Istina o Slobodanu Peneziću Krcunu / 2. deo / Krcunova kosmetska osmatračnica

Priredila LJILJANA BULATOVIĆ MEDIĆ
U nastavku svoje ispovesti o Slobodanu Peneziću Krcunu, Rajko Vidačić, njegov nekadašnji saradnik i nosilac Partizanske spomenice 1941, za „Pečat“ govori o posleratnim akcijama protiv balista na Kosovu i Metohiji, srpskom pitanju, Jugoslaviji i njenom konfederalizovanju…

Nekoliko dana posle oslobođenja Kosova i Metohije, Rajko Vidačić bio je raspoređen na rad u Odeljenju za zaštitu naroda, OZNI:

Bilo je to u decembru 1944. godine. Postavljen sam za pomoćnika šefa OZNE u Uroševcu. Posle Dreničke pobune, u uroševačkom okrugu bila je najveća koncentracija balističkih grupa i odmetnika na Kosovu i Metohiji. Dosta ih je prebeglo ilegalno u Grčku, pa zatim u Tursku, gde su ih prihvatile zapadne obaveštajne službe i mnoge od njih slale u rat koji je buknuo između dve Koreje. Vođa ovih odmetnika bio je profesor Prištinske gimnazije Imer Beriša, agent italijanske obaveštajne službe OVRA. Iz ilegalstva je ubrzo uspostavio vezu sa ilegalnom organizacijom Druge prizrenske lige i odmetničkim balističkim grupama. Ocenio je da su na Kosovu i Metohiji povoljni uslovi za pokretanje nove akcije protiv jugoslovenske vlasti i osnovao je organizaciju „Nacional šiptare demokratik“ (NDŠ) koja se ubrzo aktivirala širom Kosmeta. Po njegovoj oceni, nova jugoslovenska vlast nije bila po volji zapadnih saveznika i zalagao se za ujedinjenje balističkih snaga Albanije i Kosova i Metohije, a potom da se pozovu u pomoć engleske trupe radi obaranja novih vlasti u Albaniji i Jugoslaviji. Zato je od 21. do 23. jula 1946. zakazao tajnu konferenciju većeg dela balista i članova ilegalne organizacije NDŠ na planini Kosmači u Gornjoj Drenici.

Taj skup balisti su nazvali Kongres u Lipovici. Dve stotine učesnika doneli su zaključke slične zaključcima Druge prizrenske lige. Sada su određene i teritorije na kojima će biti formirane regimente (pukovi) u borbi za stvaranje etničke Albanije. Međutim, ti planovi su se izjalovili. Zbog poraza u obračunima, mnogi odmetnici su se demoralisali i predavali vlastima. Rukovodstvo balista sagledava besperspektivnost svoje borbe i da im preti opasnost od uništenja i donosi odluku da veći deo odmetnika krene u beg u Tursku. Oni koji su uspeli da se preko Grčke probiju u Tursku odmah su se tamo stavili u službu zapadnim obaveštajnim agencijama. Iz emigracije su pokušali da šalju poruke svojim istomišljenicima koji su ostali na Kosmetu da produže aktivnost protiv jugoslovenske vlasti, jer će se, navodno, ubrzo i oni vratiti iz inostranstva i uz pomoć Engleske i Turske oboriti jugoslovensku vlast.

[restrictedarea]

ODMETNICI NA KOSMETU I pored bekstva nekoliko najvećih odmetničkih grupa u inostranstvo, na teritoriji Kosmeta je ostalo još oko 200 balista, organizovanih u manje grupe. Naši organi bezbednosti posebno su se angažovali u potrazi za čuvenim zlikovcem Avduljom Durom kako bi ga likvidirali. U tom cilju pronašli su dva seljaka u jednom selu ispod Šare, koje je bilo utočište odmetnika, i oni su pristali da otkriju gde se Dura skriva i da omoguće njegovo hvatanje ili likvidaciju, ali su za to tražili nagradu od 50.000 dinara. Pošto pokrajinski organi bezbednosti nisu raspolagali novcem, pošao sam u republički SUP u Beogradu da zatražim pomoć.

Krcun me je primio, a kada je čuo o čemu se radi, kategorički je to odbio: „Najpre, mi tih para nemamo. Toliko para ne bismo dali ni za Dražu Mihailovića kada smo ga hvatali. Ja znam šta je hajdučija i koliko je opasna za našu vlast, ali vi dobro organizujte svoju službu uz pomoć KNOJ, Narodne milicije i naroda i likvidirajte to zlo na drugi način. Pošto su našu zemlju napustile najbrojnije i najopasnije odmetničke bande i otkrivene ilegalne organizacije koje su ih podržavale, to je stvorilo pometnju kod njihovih pomagača i narod počinje da shvata da im odmetničke bande ne donose ništa dobro, već mu mogu naneti mnogo nevolja i zla. Zato ćemo ubrzo objaviti amnestiju za sve odmetnike, uz garanciju da će svi biti pušteni na slobodu, sem onih za koje je dokazano da su činili ratne zločine.“

Tako se i postupilo: posle objavljene amnestije, početkom 1947. godine narodnim vlastima predalo se oko 90 odsto odmetnika, tj. njih oko 200. Prema njima se postupalo fer, kako je Krcun i zahtevao. Kada bi se odmetnik predao, dozvoljeno mu je bilo da ode svojoj kući i da sutradan donese i preda oružje, a kada to uradi, puštan je na slobodu. Izuzetno mali broj (oko pet odsto) zadržan je, isključivo osumnjičeni za ratne zločine i oni su predati pravosuđu radi procesuiranja.

Po Krcunovom objašnjenju, te odmetnike nije trebalo goniti zbog toga što su učestvovali u oružanim snagama kao što je bila SS Skender beg divizija ili vulnetari Druge prizrenske lige, koji su se borili na strani okupatora protiv NOV i POJ – jer su oni izgubili rat, a mi kao pobednici ne bi trebalo da im se svetimo. Takav naš humani postupak doprineo je da su u odmetništvu ostale samo manje grupe od po tri do pet odmetnika, i to u Šalji i Bajgori, u Prekoruplju, u okolini Gnjilana, Vitine, Kosovske Kamenice, Šare i Karadaga, ali su i one dokrajčene do 1952. godine.

Borba sa odmetničkim bandama zahtevala je velike i teške napore naših vlasti, organa bezbednosti KNOJ i Narodne milicije, i u toj borbi žrtve su bile neminovne. Moram da pomenem sa tugom i pijetetom da je, na primer, u odbrani oslobođenog Uroševca od vulnetarskih snaga Druge prizrenske lige, 4. decembra 1944. godine, poginulo oko 100 naših boraca. Među njima, poginuo je i kapetan OZNE Božo Prlja, poznati junak iz Bitke na Sutjesci.

Zločine balističkih odmetnika inspirisale su ilegalne organizacije Druge prizrenske lige, kao što je NDŠ. Prva ilegalna organizacija organizovana je u Prizrenu i uspostavila je vezu sa tamošnjom organizacijom Narodnooslobodilačkog pokreta i kao navodnu pomoć uručila im nekoliko automata i puškomitraljeza. Time su pridobili poverenje i po oslobođenju uključeni su u organe narodne vlasti. Predsednik Sreskog narodnooslobodilačkog odbora bio je istovremeno i predsednik ilegalne organizacije NDŠ, iz čijih redova je atentator koji je 13. maja 1945. godine izvršio atentat na političkog sekretara KPJ za Kosmet, narodnog heroja Miladina Popovića. Atentator je ipak ubrzo otkriven i likvidiran. Ali su odmetničke grupe, u sadejstvu sa ilegalnom organizacijom NDŠ, da bi zastrašile stanovništvo, izvršile niz ubistava pripadnika narodne vlasti i antifašističkih aktivista, prvenstveno Šiptara.

 

AKCIJA ODUZIMANJA ORUŽJA Na teritoriji Kosova i Metohije krajem 1955. i početkom 1956. godine izvršena je i akcija za prikupljanje i oduzimanje oružja, koje je većinom šiptarsko stanovništvo ilegalno posedovalo. Oduzeto je oko 20.000 komada vatrenog oružja. U tom periodu otkrivena je i ilegalna špijunska organizacija u selu Rogovu, u podnožju planine Paštrik, nedaleko od albanske državne granice. Akcija za oduzimanje oružja započeta je u Peći, uz saglasnost Velija Deve, koji je tada bio sekretar Sreskog komiteta KPJ u Peći, a ubrzo se proširila na čitavu teritoriju oblasti.

Povod za preduzimanje ove akcije bilo je hapšenje jednog magacionera zemljoradničke zadruge u nekom selu blizu Peći, okrivljenog za proneveru društvene imovine. On je na saslušanju izjavio da će otkriti važnu stvar, ako mu krivicu za koju ga terete ublaže. Kada mu je to obećano, izjavio je da su Nemci 1944. godine prilikom povlačenja iz Albanije predali izvesnu količinu vatrenog oružja, uglavnom pušaka, Demu Ali Požariju (predsedniku opštine kod Dečana, članu Druge prizrenske lige, bliskom saradniku Džafera Deve) da naoruža svoje istomišljenike kako bi ih zaštitili od partizana. Inače, Dem Ali se posle povlačenja Nemaca odmetnuo u šumu i sve do 1946. godine predvodio je veću grupu odmetnika na Prokletijama i zagraničnom pojasu uz albansku granicu. Kovao je plan 1945. godine da napadne i osvoji Peć, ali kada je saznao da je u Peći Peta crnogorska brigada i jake partizanske snage, odustao je od toga, prešao sa ljudstvom u Albaniju i probio se u Grčku. Pre toga, svojim poverljivim ljudima predao je jednu količinu pušaka, uz potpis primaoca. Uhapšeni je znao neke od tih ljudi i izdiktirao je njihova imena.

Akcija oduzimanja oružja izazvala je veliko nezadovoljstvo kod šiptarske populacije na Kosovu i Metohiji, navodno zato što je time bila ugrožena tradicija i običaj da poseduju i gaje ljubav prema oružju, ali je bilo i mnogo preuveličavanja i raznih priča kako je vlast primenjivala represiju. Šiptarski deo kosmetskog rukovodstva referisao je centralnoj vlasti u Beogradu da je ta akcija drastično pogoršala političke odnose u Pokrajini.

Te žalbe su došle i do Josipa Broza, koji je pozvao Rankovića i sugerisao mu da se to ispita i da se politička situacija normalizuje. Po tom pitanju u Prištinu su početkom januara 1957. došli Svetislav Ćeća Stefanović, savezni državni sekretar za unutrašnje poslove, i Krcun. Tom prilikom,  u razgovoru sa političkom vrhuškom u kojoj je glavnu reč vodio Fadilj Hodža, nama već tada poznat po svojim nacionalističkim istupima, Ćeća i Krcun su se saglasili da se smeni pokrajinski sekretar za unutrašnje poslove Čedo Mijović i da za načelnika unutrašnjih poslova odrede pogodniju ličnost. Mijović je premešten u Beograd i karijeru u službi završio je kao general i komandant Narodne milicije za SFRJ.

Sutradan smo pošli u Peć. Krcun je odlučio da idem i ja, jer me je donekle poznavao, a verovatno su me preporučili Đoko Pajković, Aljuš Gaši i Mehmed Hodža, sa kojima je bio u prijateljskim odnosima. Tamo sam referisao Ćeći i Krcunu da mi je poznato (pre toga sam bio na čelu kriminalistike u Pokrajini) da u Peći ima oko stotinu nerešenih predmeta za pojedince koji su počinili ratne zločine na terenu Metohije, a najveći broj u selima oko Čakora i u dolini reke Lim u Crnoj Gori, kao pripadnici SS divizije Skender beg i vulnetari Druge prizrenske lige. Pitao sam kako da u vezi sa tim problemom postupimo.

Krcun je odmah rekao da sve to treba pohraniti u „mrtvu arhivu“, jer „ako mi za proteklih dvanaest godina od oslobođenja nismo raščistili sa ratnim zločinima, sada je bespredmetno da otvaramo nove frontove na Kosovu i Metohiji i da dodatno pogoršavamo političku situaciju. Ali, ako ima relevantnih dokaza za pojedince da su počinili ratne zločine, mogu se procesuirati“. Podvukao je da je notorna činjenica da su ti ljudi ratovali protiv nas i da smo mi pobedili, a oni su poraženi, i uvek naglašavao da „u svakom ratu mora neko da bude poražen, ali pobednici ne treba da se svete onima koji su bili na suprotnoj strani“.

Ćeća i Krcun su se zadržali dva dana u Peći i u lovu na visoku divljač na Prokletijama. Planine oko Peći prema Albaniji i Crnoj Gori, u kojima obitavaju medvedi, divlje svinje i druge vrste divljači, oduševile su ih i Krcun je odlučio da vlada Srbije izgradi lovački dom u Peći. Ćeća, kao predsednik Lovačkog saveza Jugoslavije, složio se sa tim i obećao pomoć.

Ubrzo je Krcun ponovo došao u lov na Prokletije i saopštio mi da je doneta odluka za izgradnju lovačkog doma u Peći, samo se postavlja pitanje lokacije. Predložio sam mu Markovo brdo, prekoputa Pećke patrijaršije, odakle puca pogled niz Pećku Bistricu i na dobar deo metohijske ravnice. Bio je oduševljen tim predlogom i preko njegovog prijatelja Aljuša Gašija bez problema pribavismo rešenje da se ubrzo izgradi lovački dom. To nije bilo neko veliko i luksuzno zdanje, nego zgrada sa prizemnom salom, nusprostorijama i tri spavaće sobe.

Kad sam jednom prilikom pitao Krcuna da li on ide u lov i u druga lovišta, kojih ima nekoliko i nedaleko od Beograda, on mi reče: „To su dvorska lovišta, koja naš ‚vrhovnik‘ (misleći, naravno, na Tita) koristi i za ličnu rekreaciju i po njegovom ličnom pozivu mogu da učestvuju samo njegovi najbliži saradnici i gosti iz stranih ambasada i inostranstva, kada dolaze u našu zemlju. Ali to za mene nije lov, nego odstrel divljači koju lovočuvari nameštaju i navode lovce da pucaju i love bez ikakvih napora. Pravi lov je kada lovac uloži veliki napor penjući se na planinske vrhove do 2.000 metara nadmorske visine, gde obitava visoka divljač, koju treba pronaći i loviti. Takvo idealno lovište je na Prokletijama, jednoj od najgromadnijih planina naše zemlje.“

Za šest godina, koliko je prošlo vremena od izgradnje lovačkog doma do njegove tragične smrti,  Krcun je mnogo puta boravio u njemu. Dolazili su u to vreme i gotovo svi najvažniji rukovodioci i političke ličnosti SFRJ i Srbije – osim Josipa Broza Tita. Osim o lovu, tu su često vođene diskusije o stanju međurepubličkih odnosa u zemlji i inostranstvu.

 

ZABRINUT ZA JUGOSLAVIJU I SRPSKI NAROD  Kod Krcuna se osećala velika zabrinutost povodom političke situacije u zemlji. Posebno je bio opsednut opasnošću da će se savezna država pretvoriti u konfederaciju i da će u tom slučaju Srbija i srpski narod u celini najviše izgubiti. On je to, kao predsednik srpske vlade, jasno uočavao iz kontakata sa kolegama iz drugih republika, posebno iz Hrvatske i Slovenije. Više puta je konkretno navodio pojedince, kao na primer Borisa Krajgera iz Slovenije, koji je u saveznoj vladi odgovarao za ekonomske probleme, Lea Gerškovića iz Hrvatske i dr. Nijedan problem Srbije koji su oni rešavali nije mogao da dobije pozitivan ishod. Krcun je to tumačio uticajem politike Bakarića i Kardelja, koji su zbog naklonosti Zapadu svojim delovanjem širili animozitet prema Jugoslaviji kao zajedničkoj državi. Zato je Krcun imao običaj da u intimnom društvu kaže kako mu je beogradska politička žabokrečina toliko naporna da koristi svaku priliku da dođe u Peć i u lov na Prokletijama.

Krcun nam je jednom u lovačkom domu pričao o svom sukobu sa dr Gerškovićem, kada je kao predsednik srpske vlade došao u Savezno izvršno veće da brani budžet Srbije za narednu godinu. Predsednik budžetske komisije bio je Geršković i kada je Krcun obrazložio predlog za budžet Srbije, Geršković je stavio primedbu da je predlog nerealan i predimenzioniran. Naveo je kao primer stavku za državnu bezbednost i rekao da to drastično treba smanjiti, jer nam je to nepotrebno, pošto smo rešili probleme bezbednosti u borbi protiv unutrašnjih neprijatelja, odmetničkih bandi, informbirovaca i dr. Na to je Krcun odreagovao u svom stilu: „Znaš li, Gerškoviću, zašto je potrebno katoličkim sveštenicima da nose onu mušku stvar u međunožju, a ne žene se?“ Dok je Geršković oklevao sa odgovorom, Krcun dodade: „Treba im za svaki slučaj! Eto, i našoj zemlji treba Služba bezbednosti za svaki slučaj, jer neko treba da brani državu od onih inostranih i unutrašnjih neprijatelja, koji bi je rado uništili.“

Prateći Krcuna i slušajući kako je zabrinut za sudbinu i budućnost Jugoslavije, razumeo sam da situaciju o opstanku Jugoslavije jasno sagledava i da je dobro obavešten, iako više nije rukovodio Službom bezbednosti. A bilo mi je jasno i da lovački dom u Peći koristi i za lični uvid u političku situaciju na Kosmetu, jer je uočavao jačanje separatističkog pokreta među šiptarskim stanovništvom i težnju za odvajanjem od Srbije.

Na primer, kada je trebalo doneti Ustav SFRJ 1963. godine, umesto Ustava od 1946. godine jer je, navodno, bio zastareo i prevaziđen, Ranković, koji je bio odgovoran za celokupnu unutrašnju politiku, znao je da je to važan i delikatan zadatak i poverio je Krcunu da on bude na čelu komisije za predlog novog Ustava. Krcun je odlučio da aprila 1962. jedan od ključnih sastanaka Ustavne komisije održi u Peći. Mene je angažovao da mu predložim pogodnu prostoriju, ali da to ne bude ni u sali Skupštine opštine, ni u sali Sreskog komiteta KPJ.

Prihvatio je moj predlog da to bude hotel „Metohija“. Direktoru hotela Miki Paši rekao sam da u jednoj sali pripremi okrugli sto sa dvanaest stolica, koliko je najavljeno učesnika, članova Ustavne komisije, predstavnika iz svih republika i pokrajina. Krcun je insistirao da se za mene doda još jedna stolica, a ja se protivio, jer sam smatrao da mi nije mesto među stručnjacima i političarima takvog nivoa. Krcun mi je nestrpljivo odbrusio: „Onda budi izdvojen od stola, kao obezbeđenje, jer ja hoću da imam svedoka. Rešavaćemo ozbiljne stvari za budućnost zemlje. Znam da neki teže odluci da se donese konfederativni ustav, što bi bilo pogubno za čitavu zemlju, posebno za Srbiju.“

Nastaviće se

[/restrictedarea]

Jedan komentar

  1. Neukusno je sada prikazivati „krcuna“ kao neku opoziciju JBT. krcun je bio krvnik srbskog naroda u službi Josipa Ambroza zv.Tito, vrhovng ubice Srba. Zašto od Krcuna pravite patriotu kada je i on bio samo sluga JBT zajedno sa stamolovićema, Dražom Markovićem, Kočom Popovićem, Djilasom i inima.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *