Čovek koji zna dijagnozu

Piše Miodrag Zarković

Gostujući u poslednjem „Utisku nedelje“, regionalno čuveni marketinški stručnjak je, verovatno nesvesno, izneo najtežu moguću optužbu na račun srpskih tajnih i bezbednosnih službi – da su sasvim nemoćne pred kolegama iz Hrvatske

Neko, kad poraste, postane čovek. Neko ostane Beba. Postoji, međutim, i treći ishod: ako gledate prenose fudbalskih utakmica sa uključenim zvukom, nećete izrasti ni u čoveka ni u Bebu, već u nešto između.

Fudbalski prenosi su, naime, u današnjem društvu ona prva inicijacija za male muškarce. Za većinu ovdašnjih dečaka, prvi put kada su se osetili jednakim sa odraslima, a naročito sa svojim ocem, jeste trenutak kada su u društvu sa starijima odgledali fudbalsku utakmicu. Starosna granica je odvajkada predstavljala veće opterećenje muškoj nego ženskoj deci i njeno probijanje je među ključnim činovima u odrastanju muške osobe, a savremeni dečaci je najčešće načinju upravo u času kada zajedno sa ocem ili stricem ili komšijama navijaju ispred malih ekrana, iako možda i ne shvataju ponajbolje ni ko ni zašto igra.

Ipak, nekako se zaboravlja da, pored muškaraca sa kojima gleda utakmicu, na dečaka tada utiče još neko – komentator prenosa. Baš tada, dok se oseća važniji nego ikada pre, dečak upija sve što u prenosu izgovara, recimo, Milojko Pantić. Stoga je važnost sportskog komentatora u jednom društvu mnogo veća nego što bi se to isprva pomislilo. Uostalom, to zvanje je, pogotovo kada je reč o fudbalskim komentatorima, ostalo otporno čak i pred ovim nakaradnim shvatanjem rodne ravnopravnosti, koje je zahvatilo sve ostale oblasti: pre će žena postati načelnik Generalštaba nego što će nekoj dami biti povereno komentarisanje direktnog prenosa fudbalske utakmice, u dobroj meri i zbog toga što se još nije rodila dama koja bi pokazala ma kakvo zanimanje za tom rabotom. Sportski, a naročito fudbalski komentatori ostali su jedan od retkih vidova ljudskog delovanja koji pripada potpuno i samo muškarcima, što sve samo dodatno povećava važnost napred opisane inicijacije.

To što važi za obične utakmice desetostruko je pojačano za vreme Svetskog prvenstva. Od prve mundijalske utakmice, u današnjim okolnostima skoro da nema važnije tačke u sazrevanju mlade muške osobe. Poređenja radi, odrastao muškarac će se slabo sećati kada je prvi put u životu gledao film u bioskopu, ali mu zanavek ostane uklesano prvo Svetsko prvenstvo koje je ispratio sa tatom.

Kada sve ovo imate u vidu, možete li da zamislite posledično pogubniju inicijaciju od te? Šta po mladu i ranjivu psihu junoše može da bude razornije od činjenice da će mu za vjeki vjekov u podsvest biti urezano ono što je u presudnom trenutku lupetao pomenuti Pantić, ili neko od njegovih današnjih naslednika?

[restrictedarea]

To lupetanje se ne odnosi na moguće greške ili lapsuse, neizbežne pa samim tim i razumljive u ovom poslu, već prvenstveno na opšti stav koji ovdašnji sportski komentatori zauzimaju kao po pravilu. Taj stav se ogleda u površnoj, krhkoj, a zapravo veštačkoj „serioznosti“ s kojom komentarisanju pristupaju, vrlo primetnoj i u prenosima iz Brazila. Kao da prenose rat u Ukrajini, a ne sportski događaj, komentatori se slepo pridržavaju kakvog dosadnog protokola, koji je više stvar nasleđenih a nepisanih običaja nego zvaničnih pravila ili preporuka. Prateći taj protokol – po kojem se, na primer, ne sme biti pristrasan, niti previše ličan, a nikako oštar, naročito prema autoritetima kao što je sudija – komentatori su iz svojih prenosa laserski precizno odstranili svaku, i najmanju duhovitost, valjda ubeđeni da bi iole razigraniji pristup razbio taj privid smrtne ozbiljnosti, do kojeg im je izgleda stalo. U trenutku nastajanja ovog članka, završena je osmina finala, što znači da je najveći deo takmičenja uveliko prošao, i za sve to vreme, tokom svih tih utakmica, ne pamti se da je iko od komentatora uspeo da prenos osveži nekakvom lepršavom primedbom, dosetkom, vicem… Sve sami suvi i mahom besmisleni podaci (poput onih da ta i ta zemlja nije pobedila nijednu evropsku reprezentaciju još od 1982. godine) ponavljanje napamet naučenih i odavno ubajaćenih fraza, davljenje u patetici i panično nametnutoj serioznosti.

Prethodni naraštaj sportskih komentatora, po zlu upamćen najviše zbog Milojka Pantića i Dobrosava Gajića (mada ne samo zbog njih), upropastio je nebrojene muške inicijacije svuda gde se prostirala slika TVB-a, odnosno RTS-a. Kada se razmatra današnje, mahom otužno stanje u kojem se nalazi tzv. jači pol, trebalo bi to imati u vidu. Kao što bi valjalo voditi računa o tome da neki novi klinci, dečaci od desetak i manje godina, ovih dana prolaze tu inicijaciju vođeni glasovima koji su strast zamenili histerijom, a uživanje u igri bubanjem internet gradiva. To će, nažalost, u budućnosti imati još teže posledice po u dobroj meri slomljeni borbeni duh nacije.

***

A koliko je borbeni duh nacije slomljen, mogao je da se uveri svako ko u nedelju uveče nije gledao fudbal, nego Bebu. Pardon, Vladimira Popovića. Gostovao je ovaj poznati marketinški stručnjak u „Utisku nedelje“. Kao i svaki put kada se pojavi negde, Popović izaziva burna reagovanja, pa se i o ovoj emisiji već danima naveliko raspravlja, ali se sasvim zanemaruje možda i najvažnija stvar koju je on izgovorio. O svojim svojevremenim tvrdnjama da je Tomislav Nikolić učestvovao u ratnim zločinima u Hrvatskoj, Popović je rekao da je on samo prenosio ono što su mu govorili ljudi iz tajnih službi koje, kako se ispostavilo, nikakav dokaz nisu posedovale. Uostalom, zaključio je Popović, da je ikakvih dokaza bilo, Hrvatska, koja je bila vrlo zainteresovana za ceo slučaj, svakako bi ih iskopala.

Popović je bio deo prve petooktobarske vlasti, a blizak je i sa današnjim vlastodršcima – što priznaju i oni i on. To znači da Popović, kao vrlo upućen u bezbednosne strukture Srbije i regiona, navedenom primedbom posredno priznaje da hrvatski državni i istražni organi praktično gazduju srpskim tajnim službama, i to u tolikoj meri da srpske tajne službe ništa ne bi mogle da sakriju od njih.

Sasvim je moguće da je to bilo najizričitije priznanje te vrste ikada izgovoreno u našem javnom prostoru. Činjenica da ga, u nebrojenim osvrtima na Popovićevo gostovanje, niko nije ni uzao u razmatranje, samo potvrđuje taj sumorni zaključak.

[/restrictedarea]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *