TRI UDARA SAD I IZRAELA NA ARAPE

Agresivna politika koju SAD vode u poslednje vreme povlači za sobom neobičnu degeneraciju međunarodnog poretka, a kada uz to Izrael dozvoli sebi da se u tako krhkom regionu sveta ponaša kao „slon u staklarskoj radnji“, onda je jasno da je sistem faktički došao do tačke sloma

Potpis predsednika SAD Donalda Trampa, tokom susreta sa premijerom Izraela 25. marta 2019. Benjaminom Netanijahuom, Deklaracije o priznanju suvereniteta ove države nad okupiranim teritorijama Golanske visoravni obojici političara daje korist.
Što se tiče domaćina, izraelskog premijera Netanijahua, bez obzira na informacije o korupciji koje su objavili tamošnji mediji, sada se pojavila dobra šansa da ubedi birače na predstojećim parlamentarnim izborima, zakazanim za 9. april 2019, da glasaju za njega i njegovu partiju „Likud“, koja je u ruskojezičkoj jevrejskoj zajednici dostigla popularnost od preko 40 odsto, što je značajno više nego kod prethodnog partijskog lidera „ruskih“ Jevreja A. Kibermana.
Tramp ovim potpisom stiče simpatije uticajne jevrejske zajednice u SAD, što će mu bezuslovno pomoći na predsedničkim izborima 2020. godine. Efekat može biti još snažniji, jer se Deklaracija o izraelskom suverenitetu nad okupiranim teritorijama Golanske visoravni poklopila (što nije slučajno) sa završetkom istrage tužioca Milera o tzv. ruskoj podršci Trampu tokom proteklih izbora, a čiji je rezultat negativan (tj. nije bilo ruske podrške).
Međutim, kako ruska agencija „Regnum“ navodi, priznanjem Golanske visoravni kao dela Izraela nije stavljena tačka na širenje Izraela. Naime, američki predsednik priprema i treći udar po Arapima.

ARAPSKA NAIVNOST Geopolitičko nejedinstvo, pa može se reći i „politička naivnost“ Arapa je neverovatna. Naime, 31. marta 2019. u Tunisu je održan samit arapskih lidera sa ciljem da postignu jedinstvo o pitanju priznanja Golanske visoravni kao teritorije Izraela od strane SAD. Naravno, ovo nije lak zadatak, jer je deo arapskih država podržao vojnu intervenciju SAD i saveznika u Siriji. Drugi paradoks je da većina arapskih država ima autoritarne poretke, a zalažu se za „demokratizaciju Sirije“, ne misleći o geopolitičkoj zamci u koju upadaju. Posle svega Tramp je priznao Jerusalim za prestonicu Izraela, nanevši prvi udar po Arapima. Na drugi se nije dugo čekalo – priznavanje Golanske visoravni delom teritorije Izraela, a sada priprema i treći (o čemu piše izraelski list JTA) – priznanje suvereniteta Tel Aviva nad „petom teritorijom – Zapadnom obalom Jordana, odakle se Izrael nije povukao, ali nije ga ni anektirao“.
U tom kontekstu francuski „Mond“ navodi da američka diplomatija umešno koristi razjedinjenost Arapa. Situaciju dodatno pogoršava i to što Vašington otvoreno nagoveštava smenu prioriteta na Bliskom istoku u smeru promena granica nekih država, a u korist Izraela. Drugim rečima, Vašington sve ovo radi jer je uveren da je arapski svet definitivno razjedinjen i da neće smoći snage da se suprotstavi.
Državni sekretar SAD Majk Pompeo već je izjavio da je „Tramp Jevrejima poslan od samoga Boga“. Pošto je priznavanje Golanske visoravni izraelskom teritorijom proticalo u vreme jevrejskog praznika Purim, neki analitičari su uporedili američkog predsednika sa biblijskom ličnošću Esfirom, koji je predstavljao Jevreje pred persijskim carem.
Kada se govori o Golanskoj visoravni, obično se ukazuje na njenu stratešku važnost kao prirodne prepreke koja deli Izrael i Siriju. Međutim, privredni i demografski značaj ove teritorije dovoljno je velik i bez ovoga. Golanska visoravan je geografski dijamant u kruni Izraela. Prekrivena je plodnom zemljom, i nalazi se na nadmorskoj visini od 1.000 metara. Golan je bogat, što je retko za Bliski istok, vodnim izvorima koji se ulivaju u Tiveriadsko jezero. Tu izvire i reka Jordan. Čak trećina pitke vode u Izrael stiže s Golanske visoravni.
Teritorija koju je okupirao Izrael iznosi oko 1.140 km2, pri čemu je dugačka 60 i široka oko 25 km. Na visoravni su razvijeni turizam i poljoprivreda. Na Golanu se nalazi više od 50 odsto mineralnih voda Izraela, a proizvodi se i oko četvrtina svih vina (i onih izvoznih – 40 odsto), te od 35 do 50 odsto sveg voća i povrća koje troše stanovnici Izraela. Najviša tačka na Golanskoj visoravni koju kontroliše Izrael je planina Hermon (2.236 m), gde se nalazi veliki radio-elektronski centar izraelske obaveštajne službe.
Visoravan za Izrael (ali i za Siriju) ima strateški značaj, jer se sa nje vidi ceo Izrael prema Zapadu, a za Izrael je važna jer se s nje ima optička vidljivost sve do Krima. U tzv. Šestodnevnom ratu (jun 1967) Izrael je okupirao Golan. Ujedinjene nacije ovu okupaciju nisu priznale i zatražile su da se pomenuta teritorija vrati Siriji. Međutim, određeni krugovi u Izraelu to odbacuju navodeći da je Edmond Rotšild (1845–1934) kupio ovu zemlju i predao Jevrejskom kolonizacionom komitetu, iako u međunarodnoj praksi nacionalnost vlasnika privatnog poseda ne znači i automatsko da ta zemlja pripada njegovoj državi. Drugo, kupljena površina zemlje iznosi svega 500 km2, te je jasno da se ne radi o celoj visoravni i da to ne može biti argument u raspravi o državnoj pripadnosti Golanske visoravni.
Godine 1973, za vreme rata poznatog kao „Sudbonosni dani“, na Golanskoj visoravni se odigrala velika tenkovska bitka koja je rešila sudbinu Izraela, jer ju je dobio. Godine 1981. izraelski parlament (Kneset) izglasao je rezoluciju kojom je proglasio Golansku visoravan „Neodvojivom delom Izraela“.
Do zauzimanja Golana od strane Izraela ovde su živeli Sirijci (oko 140.000 ljudi), a sada je tu samo 40.000 ljudi (20.000 sirijskih Druza i 20.000 jevrejskih naseljenika u kibucima). Ekonomisti i demografi su odavno izračunali da ako Golanska visoravan ostane u sastavu Izraela, ovde se može naseliti još oko 500.000 ljudi, jer su uslovi daleko bolji nego u ostatku države. Na Golan se, za razliku od pustinje Negev, mogu privući doseljenici sa Zapada, pre svega iz Francuske u kojoj jača antisemitizam. To bi obezbedilo dodatni razvoj Izraela, ali i promenilo demografsku sliku severnih regiona (posebno Donje i Gornje Galileje), gde Arapi, izraelski građani čine najmanje polovinu stanovništva (ima ih oko 1,7 miliona).

NEPRIZNATA ANEKSIJA Rukovodstvo Izraela je inače razmatralo različite varijante rešenja problema Golanske visoravni, od vraćanja Siriji „u zamenu za mir“ do pokušaja da se ozakoni njihova okupacija ove teritorije. Na kraju 70-ih godina prošlog veka izraelska vlada je izjavljivala da je spremna da dodeli izraelsko državljanstvo sirijskim stanovnicima Golanske visoravni. Međutim, faktički svi Druzi su to odbili, što je bio jasan signal da lokalno stanovništvo ne želi izraelsku vlast.
Ipak, novembra 1981. Izrael je aneksirao Golansku visoravan. Svet aneksiju nije priznao. Rezolucija Saveta bezbednosti UN od 17. decembra 1981. proglasila je ovu oblast delom okupirane teritorije Sirije. Aneksija Golanske visoravni je još jednom razmatrana u generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 2008. godine sa istim rezultatom. Pored toga, UN su tražile od Izraela da vrati severni deo Golana (Ferm Šebaa) trećoj državi – Libanu, o čijim interesima i pravima se po pravilu ne govori.
Što se tiče golanskih Druza, posle odluke predsednika Trampa oni su organizovali proteste.
SAD nisu imale nikakve pravne i moralne osnove za priznavanje izraelske aneksije Golanske visoravni. Ovim čak ni bezbednost Izraela ništa ne dobija, jer počiva na mirovnim ugovorima sa susedima, a koje garantuje međunarodna zajednica. Sada mogućnost postizanja mirovnog ugovora sa Sirijom i Libanom, kao i s Palestincima, postaje nedostižni cilj. Nasuprot, američkom Deklaracijom o priznavanju izraelskog suvereniteta na Golanskoj visoravni otvara se Pandorina kutija, jer u svetu postoji više od 200 spornih teritorija, tako da neće biti čudo ako se neki konflikti obnove.
Odluku Trampa o priznavanju Golanske visoravni delom Izraela odbili su da podrže čak i najverniji zapadni saveznici SAD. Trampa nije podržala ni Evropska unija, niti bilo koja veća država Unije, uključujući proameričku Poljsku i pribaltičke države. Jedino je likovao generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, koji nije našao ništa adekvatnije za poređenje, te je pozvao Rusiju da poništi priznavanje samostalnosti Abhazije i Južne Osetije.
Izrazito negativna reakcija na Trampovu odluku o Golanskoj visoravni bila je iz arapskog sveta. Generalni sekretar Lige arapskih država Ahmed Abul Gejt proglasio je odluku američkog predsednika „nevažnom po formi i po suštini“, jer „okupacija je veliki prestup, međutim pokušaj ozakonjenja te okupacije nije ništa manja greška“. Generalni sekretar Izvršnog komiteta Organizacije za oslobađanje Palestine Saib Arikat prokomentarisao je ovu odluku na sledeći način: „Juče je priznao Jerusalim za prestonicu Izraela, danas hoće da Golansku visoravan koja pripada Siriji preda pod suverenitet Izraela. Šta će smisliti sutra? Nestabilnost i krvoproliće u našem regionu su zagarantovani.“
Predsednik Turske Erdogan, na konferenciji Organizacije islamske saradnje (57 država članica), izjavio je: „Ne treba očekivati da će Turska i Organizacija islamske saradnje ćutati ili ukloniti se pred svršenim činom u ovom osetljivom pitanju. Mi ne možemo dozvoliti da se legalizuje okupacija Golanske visoravni i nikada to i nećemo dozvoliti.“
Čak i „Njujork tajms“, koji je obično lojalan Izraelu, ne vidi u Trampovoj odluci ništa korisno, jer će „izazvati reakciju celog Bliskog istoka i može podriti dugoočekivani mirovni ugovor između Izraela i Palestinaca“. List navodi i mišljenje bivših diplomata SAD koji kažu da će to „podstaći i druge svetske lidere čije su države okupirale tuđe teritorije da ruše međunarodne norme“.
Turski list „Sabah“, između ostalog, piše da je posle pada Berlinskog zida ideja o novom svetskom ratu bila fantazija, a sada je svet ušao u realnu borbu blokova, jednog na čijem čelu su Rusija, Turska i Kina, i drugog koji predvode SAD i Izrael. U tom kontekstu je jasno da će budući istoričari govoriti da je treći svetski rat počeo u Siriji 2011. godine. Sada će sirijski front, koji posebno simbolizuje povratak politika velikih država, zajedno s poslednjom drskom odlukom SAD o pitanju Golanske visoravni, dobiti još više na značaju. List zaključuje: „Ideologija i emocionalno ponašanje koje je, kako to primećuje Zora Štajner u knjizi ’Trijumf tame’, igralo važnu ulogu u raspaljivanju Drugog svetskog rata, a nasuprot opšteprihvaćenim teorijama, sada, postaje jasno, produžavaju svoje delovanje u ličnostima Trampa i Netanijahua, koji Izrael uz podršku SAD pretvaraju u fitilj koji će izazvati globalni haos.“ Ne treba zaboraviti ovaj potencijal.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *