Žitije Svetog Mitropolita Petra Drugog – Cetinjskog pustinjaka i Lovćenskog tajnovidca

Na Cetinju je 19. maja svečanim liturgijskim unošenjem u Cetinjski manastir ikone Svetog Mitropolita Petra Drugog – Cetinjskog pustinjaka i Lovćenskog tajnovidca, ustanovljen datum praznovanja Mitropolita Petra Drugog Petrovića Njegoša za svetitelja Crkve Božije na području Mitropolije crnogorsko-primorske. Blagoslovom Mitropolita Amfilohija objavljujemo žitije, tropar i kondak Svetom Mitroplitu Petru Drugom Lovćenskom Tajnovidcu.

Sveti Petar Drugi – Cetinjski pustinjak i Lovćenski tajnovidac, koji je u svom predsmrtnom zavještanju zahvalio Gospodu što ga je „…na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio…“; bogonadahnuto je izabran od svoga Svetoga strica Petra Prvog za nasljednika na tronu cetinjskih mitropolita i crnogorskih gospodara, s nadom koja se ispunila i ostvarila „…da će biti čovjek od posla i razuma, koliko je Preblagi Otac nebesni blagoslovio podariti…“ Rođen je 1. novembra ljeta Gospodnjeg 1813. na Njegušima, od oca Toma Markova i majke Ivane, rođene Proroković. Ovaj svešteni izdanak Svetorodne loze Petrovića, Rade – Radivoje Tomov (ime koje je dobio na Svetom krštenju) naslijedio je od svog oca dar podvižništva, to jest „posla i razuma“ po prozrenju njegovog Strica, a od majke dar osjetljive stamenosti i proroštva.
Vaspitan od pobožnih roditelja u strahu Božijem, poput cara Davida, pisca čudesnih Psalama, prve godine svog djetinjstva proveo je kao njeguški pastir, penjući se sa svojim stadom na Lovćenske vršine.
Primijetivši njegovu bistrinu, živahnost i radoznalost, njegov Sveti stric ga je ubrzo doveo kod sebe u Cetinjski manastir za manastirskog đaka, narekavši ga za svoga nasljednika. Tako je Sveti Petar bio njegov prvi vaspitač i učitelj.
Njegov primjer i svetiteljska ličnost su obilježili i zapečatili sav potonji život mladog Radivoja, budućeg vladike Petra II, mitropolita i gospodara Crne Gore.
Posle boravka u Svetinji Cetinjskog manastira mladi Rade je poslat u manastir Savinu gdje se uči godinu dana, da bi sledeće tri godine proveo na Toploj, učeći se u školi jeromonaha, rukopoloženog od Svetog Petra I, Josifa Tropovića, gdje je između ostalog učio i italijanski jezik.
Tako se u njegovoj mladoj prijemčivoj duši spaja lovćenski beskraj i stričeva molitvenost Cetinjskog manastira, ogledani i spajani sa plavim dubinama mora, kao i odjeci podlovćenskog narodnog epa sa tajnama prirode, bogoslovlja i ljudske misli. Kad se pak raspjevani Sima Milutinović – Sarajlija obreo na Cetinju, onda se i mladi Rade vratio u Cetinjski manastir, i postao njegov đak.
Sima je u njemu podstakao i probudio pjesnički dar, ljubav prema narodnoj pjesmi, helenskoj mudrosti i pjesništvu.
[restrictedarea]

Svo to njegovo školovanje, međutim bilo bi nedovoljno i šturo da se u njemu samom nije razgorela težnja za naukom, znanjem i širim obrazovanjem. Dok je sa Simom čitao Danteovu „Božanstvenu komediju“, docnije, kao mitropolit učeći francuski jezik, na francuskom je čitao Sveto pismo i pjesnike, a na ruskom – sve što mu je do ruku dolazilo. Prilikom docnijih posjeta Rusiji, donosio je brojne bogoslužbene knjige za crkve, Žitija svetih Dimitrija Rostovskog, Kanonik i drugo. Njegovi boravci u Svetotrojickoj Aleksanrdo-nevskoj lavri, susreti sa petrogradskim Svetinjama, sa Bečom, Rimom, Napuljom i uopšte Italijom, sve je to nadopunjivalo njegovo oskudno školovanje, produbljivalo i proširivalo njegove umne i duhovne horizonte…
No, prije nego što je sazrio umno i duhovno, prije nego je „imao česova učenija“ i „svijeta vidio“, na njegova slabašna pleća je palo breme odgovornosti za Crkvu i narod.
„Moli se Bogu i drži se Rusije!“ U njegovoj sedamnaestoj godini (1830) njegov Sveti stric se upokojio. On ga je pitao pred upokojenje: „…Gospodaru, viđu da ćete umrijeti, nego šta ću ja sad?…“
Sveti se uspravio, sio na postelju, pa mu reče: „…Ja ti sad pomoći ne mogu ništa, no ti evo najposljednje riječi od mene: Moli se Bogu i drži se Rusije!“ To izgovori, po svjedočanstvu samoga Petra II, „…i u istu minutu predade dušu u ruke Gospodnje…“
Sam Njegoš piše da dugo vremena njegovo prežalosno srce nije moglo zaustaviti suze „za mojijem ocem i blagodjejem (dobrotvorom)“. No, po svoj toj žalosti koja ga je postigla, imao je „…tvrdu nadeždu na Svemogućeg Stvoritelja i sirih utješitelja…“, kao i na „…jedinorodnu pokroviteljnicu i obraniteljnicu Rosiju…“ Da ne bi došlo do krvoprolića, odmah po upokojenju Sv. Petra, njega su prije nego je postrižen, i rukopoložen u sveštenički čin, uveli u crkvu, obukli u arhijerejske odežde i svečano izveli pred narod da cjelivaju ruke svog vladike i novog gospodara. Isto tako je nekoliko mjeseci kasnije „po prinuždeniju glavara i naroda“ 31. januara 1831. godine, od prizrenskog vladike kir Zaharije zamonašen, rukopoložen i proizveden u čin arhimandrita, u Komskom manastiru, upravljajući u tom svojstvu Crnom Gorom do 1833. godine.
Za episkopa je rukopoložen na Preobraženje 6. avgusta 1833. godine u Sankt-Peterburgu, u Preobraženskom hramu, u prisustvu cara Nikolaja I i carske porodice. Kao rijetko ko prije i poslije njega primio je u dvadesetoj godini Episkopsko služenje i uz to breme narodno, sa dubokom sviješću da to premaša njegove moći, ali uz prihvatanje svega kao volje Božije, i iz poslušanja prema stricu i narodu. Samo nada u Živog Boga ukrepljivala je ovog Cetinjskog pustinjaka i samotnika u nošenju preteškog Krsta. Iz svog ličnog mukotrpnog iskustva saznao je Jevanđeljsku istinu da „…Krst nositi nama je suđeno…“ i da je „…stradanje Krsta dobrodjetelj…“ A pored toga i onu još dublju istinu da „…Vaskrsenja bez smrti ne biva…“ „Udar“ je u njemu samome dobivšem ime Petar (stijena, kamen) „našao iskru u kamenu“.
Činjenica pak da se ovaj Lovćenski tajnovidac „po zvijezdama učio bogosloviju (bogoslovlju)“, a ne po knjigama, sadrži u sebi i jednu dobru stranu neprocjenjive vrijednosti: sav njegov život i njegovo djelo zasnovani su na događanjima, pronesenim kroz mukotrpni lični opit, i na viđenjima dubljih ovostranih i onostranih tajni života.
Bilo da se radi o onostranom i ovostranom dobru i zlu, svjetlosti i tami, Bogu i Satani, biću i ništavilu, životu i smrti – sve je to kod ovoga „siraka tužnog, bez iđe ikoga“ – bilo stvarnost i doživljaj, a ni u kom slučaju fantazija, ni pjesničko priviđenje, još manje knjiško-poetsko maštanje. Kada on kaže za svoju sudbu da misli da je „…nejma podobne na zemlji: Ad na mene sa prokletstvom riče, sva mu gledam gadna pozorišta…“ trebalo bi mu doslovno vjerovati: to nije za njega pjesnička metafora, nego najdublja stvarnost njegovog života.
Ali je još dublja istina i stvarnost njegovog života koju on izražava riječima da ipak na tako užasnu sudbu vikati ne smije, jer mu „…nadežda voljom Tvorca blista…“
Zaista, Njegoš nije bio obični episkop, pa ni obični hrišćanin. On svojom porukom i svojim izvornim svjedočenjem Boga i Hristove vjere ne ponavlja na uobičajeni način naučenu vjeru i ispovijedanje prošlih pokolenja.
On ne propovijeda i ne pripovijeda; on ne poučava i ne morališe. A to je upravo ono što mnoge sablažnjava, od vremena njegovih savremenika, pa sve do današnjih dana. Tako sude o njemu po odijevanju, po poeziji, po njegovoj vladarskoj strani, pripisuju mu – necrkvenost, svetovnost, pogrešna učenja. Takvi sudeći o njemu po sebi, nemoćni su da dopru do njegove opitne, unutarnje religioznosti, bolje reći – viđenja Tajne, ravnog viđenju najdubljih proroka i apostola Hristovih.
Lovćenski tajnovidac ne vjeruje u Boga – On Ga zna, on Ga vidi u dubinama sveukupnog i čovječanskog bića.
Za njega Bog i Božija sila, stvaralačka i promisliteljska, svjetlosna i živonosna; tako ni Ad koji proždire i Satana koji kosi i nizvodi u dubine mraka, haosa i ništavila – nisu povijest drevnog vremena, koja se prenosi s koljena na koljeno i samo vjerom prima.

MNOGOSTRADALNI JOV Petar II Cetinjski je istovremeno praotac Jakov koji se neposredno s Bogom susreće i bori; on je mnogostradalni Jov,čiji jadi kad bi se dobro izmjerili i zajedno nevolja njegova metnula na mjerila – pretegla bi pijesak morski (Jov. 6, 2-3). Ali i Jov koji je zadivljen pred Tajnom, jer je sve za njega nerazumljivo i čudesno „…te ne može znati…“, i koji po iskustvu dodaje : „…Ušima slušah o Tebi, a sada Te oko moje vidi. Zato poričem i kajem se u prahu i pepelu…“ (Jov. 42, 3-6).
On je i Mojsije bogovidac i zakonodavac koji se u četrdesetodnevnom postu penje na goru Sinajsku, koja se „…sva dimljaše, jer siđe na nju Gospod u ognju; i dim se iz nje podizaše kao dim iz peći, i sva se gora tresijaše veoma…“ (2 Mojs. 19, 16-18; 24,18), na Goru, na kojoj je vidio slavu Božiju (sr. 2 Mojs. 33, 18-22; 34, 34-35). To posvjedočuje Njegoševa Luča mikrokozma, koju on piše u toku Vaskršnjeg 40-dnevnog posta, opisujući isto ono o čemu govori velikoposno bogosluženje – od Adamovog izgona iz raja do Hristovog Vaskrsenja. U Luči, vođen svjetlonosnim Anđelom, on se uspinje do „Gore tronodržne“ i u „prelivima njezine svjetlosti“, doživljava i opisuje viđenje „Božanskog prestola svesvetija“ na kojem se služi Sveštena svekosmička Liturgija.
Ovaj Lovćenski tajnovidac je istovremeno, prorok Jeremija i prorok Isaija, a uz to i psalmopjevac David, sa kojim zajedno poje: „…Slava tebje pokazavšemu nam svjet (svjetlost)“. Njegovo viđenje je viđenje Svetog Jovana Bogoslova – „Slova Božijeg koje je sve iz ništa stvorilo, čijem je zakonu sve pokorno“, „Sina dostojnog Oca prevječnoga“, „koji se obukao u čelovječestvo, naoružan oružjem pravde i strijelama Svetog Prosveštenja“. On, Božanskom svjetlošću obasjan, vidi kako „Svemoguće Slovo Stvoritelja svojom stvaralačkom silom puni prostor svjetovima (mirovima), a mirove (svjetove) sretnim angelima“.
Slovo, Riječ Boga Oca Prevječnoga Cara je „lanac mirodržni“, Svjetlosna sila, unutarnji „magnetizam“ i Zakon (Logos) koji sve vidljive i nevidljive svjetove („svesvetije“) čuva, prožima i održava u nerazorivom jedinstvu. Logos (Slovo) predvječnog Oca, svojim stvaranjem „svesvetija“, svojim očovječenjem („oblačenjem u čelovječestvo“) tj. Svojim Rođenjem; Svojim Preobraženjem, Raspećem, Smrću i Vaskrsenjem predstavlja vertikalu sveukupne Božije tvorevine, početak, kraj i eshaton (punoću) svega postojećeg.
Ovaj svešteni i bogonadahnuti poeta pjeva kao očevidac „sveštenoj Gori“ u Jerusalimu, pećinama „…đe se Sunce Hristijanstvu rodilo, đe je nebo jasli osveštalo, đe su cari nebeskom Mladencu, pohitali s darom poklonit se…“
Zato njegov duhovno vidoviti, slijepi iguman Stefan poje: „…Nema dana bez očnoga vidi, niti prave slave bez Božića…“ On vidi „Uskrsa sjeme“ i „bića klicu“ upisane u pradubinama „Svesvetija“ Božijom rukom, što zadobija svoj smisao, svoju punoću i savršenstvo u svjetlosti Hristovog Vaskrsenja („…Vaskrsenjem smrt si porazio, zemlja slavi svoga Spasitelja…“) Poziv poturicama u Gorskom vijencu da „badnjake nalagaju, dvoje časnih posta da poste, da šaraju Uskrsova jaja“ u stvari je poziv na sledovanje Hristu od Djeva rođenome i Vaskrslome iz mrtvih kroz odricanje od „lažne vjere“ i „njenih poslastica“.

ZEMALJSKA DRAMA – ODRAZ NEBESKE Inače za Svetog tajnovidca Njegoša, ono što se događa na nebu (rat Satane sa arhangelima Mihailom i Gavrilom i Božja pobjeda uz Satanino prognanje u Ad) događa se na zemlji. Zemaljska drama je odraz i projava nebeske drame, i kao što je Bog pobjednik na nebu, tako u Hristu, Njegovom Krstu i Vaskrsenju, On pobjeđuje u vremenu i eshatonu (vječnosti).
Čovjek „izgnat za vrata čudestva“, prognat iz Raja na zemlju, volje je slobodne i njegova „duševna tablica“ je s obje strane ispisana „…s dva sasvijem protivna zakona: na jednoj je zakon pravde Božje…“, a na drugoj „…zla svakoga crnji su zakoni, adski spomen veza sa Satanom…“ (ovo je istovjetno sa apostolom Pavlom koji se raduje „…Zakonu Božjem po unutarnjem čovjeku…“ i pri tom „…vidi drugi zakon u udima svojim koji se bori protiv zakona uma moga, i porobljava me zakonom grijeha, koji je u udima mojim…“ (Rim. 7, 22-23).
Ta zemna drama svima pripada, ali se posebno ogleda u sudbini Crne Gore i Njegoševog Srpskog naroda, u sukobu Krsta i polumjeseca, prave i lažne vjere, zloće i zavisti kao adskog nasleđa koje čovjeka „niže skota stavlja“ i uma koji ga izjednačava s besmrtnima. Sav život Svetog vladike odvija se u znaku tog sukoba prave i lažne vjere, pravde i nepravde, slobode i tirjanstva.
Nije čudo što pred upokojenje i sam kaže da ga je „…umorila ova krvava i burna katedra, na koju se popeo evo 20 godina…“ Trudio se da brani „…pravu vjeru, kukavnu sirotu…“ po njegovom načelu novozavjetne vjere „…neka bude što biti ne može…“ Hrišćanska vjera je prava vjera za razliku od lažne vjere – turske. Ona je trezveumna, zato on odbija da poljubi verige Sv. Petra jer „Crnogorci ne ljube lance“. Čovjek je sam po sebi niko i ništa, bez „iskre besamrtne“, Bogom darovane. Smirenoumlje je temelj njegovog znanja, a ne gordost ljudska, makar ona bila i papska. On znade da „sve što blatnoj zemlji prinadleži to o nebu ponjatija nema;/ duhovni je život na nebesi/, materije u carstvu gnjilosti“. Njegov odnos prema rimskom papi, prema Petrovom „nepogrješivom“ primatu, izrazio je u Rimu njegov pratilac serdar Vuk Sredojević, prostim, ali dubokim riječima: „Ovaj Sveti Petar, što je u Rimu, tri puta se odrekao Hrista, a naš Sveti Petar, što je na Cetinju – nije nijedanput.“
RANA OD „ZLA DOMAĆEGA“ U borbi za pravu vjeru i odbrani „česti i imena“ zadobio je (1832) tešku ranu u nogu na Vezirovom mostu, pri pokušaju oslobođenja Podgorice od Turaka; drugu ranu je dobio od „zla domaćega“ trudeći se da uvede zakon u Crmnici. U Kotoru je trovan od rimokatoličkih Austrijanaca (1834). Zabranjeno mu je da bogosluži u Boki i Dalmaciji i da se sreće s Pravoslavnima, skupljanje ulja za manastir Ostrog, kao i dolazak vjernih sa Primorja na Cetinje za proglašenje za Svetog njegovog strica Petra I.
Optuživan je da nije volio bogosluženje, ali sveukupno njegovo djelo potvrđuje da je on bio čovjek duboke molitvenosti i neponovljive svekosmičke religioznosti (što potvrđuje u svojoj „Religiji Njegoševoj“ njemu srodni Sveti vladika Nikolaj Velimirović). Uveden Anđelom čuvarom „u polja blažena, u tvorenjem osveštani hram,/ u opširno svetilište bića“, priveden njime „k vječnome ognjištu“, služeći Sveštenu Liturgiju kod „Prestola Svesvetija“ on je čuo „glase besmrtne muzike,/ i nebesnu njenu armoniju/ koja sladost blagodatnu lije“. Za njega je sva vasiona Hram, „krunisana Svjetlošću večitom“. Sve što nastaje i postoji, prizvano je „u carstvo svjetlosti“, da bude zapaljeno ognjem besmrtnijem,/ vječnim ognjem sveštene ljubavi“, da zajedno s angelima slavoslovi Tvorca „himnama vječite ljubavi“. Ne samo što Lovćenski tajnovidac neprekidno slavoslovi i bogosluži sa anđelima i arhanđelima sabranim oko „svetoga Trona višnjega“, i žrtvenika Njegovog, nego su svi svjetovi, „mirijade sjajnijeh sunaca“ – plamteća kandila oko toga „ visokog Prestola prestolâ“, na kojem se žrtva blagodarenija prinosi i „na sve sjajne sažiže mirove/ u čistoti luča ognjenijeh“. Žrtva s oltara čistoga sažiže se i sažežena je na slavu Božiju od nastanka tvorevine. Duša ljudska i svi svjetovi od iskoni plove morem beskrajnim k božanskom Svetilištu, „smrznuti pobožnošću“ „noseći Zavjet na oltar Višnjega“. Sve je Bogom, božanstvenom zauzetom poezijom (stvaralaštvom), prizvano da oko tog Oltara vaskrsne i zaplamti svjetlošću vječnom, da „slatkoglasnom zagrmi (h)armonijom vječne sreće i vječne ljubavi“.

GORSKI VIJENAC – „PETO JEVANĐELJE”
Ono što je nedostajalo kako njemu, tako i njegovoj pastvi toga vremena, ali i vremena Svetog Petra I prije njega, i Crnoj Gori poslije njega, nije istinsko bogosluženje i vjera, nego spoljašnja crkvenost i pobožnost. Za ovog Svetog tajnovidca, Liturgija koja se služi u vremenu, ovaploćenjem Boga Slova i Njegovim Vaskrsenjem, na zemnim Saborima, slika je i odsjaj i nastavak Sveštene službe koja se služi od iskoni na „Prestolu Svesvetija“, gdje su svi svjetovi „kruna Boga istinoga/ sa kojom je sam sebe vjenčao nad vječnošću i nad vremenima.“
Za taj nedostatak su postojali mnogi razlozi: na prvom mjestu običajnost u Crkvi toga vremena, a onda – postojanje u to vrijeme veoma malog broja hramova (sem manastirskih), bespuće i nemogućnost njihovog posjećivanja, neobrazovanost sveštenstva i njegova uključenost u oružanu odbranu golog života, svoga i narodnog, od turskog nasilja.
Tako su silom prilika sami domovi postajali crkva, crkveni život je prenijet na porodicu koja je počivala na tvrdoj Božijoj vjeri, na strahu Božijem, prosvećivana postom i ličnom molitvenošću (to su u svoje vrijeme primjećivali i latinski unijatski misionari, čudeći se kako se pravoslavni narod najstrože drži svih postova, a ne zna ni „Bogorodice Djevo“, ni „Oče naš“) – krunisanom rijetkim (tada uobičajenim) Pričešćem.
Sabori narodni su bivali na velike praznike, osobito za Božić i Vaskrs, za Trojičindan i Gospođindan, uz Sveto Pričešće, rijetko, ali duboko ugrađeno u dušu narodnu, kao „Svetinja nad Svetinjama“. Tu duboku vjeru i vjernost pravoj vjeri, Časnom Krstu i Vaskrslom Hristu, Crkvi Pravoslavnoj – Sveti Petar, bogonadahnuti pjesnik cetinjski, opisao je tako duboko u svom Gorskom vijencu. Nije nimalo slučajno Gorski vijenac često pamćen naizust, u srpskom narodu, naročito u Njegoševoj Crnoj Gori prisutan i prihvaćen kao „peto Jevanđelje“.
Na prazničnom svetkovanju narod se sabira oko crkve, „da sluša Božju Leturđiju i da vode kolo oko crkve“.
Vjera Njegoševa je vjera golgotska, vjera žrtvovanja na Hristoliki način. Najstrašnije je pohuliti na vjeru Hristovu, oblačiti se u „vjeru krvničku“. Samo „plahi i lakomi“ huli na vjeru prađedovsku; žrtvom kosovskom obilićkom, ta vjera, postaje „vjera Obilića“. Vjera se vjeruje, čuva i brani, ne riječima i spoljašnjim ceremonijama – nego „prosipanjem krvi“, „svenarodnom žrtvom“ i nošenjem Krsta Hristova časnoga ( „Krst nositi nama je suđeno“, „Vaskrsenja ne biva bez smrti“): „…Udri za krst za obraz junački…“
U vremenu u kojem „krv pravedna dimi na oltare“, u kojem su se „ćivoti u prah razvejali“, pa i „…zemlja stenje a nebesa ćute…“, u kojima je vjera prava postala „kukavna sirota“, u kojem su se „nekršću gore usmrdjele“, pa nije ostalo „Krsta od tri prsta“ – Sveti vladika je „mnoga zažega kanđela, na oltaru Crkve pravoslavne“; čak i njegovi slijepci dolaze da podženu koliko mogu „…oganj sveti na oltaru, na oltaru Crkve i poštenja…“ Samo „hula na svešteni ćivot“, na golgotski grob Hristov, to je ono što mu „prsa u tartar pretvara“, samo „divna žrtva“ „pred oltarom Crkve i plemena“ od toga spasava, sa avramovskim žrtvovanjem i pozivom: „… neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može…“ Bez obzira na to što „ad na njega sa prokletstvom riče“ i što mu neprestano „gleda grdna pozorišta“, njegova nada „neugasivo voljom Tvorca blista“.
Pri tome je on svjestan da je „…sirak tužni bez iđe ikoga…“ i da „… nade više nema ni u koga, do u Boga i u svoje ruke…“; njegove „nadežda“ se rađa iz Živonosnog Groba Hristova; njime svjetlost Hrista Vaskrsloga obasjava vasionu grobnicu svih svjetova, vidljivih i nevidljivih; ta naša nadežda, nada Lazarevog i Miloševog potomstva, zakopana je „…na Kosovo u jednu grobnicu…“
Njome je i Kosovo jednom zasvagda postalo pričasno Hristovog groba i Golgote „Sveti grob besmrtnog života“.
Ne samo Luča, nego i sve Njegoševo znanje zasnovano je na Otkrivenju (anđela čuvara), na viđenju Tajne. Rijetko je ko, pa i od Otaca Crkve (sa izuzetkom Svetog apostola Pavla, pisca skrivenog iza spisa Svetog Dionisija Areopagita, Svetog Maksima Ispovjednika, Svetog Jovana Damaskina), doživio i služio „Sveštenu Liturgiju u saboru Svesvetija“ (svih svjetova vidljivih i nevidljivih) na Božanstvenom prestolu Višnjega, kao što je to činio ovaj Sveti pustinjak Cetinjski.
Kao što se njegov narod sabirao oko Liturgije na Trojčindan, Gospođindan, Vaskrs i Hristovo Roždestvo, tako su u njegoševom dubinskom viđenju i doživljaju svi svjetovi, sveukupna Tvorevina Božija sabrani na Liturgijski, molitveni slavoslovni i blagodarni način sabranja oko „sveštenog ognjišta“, „Božestvenog svetilišta, Božanstvenog oltara i prestola Višnjega“, oko „vječnog Žrtvenika“ na kojem se služi „Sveštena Liturgija u Saboru Svesvetija“.
Kao da u svemu i kroza sve svoje životno viđenje, ovaj pastir lovćenskih jaganjaca vidi „Jagnje Božije zaklano za život svijeta“. Po riječi Sv. Nikolaja: „Određen sudbom, da upravlja jednom šakom siromašnih ljudi, Njegoš je od svoje duše načinio scenu, na kojoj je reproducirao dramu cele vasione“. Od duše satvori dramu nebesko-zemaljsku, a potom zemaljsko-nebesku, koja preslikava sudbinu – dramu cijele vasione.
Nesumnjivo je, dakle, ono što je do danas od mnogih ostalo skriveno i zasijenjeno njime kao pjesnikom, filosofom, narodnim gospodarem, da je On zaista jedan od velikih Otaca Crkve Hristove i njenih apostola.
Utkan u svakidašnji život svog naroda i svoga vremena, na ljudski, prirodan, svečovječan način, on je ipak ostao usamljenik, koji je mojsijevski Bogovidno pretvorio Lovćen i Lovćensku goru u goru Horiv i Sinajsku goru, gdje mu „Svemogućstvo Svetom tajnom šapti“. Samo kroz Hristoliko i skriveno od mnogih njegovo povlačenje „na pusto mjesto“ bilo je moguće da doživi ono što je zapisao u Luči mikrokozmi: „…Sve divote neba i nebesah, sve što cvjeta lučam sveštenijem, mirovi li al’ umovi bili, sve prelesti smrtne i besmrtne, šta je skupa ovo svekoliko, do opštega Oca poezija…“ On je, nadahnut neprekidnim bogomislijem, znao, u duhu molitvenih tihovatelja, kako svjedoče savremenici, dugo da ćuti. Čudili su se mnogi tom njegovom ćutanju. Danima je ćutao ili gledajući tajne, ili se vraćajući od viđenja. Očevidno, negdje drugdje je bio. Kako li je i mogao, pogružen u nebeska viđenja, čudesa tajni nebeskih i sazercanja tajni – baviti se zemaljskim poslovima, upravljati besudnom zemljom i narodom! On ne samo što je pisao Pustinjaka Cetinjskog, nego je, dublje gledano, i sam bio Pustinjak cetinjski. Po doživljaju ovog Pustinjaka tajnovidca „Budale su s očima slijepe,/ koje vide, a zaludu vide/ trebaju im za proste potrebe/ ka ostaloj isto životinji“. Zaista, ko sa vjerom Bogu vapije, otvara mu se i zadobija duhovni vid, kakav je zadobio Sveti Njegoš. Gospod se raspeo na Krst da bi nam otvorio vid duhovni kojim se spoznaje dubina laži i obmane zemaljskog znanja – „đe prelesti smrtne svekolike/ teke licem iz glibine vire“. Po njemu – strasti pomračuju duhovni vid, jer „strasti su duša zemljina“, a „sve što blatnoj zemlji prinadleži, to o nebu ponjatija nema.“
Plod sveukupnog njegovog životnog podviga, njegova vjera i opredeljenje za neprolazno Carstvo nebesko sadržan je u njegovom jedinstvenom predsmrtnom Zavještanju:
„…Slava Tebe, pokazavšemu nam svjet… Hvala Ti, Gospode, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio. Koliko me je od moga đetinjstva Tvoje nepostižimo Veličestvo topilo u himne, u himne božestvene radosti, udivljenija i veleljepote Tvoje, toliko sam bijednu sudbinu ljudsku sa užasom rasmatrao i oplakivao.
Tvoje je Slovo sve iz ničega stvorilo, Tvome je zakonu sve pokorno. Čovjek je smrtan i mora umrijeti. Ja sa nadeždom stupam Tvojemu Svetilištu Božestvenom, kojega sam svijetlu sjenku nazrio jošte sa brijega kojega su moji smrtni koraci mjerili. Ja na Tvoj poziv smjerno idem ili pod Tvojim lonom da vječni san boravim, il’ u horove besmrtne da Te vječno slavim…“
Kakvo mu je bilo rođenje, djetinjstvo, izbranje na vjernu službu Bogu i ljudima i sav njegov krstonosni kratki zemaljski život, takvo mu je bilo i upokojenje.

PREOZBILJNI RAZLOZI Tražeći lijeka svojoj tjelesnoj boljki u Primorju, Trstu, Italiji, do Napulja i Rima, vratio se Cetinjskom manastiru i Lovćenu da bi se i na njemu ispunile njegove bogonadahnute riječi: „…đe je zrno klicu zametnulo, onđe neka i plodom počine…“
Dok se njegov Sveti stric Petar I upokojio uoči Lučindana (nije li i to neko Božije znamenje?), on se upokojio na sam Lučindan u 10 sati (19. oktobra1851. ljeta Gospodnjeg), ostavivši zavještanje da ga kad umre „kopaju na Lovćen, kod nove crkve“. Po svjedočenju očevica – „…pri zdravoj pameti mirno se ispovijedio i pričestio, pa sa raširenim rukama rekao: „…Bože, Sveta Trojice, pomozi mi! Bože i Sveta Gospođo, predajem ti na na amanet Crnu Goru! Sveti Arhanđele Mihailo, primi moju grešnu dušu“.
Za čas do smrti, svjedoči očevidac, on je ustao s postelje, obukao se i počeo čitati molitve; posle je sio na postelju, pozvao senatore rekavši im: „…Živite mirno sa svima“ i obavijestivši ih da je svoje Zavještanje ostavio kod ruskog konzula Gagića u Dubrovniku… Potom je opet legao u postelju, prekrstio se, i nije prošlo pet minuta kako je predao duh Bogu, prostrevši se na stramac svoga strica Petra… Prisutni su zadivljeni rekli: „Gledali smo ljude kako umiru, ali ovakve junačke smrti kao Gospodareve – zaista nikad vidjeli nismo, niti ćemo vidjeti…“ Obučen je u bogate arhijerejske odežde, sa mitrom na glavi i krstom u ruci. Metnuli su mu na vrat i naprsni krst, kao kad služi službu Božiju.
Prenijet je u crkvu „(is)prućen preko sve crkve, u odru s otvorenim očima, zasukanim brcima, izgledao je kažu, kao živ, i mirisao kao ruža, ali kao svet“.
Kad su kazali majci Ivani da je umro rekla je: „Nije mi umro, ne! On je mene živ!“
Na pogrebu u grob njegovog strica bilo je preko 100 sveštenika i do 4. 000 duša… Nije prenijet, po zavještanju, na Lovćen, zbog velikog nevremena.
Da se već u njegovo vrijeme govorilo o njemu kao svecu potvrđuje sveštenik iz Risna Vuk Popović u svom pismu Vuku Karadžiću (10/22. novembra1851. godine): „…dakle, sva je prilika da ćemo na Lovćenu imati do nekoliko godina manastir i Sveca…“ Na Lovćen je prenijet Sveti vladika tek 1855. godine, 27. avgusta/8. septembra. Prilikom otkopavanja i otvaranja groba, i to je znamenje Božije koje svjedoči o njemu – „jedna ruka bješe cijela“, koju je sa suzama poljubio njegov stogodišnji otac Tomo, dojahavši na konju sa Njeguša, da ga isprati (predanje kaže da je to bila desna ruka, kojom je pisao Gorski vijenac i Luču Mikrokozmu).
Grobovi su u Njegoševu grobnicu i crkvicu Svetog Petra udarali što je navelo njegovog potomka i nasljednika knjaza Nikolu I Petrovića da crkvu opravi 1879. godine. Tada je i grob otvoren, u njega je ušao đakon Filip Radičević, vidjevši ruke i sredivši njegove mošti. Potresen dodirom moštiju, ovog Lovćenskog Bogonosca, Filip je pet minuta bio bez svijesti, dok je pored groba molitveno klečao sa sveštenstvom mitropolit Ilarion Roganović, ispunjen strahopoštovanja prema svome Svetom Prethodniku. Njegov Sveti Grob i crkva Svetog Petra Cetinjskog su više puta od tada do danas rušeni i obnavljani (1916. rušeni od Austrougara, 1942. od Talijana, a najstrašnije rušenje i skrnavljenje njegovog groba i moštiju učinjeno je od bezbožnika 1970-1974. godine).
O Lovćenu i grobu Svetog vladike zapisao je Ljuba Nenadović (1882. godine) posle posjete Cetinju i Lovćenu, između ostalog i sledeće: „… Lovćen je uzdigao njegov grob, više svih slovenskih bregova… Na dnu Lovćena on je i ugledao ovaj svijet, na vrh Lovćena gleda ga ovaj svijet. To je planina njegovog djetinjstva, njegove mladosti, njegove poezije… Njegov grob (grob Cetinjskog Pustinjaka) leži u pustinji. Većega i postojanijega spomenika nema; piramide, grobovi egipatskih kraljeva, šta su drugo nego mala gomila kamenja prema Lovćenskom vrhu, prema Vladičinom spomeniku!? I kad na ovom svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i Njegoš…“
Sveti vladika Nikolaj Ohridski i Žički, opisujući život i podvig ovog Lovćenskog tajnovidca, nazvao ga je „Velikomučenikom života“. Ovaj Velikomučenik života je evo stekao i velikomučenički grob sa velikomučeničkim moštima, raspetim i utamničenim u zindanu paganskog mauzoleja. Bog nam je podario u ličnosti Svetog Petra II Lovćenskog tajnovidca, pravoslavni stub, svjetilo bogovidno, samog otkrovitelja i svjedoka istine božanske nebozemne. Jezik mu je, kad govori o najdubljim tajnama – naročito u Luči mikrokozmi često, za običnog čitaoca, nepojmljiv. Ovaj ravnoapostolni Velikomučenik, lovćenski Solomon, klevetan je još za života, ostao klevetan do dana današnjega, oklevetan od Zloga duha i njime pomračenih slugu mraka i bezbožništva. Zašto? Zato što ga je prepoznao, njega i njegove „mračne posledovatelje“, koji „grabe iskru božastvenu/ u skotsko je seleći mrtvilo“, zato što je otkrio njegove zamke, spletke, laži i obmane. Čudesna su njegova „javljanja Gospodnja“: ovaj lovćenski duhovni gorostas, nadsolomonovski mudrac, davidovski psalmopojac – kao Hristos Gospod, njegov „tihi Učitelj“ – do danas je ostao „znak preporečni“. I to je jedno od svjedočanstava njegovog svetiteljskog lika!
Sve nam to daje preizobilje razloga, da ove godine, u kojoj praznujemo dvjestogodišnjicu rođenja ovog izabranika Božijeg, molitveno se obratimo ovom Cetinjskom i Lovćenskom Bogovidcu i velikomučeniku:
Sveti Petre II Cetinjski pustinjače i Lovćenski tajnovidče, Božiji odabraniče, moli Boga za nas. Moli se Svetitelju, da vaskrsne grob tvoj i hram Svetog Petra tvoga strica, da vaskrsne narod tvoj „rasijan po najmu u tuđina, koji služi tuku i mandžuku, dok mu se na ognjištu vatra gasi, ponovo bez kuće, izgorjele na Kosovu.“ Što te više spore i kleveću – oreol ti oko glave meću.
[/restrictedarea]

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *