
Na šta, kada je reč o održivom poretku ljudske porodice, ukazuju istorijske činjenice, biblijsko otkrovenje, zdrav razum i sve biološke i društvene nauke
U SAD je, 19. januara ove godine, održan veliki „Marš za život“, najveći pro life događaj na svetu. Skupu su se obratili mnogi ugledni branioci prava na život deteta od začeća, ali i potpredsednik SAD Majk Pens, sa suprugom Karen, koju su levi liberali napadali zato što radi u privatnoj hrišćanskoj školi koja nije „gay friendly“ raspoložena. „Mi smo Pensovi, i mi smo za život“, rekao je Trampov najbliži saradnik. Predsednik SAD se obratio okupljenima video-porukom, i rekao da njegova vlada ukida pomoć svim NVO za „planiranje porodice“ koje širom sveta propagiraju abortuse, i da ga niko neće sprečiti da, u toj oblasti, sprovede šta je naumio. Dodao je: „Kad gledamo u oči novorođenčeta, vidimo lepotu, ljudsku dušu i veličanstvo Božjeg stvaranja.“ Okupljenima je poručio: „Vaš pokret je zasnovan na ljubavi i utemeljen na dostojanstvu svakog ljudskog života. Uvek ću braniti prvo pravo Deklaracije nezavisnosti: pravo na život.“
Ovo je bio povod za razgovor s Alanom Karlsonom, predsednikom američkog Hauard centra za porodicu, religiju i društvo i osnivačem Svetskog kongresa porodica, koji je, kao gost Instituta za evropske studije, boravio u Srbiji septembra prošle godine. Profesor Karlson je jedno od najvećih savremenih imena za pitanje porodice. Autor je desetak klasičnih knjiga o istoriji porodičnih odnosa, te brojnih radova, a više puta je svedočio pred Vrhovnim sudom SAD, ali i drugim sudovima, u slučajevima povezanim s problemima porodične politike.
Jedan ste od koautora „Manifesta prirodne porodice“ i čovek koji se decenijama bori za očevidnu istinu – porodica je temelj zdravog društva. Kako vidite pojam „prirodne porodice“?
Prirodna porodica, ne pojedinac, osnovna je društvena, politička i ekonomska jedinica svakog društva. To je ustaljeno gledište Bogom danog poretka postojanja, ukorenjeno u ljudsku prirodu. Prirodna porodica je zajednica muškarca i žene, sazdana za čitav život i na temelju braka, a čiji su ciljevi rađanje dece, uzajamnost ljubavi i radosti, pružanje moralnog vaspitanja potomstvu, pravljenje plana osnovne kućne ekonomije, pružanje sigurnosti onda kada je to potrebno i povezivanje pokolenja. Prirodna porodica se češće naziva „tradicionalna porodica“, što može da zvuči previše „nazadno“, kao i „nuklearna porodica“, što je ograničen pojam i asocira na bombu.
Prema paleoantropološkim zapisima, suštinski oblik prirodne porodice, definisane u naučnim radovima kao prihvatanje „pojačanog roditeljstva i društvenih odnosa, monogamnog povezivanja parova (braka), (i) naročitih seksualno-reproduktivnih uloga (muž-otac i žena-majka)“, postojao je i među našim precima „mnogo pre zore pleistocena“ … ili barem pre dva miliona godina (vidi: K. Oven Lavdžoj, „Poreklo čoveka“, 1981). Porodica je, dakle, postojala mnogo pre bilo kakve političke vlasti. U naše vreme prirodna porodica nastavlja da postoji kao jedna ustanova prave i zdrave „anarhije“, rezervoar ljudske slobode. Rečima Gilberta Čestertona: „Porodica je jedina provera vrednosti države koja ima obavezu da se obnavlja večno kao država, ali mnogo prirodnije nego država.“ Čak i kada kulture i države postaju neprijateljski raspoložene, prirodne porodice i njihovi branioci se osveste; u takvo doba javljaju se pokreti za zaštitu dece i porodica.
Uostalom, muškarci i žene pokazuju duboke, stvarne, nepromenljive biološke razlike. Polne razlike u muškim i ženskim mozgovima znače da muškarci pokazuju sklonost ka „pravolinijskom“ tipu mišljenja i obavljanju specifičnih zadataka, dok su žene nenadmašive u obavljanju uopštenijih zadataka i procenjivanju ljudskih odnosa. Ženski hormoni utiču na sposobnosti rađanja i uzgoja dece, kao i održavanja domaćinstva, dok muški hormoni izazivaju sklonost ka agresivnom ponašanju i obavljanju spoljašnjih poslova. Muškarci i žene se razlikuju po pristupu u rešavanju intelektualnih problema. Širom sveta muškarci nadmašuju žene u testovima vizualno-prostornih veština, a žene su se daleko bolje pokazale u testovima verbalnih sposobnosti. Svaki pokušaj da se društvo liši muško-ženskih različitosti zahteva ono što jedan naučnik naziva „maoistički pristup“ koji se zasniva na nasilju i ponovljenim postupcima „revolucionarne odlučnosti“. S druge strane, kada su čovek i žena ujedinjeni u braku, celina je veća nego zbir svih njegovih delova. Takva domaćinstva su zdravija, srećnija, pa i imućnija: čak i u sirovim ekonomskim pojmovima, ljubav unutar braka „podiže nivo komfora“, dok brižnost unutar braka povećava „ukupan prihod“ para (videti knjigu dobitnika Nobelove nagrade, ekonomiste Gerija Bekera, „Rasprava o porodici“).
Gde je porodica, tu je, na ovaj ili onaj, prijateljski ili neprijateljski način, i država. Danas se države u mnogim delovima sveta mešaju u porodične odnose i „glajhšaltuju“ ih po modelima „levoliberalnih“ vrednosti. Odakle ovaj novi totalitarizam? Šta država sme da traži od porodice? Odakle priča o „istopolnim brakovima“?
Jedini zakonit razlog zbog kojeg državne vlasti registruju intimne zajednice i daju prednost nekima od njih u odnosu na neke druge je mogućnost da te zajednice imaju decu ili činjenica da ih već imaju. A to je zbog toga što deca predstavljaju budućnost bilo kog zdravog društva. Kao što je Luj de Bonal pisao daleke 1801. u knjizi koja je bila reakcija na planiranu radikalnu izmenu francuskog građanskog zakonika vezanog za brak: „Politička vlast interveniše prilikom ugovaranja bračne zajednice između supružnika samo zato što ona predstavlja nerođeno dete, koje je jedini društveni cilj braka, i zato država prihvata zavet koji su supružnici dali onakvim kakav jeste kao garanciju da će se roditi dete“, i, u skladu s tim, gajiti ga s uspehom. Istopolne zajednice su po definiciji i na osnovu biološke stvarnosti nerodne, sterilne. U takvim slučajevima brak je nepotreban i neželjen. Da kažemo to drugačije: istorijske činjenice, biblijsko otkrovenje, zdrav razum i sve biološke i društvene nauke ukazuju na izvesne istine: održivi poredak ljudske porodice je samo heteroseksualni; ljudska društva počivaju na zdanju trajnih polnih i privrednih veza koje stvaraju muškarac i žena i koje se zovu brak; i javno priznanje i počast koja im se ukazuju tu su zbog toga što heteroseksualne veze mogu da stvore nov život i najbolje okruženje za podizanje deteta.

A zašto je vođen i zašto se dalje vodi rat novog svetskog poretka protiv rasta stanovništva na našoj planeti?
Rat protiv stanovništva, koji su veoma revnosno pokrenule neke američke fondacije pedesetih, bio je, delimično, histerična reakcija na jedan zdrav razvojni proces: posleratni američki „bebi-bum“, koji je doveo skoro do udvostručenja prosečne američke porodice, kao i na preživljavanje mnoge dece u zemljama u razvoju putem poboljšanja zdravstvene zaštite i imunizacije. To je delimično bio novi izraz eugeničkog rasizma usmerenog na narode u bivšim afričkim i azijskim kolonijama. Teška istina, povremeno ignorisana, jeste i to da su urbana i industrijska društva, nakon prelaska iz predindustrijskog, agrarnog načina života, razvila snažne podsticaje protiv rađanja dece i formiranja velikih porodica. Suštinski, deca koja su rasla na seoskim imanjima postala su preskupa investicija u gradovima. Na duže staze, temeljeni problem s kojim su se suočile postmoderene nacije je izumiranje stanovništva, a ne njegov porast. Istina o ovome može se danas videti u svim razvijenim zemljama Evrope, Azije, Severne i Južne Amerike. Nijedna od njih ne dostiže ni tzv. „zamenski nivo“ plodnosti – da se rodi onoliko novih ljudi koliko starih umre. Sve su te države u demografskom padu – mrtvački sanduci i krematorijumske urne brojem prevazilaze kolevke. Delovi Zapadne Evrope već su svojevrsni poluprazni muzeji, koje naseljavaju starci i starice. To su narodi bez budućnosti, koji žive na moralnom, društvenom i finansijskom kapitalu prošlih pokolenja. Tužna je simbolika upravo u tome što većina ovih zemalja sada ima premijere koji nemaju potomstva.
Postoje li i dublji razlozi za demografski slom zapadnih naroda, a ne samo nametanje „kulture smrti“?
Tokom stotina pokolenja normalan način na koji su porodice živele i radile bio je vezan za isto mesto: na seoskom imanju ili uz zanatlijsku radionicu, u nomadskom šatoru ili ribarskoj kolibi. To je stvaralo temeljeno privredno jedinstvo između muževa i žena, roditelja i dece, delatnih odraslih i njihovih starih. Muško-ženski odnosi u porodici počivali su na prirodnom uzajamnom dopunjavanju: oboje su radili u malom porodičnom preduzeću, koje je omogućavalo da se njihove snage i darovi projave. Deca su rasla u okviru matrice malih porodičnih ekonomija. Ključna društvena posledica industrijske revolucije bila je razbijanje ovih zajednica. Glad za najamnim radom muškaraca, žena, pa i dece dovela je do toga da fabrike i uredi jednostavno cepaju porodice. Javili su se i problemi sasvim novi za dotadašnje ljudsko iskustvo: muževi i žene počeli su da se nadmeću u prodaji svog rada trećoj strani; nikog nije bilo kod kuće da brine o deci, nemoćnima i starima. Nuđena su različita rešenja: prinudna „jednakost polova“, vrtići za decu, starački domovi, ali su rezultati bili vrlo slabi. Glavna posledica je, opet, bila smanjenje broja brakova i nerađanje dece.
Može li se ovaj proces zaustaviti? Kako obnoviti porodicu?
Ipak, početak 21. veka nudi, makar delimičnu, mogućnost za ponovno povezivanje doma i posla. Kućni kompjuter i internet nude široke mogućnosti čoveku da se uključi na tržište rada iz svog doma. Minijaturizacija medicinske dijagnostike i sredstava za lečenje opet čini mogućim kućne lekare i stomatologe, koji idu od vrata do vrata. Raniji oblici decentralizovane proizvodnje energije – elektroenergetske mreže, manji električni uređaji, kućni generatori, motori sa unutarnjim sagorevanjem – koje danas podržavaju 3D štampači mnoge fabrike će učiniti suvišnim. Trgovina poštom, u kojoj su male porodične radnje i radionice, bar što se šansi tiče, teoretski izjednačene sa najvećim korporacijama već sada ugrožavaja megamarkete. Kućne bašte i školovanje kod kuće stiču novu popularnost posvuda, od SAD do Rusije (da napomenem: Treća svetska konferencija o kućnom obrazovanju nedavno je završena u Moskvi i Sankt Peterburgu). Ukratko, sadašnje okolnosti dozvoljavaju obnovu vitalnih porodičnih ekonomija, samodovoljnih i kadrih da se uključe u šire privredne tokove.
Kakvi su ishodi tzv. seksualne revolucije? Prisustvujemo li izvesnim „kontrarevolucionarnim“ pokušajima?
Seksualni revolucionari dobili su mnoge bitke u američkim „ratovima u kulturi“ uglavnom koristeći korumpirani zakonodavni i sudski sistem da bi nametnuli svoju „agendu“; njihove pobede skoro nikad nisu dobijene demokratskim putem. U Evropi je priča mnogo složenija. Pa ipak je i ovde neizabrana evrobirokratija iz Brisela delovala na sličan način, napadajući vrednosti prirodne porodice u okviru Evropske unije, uglavnom u ime tobožnjih „ljudskih prava“. Ipak, mislim da te strategije neće vredeti na duže staze. „Novi populizam“ u Evropi i Severnoj Americi je ozbiljno pokrenut nastojanjima da se narodi i njihovi identiteti odbrane od nasrtaja seksualnih revolucionara. U Poljskoj, vladajuća partija Pravo i pravda i Fides u Mađarskoj nude obećavajuće primere nastojanja da se obnovi demokratija kao vlast naroda, što je u isti mah i jedan od načina jačanja sistema prirodne porodice. To se može očekivati i u Italiji. Mada Trampova pobeda u SAD 2016. predstavlja ishod delovanja nekoliko različitih političkih vektora, njegova administracija je učinila dobre stvari u vezi s nizom porodičnih pitanja: od snažnih podsticaja u korist porodice u okviru poreske reforme 2017. do usredsređenih napora da u federalne sudove uđu sudije koje su za porodicu. Uostalom, nijedan politički sistem ne može na duže vršiti nasilje nad Majkom Prirodom. Narodi koji nastave rat protiv prirodne porodice prosto će nestati, a zameniće ih narodi koji se rađaju. Samo one političke zajednice koje usvoje, štite i ohrabruju model prirodne porodice imaju stvarnu i zdravu budućnost.
Prevod: Natalija Dimitrijević