Dobrovoljci se vraćaju kući

Da li je vakat za jedinstvenu muslimansku BiH (drugi deo)

Piše Nenad Kecmanović

Kako bi otklonio optužbe, bazirane na Islamskoj deklaraciji, da hoće od BiH da napravi džamahiriju, Alija je na jednom predizbornom skupu 1990. s govornice rekao: „Nama nije cilj islamska država.“ A onda razočaranim sljedbenicima dodao: „Nije još vakat.“ Da li babin Bakir misli da je poslije 30 godina došao taj vakat?

Na respektabilan broj islamskih vjernika koji su pružali podršku bosanskim muslimanima mora da vodi računa i jedina supersila, pozivao se Klinton u razgovorima sa evropskim političarima i novinarima, poredeći ga sa znatno manjim brojem pravoslavaca. Podrška protestantske Amerike muslimanima u Bosni predstavljala je krupno odstupanje od Hantingtonove teorije o sukobu civilizacija, a Klinton je to objašnjavao moralnim imperativom Amerikanaca da kao veliki i moćni podržavaju male i slabe.

KLINTON NAJVEĆE ILI NAJMANJE ZLO Senator Lantoš je u Kongresu rekao da će „američka podrška bosanskim muslimanima uvjeriti i islamske teroriste Al Kaide da SAD nemaju ništa generalno protiv muslimana i da nisu legitimna meta njihovih napada“. Rat u BiH je, takođe, poslužio kao povod za prvo ofanzivno djelovanje NATO-a izvan granica zemalja Alijanse i opravdanje za ostanak američkih trupa u bazama u zapadnoj Evropi i poslije pada Berlinskog zida.
Najzad, Cimerman je natociljao Izetbegovića da se povuče iz Lisabonskog sporazuma i uđe u rat s dva jača protivnika. A prećutno obećana intervencija bombardovanjem srpskih položaja oko Sarajeva stigla je sa zakašnjenjem od tri i po godine kada je bošnjačka ABiH bila pred kapitulacijom. I to još uz Klintonov morbidni uslov da žrtvom od pet hiljada Bošnjaka odjednom animiraju podršku zapadnog javnog mnjenja za intervenciju. Međutim, da li iz iskrenog uvjerenja ili nemajući boljeg izbora, Bošnjaci i danas vjeruju u moćno pokroviteljstvo jedine supersile, a ni Stejt department ne štedi riječi podrške jedinstvenoj multikulturnoj Bosni. Uostalom, za Bošnjake je od njih sasvim dovoljno što su dva puta bombardovali Srbe – bošnjačke dindušmane, genocidne agresore itd. Objektivno, Bošnjaci mogu samo da parafraziraju onu staru sprdnju sa crnogorskom megalomanijom „nas i Rusa 300 miliona“, i to usred islamofobne Evrope. Ima još jedna ilustrativna anegdota. Kada je Arafat pitao Izetbegovića da li kao slabiji u građanskom ratu može da računa na jaku spoljnu podršku, Alija je odgovorio: „Računam na SAD.“ A Jaser će njemu: „Pazi, oni i mene podržavaju već pedeset godina, ali bez ikakvih rezultata.“

BIN LADEN I EL BAGDADI Možda će s obzirom na prethodno izgledati paradoksalno, ali bosanski muslimani se jednim dijelom poistovjećuju s vinovnikom 11. septembra Osamom bin Ladenom. Naravno, Bošnjaci se zgražavaju nad islamskim terorizmom i žale nevine žrtve, a svjesni su i da ovi na njih navlače odijum Zapada. Istovremeno, međutim, postoji intimna identifikacija s muslimanskim bijesom zbog viševjekovne globalne hrišćanske dominacije, eksploatacije jeftine muslimanske radne snage po evropskim metropolama, zabrane zara i feredže, marginalizacije islamske kulture. Postoji kontinuitet ponižavanja od krstaških ratova, progona muslimana iz Španije do toga da

Švajcarcima remeti miran san vaz mujezina s minareta. U dnu duše svaki musliman pomalo likuje kada poslije akcija Al Kaide u Njujorku, Madridu, Parizu, Londonu, Moskvi, hrišćanski svijet strahuje da izađe na ulicu. Kada je prije dvije-tri godine sarajevski akademik Ibrahim Buštalija na tribini Vjeća kongresa bošnjačkih intelektualaca u mikrofon rekao da Bošnjaci treba da napadnu i osvoje RS uz pomoć Al Kaide, prisutni su jedino reagovali upozorenjem: „Pazite, ovo se vjerovatno snima.“
Bosna, kao evropski rekorder u broju dobrovoljaca ISIL-a, dodatno je radikalizovana povratkom kući većine preživjelih. Mudžahedini iz ratnog perioda postali su bošnjački zetovi. Saudijci i šeici su podigli više luksuznih naselja u sarajevskom kantonu. Vehabije pod benignim pseudonimom paradžematlije i dalje uživaju gostoprimstvo i vlasti i IVZ džamije kroz igru uzajamnog prebacivanja lopte nadležnosti između Izetbegovića i reisa Kavazovića. Naveli smo, po inerciji, stari akronim IVZ (Islamska vjerska zajednica), koji je odavno skraćen na adekvatniji IZ (Islamska zajednica). Islam zaista ne reguliše samo vjerski nego i sekularni život muslimana, a kod savremenih Bošnjaka, od Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića, uspostavljena je čvrsta sprege vladajuće SDA i IZ, čije instrukcije po džamijama, petkom u podne, na džumi odlučujuće utiču za koga će Bošnjaci glasati da ih predstavlja u civilnoj vlasti BiH i FBiH. Kao nacija, Bošnjaci se osjećaju mali i nejaki, a kao IZ BiH osjećaju se sastavnim dijelom više od milijarde solidarnih istovjernika širom planete.

ERDOGAN – SULTAN I „KALIF“ To, ali i više od toga, za Bošnjake je značio Erdoganov neoosmanizam. Nastali islamizacijom pod osmanskom okupacijom Bosne, oni nisu bili samo bosanski muslimani koji praktikuju tursku verziju islama nego i bivše poturice koje su stasale u turkofilne Bošnjake. Knjiga Strateška dubina iz pera ministra Ahmeta Davutoglua postala je osnova Erdoganove spoljne politike. Spektakularan ekonomski uspon Turske on je odlučio da pretoči u politički uticaj na teritorije bivše imperije na kojima je višegodišnja okupacija ostavila trag u vjeri, jeziku, ishrani, običajima, kulturi svakodnevnog života. Taj trag bio je prisutan u BiH, tj. u bošnjačkom dijelu Bosne, i muslimani su se od srca odazvali, ali dok je Davutoglu u Sarajevu neoosmanizam promovisao evokacijom „zlatnog doba bosanskog vilajeta“, hrišćanske komšije su čitale udžbenike istorije o 500 godina ropstva pod Turcima.
Erdogan je poslao niz metaforično patetičnih poruka ljubavi prema Bosni, nalik na pisma Sulejmana Rokselani iz poznate turske sapunice. „Bosna je Turska – Turska je Bosna“, „Alija mi je ostavio u amanet da čuvam Bosnu“ i slično, a reis efendija Mustafa Cerić je uzvratio: „Turska je matica Bošnjaka!“ Iako je u izvjesnom smislu rekao istinu, jer da nije bilo turskog osvajanje Bosne, ne bi bilo ni Bošnjaka, ujeo se za jezik. Nazvavši Tursku bošnjačkom maticom, udario je na istorijsku konstrukciju da nisu Bošnjaci islamizirani hrišćani, nego Srbi i Hrvati hristjanizovani Bosanci. Zato omaškom izgovorenu istinu ni on, niti bilo ko drugi u Bošnjaka nije više ponovio.
Ipak, sve je išlo „ko po loju“ dok su SAD podržavale neoosmanizam američkog profesora Ahmeta. Tvrdili su da Erdogan izvozi specifičnu „islamsku demokratiju“, koja će pacifikovati muslimane u regionu, donijeti mir i stabilnost i bla-bla-bla. Bošnjaci, kojima je inače zadnjica na Zapadu, a srce na Bliskom istoku, osjetili su se najzad i pomireni sami sa sobom i bezbjedni od „agresorskog“ srpsko-hrvatskog okruženje. A onda je pukla tikva između Ankare i Vašingtona, a Erdogan se okrenuo malignom Putinu, tako da je onaj isti reis efendija, sada emeritusa izjavio: „Za nas Bošnjake Meka i Medina više nisu u Stanbolu i Ankari, nego u Briselu i Vašingtonu.“ Uprkos tome, bošnjačke mase odraše grlo navijajući za turske sportiste i vrište od sreće kada Sultan pobijedi na izborima.

ANGELA MERKEL – BOSNA KAO MIGRANTSKI DEPO Na specifičan način i Merkelova je indirektno dala infuziju bošnjačkom samopouzdanju.
Još prije pojave migrantskog cunamija govorkalo se da Njemačka poslije ujedinjenja planira da turske, arapske i druge radnike muslimanske vjere zamijeni sunarodnicima iz ujedinjenog istočnog dijela zemlje i preseli u najbližu zemlju koja bi bila istovremeno i evropska i muslimanska. Nagađalo se da bi za to bila idealna zemlja pod protektoratom jer se ništa ne pita. Da to ipak nije bila samo glasina, potvrda je stigla tek kasnije u memoarima šefa kabineta Margaret Tačer, koji je prisustvovao njenom susretu s Helmutom Kolom. „Muslimani niti hoće niti mogu da se integrišu u evropsku kulturu i mi planiramo da ih sa dobrom otpremninom vraćamo kući“, rekao je kancelar ujedinitelj.
S tim i takvim iskustvom prethodnika, Merkelova je odlučila da migrante ne prima odmah i đuture. Primaće ih selektivno, dinamikom i brojem, te profesionalnim profilom prema potrebama zahuktale njemačke privrede za jeftinom radnom snagom. Ostale će, uz mizernu potporu gladnoj Bosni iz evrofondova, zadržati u rezervatu pred granicom EU u Hrvatskoj. I sve se odvija po planu. Zaustavljen bedemima na granici Mađarske, migrantski stampedo kroz Srbiju zaokrenuo je već u Sandžaku ka BiH. A poslije predaha u bošnjačkim kantonima duž „zelene transverzale“ stiže u „zelenu krajinu“ na sjeverozapadu zemlje, stvarajući rastuću akumulaciju mladih, nestrpljivih, gnjevnih ljudi, upalih u klopku pa ne mogu ni naprijed ni nazad.

BOŠNJAČKI KANTONI – NI ENTITET NI DRŽAVA Bišćani su protestovali, ali ne zato što nemaju dovoljno empatije za braću po vjeri
nego što ne stižu obećane velike evropske pare. A kada stignu, moći će da kažu: „Bihać je postao (islamski) svijet!“ Mudžahedini, vehabije, šeici, migranti su Alžirci, Avganistanci, Tunišani, Egipćani, Saudijci, Pakistanci, Avganistanci – svi na jednom mjestu. BiH više nije „Jugoslavija u malom“ nego „globalna uma u minijaturi“.
Varirajući svojevremenu već citiranu ocjenu profesora Esada Ćimića da su „muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija“, moglo bi se reći da su Bošnjaci zakasnili da uzmu svoj entitet, a preuranili da dobiju državu na teritoriji četiri kantona u kojima imaju većinu. No frustrirani novim istorijskim raskorakom, Bošnjaci su, u međuvremenu, čak povećali ulog „va bank“: hoće samo za sebe cijelu BiH. Ali,kako?
Niko ne može da procijeni koliko dugo i u kom broju će se migranti zadržati u muslimanskim dijelu BiH, ali svi se slažu u procjeni da je u njihove redove infiltriran određen procenat terorista. Hrvatska je maksimalno ojačala svoje državne granice i graničari po potrebi i pucaju, ali na entitetskim granicama prema nevjernicima nema karaula.
Kako bi otklonio optužbe, bazirane na Islamskoj deklaraciji, da hoće od BiH da napravi džamahiriju, Alija je na jednom predizbornom skupu 1990. s govornice rekao: „Nama nije cilj islamska država.“ A onda razočaranim sljedbenicima dodao: „Nije još vakat.“ Da li babin Bakir misli da je poslije 30 godina došao taj vakat?