Serija dolarskih autogolova

Rusija i Kina, izložene surovim napadima američke politike, sklopile su strateški savez i preduzele niz promišljenih mjera u ekonomskoj i, posebno, finansijskoj sferi. Realna posljedica je neumitno pomjeranje globalnog centra moći

Piše Momir Bulatović

Ha svjetskim finansijskim tržištima nikada nije dosadno. Pretežno vladaju zbrka i neizvjesnost, ali uvijek nastaje neka nova realnost koja oblikuje živote najvećeg broja ljudi na planeti. Tekuća finansijska kriza je izrodila planetarni rat valuta. On se odvija pod sjenkom sukobljavanja i na svim ostalim planovima, tako da vojne prijetnje i diplomatske ucjene izbijaju u prvi plan, potiskujući jednog od glavnih uzročnika sukoba (borba za novac i prevlast) na rub interesovanja javnosti. „Pečat“ je u februaru (broj 357) pisao kako je ova godina počela i prognozirao mogući razvoj događaja na relaciji dolar – rublja – juan.
U najkraćem, pozicija dolara u ovoj borbi planetarnih i civilizacijskih razmjera mogla bi se opisati narodnom izrekom: „Kad hoće – hoće! Ali, kada neće – e, onda baš neće!“ Amerika je, nakon pada Berlinskog zida, sebe nametnula svijetu kao jedinu silu i mjeru svih vrijednosti. U ekonomskom smislu, ona je bila oličena u dominaciji dolara, kao svjetske rezervne valute. Samo na osnovu te činjenice, po računicama mjerodavnih američkih agencija, Amerika stiče oko četvrtinu svog BDP-a. To je bio i period u kojem je Americi „išlo kao po loju“ sve što je namjeravala da učini po svijetu. No, kako ništa ne traje vječno, odnosno kako svaka sila stvara odgovor, dolar se našao u bici presudnoj za opstanak svoje dominantne svjetske uloge.

[restrictedarea]
INVESTITORI POD MOSKVOM Frontalni sukob sa ruskom rubljom kulminirao je krajem prethodne godine. Vještački izazvan pad cijena nafte, politički pritisci na postojeće ruske poslovne partnere u oblasti strateške energetike i „panika“ među investitorima u rusku ekonomiju, doveli su do ozbiljne krize, pada rublje i cijena akcija ruskih preduzeća. Tada je američki predsjednik Barak Obama slavodobitno obavijestio svijet da je ruska ekonomija na koljenima i pred totalnim uništenjem. Time je i ogoljeno pokazana suština manevra izvršenog na svjetskom tržištu kapitala.
Finansijski rat se vodi u sklopu geopolitičkih interesa. Njegovi ciljevi su određeni ovim opštim okvirom ali, on sam po sebi, ima posebnosti koje su toliko značajne da, često, mogu da akciju preusmjere u potpuno suprotnom pravcu. Da pojasnimo. U prvim redovima ovih sukoba nalaze se tzv. strani investitori, osobe koje plasiraju svoj novac svuda po svijetu sa jednim jedinim ciljem – da obezbijede siguran, brz i obilat povrat uloženih sredstava. Kada Amerika odluči da napadne rusku ekonomiju, ona stvori uslove da ovi „najamnici“ odrade sve poslove. Ako postoji opasnost da se uloženi kapital izgubi, ili makar ne oplodi u dovoljnoj mjeri, oni će krenuti da bježe, time napadajući rusku privredu. U vojničkom smislu, oni bi mogli biti upoređeni sa bašibozukom u turskoj vojsci. To su bile jedinice nikakve ratne moći, koje su nastupale u prvim redovima napada sa zadatkom da arlauču i plaše protivnika, a čiji gubitak je bilo lako podnijeti.
Opšta karakteristika upotrebe najamnih vojnika jeste da se oni, uvijek i jedino, bore za sebe i svoje interese. Stoga je odbrana od njih relativno jednostavna – platite ih više od prethodnih gazda i oni će promijeniti stranu. Upravo to se i desilo u ovom sukobu. Nizom vještih i strpljivo izvedenih manevara, Rusija je uspjela (uz obilatu finansijsku podršku Kine) da pošalje poruku kako je mnogo isplativije biti sa njom nego protiv nje. Bašibozuk je, razumije se, odmah prešao na tu stranu.
Izvor informacija za ovaj tekst je pažljivo i višegodišnje praćenje američkih investicionih sajtova koji žive od savjeta što upućuju američkim ulagačima. Novac o kojem oni brinu jedina je i najveća vrijednost. On nema ni nacionalnu, ni moralnu, niti bilo kakvu drugu odrednicu. Njegov jedini cilj je da se sigurno deblja. Preporuka koju šalju u posljednje vrijeme, mada s mukom izrečena, glasi: „Investirajte u Rusiju“. Međunarodno tržište akcija ruskih kompanija, od sunovrata iz decembra 2014. godine, poraslo je za punih 24 odsto, što ga čini najboljim u svijetu po kapitalnim performansama. Stoga, savjet nije samo da se uđe na tržište koje se cijeni da će biti tako primamljivo najmanje i u narednoj dekadi nego i da se izbjegne kajanje zašto to nije urađeno upravo sada, u vrijeme kada se ostvaruju najveće zarade.
Svi koji su mogli da rasprodaju svoje akcije u Rusiji, to su već učinili. Agencije za rejting su ruski dug i sigurnost ulaganja ocijenile kao „korak do smeća“, ali Rusija je uspjela da bogatom zaradom nagradi preostale akcionare. Ukoliko bi američke agencije za rejting korigovale svoju ocjenu na „prihvatljivo loše“, akcije bi skočile za cijelih 30 odsto, što je prilika koja se ne propušta. Nezavisno od isprazne buke koju stvaraju mediji „glavnog toka“ i frontalnih napada na svaki aspekt života u Rusiji, američki ulagači znaju da se sve odvija na suprotan način. Zapadu treba Rusija, kao što Rusiji treba Zapad. Rusija je izgradila značajnu tržišnu infrastrukturu, koristi savremenu tehnologiju, održava otvorenost svojih tržišta i angažuje strane kompanije za obavljanje brojnih poslova. Ona želi da postane jedan od finansijskih centara svijeta, jednako kao što Kinezi to žele za Šangaj, a pametni američki investitori znaju da ih ništa u tome ne može spriječiti.
Ruska finansijska korporacija „QIVI ple“ sa sjedištem u Čertanovu, Moskva pruža brojne usluge u Rusiji, Kazahstanu, Moldaviji, Belorusiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i SAD-u. Poslove obavlja sigurno i efikasno, nezavisno od složenih prilika u kojima djeluje. Ipak, krajem prošlog novembra njene akcije su pale za punih 33 odsto. U prvom kvartalu ove godine, kompanija je uvećala svoj profit za 43,9 miliona američkih dolara u odnosu na posljednji kvartal 2014, što predstavlja povećanje od 45 odsto. Ipak, i u toj kriznoj godini, ona je ostvarila profit od 157,1 miliona dolara, gotovo 43 odsto više nego u 2013. godini. Ona je, konačno, ne samo preživjela recesiju nego se svrstala među predvodnike njenog cjelovitog prevazilaženja. Američki investitori čekaju u redu da kupe njene akcije, budući da su ih svrstali u kategoriju „ovo moram da imam“. Naredni u ovoj kategoriji akcija je ruski državni energentski gigant „Gazprom“. Njegove su akcije, do juna 2014, pale za 45 odsto, a američki investitori su digli ruke i izgubili nadu u njegov oporavak. Nisu bili u pravu, što sada priznaju kao želju da opet kupuju ove dionice. Jeste da je ta korporacija pod neposrednom kontrolom „omraženog Putina“, ali raspolaže sa 24,62 milijarde dolara keša od kojih je spremna da isplati pozamašne dividende akcionarima, što je čini poželjnom za ulaganje američkog privatnog kapitala. Uza sve, iako ne vole Putina, sviđa im se sigurnost koju on predstavlja za „Gazprom“, jer to znači da ova komapnija nikada neće propasti i da će stalno biti privlačna za strane ulagače.
Podugačak je spisak ruskih kompanija koje su atraktivne za američke privatne ulagače. Naše interesovanje, međutim, treba zaustaviti na konstataciji da je ova faza stalne utakmice Amerika – Rusija završena rezultatom nula naprema jedan. Dolar je, u drugom poluvremenu, postigao autogol.

AUTISTIČNI KONGRES Američki Kongres je nedavno donio odluku kojom se odbija zahtjev Kine da njena valuta juan uđe u korpu valuta (Specijalna prava vučenja) MMF-a. On nije dopustio da se, makar simbolično, uvaži sve veća uloga Kine u svjetskim finansijskim tokovima i ostao je uporan u želji da se ništa ne mijenja. Ben Barnake, nekadašnji predsjednik Federalnih rezervi SAD, nedavno je izjavio: „Američki Kongres je u velikoj mjeri kriv za sve što se dešava“ i dodao: „Jasno mi je zašto su druge zemlje rekle – hajde da pokupimo svoje stvari i idemo kući.“ Slično je ustvrdio, prema pisanju „Fajnenšel tajmsa“, i Lorens Samers, bivši američki sekretar za finansije, konstatujući da bi američko ignorisanje Kine moglo biti zapamćeno „kao trenutak kada su SAD izgubile ulogu pokrovitelja emisije globalnog ekonomskog sistema“.
A šta je to Kongres propustio da vidi? Kinu? Možda ti ostarjeli džentlmeni zaista imaju sposobnost da od slona vide muvu pa i dalje žive u svijetu iluzija koje sami stvaraju. „Njujork tajms“ je januara 2004. objavio da je Kina u finansijskom kolapsu, posebno zbog prenaglašenog investiranja u svoju ekonomiju. Od tada je BDP Kine porastao za 297 odsto. Iste godine je Međunarodna finansijska korporacija (IFC) koja je glavni savjetnik za investicije Svjetske banke, najavila da će prekinuti finansiranje kineskog sektora industrije budući da je on, već tada, ocijenjen kao beznadežno neefikasan. U stvarnosti, kineski proizvodni sektor se pokazao toliko snažnim da je već od Amerike preuzeo vodeće mjesto u svjetskoj proizvodnji. Kina je, valja se podsjetiti, 1980. godine bila rangirana ispod Italije.
Američki mediji „glavnog toka“ godinama su puni „ekspertiza“ o tome da se Kinom širi panika zbog usporavanja stope rasta njenog BDP-a. Apsurd je vidljiv samo na bazi dvije činjenice. Prvo, kritika dolazi iz Amerike, države koja, uprkos ogromnoj emisiji kapitala i kapitalnim tokovima što moraju ići preko nje, ostvaruje anemičan rast od svega 0,2 odsto na godišnjem nivou, a to predstavlja tačno jednu tridesetpetinu kineskog rasta. Drugo, kineske devizne rezerve iznose više od četiri triliona dolara i ona sa njima višestruko može da garantuje stabilnost svog finansijskog sistema. Ukupan američki dug prelazi 220 triliona dolara, a tolikoj rupi ne treba nikakav komentar.
U međuvremenu, nezavisno od autistične američke vrhuške, Kina je formirala Azijsku infrastrukturnu investicionu banku (AIIB). Ona ima osnivački ulog od 100 milijardi dolara i već 57 država članica. Amerika je bila oštro protiv da se njeni saveznici (čitaj: vazali) priključe ovom lukrativnom projektu, a priča o tome koliko je uspjela jednako je poučna koliko i zabavna.
Prvo je najvjerniji američki saveznik, Velika Britanija, najavila da će učestvovati u njenom formiranju, napravivši tako jedan od rijetkih činova neposlušnosti Americi. Nedugo nakon što je ta vijest odjeknula u političkim krugovima, Njemačka, Francuska i Italija su postupile na isti način. Čak je i Australija, istorijski najvjerniji američki saveznik, otkazala poslušnost i želi da se priključi kineskoj inicijativi. Baš kao i Sjeverna Koreja, Luksemburg i Švajcarska. Konačno i Japan, za koji su se mnogi mogli zakleti da neće ući u AIIB, pokazuje „otvorenost da pristupi i diskutuje“ o ovom projektu. Dakle, desio se jedinstven slučaj u novijoj istoriji ‒ Amerika je ostala usamljena (izolovana) u globalnim razmjerama. Njen pokušaj da opstruira Kinu završio se sopstvenom izolacijom. Tako je Amerika postigla drugi autogol.

