otimanje-predaja KiM), jer svi relevantni spoljni i unurašni politički faktori, prvenstveno velikih sila koje su priznale Kosovo – traže da se implementiraju svi dogovori iz B. sporazuma. Nije jasno zašto na tome insistira i Srbija kada je Brisel. sporazumom Kosovo dobilo sve atribute države sa integrisanom administrativnom linijom u carinsku granicu 2013 god. (zaokružen teritorijalni integritet Kosova na čemu danas oštro insistiraju i brane Albanci). Iz navedenih razloga B. sporazum nije dostavljen Narodnoj skupštini na debatu-proceduru, da vidi narod?
    Zato je potrebno hitno zamrzavanje-odbacivanje Briselskog sporazuma kojim se otima teritorija od Srbije. Svi koji danas govore da je Briselski sporazum nebitan, mrtav, da je važan nastavak novog dijaloga… zavaravaju nas da bi se okončao Briselski sporazum – otimanje-predaja teritorije?

    Apel Milorada Dodika da cela Srbija bezalternativno stane uz Aleksandra Vučića-pregovarača oko rešavanja Kosovskog pitanja, u članku je dat adekvatan-odličan odgovor. Razumljivo je da Dodik ima takav stav – lojalnost prema predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću zbog pozicije Republike Srpske i opštih, naznačenih problema. Konstruktivne kritike mora da postoje. Primer je Briselski sporazum koji je usvojen na osnovu tumačenja Vučića, Dačića… a ne na osnvu suštinskih odredbi koje Kosovu daju državne atribute (status: Albanska država, o tome se ćuti) što Srbija nije smela nikako da prihvati?! Da ne dužim…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *