Kijevski puč i kraj „Marša na Istok“

Za „Pečat“ iz Londona Dejan Lukić

Putinovo „njet“ i brzina koraka koje je preduzela Moskva pre referenduma na Krimu i posle njega, potpuno su zatekli američke i EU upravljače krizom. Trenutni uspeh Majdana (rušenje Janukoviča) ali bez koncepta za „dan posle“ pokazao je da se Zapad ipak preigrao

Britanski publicista i istoričar politike, Rodni Atkinson napisao je 13. marta, posmatrajući ponašanje SAD i Evropske unije u Ukrajini, da „nikada, od rata u Jugoslaviji tokom devedesetih godina prošlog veka, zapadne demokratije nisu iza sebe ostavile toliki smrad licemerja, kao u ovoj ukrajinskoj sagi“. Puč u Kijevu naziva „braon revolucijom“, asocijacirajući na nacističke „braonkošuljaše“ – Šturmabtajlung, od kojih se, na koncu, ogradio i sam Adolf Hitler. Američko-atlantska podrška današnjem nacističkom ostatku, koji je uličnim pučem uzurpirao vlast u Kijevu, po Atkinsonu, nije ništa drugo do nastavak istorije Trećeg rajha drugim sredstvima i pod drugim zastavama. Sa tom razlikom što u aktuelnoj ukrajinskoj sagi iza novog Šturmabtajlunga ne stoji firer Trećeg rajha, nego Evropska unija i SAD.

 

BIZMARKOV RECEPT Nekoliko britanskih komentatora, koji su u vezi sa događajima u Ukrajini sačuvali ostatak integriteta, „nastavak istorije“ objašnjavaju jednim fascinantnim dokumentom starim više od 150 godina: „Snaga Rusije može da bude potkopana samo ako se od nje odvoji Ukrajina. Oni koji žele da to učine ne samo da moraju da odvoje ove dve zemlje nego Ukrajinu moraju da okrenu protiv Rusije, do krvi zavade dva dela jednog naroda i gledaju kako brat ubija brata. Da bi to ostvarili, potrebno je pronaći i odgojiti izdajnike u nacionalnoj eliti, te uz pomoć njih izmeniti samosvest jednog velikog dela naroda do te mere da mrze sve rusko, da mrze svoj rod, a da toga nisu svesni. Ostalo će da učini vreme.“ Ovo je rekao, napisao i potpisao nekadašnji kancelar Nemačke, Oto Fon Bizmark (1815-1898).

Rusko-izraelski pisac i novinar, Izrael Šamir obrazlaže kako SAD i Evropska unija marširaju danas pod istom zastavom i sa gotovo istrgnutim listom iz Bizmarkove knjige o politici Evrope (i Nemačke) prema Rusiji. Kaže da su SAD, EU i Zapad u celini mogli da za ovaj novi nacistoidni „Prodor na Istok“ (Hitlerov „Drang nach Osten“) pronađu nešto časnije igrače u Kijevu, pomoću kojih će da obaraju demokratski izabrani režim Janukoviča: „U zapadnoj Ukrajini  izlegli su se iz starih zmijskih jaja mladunci kolaboracionista sa Hitlerovim nacizmom, koji su sa majčinim mlekom posisali mržnju prema Rusima. Njihovi očevi su, svojevremeno, bili osnovali mrežu koju je vodio zločinac, Rajnard Gein (Reinhard Gehien) nemački superšpijun. Posle pada Hitlerovog Trećeg rajha, Gein se zakleo na vernost Americi i celokupnu svoju špijunsku mrežu stavio na raspolaganje Centralnoj američkoj obaveštajnoj službi, CIA…“

U celom sadašnjem „Maršu na Istok“, čija je poslednja stanica Rusija, u zapadnoj „mejnstrim“ mašineriji sklonjeno je od očiju javnosti svedočenje već čuvene Viktorije Nuland, podsekretara u američkom Stejt departmentu, koja je na samom početku ukrajinske krize održala govor u Nacionalnom pres klubu u Vašingtonu i gotovo unapred najavila šta će da se odigra na trgu Majdan u Kijevu. Govor je održan u režiji ukrajinske Fondacije „Ševron“ a finansirala ga je ukrajinska lobistička grupa u Vašingtonu. Tada se iz usta same gospođe Nuland moglo čuti kako je ona lično (mnogo pre kijevskog puča) „nekoliko puta“ već bila u Kijevu i kako je već do tada Vašington investirao pet milijardi dolara(!) za „pomoć“ opoziciji da bi se „nešto promenilo“ u Ukrajini. Ovaj novac je – nota bene – bio, između ostalog, namenjen i pripremanju Ukrajine za članstvo u Evropskoj uniji.

Prema Izraelu Šamiru, ovo govori o ranoj fazi subverzivne američke aktivnosti na rušenju Janukovičevog režima – radi, između ostalog, učlanjenja Ukrajine u EU – što, kaže on, predstavlja „brutalnu kompromitaciju Brisela“ i svedoči da je Evropska unija, u stvari, Trojanski konj Amerike u „Prodoru na Istok“.

[restrictedarea]

Kada je Janukovič odlučio da – mada samo privremeno – zamrzne pregovore o asocijaciji sa Evropskom unijom, „čovek nije bio svestan da je, odbijajući ponudu Brisela, udario na Ameriku i one njene dolare o kojima je svedočila gospođa Nuland“.

Prema Atkinsonovim podacima, svaki fizički sposoban mladi Ukrajinac spreman da se bori za obaranje Imperiji nepodobne vlasti u Kijevu dobijao je po 50 dolara sedmično a već za uličnu gerilu istrenirani borci dobijali su i po stotinu dolara. „Vođe grupa dobijale su i po dve hiljade – priličan novac za ukrajinske standarde.“

Atkinson beleži, takođe, da su „uobičajene agenture“ – razne nevladine organizacije, uglavnom kvislinškog karaktera, bile spremne da pomognu u realizaciji američkog i EU scenarija, ali su najčešće ostajale bez dolara budući da su „po prirodi bojažljive i neproverene“, dok su Amerikancima bili potrebni „hrabri i odlučni“ ulični gerilci.

Ostalo je da se za „dan posle“ nađu političke grupe i partije koje će da kapitalizuju rezultat ovako drsko podržane ulične gerile. One su lako nađene u zapadnoj Ukrajini, među katoličko-unijatskim potomcima saradnika Hitlerove okupacije Ukrajine u Drugom svetskom ratu. To su ona „zmijska jaja“ odakle su se, po Šamiru, izlegli ukrajinski neonacisti i deca sa kijevskog Majdana; sa nijansom razlike u tome što su u ovoj „braon revoluciji“ ulogu firera preuzeli SAD i Evropska unija.

 

DAN POSLE Putinovo „njet“ i brzina koraka koje je preduzela Moskva pre referenduma na Krimu i posle njega potpuno su zatekli američke i EU upravljače krizom. Po jednom londonskom komentaru, trenutni uspeh Majdana (rušenje Janukoviča) ali bez koncepta za „dan posle“ pokazao je da se Zapad ipak preigrao.

„Obama je od početka provocirao i pretio, ali je odgovor saveznika i lokalnih saradnika bio slab… Obama je loše procenio da je i danas moguće replicirati imperijalnu konkvistu iz devedesetih godina. U tome je potpuno omanuo. Evropa i Rusija, Kina i Japan, Venecuela i Kolumbija, nešto su sasvim drugačije od onoga što su bili… Američki izvođači radova u lokalu, bespilotne letelice, kazneni američki odredi nisu više u stanju da zaustave erozivni trend američke moći… Ekonomska kriza u Americi otišla je suviše duboko; domaći zamor imperijalnim avanturama kritično je narastao… U ovakvim uslovima, nastavak imperijalne agresije postaje preskupa i opasna igra. I da bi zaustavila ovo opadanje moći, Americi je ostala samo jedna kvalitetna, ali katastrofalno opasna opcija atomskog oružja.“ („Global Riserč“).

Ovaj momenat erozije je gotovo opšte mesto u internim analizama na Temzi, čiji je glavni imenitelj – frustracija; pa se, stoga, i dosadašnje objavljene mere sankcija prema Rusiji više doživljavaju groteskno nego ozbiljno. „Gardijan“ je u ovom, do sada nezabeleženom izrazu nemoći Zapada pred Putinovim izazovom, smogao snage da gotovo ismeje odgovor na krimski referendum iz SAD i Evropske unije. Prema komentatoru lista, Lariju Eliotu, sankcije su samo blag udarac po Putinovim prstima, ali i „jedino što se moglo učiniti da Barak Obama i Angela Merkel ne izgube obraz“.

Istina, zabrana putovanja nekim ličnostima i zamrzavanje računa nekim milionerima usvojeni su kao prva mera „da se Putin popravi“, ali jedinstven je stav da je sve to „mnogo manje nego što su i politika i tržište očekivali“. Primećuje se – indikativno – da sankcije nisu udarile na Putina i njegovu anturažu, niti su pak obuhvatile milijardere koji su, uostalom, svoja bogatstva već izmestili iz Londona, Njujorka… Za ovo u Londonu postoje dva objašnjenja. Prvo, još se gaji nada da je i ovako skroman paket kaznenih mera bolji način da se deeskalira kriza, u nadi da će Putin „popustiti na prvi miris sačme“. Drugo je pak objašnjenje da među zapadnim partnerima nema apetita za robusniji nastup. Sa dosta razloga: londonski Siti i Menhetn u Njujorku su naprosto zasuti ruskim novcem. Nemačka potreba za ruskim gasom je veća nego ikada. Posustala francuska privreda ne može sebi da dozvoli gubitak lukrativnih ugovora o isporuci vojne opreme Rusiji…

Pri tome i Zapad ima nekakvog konja za trku. Još može   kako komentariše „Mejl“, da napravi štetu ruskoj ranjivoj ekonomiji, ekstremno zavisnoj od prodaje nafte i aktivnosti gasnog sektora.

Eksperti u londonskoj konsultantskoj firmi „Kapital ekonomists“ računaju da je od početka 2012. godine iz Rusije isteklo oko 50 milijardi dolara samo iz privatnog sektora. Ukoliko bi se ovakav trend nastavio, ruska ekonomija bi, ide dalje predviđanje, mogla da uđe u ozbiljnu recesiju. Iz ovoga sledi zaključak da ukrajinska kriza nosi realan problem i za Moskvu, posebno ukoliko bi Zapad odgovorio smanjenjem izvoza i bankovnim restrikcijama. Po ovoj logici, sankcije su delotvorne, ali samo ako su dovoljno široke i duboke.

Lari Eliot u „Gardijanu“ kaže, međutim, da, ipak, sve ovo ne nanosi fatalan udarac Rusiji: „Problem Zapada je što ne može da naškodi Rusiji a da, pri tome, još više ne naškodi sebi.“ U bazi ovakve procene je strah od posledica „obostrane destrukcije“. Iznad svega, ide dalje analiza, Obama, Merkelova, Oland i Kameron i sami su svesni da ruska intervencija u Ukrajini može ozbiljno da naškodi započetom, ali krhkom oporavku njihovih ekonomija.

 

UKRAJINSKA VODODELNICA Jedan deo britanske štampe otkriva da u Vajtholu struji mišljenje kako ovaj prvi paket sankcija može da donese neki rezultat – ma šta se pod tim podrazumevalo – ali samo ako usledi veća i oštrija serija. Insajderi iz vlade javljaju pak da za to „nema petlje“ ni u vladi ni u Dauning Stritu i pored zapaljive retorike nekih a naročito šefa diplomatije Vilijama Hejga, po kome se Rusija upustila u rizičnu okupaciju dela ukrajinskog suverenog kopna, kako to London ne priznaje i kako je Putinovo ponašanje „neprihvatljivo“. I ovo je u jednom komentaru ismejano kao „pucnjava bez baruta“. Ali čak i kada bi se upakovao novi set sankcija, „Putinu se, očigledno, ne bi zatresle noge u cipelama“ („Gardijan“).

Ukrajina je (po većinskoj oceni) posle velikog Putinovog „njet“ i brze procedure za referendum o „povratku Krima kući“, u skute „maćuške Rusije“, zašla u stanje odloženog konflikta. Bez Krima (sa vojnopomorskom bazom u Sevastopolju) i bez, de facto, odvojene istočne polovine dojučerašnje Ukrajine, zapadni ostatak je, po analizama u Vajtholu, kandidat za zapreteno žarište na koje Zapad još može da računa u daljem geopolitičkom odmeravanju sa Rusijom.

Posle poraza u Gruziji i neuspeha da se u Siriji otarasi Bašara el Asada, Imperija će teško da se pomiri sa gubitkom ukrajinskog prilaza Rusiji. I ma kakav odgovor bio na Putinovu očiglednu rešenost da, i po cenu najvišeg uloga, definitivno zaustavi novi „Prodor na Istok“, predviđanja na Temzi već vide ukrajinski slučaj kao kandidata za krupnu vododelnicu između dve geostrateške etape Kontinenta. Zapad se na Majdanu preigrao. Što je juče moglo na Kosovu, danas ne može u Ukrajini. I kako dani posle Krima odmiču, sve je više ocena da je, naprosto, bilo neizbežno da se u jednom trenutku decenijska arogancija osamljene globalne supersile i njenog mekog krila, Evropske unije – zajedno sa njihovim instinktom destrukcije nepoćudnih država – na kraju preigra.

Arogancija EU i imperijalni instinkt SAD doveli su do ukrajinske vododelnice. Dramatična razlika krimske završnice sa modernim etapama „Marša na Istok“ – od „arapskog proleća“ do Sirije, jeste u tome što je ovaj put konkvista stigla u rusko predgrađe. Krim se sada vratio u skute „majčice Rusije“ a konkvistadorima ostaje ono što su i do sada tako dobro radili kada dožive poraz – da pokupe čaure i proglase pobedu.

[/restrictedarea]

3 komentara

  1. Rimska Imperija je obeležila život i dala deo (nama bitne) istorije.
    Ideja, ciljevi, programi, planovi, metode, …, nisu nestali sa njom.
    Iza (istorijski) nje dolaze neke, nove, „u pokušaju“, kao Mongolska i Otomanska. Obe nose u sebi, „viruse“, uzroke pada i raspada. Ni Španija ni Portugal (iako je, ova mala država, najduže zadržala kolonije (ako se tako mogu zvati tačke-ostaci kolonijalizma), kao ni Holandija, nisu drugo.
    Jedina imperija, naslednik ili nastavljač Rimske je Velika Britanija, koja se neprekidno
    transformisala iznutra i spolja, vidljiva i nevidljiva.
    Danas, ta jedina, globalna imperija, ostavila je isluženu (i otrcanu), a vidljivu masku,
    i „plašt“. poznatu nam, Veliku Britaniju. Ona još ima zvanične i formalne dominione
    (Australiju, Kanadu, Novi eland, …) i Britanski Komonvelt(sa 53 +/- članice). Ono što
    ne želimo da vidimo, to je njena, spolja amorfna, u dubokoj senci, a organizovana, moć.
    Mnogi (uključujući one koji znaju, naslućuju ili …, zovu „valdari iz senke“, …) ne
    vide da ona čvrsto, stoji nad obe obale Atlantika, a deluje, gde god može u svetu.
    Takođe, ne shvataju, jednu bitnu karakteristiku, upornost, koja je omogućila nevidljivu
    „kontrarevoluciju“, u SAD, posle americke „revolucije“. Upravo, ta, „kontrarevolucija“
    je od SAD stvorila njenu vidljivu, grubu silu, „obožavanu“ i omrznutu, da obavi deo zadatka
    ka ostvarenju vekovnog cilj-osvajanja Rusije, najveće teritorije jedne države u svetu, jer
    to ne može pripadati nikom drugom do jedinoj svetskoj imperiji.
    Cilj je veliki, a osvajanje Rusije nije, što i Grenade ili Iraka. Međutim, imperija radi
    dugoročno, i pragmatično (znači, i nemilosrdno), pa je „sredila“ dva svetska rata, a
    posle njih, „dala zadatak“ svom „čedu“ da postepeno okupira „staru“, nemoćnu i nesvesnu
    Evropu, i nametne joj dojučerašnjeg „krivca za dve velike klanice“, a bogatog, „naduvenog,
    a ni gazde ni vođe“, na „dno-vrh“.
    Kako i tu globalnu moć, „nevidljivu“ imperiju vode bica od „krvi i mesa“, u pojedinim
    glavama, različitih sposobnosti, to imperiji ne ide sve glatko i po planu. Iako su
    mogli da se sete neuspelih pokušaja, nisu shvatili suštinu jedne velike, istinske države,
    Kine, kad su pokušavali da je osvoje i posle, navedu na ratni sukob sa Rusijom.
    Zbog toga se osvaja Avganistan, namearva Iran i proširuje američka kolonija, E.Z., uz
    pomoć vojne prethodnice-NATO. Zato je u koloniji, jug i zapad u ekonomskom „bedaku“,
    novo-pre-komponovani istok, „zinuo“, čekajući, bar kašičicu, kao i Ukrajina, tužno čekajući u „predsoblju“, neznane „kuće“.
    Rusija je odigrala još jedan, „iznuđeni“ potez, u nastojanju da ne izgubi „partiju“.
    Ona je svesna, ko je sa druge strane „table“, šta „taj igrač“ hoće. Oko nje su (ne malo,
    zli ) „kibiceri“, toliki, koji svim sredstvima, „navijaju“, za drugu stranu, …
    Međutim, drevna priča o suncu i vetru, zimi, nije se promenila, pa je sunce i dalje, jače.
    Odakle „dolazi“, srećom, znamo (hoću da verujem).
    Zbog toga, želim da nas što više shvati, šta je „marš na istok“ i ne zaboravimo priču.
    Srboljub Savić

  2. Potez povikli isti igrači kao 1914 i 1941 godine. Mat su dobili posle mnogo poteza i nagađanja. Krimsa tabla odigrala je standardno ŠAH-MAT potez VELIKOG stratega Putina. Jugoistočna tabla Harkova Donjecka od pešaka do Kralja pokreće ono što je završeno na Krimu.Odluka je doneta čeka se napred preko Dnjepra do
    Poljske Slovačke i Madžarske da se zaokruži STVARNA VELIKA RUSIJA.

  3. Imamo na delu posledicu naopake istorije. Kakva je recimo nacija Ukrajinac. Srbskim jezikom rečeno znači da neki narod živi u kraju ili okrajku. Recimo Prtugalija znači „LUKA U GALIJI“ ili Poljaci narod koji živi na polju ili poljanama. Ali koji je to narod. Dali je dovoljno po kraju ili oblasti nazvati narodom. Reč narod ili rod jeste poreklo krvi ili nasleđa i jezik kojim taj narod govori bez obzira na narečja i deformacije jezika kroz razne uticaje kroz epohe. Po bibliji podele su počele još u Babilonu odavno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *