Prof. dr Radivoje Kerović: Duh samoprezira

Razgovarala Biljana Živković

Problemom samobitnosti srpska misao se nije dovoljno bavila. U jednoj raspravi naveo sam tridesetak pojmova koji po mom razumijevanju mogu da uđu u polje značenja pojma samobitnosti. Tako crte samobitnosti, recimo, imenuju pojmovi samoniklosti, samoodređenja, slobode, identiteta, samosvojnosti, vlastitosti, jedinstvenosti, životnosti, urođenosti, samostojnosti, suštastvenosti, individualnosti, samoutemeljenosti, ličnosnosti, dostojanstva… Samobitnost se ispoljava i potvrđuje kako u čovjekovom ličnom tako i u nacionalnom bitisanju. I jedno i drugo su oblici ispoljavanja samobitnosti i samopotvrđivanja čovjeka i naroda, kroz ime, vlastito lično i narodno, jezik i pismo, vjeru, identitet i integritet, dostojanstvo, slobodu, tradiciju i istoriju, duhovno i misaono iskustvo, etos. Filozofiju samobitnosti tek treba razviti i izgraditi. Čini mi se da bi ona pružila osnov za još dublje viđenje čovjeka i njegovog svijeta. Naša samobitnost, kao presjek savremenog duhovnog stanja i okolnosti srpskog naroda, po mom rasuđivanju u dubokoj je krizi – kaže u razgovoru za „Pečat“ dr Radivoje Kerović, profesor istorije filozofije i filozofske antropologije Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci.

U kojem periodu naše istorije smo kao narod ispoštovali postulate samobitnosti?

Plašim se da nismo nikada. Može biti da smo na korak do toga, uz nekoliko ispravljanja, bili sredinom 14. vijeka za vrijeme cara Dušana, tog najvećeg, najboljeg i najsposobijeg srpskog vladara. Tada je mnogo šta bilo drugačije. U novijoj istoriji, pak, nemjerljivo smo dužni voždu Karađorđu Petroviću, sa kojim se po mnogo čemu, posebno po rodoljublju, čistoći nacionalnog opredjeljenja i viziji srpstva teško da može iko porediti. Ali, da bismo ispoštovali postulate samobitnosti koje imate u vidu, morali bismo da znamo za njih i da ih priznajemo za putovođe življenja i mišljenja. Tako srpsko nacionalno pitanje tek treba riješiti da bismo mogli da ispoštujemo postulate samobitnosti, a opet, bez njihovog poštovanja to pitanje se ne može riješiti. To je naša nevolja.

Svojevremeno ste organizovali naučni skup posvećen Srbistici. Čime ste bili motivisani da upriličite takav skup?

Naučni skup „Jezik, um i samobitnost“ je organizovalo Filozofsko društvo Republike Srpske u saradnji sa Univerzitetom u Banjoj Luci. Kao organizator i filozof želio sam da uvučem i filozofe u raspravljanje o srbističkim i nacionalnim pitanjima, s jedne strane, te da filozofi, filolozi, psihijatri i teolozi zajedno okupljeni oko bitnih pitanja jezika, uma i samobitnosti sučele svoja razmišljanja i stavove, s druge strane. Neki su ovaj skup doživjeli kao značajan doprinos srbističkoj temi i problemu. Čini mi se da su učesnici bili zadovoljni organizacijom, a filozofi iznenađeni šarolikošću društva. Priređen je i vredan zbornik naučnih radova.

Koliko su predstavnici srpske intelektualne elite svesni činjenice da svi narodi imaju svoje nacionalne filologije, a da je mi nemamo?

Kada govorimo o eliti, onda treba imati u vidu da savremeni pojam elite u kolokvijalnoj upotrebi ne označava najbolje, već najistaknutije i najuticajnije ljude koji donose određene odluke, ili čije se ideje slijede. Tako je slučaj i sa intelektualnom elitom. Činjenice da svi narodi imaju svoje nacionalne filologije i da se drže zdravog nacionalnog obrasca, a da je mi nemamo, svjesni su prvenstveno predstavnici srbističke misli i ideje. Oni predstavnici tzv. elite koji su etablirani i na našu srpsku nesreću još uticajni, iz oblasti filološko-lingvističkih nauka, sigurno dobro znaju za taj slučaj, ali ga neprincipijelno ne žele prihvatiti kao razlog za promjenu svojih strateških opredjeljenja. Time su oni u stvari sudionici u rasrbljivanju i razbaštinjenju srpskog naroda, jezika i kulture. O katastrofalnim i nesagledivim posljedicama takvog odsustva nacionalne filologije po samosvijest i samobitnost našeg naroda, oni sigurno neće ni da razmišljaju. Ovog problema su svjesni i samosvjesni srpski intelektualci izvan kruga filološke nauke, a po svemu sudeći i brojni pametni ljudi izvan nauke.

Kada je razbijena velika Jugoslavija ništa nije učinjeno da se odnos prema srpskom jeziku vrati u normalno stanje. Zašto?

Tada je bila prilika da se na tom polju nešto uradi. Međutim, kao što znamo, nije, jer dok je Jugoslavija razbijana, a Slovenci i Hrvati stvarali svoje nacionalne i skoro etnički čiste države, dotle su Srbi na čelu sa Miloševićem stvarali Saveznu Republiku Jugoslaviju. Dakle, opet Jugoslaviju! I bez obzira na sve poteškoće kroz koje je prolazio srpski narod zadnjih decenija, to je ipak problem shvatanja zagađenog krajnje nezdravim i protivsrpskim idejama komunizma i jugoslovenstva, kojima su trajno bili zadahnuti srpski vlastodršci i uticajni činioci. Nacionalna filologija je za njih još uvijek neprihvatljiva. Zato ništa nije učinjeno po tom pitanju. Ukazivanje na stvarne poteškoće kroz koje je prolazio, a i danas prolazi, srpski narod, samo je jeftin izgovor i maskiranje krivice.

[restrictedarea]

Da li je otimanje srpskog jezika, i preinačavanje u bošnjački, hrvatski, crnogorski, jedinstvena pojava u svetu?Engleski se govori, sem u Britaniji, i u SAD, Kanadi, Australiji i nikome nije palo na pamet da jezik preinači u američki, kanadski…

Nema sumnje da je to nečuvena pojava da se jednom starom, kultivisanom i demokratskom narodu, kao što je srpski, na najniži i najpodliji mogući način otima njegov maternji jezik, da se bezočno prisvaja od strane drugih i vještački preimenuje u neke nepostojeće instant jezike poput bošnjačkog, hrvatskog, crnogorskog. Ti jezici u stvari predstavljaju iskvarene verzije srpskog jezika. Kako je to sa jezičke i filološke tačke gledišta nelogično i neprirodno, pokazali su na naučan način istaknuti srpski filolozi i lingvisti, i ne samo oni. Ali, ovdje se nauka u potpunosti zanemaruje i obezvrjeđuje i iza ovih aktivnosti stoje sasvim izvannaučni interesi. Radi se nacionalnim interesima hrvatskog i muslimanskog naroda koji otimanjem, prisvajanjem i preimenovanjem srpskog jezika u hrvatski, odnosno bošnjački ili bosanski žele ojačati i izgraditi sopstveni nacionalni identitet. A tog identiteta nema, kao što je svima poznato, bez nacionalnog jezika i njegovog imena. Da samo ime jezika ili naroda nije od bitne važnosti, onda ne bi bilo ni potrebe za preimenovanjem srpskog jezika u hrvatski, bošnjački ili crnogorski. Ovdje je jedinstven slučaj, i tu ste u pravu, što to rade narodi koji su srpskog etničkog porijekla i stabla, koji su izdali i prevjerili. To njih boli i nikada neće moći prikriti pred sobom činjenicu da su samo Srbi narod, a ostali mješavine, kako je to duhovito zapazio jedan naš narodni mudrac. Ipak ništa od ovoga ne bi bilo moguće da su se Srbi u posljednji vijek i po svoje istorije na pravilan način postavili prema svojim prebjezima i prevjerenicima, s jedne strane. S druge strane, moramo biti duboko svjesni, nisu protiv nas samo savremeni međunarodni centri moći sa svojim imperijalnim ekonomskim, geopolitičkim, vojnim i kulturno-civilizacijskim interesima, već i Vatikan kao stari, zakleti neprijatelj, srpskog naroda i pravoslavlja. Taj neprijatelj sa svojim imperijalnim geopolitičkim interesima i pretenzijama, poduprt papističkom ideologijom, o kojoj je pisao jedan od najumnijih srbista i rodoljuba našeg vremena, rano preminuli pisac Predrag R. Dragić Kijuk, sarađivao je i sa islamistima još od krstaških ratova na poslu slamanja i uništavanja srpskog naroda. Nikada ne treba zaboraviti da su glavni mentori mržnje prema srpskom narodu i genocidnih ratova protiv njega zapravo u Vatikanu. Bez tog centra moći i neprijatelja našeg naroda ne bi nam se ni dešavalo to što nam se dešava. A to što niko ne preimenuje engleski jezik u kanadski ili australijski, recimo, svjedočanstvo je o dvoličnosti evropskog svijeta, koji u odnosu prema Srbima ne poštuje ona ista načela kojih se inače pridržava u svojim međusobnim odnosima. Postoje predviđanja koja je iznio u svojoj knjizi Smrt jezika engleski lingvista Dejvid Kristal, da će engleski jezik u dogledno vrijeme pasti tek na peto mjesto po popularnosti u svijetu.

SANU ima stav da se danas na prostorima bivše SFRJ govori srpski, hrvatski, bošnjački … Čije to interese štite najveće srpske kulturne ustanove i institucije?

Zaista ne znam da li ima takvih apsurdnih slučajeva neprijateljskog ponašanja neke nacionalne institucije prema sopstvenom narodu, a koje ne bi bilo sankcionisano i proglašeno veleizdajničkim. Kako smo mi po mnogo čemu jedinstveni u svijetu, ubijeđen sam da smo i po tome. Najlakše je odgovoriti da takvo ponašanje štiti interese onih istih nalogodavaca i centara moći koji rade na uništenju srpskog naroda i zatiranju srpskog imena i sjemena sa lica zemlje, na prvom mjestu Vatikana. Da SANU ne vode ljudi nezdravog komunističko-jugoslovenskog i mondijalističkog duha, lično raskorijenjeni i bez nacionalne samosvijesti i samopoštovanja, instruisani sa strane, potkupljivi i dresirani za mišljenje po određenim štetnim i naopakim obrascima, ova institucija ne bi zauzimala takav stav. Taj stav ne karakteriše samo duh samoporicanja, o kojem piše Milo Lompar, već još više duh samoprezira i samomržnje, koji iza afirmacije opšteg čovjekoljublja maskira mržnju prema dostojanstvu duhovne ličnosti u čovjeku i ljubavi prema vlastitom narodu i kulturi. Mogli bismo reći da takav stav u stvarnosnom i trenutnom smislu nije mjerodavan ni tačan, ali s obzirom na okolnosti i aktivne procese, krajnje je štetan i može biti poguban, pošto se time, tobože naučno, legitimišu protivsrpska nastojanja i projekti razgradnje srpskog jezika i nacionalnog bića. Ovaj slučaj ubjedljivo pokazuje da se ne rješava sve na logičko – epistemološkoj ravni filologije i na jasnim osnovama zdrave nauke, već da se tu nauka smišljeno zloupotrebljava za ostvarenje političkih i geopolitičkih interesa. Neki naučnici srpske misli i opredjeljenja duboko griješe kada pomišljaju kako je svejedno kako će muslimani, Hrvati i Crnogorci nazivati srpski jezik, kada mi svi znamo da je to samo preimenovani srpski jezik i njegova varijanta. Misle da se problem rješava time što će se pustiti da oni nazivaju taj naš jezik kakvim hoće imenima, a nama to ne smeta, jer ćemo mi njegovati svoj srpski jezik. To je naopako i oportuno shvatanje. Rekao bih pomalo i samoubilačko i perverzno. Pa kako se možemo saglašavati s tim da ti naši neprijatelji bezočno prisvajaju plodove srpskog jezičkog i duhovnog bića, iskustva i uma, rječničkog blaga, razvijane i građene milenijumskim postojanjem srpskog jezika i naroda na razuđenim prostorima triju kontinenata, da im priljepljuju svoja imena i njima grade identitet vlastitog naroda? Ko ima pravo da otuđuje i parče vlastitog duhovnog bića srpskog naroda? Mislim, niko! Zato stavu SANU nasuprot, treba braniti tezu da se na prostorima bivše SFRJ govori samo srpski jezik, koji Hrvati nazivaju hrvatskim, muslimani bošnjačkim i bosanskim, Makedonci – makedonskim itd.

Kada je, po vašem mišljenju, počelo razbijanje srpskog nacionalnog bića i oduzimanje delova srpskog naroda i prelivanje u druge narode? Zašto nam se to dešava?

Oba pitanja iziskuju poniranje u dubine prošlosti. Prvo bih rekao da još nemamo napisanu integralnu istoriju srpskog naroda, kako bismo imali potpuni uvid. Novija istraživanja daleke srpske prošlosti koja zahvaljujemo autohtonistički orijentisanim istraživačima, a i brojni antički izvori, ukazuju da su srpski narod i jezik nemjerljivo stariji na istorijskoj pozornici svijeta od onoga što zastupa zvanična istorijska nauka. Razbijanje srpskog naroda i prelivanje u druge narode, nije skorašnja pojava. Miješanje i pretapanje naroda dešava se od davnina, pa ni mi nismo izuzetak. Čini mi se da je razbijanje srpskog nacionalnog bića i njegovo pretapanje u druge narode na balkanskim prostorima, intenzivirano odmah poslije rascjepa crkava. Uticaj Vatikana i Rimokatoličke crkve uvijek je bio prisutan i štetan na srpskim balkanskim prostorima. Taj uticaj je uvijek bio neprijateljski prema postojanju, samobitnosti, snazi, državotvornim, kulturološkim i duhovnim nastojanjima balkanskih Srba, svagda upravljen protiv srpske slobode i dostojanstva. To svaki Srbin treba da ima u vidu. Potom se, dolaskom Turske na naše prostore, taj uticaj pomiješao sa islamskim imperijalnim i religioznim uticajem. Ali, najskorije razbijanje srpskog nacionalnog bića i pretapanje Srba u druge narode, koje neprijateljski činioci nastoje da okončaju u naše vrijeme, najorganizovanije i najefektnije je sprovođeno austrougarskim nastojanjima i uticajem u 19. vijeku. Od tada, preko ideja ilirstva, jugoslovenstva, komunizma i slično, tokom tog cijelog perioda do danas, sveobuhvatnim i razrađenim mehanizmima pritisaka, uslovljavanja, sile, genocida, ratova, psihološko-propagandnih, religioznih i medijskih aktivnosti, srpski narod je bio konstantno izložen zatiranju. Bombardovanje srpskih zemalja osiromašenim uranijumom u zadnjim ratovima samo potvrđuje da se nije odustalo od davnašnjih planova o istrebljenju srpskog naroda. Zašto nam se to dešava? Izgleda da postoje, osim onih površinskih i svima prepoznatljivih, veoma duboki i daleki razlozi za taj rat protiv nas. Ja o tome imam neko svoje mišljenje, koje još nije posve razrađeno i uobličeno. Možda zato što smo drugačiji, bolji?

Da li može da se kaže da ozbiljne geostrateške promene na našim prostorima imaju povezanosti sa jezičkim gibanjima?

Nema sumnje da su dešavanja na jezičkom polju tijesno povezana sa dešavanjima na političkom i drugim poljima javnog i međunarodnog života. Sve je to sinhronizovano i dobro osmišljeno u vodećim centrima moći tako da, recimo, dešavanja na jezičkom polju bivaju praćena dešavanjima na području međucrkvenih odnosa, da razaranje srpskog jezika teče paralelno sa radom na unijaćenju Srba i razdorima unutar crkve, preko istaknutih episkopa rimskih đaka i vatikanskih agenata u samom episkopatu Srpske pravoslavne crkve, koji ne poštuju ni Boga, ni kanonski poredak crkve, ni vjerujući narod, ni osvećenu svetosavsku tradiciju srpskog naroda i vjere. Oni se zaklanjaju iza visokih diploma, episkopskih riza i znanja jezika, ponašaju se nelegitimno i nezakonito kao portparoli moćnih političkih grupacija i tajnih službi, na šta ih niko nije birao, obesvećuju instituciju saborskog odlučivanja i dogovaranja, osioni su i prema vjerujućem narodu koji bi trebalo duhovno da poučavaju i vode, a izdali su i predačku svetosavsku vjeru i predanje i iskustvo pravoslavne crkve, otačastveni zavjet i velikog učitelja i bogoslova Justina Popovića. Te ljude koji su protjerali vladiku Artemija, koji nepodobne vladike pomjeraju i smjenjuju kao da su figure na šahovskoj tabli, treba po svaku cijenu staviti na stub srama i onemogućiti isto tako kao i akademike koji rade protiv srpskog naroda, a uživaju njegove počasti i materijalnu podršku. I jedni i drugi su izdali i izdaju dvije narodne svetinje, hrišćansku pravoslavnu svetosavsku vjeru i maternji srpski jezik i ime. A ako sve počinje od jezika, onda to znači da počinje od iskonskog naroda koji govori iskonskim jezikom, koji je bitijno i prvobitnim zavjetom obavezan da njeguje i razvija vlastitu samosvijest, dostojanstvo i nacionalno biće.

Stiče se utisak da se ćirilica i srpski jezik bolje čuvaju u Republici Srpskoj i da je ona, u mnogo čemu, postala zdravo jezgro srpstva!

To može tako da izgleda, jer imamo na određenim fakultetima katedre za srpski jezik i književnost, srpski jezik se izučava u brojnim drugim programima, akti zvaničnih institucija su pisani ćirilicom, mnoge publikacije se štampaju ćirilicom i ona se na određeni način njeguje. Ipak, ne smatram da ima razloga za samozadovoljstvo, kako stoga što je samosvijest našeg naroda nekako posredna i povodljiva, ako tako mogu reći, pa se onda iz nekog prkosa drži ćiriličnog pisma zato što ga drugi ne vole i ugrožavaju, a inače ne bi, tako i stoga što se ostala dva naroda svojski trude da umanje, zamagle i ponište sve što je srpsko i što podsjeća na prisustvo Srba na ovim prostorima. Ćirilica je pismo kojim se Srbi s razlogom legitimišu kao samosvojan narod u najboljem smislu riječi. Uz to, ona je i izvorno srpsko pismo, starije od latiničnog pisma, a vijekovnom crkvenom upotrebom je i blagosloveno i osvećeno pismo. Kad je riječ o dijelu srpstva u RS, onda treba imati u vidu da je taj narod zaista u cjelini srpski orijentisan i intimno upravljen prema Srbiji. Zvanični Beograd nikada ne bi smio iz bilo kojih razloga da otežava položaj tog naroda i Republike Srpske kao međunarodno priznatog državno-pravnog entiteta u BiH. A u više mahova je to činio u posljednjih dvadesetak godina. Svi Srbi stalno treba da imaju na umu da na ovim prostorima jedino srpsko nacionalno pitanje nije riješeno. Srbi u RS su, opet, dužni da njeguju i unaprijede ono što je srpsko vođstvo na čelu sa Radovanom Karadžićom, borbom srpskog naroda koji je uzeo oružje u ruke da brani svoj opstanak, dostojanstvo i prava, uz podršku Srbije, postiglo u prethodnim dešavanjima na području bivše Jugoslavije i BiH.

Da li je odbacivanjem dela našeg naroda koji se odrekao pravoslavlja ili njihovim otuđenjem, započeo naš sunovrat? Francuza ima različitih vera, Nemaca, Španaca …

Nema nikakve sumnje da bi mi kao narod danas stajali neuporedivo bolje da nije bilo tih prevjeravanja, otuđivanja i odbacivanja. Ubijeđen sam da bi u tom slučaju bili moćan narod. To što Nijemaca, Francuza ili nekih drugih naroda ima različitih vjera pa se oni ipak ne dijele po vjerskim šavovima dotle da bi razgradili nacionalno biće, uslovljeno je brojnim okolnostima. Prvo, kulturno-civilizacijskim, drugo, time što je njihova vjera površinska i drugačija, slabo ukorijenjena i profanizovana, a treće, iz njihovih međusobnih trvenja odsutan je pogubni uticaj nekog stranog neprijateljskog činioca, kakav je pratio srpski narod kroz dugi period njegove hrišćanske istorije. Uz to treba imati na umu osobenu prirodu religioznog fenomena, koji se u profanim krugovima najčešće površno shvata. Zato se onda umanjuje i njegov uticaj. Ako se prisjetimo da je vjera stvar duha, kojim mi dišemo i koji diše gdje hoće, i da je ona kao „osnov svega čemu se nadamo, potvrda stvari nevidljivih“, kako će je definisati sv. Pavle, u stvari samo bilo našeg bića, naših intimnih ljudskih ubjeđenja i samosvijesti, onda će nam postati jasniji taj pogubni uticaj prevjeravanja, odricanja i otuđivanja. Dugoročno posmatrano sve je to imalo dalekosežan i presudan uticaj na samosvijest i ponašanje ljudi, njihov osjećaj identiteta i pripadnosti, dostojanstvo i etos. Ovdje želim podvući i to, ako ste na to mislili, da je tobožnje „odbacivanje“ dijela našeg naroda koji je prevjerio od strane onih koji su ostali vjerni u vjeri, u stvari sasvim prirodna reakcija vjernih, a osjećaj sopstvene „krivice“ zbog tog navodnog odbacivanja bratske krvi, podmetnuti i samonametnuti osjećaj. Naime, od onoga ko je jednom prevjerio i izdao, ko se sam otuđio, ne treba očekivati povratak i izvinjenje. Psihološki on mora da se udaljava od izvorne pripadnosti i utvrđuje u novom identitetu, koji tek treba da izgradi. Preobražaj je bolan i nepovratan, a tamo gdje se očekuje povratak, on bi morao biti kompletan. Dakle, onima koji su otišli ne treba uzalud pružati ruku niti ih sažaljevati, jer time samo pojačavamo njihovu mržnju prema nama i podsvjesni kompleks krivice u njima.

Zašto je i u Srbiji, ali i u ostalim okolnim srpskim zemljama tabu-tema – da postoje Srbi muslimanske veroispovesti i Srbi katolici? To je istina. Kome ona smeta i zašto se istina krije, ili u nekim novonastalim državicama – falsifikuje?

Već u samim pitanjima ste ustanovili da postoji tabu-tema, da postoje Srbi islamske i katoličke vjere, da su okolne zemlje srpske, ne samo Srbija, i da ta istina smeta mnogima, pa se zato maskira, zabašuruje i prećutkuje. Za same Srbe je u naše vrijeme mnogo štošta tabu-tema. Nametnuti i samonametnuti osjećaj krivice i odgovornosti kroz periode vladavine protivsrpske jugoslovenske i komunističke ideologije, koja je i sama bila primarno usmjerena protiv Srba i njihovog nacionalnog samoosjećanja, samosvijesti i ponosa, izazvao je kod našeg naroda pojavu straha i brige da nekoga ne povrijede istorijskom istinom, te jednu vrstu pravdanja i snishodljivosti prema neprijateljskim narodima nastalim iz srpskog korpusa koje prelazi u sadomazohizam. To ponašanje je štetno i nezdravo za samopouzdanje i samosvijest srpskog naroda. Muslimanima i Hrvatima kao preobraćenicima ta istina smeta zbog oblikovanja novog identiteta i razlikovanja od srpskog, pa je oni nastoje zamaskirati, prikriti i falsifikovati po svaku cijenu zametanjem tragova vlastite konverzije, izdajstva i zločina nad srpskim narodom. Inače dubinu i značenje te promjene koja se sa njima desila primanjem islamske i rimokatoličke vjere izgleda da slabo ko razumijeva, pa je čak i neki vrlo umni i istaknuti srbistički mislioci umanjuju. Oni ne mogu da shvate da su ti naši nekadašnji krvni rođaci postali, uprkos dokazanom srpskom etničkom porijeklu, krvni neprijatelji srpskog naroda, koji su se jednom zasvagda odrodili od svojih zdravih otačastvenih korijena i izrodili u ljude i narode posve suprotnog nacionalnog samoosjećanja i profila svijesti. Jedna od bitnih crta njihovog nacionalnog identiteta i karaktera je ubilačka mržnja prema Srbima, koja ima za cilj iskorjenjivanje svega srpskog. Otuda srpski narod, zbog svog osnovnog ljudskog i nacionalnog prava na opstanak, slobodan i dostojanstven život, treba i da ih tretira kao neprijatelje od kojih se može zaštititi jedino potpunim razgraničenjem. U nekim „novonastalim državicama“ ova istina se maskira, prikriva i prećutkuje upravo zato što ona otkriva put u novi identitet, ukazuje na novo izdajstvo i odrođavanje.

Vi se kao filozof, čija je specijalnost istorija filozofije i filozofska antropologija, veoma zalažete za očuvanje srpskog jezika i samobitnosti – šta obično kažete svojim studentima?

Filozofija je po svom pojmu, univerzalna, njeguje univerzalni pristup i bavi se univerzalnim temama. Ali kao filozofija čovjeka ona obavezuje i na promišljanje prirode i značenja nacionalnih jezika, identiteta, dostojanstva, oblika kulture, ličnosti u ljudskom individualnom i kolektivnom postojanju u svijetu. Neku vrstu filozofije samobitnosti, a pogotovo srpske nacionalne samobitnosti, mi još nemamo. To je jedna od ključnih tema koja mene zaokuplja zadnjih nekoliko godina i njoj je posvećena moja nova knjiga na kojoj radim. Na moju inicijativu uveli smo svojevremeno na studiju filozofije predmet Srpska filozofska misao, koji je samo jedan korak ka ozbiljnijem bavljenju i istraživanju srpske misaone baštine. Na tom smo polju nedovoljno organizovani i posvećeni i mi u RS i Banjoj Luci, a čini mi se isto tako kod Vas u Srbiji. Često im skrećem pažnju na to da je filozofija nešto što se živi, što prožima naš lični život i čemu moramo biti posvećeni, s jedne strane, te da ona u sebi nosi određeni etos koji obavezuje na istinoljubivo i moralno ponašanje filozofe po pozivu, s druge strane. Time što nas ona uči misliti na izvoran način, ona nas spontano vodi ka spoznaji i usvajanju istinskih vrijednosti čovjekovog ličnog i nacionalnog bitisanja u svijetu.

[/restrictedarea]