Piše Mila Milosavljević
Nastavljajući žestok i odlučan protest protiv predložene zakonske regulative u kulturi, književni i drugi stvaraoci uputili su iz Francuske 7 apel Aleksandru Vučiću ,,da se obustavi dosadašnja aktivnost Ministarstva kulture i informisanja oko Nacrta o novom zakonu o kulturi, zbog neadekvatnog i nestručnog tretmana ove osetljive i izuzetno značajne materije, od temeljne i strateški usmeravajuće važnosti po ukupni razvoj Srbije“
Tribina pod nazivom Ko ubija kulturu Srbije (o kojoj je „Pečat“ pisao i u prošlom broju) po drugi put je održana prošle nedelje, i – kako njeni učesnici poručuju – nastaviće se i ubuduće, to jest „do konačne pobede!“ Zabrinuti i gnevni, ali ne manje odlučni u nameri da do javnosti dopru apelom povodom Nacrta novog zakona o kulturi (nesretnog i po kulturu loše uobličenog „sočinjenija“, kako se ocenjuje) umetnici i pisci okupili su se u prostoru Udruženja književnika Srbije – Francuska 7. Među njima su brojni bili predstavnici Sindikata pisaca Srbije, UKS-a, kao i Koordinacionog odbora reprezentativnih umetničkih udruženja Srbije.
Pored niza predloga iznetih ovom prilikom, ključni, koji je potekao od strane Samostalnog sindikata pisaca Srbije, odnosi se na obraćanje premijeru Aleksandru Vučiću. Dogovoreno je, i najavljeno, da će se predsedniku srpske vlade stvaraoci obratiti pismom u kojem će biti nabrojani predlozi korenito novog pristupa izradi Nacrta zakona o kulturi. Pored pisma, premijeru je sa Tribine u Francuskoj 7 upućena i zvanična molba za radni sastanak, i to u najkraćem mogućem roku.
RAMPA ZA MINISTARSTVO Prema zaključku Sindikata pisaca, pismo premijeru Vučiću počinje svojevrsnim apelom ,,da se obustavi dosadašnja aktivnost Ministarstva kulture i informisanja oko Nacrta (drugog ili trećeg po redu!) o novom zakonu o kulturi, zbog neadekvatnog i nestručnog tretmana ove osetljive i izuzetno značajne materije, od temeljne i strateški usmeravajuće važnosti po ukupni razvoj Srbije“. Dalji predlozi odnose se na formiranje kompetentne radne grupe za utemeljenje i stručno formulisanje konačne verzije Nacrta zakona o kulturi (u čijem sastavu bi trebalo, prema predlogu, da budu po dvoje predstavnika Ministarstva kulture i informisanja, Nacionalnog saveta za kulturu, Sindikata pisaca Srbije i Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, dok bi Koordinacioni odbor umetničkih udruženja predstavljala tri člana).
Iz Sindikata pisaca predlažu da se u konačnu verziju spornog Nacrta zakona ugrade sve bitne sugestije, stavovi, predlozi i primedbe iskazane u javnoj debati i raspravi o novom zakonu o kulturi. Reč je, inače, o predlozima koji su već upućeni Resornom ministarstvu.
