Roditelji i njihova djeca

Piše Dr Blažo Zlopaša

Dvadeseti vijek, u svojoj zlokobnoj protivrečnosti, doneo je velike ideje, genijalne izume i užasna zla. Čovek se ukazao kao biće koje je dotaklo nebesa i kao stvorenje sposobno za najstrašniji zločin i izvitoperenje onog ljudskog što mu je priroda podarila

Ljudska rasa u dvadesetom vijeku iznenadila je svoje anđele i svoje demone, svoje pravednike i svoje krvnike, svoje mudrace i svoje prokletnike. Bilo je to stoleće u kojem su otkrivene najdublje tajne ljudske duše i najveće stvarnosti čiji smo svjedoci. Nažalost, i stoljeće u kojem su ljudi počinili najveće zločine jedni nad drugima. Početak vijeka obećavao je doba univerzalnih otkrića o vremenu, prostoru i čoveku samom. Kada se čovjek ponadao na početku minulog vijeka da će svijet postati zemaljski raj, skoro čitavo stoljeće pretvoreno je u poprište neshvatljivih nesreća. Onaj koji je kroz taj vijek prošao uspravno i sačuvao pravac, čast i dostojanstvo, jedini je stekao pravo da sebe nazove čovjekom. Minuli vijek izrodio je mnoge ideologije, a među njima najmonstruoznije su nacizam i ustaštvo, danas i fanatike Islamske države.

[restrict]

Namera ovog teksta nije da pišem o nesrećama kojim je počeo naredni vijek i milenijum. Razmišljam o nečemu dubljem u samom čovjeku. Da li će djeca u ovom vijeku razumjeti, cjeniti ili osuđivati, ono šta su im radili djedovi i roditelji u minulom, i da li će biti u saglasju ili u sve većem raskoraku. Saznanja, i lični odgoj kazuje mi da su roditelji moralni uzor i temelj formiranja stabilne ličnosti djece. Mnoga naučna istraživanja pokazala su da su u stvaranju stabilne ličnosti utemeljitelji roditelji koji su se bavili djecom. Očinska figura je mnogo važna. Sinovi od očeva nesvjesno usvajaju modele ponašanja koje kasnije primenjuju u svim segmentima svog života. Vrlo je važno kakav će primjer pružiti svom sinu, jer će vjerovatno on na osnovu njega funkcionisati. Djeca gledaju u kući dešavanja i takve modele usvajaju kao „normalne“. Polovinu naših karakteristika nasleđujemo od roditelja. Geni i okruženje u kom živimo i način vaspitanja utiču na naš karakter koliko i ono što dobijamo nasleđem. Često roditelj može da bude neprijatno iznenađen da njegov uticaj nije bio presudan. Od svoga oca naslijedio sam i usvojio mnoge karakterne osobine koje nosim čitavog života.  Jedna od njih jeste da je pohlepa najlošija ljudska karakterna crta. Mnogi roditelji danas ne pridaju značaj savjetu koji je moj otac utkao u moje biće. Roditelj uvijek prašta svojoj djeci i kad pogriješe. Ali ako djeca ne praštaju roditelju, a praštanje je i Hristov zavjet, onda roditelj treba da preispita svoj grijeh. Ne znam da li bih mogao oprostiti svome ocu, vjerovatno da ne bih, da mi je u djetinjstvu i mladosti odredio telohranitelje, da me prate, zbog svoje vlastoljubljivosti i pohlepe za materijalnim dobrima. Zapitao bih se zašto mi je time ukinuo najveće ljudsko blago, slobodu. Ne znam kako bih se osećao i mislio o svome ocu da me je kao studenta učinio milionerom, a da ništa u životu vrijedno radom nijesam stvorio i da li bih nastavio da stičem znanje i obrazovanje. I to mu ne bih oprostio iz više razloga. Tako nešto moj otac ne bi mogao ni da sanja. Ali to je objasnio Bendžamin Frenklin, naučnik, i jedan od tvoraca Američkog ustava: „Postoje dvije stvari koje imaju snažan uticaj na djelatnost ljudi – to su ljubav prema vlasti i novcu – kad se udruže, daju najžešće moguće efekte!“

Frojd je utvrdio da je djetinstvo (i okruženje) ključno razdoblje za kasnije razumjevanje svih pojava u ljudskom rodu. Da li se onda u nekom porodičnom vaspitanju gde su roditelji duboko u zabludi, može iz te kaljuge zla iskobeljati neka ogorčena ličnost da sagleda sve zablude djeda, oca, porodice i čitavog okruženja u kojem je odgajan i odrastao. Ne znam šta bi na ovo pitanje odgovorio Frojd. Moj odgovor na ovo kompleksno pitanje je  „da“ i „ne“. Odlučio sam da kroz prikaz tri ličnosti dam odgovor. Za dvije ličnosti o kojima želim da pišem važi ovo „da“. Obe su za našu javnost skoro nepoznate, a tako velike svojim djelom, dok je treća poznata i za nju važi ono „ne“.

Prvo ime je Drago Pilsel. Vjerovatno je i za čitaoce ovoga teksta nepoznato. Ali ime Drago Pilsel trebalo bi da bude uklesano na najvećim liticama Durmitora preko Velebita do Triglava, i da u ovom sumraku vremena obasjava put kojim čovjek treba da ide, ako želi da bude čovjek. Kada bi postajala pravda, Nobelova nagrada za veliko djelo ne bi trebalo da bude uručena Baraku Obami za mir, a proizveo je ratovanje i ubijanje. Nobelova nagrada za veliko djelo čovjeka trebalo bi da bude uručena Dragu Pilselu i sličnim. Ko je Drago Pilsel? Hrvatski novinar, rođen i odrastao u ustaškoj porodici ustaških emigranata. Pilselov djeda Drago 1936. pristupa ustaškoj organizaciji i postaje prvi telohranitelj Anta Pavelića koji je oduševljen Adolfom Hitlerom. Pilselov djed oduševljava se obojicom monstruma, i svom sinu daje ime Adolf. Djed Drago od začetka ustaškog pokreta ne napušta Pavelića kao telohranitelj do kraja života najvećeg monstruma minulog vijeka. I sin Adolf je u prvim ustaškim redovima.  U porodici ustaških emigranata u Argentini rađaju se Adolfovi sinovi Drago (nosi ime djeda) i Branko, u čiju kuću dolazi neprestano porodični prijatelj Ante Pavelić. Adolfovi sinovi Drago i Branko odgajaju se u najmračnijem i najstrašnijem ustaškom okruženju. Braća Pilsel, odgojeni u ustaštvu, kad počinje tragedija naroda na ovim prostorima, napuštaju Argentinu i dolaze da pomognu „ostvarenju tisućugodišnjeg sna i povijesne težnje hrvatskog naroda, da svojim učešćem pomognu obnovi države  porodičnog prijatelja Ante Pavelića, djeda i oca NDH“. Krajem osamdesetih Tuđman i Mesić obilaze ustaške organizacije po svijetu, od Argentine do Australije. Braća Pilsel na zov domovine, dolaze u Hrvatsku. Drago, visoki intelektualac, poliglota, studirao je od novinarstva, književnosti, povijesti latinoameričke političke misli do hrišćanskog duhovnika, postaje pripravnik Reda male braće i prelazi na bogosloviju Riječko-senjske nadbiskupije. Brat Branko stupa u ZNG kao pripadnik 4. brigade, a u borbi sa JNA gine na ostrvu Šipan. Poslije pogibije brata Drago napušta Riječko-senjsku bogosloviju i pridružuje se odredima ZNG i učestvuje u akciji „Oluja“. Gledajući zločine koji se u „Oluji“ čine nad Srbima, pokopavao je ubijene Srbe u Lici i popisivao zločine. Kada je vidio strašne zločine koje čine Hrvati, vaskrsao je neki drugi Drago Pilsel, veliki čovjek. Ustaša, po djedu, ocu, porodičnom fanatičnom opredeljenju, koga je dugo godina određivala ideologija kao kriva svijest, a još više mržnja kao naopako ljudsko svojstvo i antropološki sunovrat, sad se suočio sa tragičnom realnošću i patnjama onih koje je zaslijepljeno mrzio, bez ostatka, iracionalno i bestijalno. Drago Pilsel u stvari postaje čovjek, što u sebi poništava svoje mrakovito kolektivno iskustvo koje je živio kao svoj pogled na svijet. Štaviše, stiže do katarze, do pročišćenja. To mu se dogodilo kad je stigao do svijesti o sopstvenom sagrešenju zbog pripadanja mračnoj, čovjekomrzačkoj ustaškoj ideologiji, koju su mu usadili porodični prijatelj Ante Pavelić, otac, djed i mračno okruženje u kom je odgajan. Zapravo, takav preobražaj učinio je da doživi diskontinuitet i da se uspostavi u njemu čovjek sa moralnom kulturom i savješću. Ostao je sa stidom, zbog nevaljalstva ustaštva kome je pripadala njegova porodica i on. U njemu se pojavila čovječnost i ljudsko dostojanstvo. Drago Pilsel, danas najveći antifašista, koga osuđuje i katolička crkva u Hrvatskoj. Zato sam rekao da bi Nobelova nagrada morala biti dodjeljena njemu, ne kao Dragu Pilselu nego kao čovjeku koji je pobjedio zlo. Kako kaže, odgajan je tako da mu je, dok je odrastao, iznad kreveta stajala slika Anta Pavelića umesto Hristova raspeća.

Dragova poruka trebalo bi da se čuje u balkanskom buretu baruta. Nije lako danas biti Drago Pilsel u državi obnovljenoj na temeljima NDH-a, gdje se ustaštvo javno slavi pokličom „Za dom spremni“, a monstrumu Paveliću katolička crkva nikada nije prestala da održava misu na dan rođenja i smrti. Da, Dragu Pilselu nije lako. Kaže: „Nije mi lako. Cijena može biti preskupa. Ostao sam bez svojih argentinskih prijatelja. Žalim. Oni su u zabludi, ali ja neću da se promjenim zbog toga. Mislim da sam napravio ispravan potez i taj potez preporučujem i njima. Znam da im je teško, ali moraju ga kad-tad napraviti!“ Alal vjera, Drago!

Svjedoci smo užasa, terorističkih zločina, mračnih ideologija i zatucanih islamskih fundamentalista. U Parizu, Londonu, Mančesteru, Nici, Briselu, Moskvi, Avganistanu, i svakim danom sve više širom svijeta gdje se ubijaju nevini. Ne smije se zaboraviti, zna to i Drago, da su prvi utemeljitelji ovog zla hrvatske ustaše daleke 1968. godine izazvale pakao podmetanjem eksplozivne naprave u beogradskom bioskopu „20. oktobar“, a između ubijenih, studentkinja Magdalena Novaković ostala je bez obe noge. Podmetnuti eksploziv u prtljagu ustaša braće Hrkać, u garderobi željezničke stanice u Beogradu, govori da su ustaše preteče terorista Islamske države u ubijanju nevinih.

Druga ličnost koja nije htjela da ostane u zabludi je Sibila Ler, rođena u uglednoj aristokratskoj porodici Ler, u Njemačkoj, kao unuka Hitlerovog generala Aleksandra Lera, po ocu Njemca, a po majci pravoslavca. Srednju školu završio je u Pančevu. Zarobljen je maja 1945. a za ratne zločine osuđen i strijeljan u Beogradu 1947. godine. Lerova unuka Sibila Ler danas je monahinja Jovana u manastiru Soko kod Ljubovije. Monahinja Jovana od svog veroučitelja iz Evenburga posle rata slušala je besedu o Srbima, narodu koji je izvojevao u Drugom svjetskom ratu najveću pobjedu: „Pobjedu duše, pobjedu srca i poštovanja, pobjedu mira i hrišćanske ljubavi.“ Savjetovao je u čuvenoj besjedi o Srbima da uče srpski jezik. Tek tada je monahinji Jovani postalo jasno zašto je Gete učio srpski jezik, koji danas progone u Crnoj Gori. Gete je sa velikom ljubavlju i poštovanjem primao Vuka Karadžića, a danas mu je izbrisano ime ulice na Cetinju. Unuci Aleksandra Lera, koji je za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubijao stotinu Srba, a za jednog ranjenog pedeset, jasno je zašto je Bizmarku poslednja riječ na samrtničkoj postelji bila „Srbija“. Sibila Ler čini veliko ljudsko djelo moleći se Bogu da oprosti grijeh za veliko zlo koje je učinio njen deda i njena porodica i njen narod. Uvažila je savjete svog pastora, naučila srpski jezik, koji je govorio o junačkim epskim pjesmama, najvećem kulturnom blagu Evrope i svijeta, epskim pjesama koje su neprevodive i jedino se mogu razumjeti na srpskom jeziku. Alal vjera, Sibila Ler – mati Jovana.

Treća ličnost je sin čiji je otac početkom sedamdesetih uhapšen u mom Nikšiću, gdje se skrivao kao službenik građevinskog preduzeća „Crna Gora“, kao pripadnik i osnivač panislmističke organizacije „Mladi muslimani“ i autor „Islamske dekleracije“. Ova organizacija bila je i osnivač SS Handžar divizije čiji je aktivista bio i Alija Izetbegović. Početkom devedesetih je izjavom „Ako treba, žrtvovaću mir da ostvarim svoj politički cilj!“ dao uvod za krvoproliće u bosanskom vilajetu. Tada sam Aliji napisao otvoreno pismo, koje su objavili mnogi listovi: „Upamet se, moj Alija. Da li zdravlje i mir imaju cijenu!?“

Alijin sin Bakir Izetbegović suprotnost je Draga Pilsela i Lerove unuke, jer slijedi očeve mračne ideje koje se uveliko pokazuju kao sumrak savremene civilizacije. Nesrećnik, nikako da se sa njima suoči na racionalan način, već ih u djelo sprovodi. Izgleda, Bakir Izetbegović nema savjesti i mudrosti da se sa tim mračnim idejama suoči. Štaviše, on pokušava da ih tvrdoglavo slijedi i realizuje, pa zato sve dublje upada u svoju političku strast kao ekstremizam i mračnjaštvo koje je postalo opasnost, ne samo za balkansku nego i evropsku kulturu. Strast mu ne dozvoljava da stvarnost vidi normalno. Zato su njegove strasti čista patologija, bolest koja se teško liječi. Tu već nema ničeg ljudskog kao vrijednosti. Njegova moralna pobjeda nije moguća danas, jer se u njemu nije rodio čovjek kao svjesno i odgovorno biće već fanatik i dogmatičar.

Da li će djeca i roditelji u narednom vijeku slijediti pravila demokratskog društva i uklapati se u njih, poštovati zakone i izvršavati ih teško je predvidjeti, kazuje jedan zakon koji je prije nekoliko godina izglasan i usvojen u Njemačkoj. Zakon je jasan i glasi: „Zabranjuje se u krštenicama novorođenčadi upisivanje pola. Osoba kada stekne punoljetstvo, može da se odredi prema polu i međupolu!“

„Alal vjera, Njemci!“ Ovaj zakon u suprotnosti je sa Njegoševom svetom porukom: „Moj amanet, a život prirodi.“         

[/restrict]