INVESTIRAJTE U KINU Ono za šta je američka politika slijepa dobro vide njeni vrhunski poslovni krugovi. Voren Bafet, američki investicioni magnat, nedavno je, na sastanku dioničara jedne velike korporacije, najavio da će „investitori morati da se bore za pozicije u Kini“.
Kina je odlučila da se posveti unutrašnjem razvoju i podizanju standarda svog stanovništva. Takva odluka, naizgled stvar njene unutrašnje politike, promijenila je lice svjetske ekonomije, čega su američki investitori (ne špekulanti) više nego svjesni. U pitanju je logika velikih brojeva.
Po projekcijama američke agencije „Ernst i Jang“, kinesku srednju klasu čini gotovo šeststo miliona ljudi. Svake godine ona raste za 25 miliona novih pripadnika. Po agenciji „Mekinzi“, u kinesku srednju klasu spadaju osobe sa godišnjim primanjima između 9 i 34 hiljade američkih dolara. U 2000. godini ona je predstavljala svega četiri odsto ukupne populacije, 2012. je 68 odsto Kineza bilo u srednjoj klasi, a procjena je da će do 2022. godine obuhvatati 75 odsto populacije.
Ti ljudi će biti u stanju da sebi priušte kuće, stanove, automobile, kompjutere i ostale „pametne“ uređaje. To znači stotine miliona novih kupaca i gotovo beskrajnu platežno sposobnu tražnju. To dalje znači da se američke kompanije „sele“ u Kinu, budući da idu za zaradom. Izvršni direktor čuvene kompanije „Epl“ (Apple Inc.) Tim Kuk planira da ove godine broj prodavnica u Kini poveća za 166 odsto. On kaže: „Vidim ogromno tržište gdje više ljudi pristupa srednjoj klasi nego u bilo kojoj drugoj naciji u istoriji čovječanstva.“ I ukazuje na (prividni) paradoks po kojem jedna, još uvijek centralizovana ekonomija kakva je kineska, upravo zahvaljujući tome, brže stvara povoljne uslove za razvoj i širenje novih tehnologija negoli tržišna privreda Amerike.
Da bi ovakva kineska politika mogla biti realizovana u svijetu realnih svjetskih finansija, bilo je neophodno izvršiti niz osavremenjavanja njenog finansijskog sistema. I to je urađeno na način koji je potpuno prihvatljiv za američke investitore. Tako, poznati analitičar Kejt Ficdžerald ocjenjuje: „Oni (Kina) će biti najsofisticiranije finansijsko tržište na svijetu i u narednih deset godina. Nadvladaće London i Njujork. Oni veoma brzo modernizuju svoj finansijski sistem… imaju fjučerse, derivate, poboljšavaju zakone o zaštiti intelektualne svojine, svoje imovinske zakone, svoj pravni sistem – sve neophodne sastojke za pravo kapitalističko tržište i sve to postavljaju upravo sada i nemaju namjeru da se vraćaju unazad.“
Dakle, poziv Amerikancima je ‒ investirajte u Kinu na način kako ste i dosada radili, ali i očekujte mnogo veće prinose od uobičajenih. Fondovi kojima teče novac ka Kini, a koji se pune novcem američkih investitora, obezbjeđuju zaradu i do trideset odsto na godišnjem nivou, a mnogi vjeruju da je to tek početak. Međutim, u globalnom sukobu Amerika – Kina, svaki od ovih američkih ulagača učestvuje u fudbalskoj akciji koja rezultira novim autogolovima za dolar.
Rusija i Kina, izložene surovim napadima američke politike, sklopile su strateški savez i preduzele niz promišljenih mjera u ekonomskoj i, posebno, finansijskoj sferi. Svaka pojedinačno i obje zajedno (u okviru raznih programa integracija) postigle su zavidne rezultate koji bi mogli biti globalno korisniji da nisu utrošeni u sukobu, već da su ugrađeni u dogovor i savez čitavog čovječanstva. Ali, realna posljedica je neumitno pomjeranje globalnog centra moći. Na to je još 2007. (uzaludno) svoje sunarodnike upozoravao popularni Tomas Fridman u bestseleru pod naslovom „Svet je ravan“. On je shvatio da uvriježene predstave Evrope i Amerike više ne odgovaraju realnostima. Na primjer, mi kartu svijeta uvijek vidimo sa Evropom u sredini i Amerikom na zapadu. Ali, kada je jedan američki poslovni čovjek ugledao svjetsku mapu kod svog kineskog sagovornika, namah nije shvatio šta ona predstavlja. Bila mu je potpuno nerazumljiva, budući da je Kina bila u njenom centru. „A, gdje smo tu mi?“, pitao je pokušavajući da pronađe Ameriku. Dobio je odgovor: „Vi ste za nas Daleki istok!“

__________________________________________________________________________________

DOLAR – JUAN – DOLAR

Prema podacima Svjetske banke, spoljnotrgovinski deficit Amerike 2008. godine iznosio je 806,7 milijardi dolara. To znači da je ona imala robe i usluga iz inostranstva za preko 800 milijardi dolara više od onoga što je sama stvorila i razmijenila sa inostranstvom. U 2013. taj je deficit pao na 400,3 milijardi. U istom vremenskom okviru, Kina je izvozila više od svog uvoza za 420,5 milijardi a, pet godina kasnije, višak je spao na 182,8 milijardi američkih dolara.

Dodatno, od 2008. do 2014. godine dolar je dobio 20 odsto vrijednosti u odnosu na ostale vodeće valute. To ne govori o njegovoj snazi, već je posljedica politike „lakog novca“ u odnosu na evro, funtu i jen. Prividno jak dolar je jedino prema kineskom juanu oslabio za cijelih 15 odsto u tom vremenu.

Amerika kupuje robu i usluge od Kine. Budući da je njen novac u statusu svjetske rezervne valute, ona ih plaća dolarima. Kina prihvata dolare i Amerika dobija stvarne materijalne vrijednosti kojima poboljšava način života svog stanovništva. Kini su preostali dolari. Umjesto da ih drži u svojim rezervama, ona će njima kupovati američke državne obveznice kako bi došla do prinosa na svoja sredstva. Na taj se način dolarski dug Amerike prema Kini reciklira unutar same Amerike. Time se omogućava nastavak njenog razvoja zasnovanog na dugu. To je sva snaga dolara i Amerike. Sve dok je njen dug izražen u dolarima, ne postavlja se pitanje solventnosti. Kao jedini izdavalac, ona može štampati dolare u mjeri da podmiri svaki zahtjev kineskih, ili bilo kojih drugih kreditora.

Ali, juan kao jedini pravi izazivač dolarske hegemonije (evro i jen su daleko od te pozicije) prijeti da sve to promijeni. Šta bi se desilo ako bi dolar izgubio svoj božanski status? Svijet bi počeo da traži juan kao sredstvo obračuna međunarodnih transakcija. Amerika ne bi mogla da nađe toliko kupaca svog duga, koji suštinski kreditiraju njenu potrošnju, bez ikakvih ekonomskih kazni i posljedica. Ona bi morala da dolare konvertuje u juane kako bi njima kupovala na svjetskoj pijaci. A sav međunarodni novac koji sada teče prema Vol Stritu pohrlio bi prema Šangaju i Šendženu.

Kada se to desi (a, počelo je, i to neumitno) za Ameriku će biti završeni dani ekonomije zasnovane na dugu i počeće dug period skromnog i sporog ekonomskog rasta. Time će biti okončan i kompletan finansijski sistem razvijen u današnjoj Americi. Rječju, čovječanstvu će svanuti nova zora.

[/restrictedarea]