Situacija u kojoj se veliki pisac zadesio pred svoju smrt imala je osobenu dimenziju. Tokom njegova života mnogo jada i neizvesnosti prevalilo se na sudbinu Crnjanskog. I po povratku iz emigracije, Crnjanski se nije uvek osećao kao da je bio na svom: ni potpuno siguran, ni uvek miran
Anoreksija je veliki problem starosti. Ona je često psihogena, na osnovama poremećenog emotivnog stanja, prati depresiju, prati osećanje nemoći: prodor nemoći u područja duha. Sve bi bilo bolje, da je iole drugačije, ali. Nemoć starosti obara i čvrstu volju. Kao i onu stvaralačku, umetnički osetljivu! Pogotovu takvu. Ali oko toga ipak ima razlika, kao i u svemu. Međutim, situacija u kojoj se Crnjanski zadesio pred svoju smrt imala je osobenu dimenziju. Tokom njegova života mnogo jada i neizvesnosti prevalilo se na sudbinu Crnjanskog. I po povratku iz emigracije veliki pisac nije se uvek osećao kao da je bio na svom: ni potpuno siguran, ni uvek miran. Za njegove godine oko njega je bilo previše komešanja. Njegovo epohalno svedočanstvo o događajima, vremenima i ljudima: Embahade, iako počev od 1967. delimično objavljene u Palavestrinom Savremeniku, trebalo je da se ucelo pojave u izdanju „Nolita“, ali to je stalno odlagano. Testamentarno njegovo delo Knjiga o Mikelanđelu takođe je ležalo u fioci. Od pristupa Crnjanskog u SANU – poznato je – napravljena je ljigava farsa: nedostojna najvećeg srpskog pisca. Sa druge, intimne, čisto fiziološki bitne strane, stomatološki traženo protetičko zbrinjavanje bilo je osrednje izvedeno i nažalost nije obezbedilo Crnjanskom elementarno ljudsko zadovoljstvo da se u dnevnim obrocima zaista ugodno oraspoloži. Iako ovo poslednje, što je moj otac saznao tokom zajedničkog ručka sa Milošem na Petrovaradinskoj terasi, možda i nije bilo presudno, pa ipak, to je dalo svoj negativan doprinos zbrajanju okolnosti da se u Crnjanskom, najzad, pokrene stara preteća opasnost koja se uvek nadvija nad starost: anoreksija – gubitak prirodne želje prema tanjiru i sve češće odbijanje hrane! Kao da onaj mladi Crnjanski, iz daleke 1934, dovikuje sad ostarelom: „Život se čini ne samo apsolutno prolazan nego i sasvim neizvesan i trenutan.“
[restrict]
Poslednje tri godine svoga života veliki pisac se, kako se to u kolokvijalnom govoru kaže, vezao poverenjem za mlađeg doktora Mihajla (Miku) Bogdanovića, tada aktivnog, uglednog internistu, a istovremeno, posle 1974, sve ređe se susretao sa starim prijateljem, mojim ocem, profesorom dr Miletom Magaraševićem, koji je u to vreme više mogao čuti o zdravlju Crnjanskog od svoga kolege doktora Bogdanovića. Svaka situacija ima svoje prednosti i svoje nedostatke. Očigledno da je Crnjanski tada dobio učestalije prisustvo i logiku solidnog mlađeg interniste, ali je, skoro neprimetno, izgubio onu staru prijateljsku, savetodavnu toplinu, i blizinu većeg medicinskog iskustva.
Kada je s jeseni 1977. otac preko telefona od zabrinute Vide čuo da je Crnjanski popustio sa zdravljem i da je prebačen na Interno odeljenje bolnice „Dr Dragiša Mišović“ na Dedinju, odmah je otišao da obiđe svoga starog prijatelja. Kada se vratio kući, izgledao je zabrinut. Rekao je majci i meni: „Otišao sam sa nadom, a vratio se bez nje.“
Dakle, i pre odlaska u bolnicu, Crnjanski je već učestalo bio počeo da izbegava hranu koja, doduše, u kasnijim bolničkim uslovima nikada i nije onako poželjna kao u kućnim. Zvuči poznato i nimalo utešno. Otac je svoje tamne misli i zebnje odmah telefonom preneo starome znancu profesoru Buliću i nadležnom kolegi doktoru Miki Bogdanoviću koji je obećao da će se kombinovanim infuzijama nadoknaditi posledice trenutno slabog apetita već iscrpljenog bolesnika. Otac je kolegi uzvratio da je na svaki način potrebno mudro privoleti Crnjanskog da se vrati „na supenu kašiku“, što je moguće pre! Zatim je dodao: „Kolega Bogdanoviću, ako infuzije ’bez kašike’ potraju duže od dve nedelje, štagod se u te infuzije bude uključilo da se vitalne funkcije podrže u održe, situacija sa zdravljem Crnjanskog, u njegovim godinama, lako može postati neizvesna.“
Doktor Bogdanović ozbiljno je primio ovu napomenu i zato je posredovao da se u pomoć pozove nadležni kolega-konsultant, tada klinički specijalista na Psihijatrijskom odeljenju pri bolnici „Dr Dragiša Mišović“ na Dedinju, da bi ovaj „sagledao problem“ i promišljeno, taktično, uticao na Crnjanskog, da ga nekako motiviše i podstakne da se izvuče iz depresivno ovladale anoreksije. Pozvan, psihijatar je ubrzo došao, obišao pacijenta i na kraju izjavio da je „obavio“ svoj deo posla. Pa ipak, šta pobuđuje sumnju nad tim šturim glagolskim oblikom „obavio“?
Kada je doktor Bogdanović otišao u bolesničku sobu Crnjanskog da sagleda ishod prethodne psihoterapeutske vizite od koje se toliko očekivalo, on se, što je sasvim razumljivo, zainteresovao o čemu su bolesnik i psihijatar razgovarali i da li je taj razgovor ukazivao na mogućnost dobrog ishoda koji je bio željno očekivan.
Doktor Bogdanović ostao je i začuđen i razočaran: umesto toliko očekivanog podsticanja motivacije pacijenta prema zapostavljenoj hrani, pozvani psihijatar je, sve vreme sedeći kraj pacijenta, radoznalo i potanko propitivao i zapitkivao Crnjanskog o raznim njegovim književnim utiscima i susretima, o idejama i temama velikog pisca. O povratku na hranu – ni reč! Kada je obavio razgovor sa pacijentom, psihoterapeut – kome je tog trenutka sa znatnim iščekivanjima bila poverena ta osetljivo presudna, crvena linija u neizvesnoj sudbini Crnjanskog – otišao je.
Sutradan, kada je otac okrenuo telefon da se čuje sa kolegom Bogdanovićem i ovaj mu ispričao šta je Crnjanski priznao, otac je začuđeno upitao: „Pobogu, kolega Bogdanoviću, pa ko je sa Odeljenja za psihijatriju razgovarao sa Crnjanskim?“ Doktor Mika Bogdanović je, sa primetnom uznemirenošću u glasu, odgovorio: „Doktor Vladeta Jerotić!“
[/restrict]
Sa anoreksicnim pacijentima nije uputno razgovarati o ishrani, koja je deo simptoma i u anoreksiji nosi morbidnu konotaciju, vec upravo o cesto zaboravljenim pozitivnim dogadjajima iz zivota, da bi se zapravo prevazisla depresivnost anoreksije i pacijent povezao sa svojim „zivljim“ delom licnosti kroz secanja i evociranja lepsih i intersantnijih sadrzaja sopstvenog zivota.