U ime vekovnih stradanja za našu Srbiju i naše Kosovo i Metohiju, želim samo da podsetim, one koji su počeli zaboravljati našu historiju, za one koji su počeli zaboravljati i deo naše Srbije – KiM i priklanjati se našim okupatorima za šaku evra, da PROČITAJU tekstove koji su davno ispisani, možda im i savest proradi :
Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovu vojska,
U toj vojsci devet Jugovića,
I deseti star Juže Bogdane.
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova;
Ona leti nad Kosovo ravno,
Mrtvih nađe devet Jugovića
I desetog star-Jug Bogdana,
I više njih devet bojnih koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobrih konja,
A pored njih devet ljutih lava.
Tad zavrišta devet dobrih konja,
I zalaja devet ljutih lava,
A zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobrih konja,
I uzima devet ljutih lava,
I uzima devet sokolova,
Pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snahe ugledale,
Malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobrih konja,
Zalajalo devet ljutih lava,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze nepustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
Al’ zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanove Ljube:
“Snaho moja, ljubo Damjanova,
Što nam vrišti Damjanov zelenko?
Al’ je gladan šenice bjelice,
Ali žedan vode sa Zvečana?”
Progovara ljuba Damjanova:
Svekrvice, majko Damjanova,
Nit’ je gladan šenice bjelice,
Niti žedan vode sa Zvečana,
Već je njega Damjan naučio
Da po noću sitnu zob zobati,
Od ponoći na drum putovati:
Pak on žali svoga gospodara
Što ga nije na sebi donio!”
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
Ali lete dva vrana gavrana,
Krvava im krila do ramena,
Na kljunove b’jela pena trgla;
Oni nose ruku od junaka,
I na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
“Snaho moja, ljubo Damjanova,
Bi l’ poznala čija j’ ovo ruka?”
Progovara ljuba Damjanova:
“Svekrvice, majko Damjanova,
Ovo j’ ruka našega Damjana,
Jera burmu ja poznajem, majko,
Burma sa mnom na venčanju bila.”
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tiho besjedila:
“Moja ruko, zelena jabuko,
Gdje si rasla, gdje l’ si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
Ustrgnuta na Kosovu ravnom!”
Al’ tu majka odoljet’ ne mogla,
Prepuče joj srce od žalosti
Za svojijeh devet Jugovića
I desetim star-Jugom Bogdanom.
Pečat – List slobodne Srbije Politički nedeljnik, aktuelna politička dešavanja, društvo, svet, kultura.
Mogli ste makar sliku da stavite u većoj rezoluciji, ne moramo da je štampamo ali bi bilo lepo da može da se čita.
Na žalost, maksimalna veličina fotografija je 800 puta 600 piksela, tako da čitanje teksta sa pomenute infografike nije moguće.
U ime vekovnih stradanja za našu Srbiju i naše Kosovo i Metohiju, želim samo da podsetim, one koji su počeli zaboravljati našu historiju, za one koji su počeli zaboravljati i deo naše Srbije – KiM i priklanjati se našim okupatorima za šaku evra, da PROČITAJU tekstove koji su davno ispisani, možda im i savest proradi :
Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovu vojska,
U toj vojsci devet Jugovića,
I deseti star Juže Bogdane.
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova;
Ona leti nad Kosovo ravno,
Mrtvih nađe devet Jugovića
I desetog star-Jug Bogdana,
I više njih devet bojnih koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobrih konja,
A pored njih devet ljutih lava.
Tad zavrišta devet dobrih konja,
I zalaja devet ljutih lava,
A zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobrih konja,
I uzima devet ljutih lava,
I uzima devet sokolova,
Pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snahe ugledale,
Malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobrih konja,
Zalajalo devet ljutih lava,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze nepustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
Al’ zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanove Ljube:
“Snaho moja, ljubo Damjanova,
Što nam vrišti Damjanov zelenko?
Al’ je gladan šenice bjelice,
Ali žedan vode sa Zvečana?”
Progovara ljuba Damjanova:
Svekrvice, majko Damjanova,
Nit’ je gladan šenice bjelice,
Niti žedan vode sa Zvečana,
Već je njega Damjan naučio
Da po noću sitnu zob zobati,
Od ponoći na drum putovati:
Pak on žali svoga gospodara
Što ga nije na sebi donio!”
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
Ali lete dva vrana gavrana,
Krvava im krila do ramena,
Na kljunove b’jela pena trgla;
Oni nose ruku od junaka,
I na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
“Snaho moja, ljubo Damjanova,
Bi l’ poznala čija j’ ovo ruka?”
Progovara ljuba Damjanova:
“Svekrvice, majko Damjanova,
Ovo j’ ruka našega Damjana,
Jera burmu ja poznajem, majko,
Burma sa mnom na venčanju bila.”
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tiho besjedila:
“Moja ruko, zelena jabuko,
Gdje si rasla, gdje l’ si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
Ustrgnuta na Kosovu ravnom!”
Al’ tu majka odoljet’ ne mogla,
Prepuče joj srce od žalosti
Za svojijeh devet Jugovića
I desetim star-Jugom Bogdanom.