Retorika koja sada počinje da pljušti iz zapadnih političkih i medijskih izvora upadljivo podseća na srebreničke refrene iz propagande istih centara od 1995. naovamo
Neposredno posle neusvajanja rezolucije o obustavljanju ratnih operacija u Alepu koju je predložila Kanada u Savetu bezbednosti UN 5. decembra 2016, zapadna propagandna mašinerija, kao po komandi, ponovo je lansirala vrlo poznatu – i zloslutnu – retoriku koja nepogrešivo upućuje na Srebrenicu. Da podsetimo, ta rezolucija – da je bila usvojena – predstavljala bi krupan korak ka pretvaranju istočnog Alepa, zone pod okupacijom terorista, u „zaštićenu enklavu“ pod okriljem UN, slično aranžmanu koji je 1993. godine bio nametnut za Srebrenicu, tada takođe sa ciljem spasavanja instrumenata zapadne politike koji su tamo bili saterani u ćošak. U Srebrenici glavni cilj je bio da se zaustavi napredovanje Vojske Republike Srpske koje je koljačima Nasera Orića pretilo neizbežnim uništenjem, dok je cilj u Alepu da se blokiraju dalje operacije sirijske armije protiv terorista, sa istim pokroviteljima, koji su uhvaćeni u kotao u istočnom delu grada.
[restrict]POZNATA RETORIKA Retorika koja sada počinje da pljušti iz zapadnih političkih i medijskih izvora upadljivo podseća na srebreničke refrene iz propagande istih centara od 1995. naovamo. Tvrdi se da u Alepu snage sirijske vlade hapse „na stotine muškaraca i dečaka“ (men and boys, bez pokušaja kreativnosti koristi se isti termin) koje zatim odvode u nepoznatom pravcu. Međutim, pošto po rečima komesara UN za ljudska prava Ruperta Kolvila „sirijska vlada ima jezivu reputaciju kada je reč o samovoljnim hapšenjima“, nije teško dokučiti na šta se cilja da im navodno predstoji. Zloslutni deo zapadne propagandne kampanje, koja je u punom jeku, odnosi se na sve jasniji plan da se rasplet vojne operacije u Alepu, koji je sa zapadnog stanovišta nepovoljan, poveže sa Srebrenicom u julu 1995. Ubrzo posle pada Srebrenice u julu 1995, mantra o 8.000 navodno pogubljenih „muškaraca i dečaka“ postala je amblematična za taj događaj. Na tu već standardizovanu propagandnu liniju: Srebrenica = masovno pogubljenje „muškaraca i dečaka“ = genocid, sada se nadovezuje situacija u Alepu, tako što se u ovu jednačinu ubacuju i alepski navodno nestali „muškarci i dečaci“. Munjevito aktuelizovanje srebreničkog refrena o „muškarcima i dečacima“, i to baš u trenutku kada su snage sirijske vlade na korak od zauzimanja Alepa, ubedljivo razotkriva pravu pozadinu propagandne agende koja iza toga stoji: pokušaj da se, povezivanjem sa Srebrenicom, diskredituju predsednik Asad i njegovi ruski i iranski saveznici.
PERFIDNI ALBION Perfidni Albion pripremio je pozornicu 9. decembra dramatičnim govorom Metjua Rajkrofta, britanskog ambasadora pri Ujedinjenim nacijama, održanom kada je već postalo jasno, usled ruskog i kineskog veta nekoliko dana pre toga, da je šema po kojoj je Alep trebalo da postane zaštićena zona UN, uz nametanje prekida vatre i spasavanje terorista od vojnog poraza – propala. U svom obraćanju, postavljenom na zvaničnu internet prezentaciju britanske vlade, čime dobija na težini, ali bez navođenja trunke dokaza za svoje tvrdnje, posle srceparajućeg prikaza ugroženosti građanskog stanovništva Alepa usled ofanzive vladinih snaga, Rajkroft je izgovorio sledeće značajne reči: „Ipak, i pored svega toga, stvari bi mogle poći u još gorem smeru. Stotine muškaraca i dečaka nestaju dok beže iz istočnog Alepa, odvedeni od strane režima, a njihova sudbina je nepoznata.“
Ne bez važnosti, u sklopu prethodno najavljenih planova Zapada da iskonstruiše optužnicu za ratne zločine protiv predsednika Asada i Putina, Rajkroft je dodao i sledeću otvorenu pretnju: „Ne smemo zaboraviti nikada. Kada sam bio ambasador u Bosni i Hercegovini, jedva da je prošlo deset godina od kako je prestalo da se puca a Slobodan Milošević, arhitekta tog sukoba, tog genocida, nalazio se već iza rešetaka i čekao je da mu se dodeli pravda. Budite sigurni, rat u Siriji, kao i rat u Bosni, jednog dana će se završiti. Naše sećanje dugo traje i, bez obzira da li će to biti za jednu ili deset godina, platiće svi koji snose odgovornost za ubijanje u Alepu i širom Sirije.“
Može se sa sigurnošću pretpostaviti da, iznoseći ovakve pretnje, Rajkroft nije imao u vidu rukovodstva zapadnih država koje su 2011. godine pokrenule „smenu režima“ u Siriji, sa svim katastrofalnim pratećim posledicama, da bi instalirale vladu koja bi se saglasila da kroz tu zemlju prođe katarski gasovod. Na takvom fonu, kampanja da se u Alepu poraz terorista koje podržava Zapad poveže sa „genocidom u Srebrenici“ odvija se punom parom. Skoro istovremeno kada je Rajkroft 9. decembra održao svoj govor u UN, „visoki komesar UN za ljudska prava“ Rupert Kolvil (takođe britanski podanik, dalo bi se pretpostaviti) kao po porudžbini objavio je izveštaj svoga ureda gde se izražava „ozbiljna zabrinutost za bezbednost civila u Alepu“, razrađujući Rajkroftove insinuacije i pojačavajući proizvedeni utisak potvrdom iz ovog naizgled besprekornog institucionalnog izvora. Kolvilov izveštaj sročen je sa velikom pažnjom i vrvi od dvosmislenica ubačenih da bi se stvorio utisak uravnoteženosti i, u slučaju potrebe, olakšalo izgovaranje od eventualnih zamerki za pristrasnost. Na stranu oblanda, u središtu Kolvilovog saopštenja ističu se „zabrinjavajuće tvrdnje da je na stotine muškaraca nestalo nakon što su prešli na područja pod kontrolom vlade“. U ovoj verziji „dečaci“ se izričito ne spominju, ali je dodata druga tvrdnja koja će svima koji su se bavili srebreničkom podvalom zazvučati vrlo prepoznatljivo: navodi se da je ova visoka instanca UN primila „izveštaje da se muškarci odvode na jednu, a žene i deca na drugu stranu“.
PSIHOLOŠKI EFEKAT PROPAGANDE Sa tako postavljenom pozornicom, „Bi-Bi-Si“ je odmah efikasno stupio na scenu. Već istog 9. decembra objavio je svoj sumarni izveštaj o dešavanjima u Alepu. Pod naslovom „Bitka za Alep: UN kažu da je nestalo na stotine muškaraca“, međunarodni servis „Bi-Bi-Sija“ udario je svoj zvanični imprimatur na ničim dokazanu tvrdnju po kojoj „izgleda da je na stotine muškaraca nestalo nakon što su sa područja pod kontrolom pobunjenika prešli na vladinu teritoriju, kako saopštavaju zvaničnici UN“.
Pedantno se držeći referentnog dokumenta UN, čime se vešto izbegava optužba za manipulaciju, i tvrdnje koje iznosi „Bi-Bi-Si“ o navodno nestalima na vladinoj teritoriji odnose se samo na „muškarce“, s tim da se nigde pominju „dečaci“. Ali kada je, u roku od svega nekoliko časova, ovaj narativ iz redakcije „Bi-Bi-Sija“ obigrao svet, došlo je do volšebne promene. Još uvek navodeći „Bi-Bi-Si“ kao izvor – od Nepala do Nigerije, i od Indije do Kanade, Holandije, Srbije („Blic“, 10. decembar 2016) i Južne Amerike – neobjašnjivo i kao prećutnim dogovorom lokalnih urednika, u objavljenim verzijama svuda su dodati i „dečaci“, upotpunjujući time srebreničku analogiju, sa psihološkim i moralnim konotacijama genocida što je prate. Psihološki efekat na široki međunarodni auditorijum je majstorski postignut, ali gotovo bez mogućnosti stavljanja suvislog prigovora na profesionalno ponašanje britanske informativne službe.
Pripremni radovi za ovu opaku propagandnu kampanju, da se Alep i sukob u Siriji povežu sa Srebrenicom, i sa krivotvorenom zapadnom verzijom rata u Bosni u celini – u oba slučaja bez trunke dokaza – u toku su već duže vreme. Primenjuje se istovetni šablon. Srceparajuće medijske priče objavljuju se već mesecima u cilju emotivnog prepariranja javnog mnjenja. Upečatljiv primer je tekst spoljnopolitičkog urednika škotskog „Heralda“ Dejvida Prata „Rekli su ’nikad više’… a onda je došla opsada Alepa“ (5. avgust 2016). U istoj kategoriji je i „Od Sarajeva do Alepa: lekcije kako preživeti opsadu u Bosni i Siriji“, sa dramatičnom uvodnom rečenicom: „Taktika koja se koristi za uništavanje tela – ali to je u stvari pokušavaj da se ubije duh“, iz pera Žanin Diđovani, u uglednom američkom časopisu „Atlantik“ od 12. oktobra 2016. Baš u isto vreme naglašava se sve više još jedna prepoznatljiva srebrenička tema, ovog puta imputirajući „neodlučnim“ zemljama Zapada krivicu zato što nisu odreagovale dovoljno brzo i silovito da spreče „užasavajuću humanitarnu katastrofu“ – u Alepu.
LAŽNA ZASTAVA Naravno, neposredan i praktičan razlog za ogorčenu reakciju zapadnih predstavnika, političkih ustanova i obaveštajnih službi na predstojeće urušavanje njihove „tvrđave Alepo“ je nezgodna perspektiva i blamaža da će njihovi mnogobrojni agenti i „savetnici“, detaširani kod terorista koji su blokirani u Alepu, uskoro biti zarobljeni od strane vladinih snaga naočigled celoga sveta. Mada spasavanje njihovih operativaca na terenu jeste važno, to je samo jedan od mnogobrojnih razloga za bučnu kampanju u vezi sa „nestalim alepskim muškarcima i dečacima“, koju zapadna propaganda brižljivo sprovodi, između ostalog, da bi skrenula pažnju sa fijaska mogućeg hvatanja njihove agenture ugrađene u redove terorista.
Međutim, još važnije od toga, glavni cilj je priprema terena i, povezivanjem sa Srebrenicom, stvaranje emotivne atmosfere, za sledeću operaciju pod lažnom zastavom ogromnih razmera u Siriji, sa žrtvama koje će po broju premašiti „Srebrenicu“. Operacija će biti zamišljena i izvedena tako da mobiliše međunarodno javno mnjenje i stvori neophodne političke i psihološke pretpostavke za masivnu zapadnu vojnu intervenciju u Siriji (ako je to moguće, pre ustoličenja novog režima u SAD). Cilj nije samo da se spasi živa sila terorista, koji se terenski koriste na ovom i potencijalno mnogim drugim poprištima, već i da se preokrene tok rata, čiji je vidljivi rasplet u ovom trenutku – po Zapad izrazito nepovoljan.
A kada je reč o operacijama pod lažnom zastavom, prisetimo se neizostavno Srebrenice, koja je – da parafraziramo slikoviti izraz jednog obešenog državnika – „majka svih njih“.
[/restrict]