Pored obraćanja predstavnika Sindikata pisaca, javnosti se ovoga puta ubedljivim argumentima obratio i književnik Bratislav Milanović, jedan od vodećih novinara i poslenika kulture, član UKS-a i Srpskog PEN-a. Govorio je o – „umiranju srpske kulture“ i bio izričit u zaključku da srpska kultura propada već godinama i da je teško nabrojati sve pokazatelje njenog srozavanja. Milanović je pomenuo neka u nizu svedočanstava o kulturnom sunovratu, a među njima i marginalizaciju u medijima, pogotovu elektronskim, te izdizanje manifestacija supkulture (Egzit i Guča) na nivo vrhunskih, poput Bemusa i Mokranjčevih dana, osiromašenje Oktobarskog salona, uništavanje, a potom i prodaju moćnih društvenih izdavačkih preduzeća (pre svega njihovog poslovnog prostora) razbijanje književnog korpusa, prodaju bioskopa i domova kulture, osiromašivanje pozorišta, tiho gašenje otkupa knjiga, bacanje Kraljevske biblioteke na otpad prilikom sređivanja Nacionalne biblioteke, političke manipulacije rukovodećim mestima u institucijama kulture…
[restrictedarea]„Ustanove kulture otkupljuju razni konzorcijumi iza kojih se kriju finansijski manipulanti i manipulacije. Neko je sve to morao da omogući. U svemu se, kao brvno u oku, vidi pasivna uloga države a neskrivena uloga raznih političkih i finansijskih grupacija koje bi da dograbe što veći komad u rastrzanju nekadašnje društvene imovine i progutaju taj komad zajedno sa kostima. Kako se koja politička grupacija menjala na vlasti tako je u kulturi nastajao novi lom i haos, sve dok se nisu svi izređali, sve dok nisu razneli i poslednje mrve od društvenog dobra, koje nije bilo malo, i strpali ih u lične džepove, sve dok nisu udarili i na umetnike pojedinačno i njihovu bednu crkavicu, te sasvim ‚tajlandizovali‘ srpsko kulturno dobro. U Zakon o kulturi koji je prethodio novom, poslednjem Nacrtu, uvedena je i estrada, ranije smatrana supkulturom i oporezivana u svim medijima i u javnoj prodaji većom stopom da bi se u budžet za kulturu slio još koji dinar za vrhunska umetnička dostignuća.“
Bratislav Milanović je posebno naglasio i činjenicu da je zakonodavac izjednačio zabavu i umetnost, te da se sada srećemo sa ovim Nacrtom zakona o kulturi, u kojem se ta granica sasvim briše tako što se film izjednačuje sa „vizuelnim“ (inteligentne li dosetke) balet izjednačava sa „bog te pita kakvim“ scenskim pokretom, a cirkus uvodi na velika vrata u prostor umetnosti.
MINISTROV CINIZAM „Ministar koji je pisao zakon, praveći se nevešt, sada tvrdi da su se prilikom dodele nacionalnih priznanja pomešali kriterijumi, da su se izjednačile visoka kultura i zabava, te je tim argumentom, iako na to nije imao ama baš nikakvo pravo, suspendovao dalje dodeljivanje. Pa ko je to izjednačio visoku kulturu i zabavu ako nije država? Nisu članovi komisija, nego osnivači komisija. Kada su članovi komisija izbegavali da naprave tog bastarda od zabave i kulture, intervenisala je direktno vlada i nagrađivala najvišom državnom nagradom svoje miljenike sa estradnih podijuma i iz kafanskih zabava, sa kojima ponekad pevaju zajedno neki njeni članovi.“
Na Tribini u Francuskoj 7 zatraženo je i da se u novi zakon vrate film i balet, novac od prodatih izdavačkih kuća, od knjižara, bioskopa, domova kulture. Uz to, trebalo bi uvesti i domaine public payant – da novac od knjiga umrlih pisaca ne ide u ruke „mangupa koji nisu pročitali nijednu knjigu“, već u unapređivanje domaće književnosti.
U ime učesnika ovog skupa, Bratislav Milanović traži da se „prestane sa denacionalizacijom nacionalne kulture“.
„To nijedna zemlja na svetu ne radi. Mi nismo ničija kolonija, a ako nas uvodite u taj status, budite sigurni da to vidimo i da će protesti i otpor biti sve veći. Srpska kultura dovoljno sama uzima iz sveta ono što joj je potrebno i sama se, koliko je to primereno, ugleda na druge. Nikad nije bila ksenofobična, iako to neki tvrde. Uostalom, pogledajte repertoare naših pozorišta, repertoar još uvek Vaše Filharmonije, Kolarca, Opere. Pogledajte izloge knjižara. Setite se, ali Vi ste bili suviše mladi, šta su iz svetske kulture nekada uzimali ‚Nolit‘, ‚Prosveta‘, ‚Rad‘, ‚Bigz‘, a pogledajte šta danas rade novi najveći izdavači“, poručio je Milanović ministru kulture Srbije sa Tribine u UKS-u dodajući da već imamo dovoljno trećerazrednih holivudskih filmova, kilavih i njanjavih bestselera, rijaliti šou-programa.
„Pisci i umetnici su ujedinjeni u zahtevu da se – zaboravi na ovaj zlosrećni Nacrt. Kažu: Sedite ponovo. Ako želite njime da profesionalizujete institucije kulture, koga ćete u njih dovesti? Umetnike ili menadžere? Stvaraoce ili diplomce menadžmenta u kulturi, one koji bi da od stvaralaca žive, od njihovih dela, sokova i krvi? Od njihovih para koje njima ionako ne idu. Kažete da ćete od predloga koji dođu za ovaj Nacrt zakona uzeti ono što je moguće. Pa lepo, učinite ono što je najracionalnije. Srbiji je potrebna kultura po njenom specifikumu i meri. Odbacite ovaj Nacrt. Poslušajte Nacionalni savet u kulturi koji je izabrala Skupština, poslušajte umetnička udruženja, pojedince… Ima i te kako pametnih predloga. Naložite Vašem timu da napravi novi Nacrt zakona o kulturi, pa da razgovaramo o njemu. U ovom koji ste predstavili, gotovo sve mora sve da se popravi.“
NIKO KAO BIROKRATIJA Muk Ministarstva kulture, kao jedini odgovor na poslati predlog vezan za Nacrt zakona, još uvek traje, a pošiljaoci predloga ga, inače, tumače kao izrazit presedan, ne samo kao indolentnost ili bahatost birokratije. Da li su ministar i njegovi saradnici toliko zauzeti, pa nisu imali vremena?
Činjenica je, ipak, da se u radnom timu koji stoji iza Nacrta zakona o kulturi nije našao ni jedan jedini umetnik. Učesnici ovog razgovora posebno su u tom smislu podvukli da se danas u našoj kulturi stvara jedan novi sloj i soj ljudi koji posreduju između stvaralaca i korisnika kulturnih dobara, a to su menadžeri u čijim su rukama moć i novac. Nije poznato, međutim, koliko su i da li su oni i njihove ideje bili konsultovani i uvaženi u donošenju ovog spornog, prema gotovo nepodeljenom uverenju, izrazito lošeg i štetnog Nacrta!
Neodvojivo od svega navedenog je pitanje: Kako je moguće da se već godinama unazad, a naočigled ovog naroda, na najviše pozicije u ustanovama kulture od nacionalnog značaja uspinju kadrovi serijski fabrikovani do 2000. van granica ove zemlje a po kalupima i pod okriljem mecena koje ovaj narod poznaje kao osvedočene negatore nacionalnog? Imadosmo prošlog proleća onoliku poplavu i za noć se cela Srbija probudi. Ova pak „neprirodna“ ili „natprirodna“ poplava srpske kulture traje već petnaest godina – i nikom ništa. Šta je potrebno da se Srbija probudi?
[/restrictedarea]AROGANCIJA MOĆI
Nacrt zakona o kulturi je ,,zbrzan“. Od umetničkih udruženja i Nacionalnog saveta traženi su predlozi i primedbe. A kada su ih oni dali, Nacrt se pojavio za nekoliko dana. Najgore od svega je što je ministar Tasovac rekao na takozvanoj „javnoj raspravi“ da on taj Nacrt već smatra zakonom. To je, dakle, gotova stvar, još pre rasprave u Skupštini. To znači: ja u rukama imam moć i uradiću kako sam ja zamislio. Nije uvažio ni primedbe Nacionalnog saveta za kulturu, koji je izabrala Skupština. Dakle, javne rasprave nije ni bilo. Sve ostalo je maskarada.
NOVA KLASA
„Stvara se nova klasa nalogodavaca i naredbodavaca u birokratskom sloju države koji se bavi kulturom i klasa najamne radne snage. Nove mecene ne raspolažu svojim, već društvenim novcem. Klasa najamne radne snage su umetnici kojima se, inače, u Srbiji ne isplaćuju honorari za učešće u programima institucija kulture. Bar ne piscima. Profesionalci, stručnjaci, regrutuju se među onima koji završavaju škole menadžmenta u kulturi. Tako menadžeri postaju stručnjaci za sve oblasti kulture i bivaju važniji od onih koji kulturu najneposrednije stvaraju. Jer, kasa je u njihovim rukama. Šta će im u tom slučaju umetnici? Tako naša kompletna partokratija bezglavo srlja u totalnu birokratizaciju države.“ /Bratislav Milanović/
…Klasa najamne radne snage su umetnici kojima se, inače, u Srbiji ne isplaćuju honorari za učešće u programima institucija kulture….zaista,čemu umetnici??? zašto službenici i tehnokratija sama ne pravi programe i ne konkuriše sama kod sebe?, ili-uopšte ni ne konkuriše za projekte koje raspisuje i o njima odlučuje, zašto ‘kancelarije, savetnici, kuratori, vlasnici galerija, direktori i sekretari, čistačice i kafe kuvarice,i portiri, kajronisti i grafički radnici, …sami ne stvaraju proizvod-delo-artefakt-,sami ne napišu knjigu, ne naslikaju sliku, ne osmisle i ne izvedu izložbu,emisiju,ne tematizuju i fizički sve ne izvedu? zašto se službenička birokratija ne znoji i ne pati sa formalnim, značenjskim problemima slike ili reči?zašto ne sednu pred papir i ne povuku jednu liniju i posle te linije-drugu, treću…zašto ne stvore svet, prostor, kompleks i lanac značenja?zašto ne povuku sve konce istorije umetnosti i u aktuelnosti progovore samo jednu suvislu frazu-rečenicu-iskaz u imanenciji materijala? i zašto se, uopšte,ne pitaju, birokrate kojima ne treba umetnik, koja je njihova tema?- u kojoj će spavati, uz koju će se buditi, koja će ih mučiti da bi, uopšte, seli ili stali pred prazan papir i platno, zašto njih baš ništa ne muči i baš se oko ničeg i ne pitaju da bi ,uopšte, nešto i reflektovali,akamoli savladavali materiju mentalnog i fizičkog prostora-tehne????i da bi, onda, snobovski neodgovorno i lakonski prošli pored nekog vizuelnog teksta ili iskaza?sa kojima pravom i kada se to,uopšte desilo da je srpska društvenost toliko ponizila samu sebe i snizila svoje kriterijume da preko umetnika gazi kao preko leševa i otirača.umetnik je u srbiji najniža klasa, niža od klošara, beskućnika u narodnoj kuhinji.čemu umetnici i zašto? nisu daleko ni pojedini umetnici od tog kako-ćemo-lako-ćemo-igraćemo se,tralalalala-banalizovanog pogleda na umetnika i njegovo delo sa mesta kancelarijskog splina koji se obnavlja samo u sebi bez dodira sa naturalizmom samog rada u materiji stvaranja. ne mistifikujem:umetnik ako je umetnik je i mislilac i radnik,a srbija ne podržava umetnika jer da podržava stvaralac bi imao svoj društveni status ne zbog obilaska kancelarija već zbog učinka koji je merljiv!ako su birokrate sačuvale još imalo dostojanstva,otmenosti, znanja i senzibiliteta…ako se nisu samougušili u bolesti nerada na planu refleksije, ako nisu atrofirali kao bića refleksije i akcije(ne vredi,ako su ‘mrtvi’,ako ne istražuju, ne gledaju, ne uče… onda , zaista ne vredi).ako im je pokretač jedino u poslednjoj, donjoj čakri-zaista ne vredi. čemu i zašto umetnik? sve to može da uradi direktor muzeja, kurator i kustos,izdavač i šofer prevoznik.na nedavnoj izložbi ‘slučaj kompozicije II,pit mondrijan’ u narodnom muzeju u beogradu…da li je ijedan umetnik-učesnik naglas pitao muzej, direktora, ministra,kustosa, čitavu halabuku koja se podigla kao ćele kula nad umetnicima koji su za ovaj lavirint kancelarija- nevidljivi…zašto ,kao umetnik, na čijem delu, na čijem radu reflelsije,na tom najamničkom radu, potčinjenom i zgaženom, a na kome su zaradili i direktor i sve kancelarije i cela birokratska mašine i mediji….dakle, zašto i jedino samo umetnik nije dobio ni jedan dinar, akamoli jednu prosečnu platu, ili jedan nadprosečni honorar, ili jednu godišnju nadoknadu da može, ne samo da preživi, već da dalje radi, uporno i tvrdoglavo-besplatno, uprkos svemu i dalje da obezbeđuje život tog birokratskog minotaura koji živi hraneći se telom, životom i proizvodima-imaginacijom umetnika????…zašto se niko od umetnika, stvaralaca-radnika- najamnih radnika koji u srbiji prolaze kao najniža, neškolovana,neobrazovana klasa, kao parije…zašto se niko ne usuđuje da pita i da kaže: ako sam deo vašeg projekta, ako me pozivate da izlažem u tako prestižnoj instituciji i izložbi, bilo da je jesenji salon, oktobarski,prolećni, bilo koji kuratorsko-autorski projekat….kako to da baš mene uopšte ne vidite a od mene živite i moja dela jedete?ne-jas-no, pri-mi-tiv-no, pros-ta-čko društvo.naravno,profesori, zaposleni u institucijama kulture-politički radnici-umetnici ćute zato što im je egzistencija obezbeđena upravo njihovim kancelarijskim poslom ali im je, zato imaginacija i supsanaca oštećena u meri u kojoj su uključeni u poslove i politikanstvo kancelarija i hodnika. dakle-nepovratno su samo-uništeni, do tuposti i tupavosti.ali, nema ko to da im saopšti.