„Laki“ novac i ratovi valuta

Piše Momir Bulatović

Umjesto za podsticanje potrošnje i industrijskog rasta, jeftini novac završiće u džepovima bankstera i njihovim finansijskim špekulacijama kakve su i proizvjele hroničnu ekonomsku krizu, a ceh će, ponovo, platiti poreski obveznici

Zadivljujuća je ljudska sposobnost da se suoči i, za jedno vrijeme, miri sa svakom nevoljom. Ekonomska kriza koja je, u ovo doba prije pet godina, bila udarna tema svih razmišljanja i poziva za akciju, odomaćila se u životu mnogih. Ta teška bolest, koja razara društveno i svekoliko biće većine država na planeti i utiče na život milijardi ljudi, prevedena je u hroničnu fazu. Nije to urađeno zbog njene prirode i složenosti, već iz istih uzroka koji su doveli do njenog nastanka. Sprega besramno bogate manjine i neshvatljivo korumpiranih političara dovela je do finansijske krize globalnih razmjera. Tragedija biva potpunija jer taj isti krug moćnika (uspješno) širi iluzije kako jedino oni mogu da uklone nevolju koju su sami stvorili. Odnosno, što mnogi vjeruju da tako jeste, i strpljivo podnose agresivne gluposti dnevno servirane od ove družine i njenih plaćenika.

AMERIČKI DUGOVI Jedan od dosadnijih poslova na svijetu je praćenje finansijskih izvještaja. Čak i vrijedni američki studenti ekonomije imaju posebne kurseve „Kako čitati poslovne vijesti“, ali se redovno žale da ništa ne uspijevaju da shvate. Iza beskrajnog niza, na čudan način poređanih brojeva, kolona i tabela trebalo bi saznati šta se dešava u realnom svijetu novca, robe, zarada, trgovine… Većina odustane na prvim koracima i time pravi očekivanu grešku. Grešku na kojoj se zasniva dobar dio moći struktura koje nastoje da se bogate upravljajući siromaštvom većine. Oni malobrojni, koji čitaju i „kopaju“ po brojevima, naći će zlatni rudnik saznanja. Naravno, glavni mediji neće pokazati ni trunku interesovanja, ma kako spektakularni zaključci im bili nuđeni.
Brojevi imaju svoje stvarno značenje. Oni označavaju realne stvari, ono što postoji. Njima možete ili ne morate da poklonite pažnju, ali će oni u svakom slučaju zadržati svoj značaj. Kada će to biti shvaćeno i od kolikog broja ljudi, govori o percepciji stvarnosti, a ne o njoj samoj.
Kada se kaže da američki javni dug iznosi 16 triliona (hiljada milijardi) dolara, onda je to u domenu apstrakcije. Tu je cifru veoma teško zamisliti, pa je realno očekivati da nikoga posebno ne uzbuđuje. S druge strane, radi se o dugovanjima najmoćnije i najagresivnije sile na svijetu, pa se i američki državljani (a kako ne bi i mi iz ostatka svijeta) prepuštaju uvjerenju da će stvar biti riješena sama po sebi.
Ali, pogledajmo brojeve. Prošle godine, javni dug SAD-a bio je 14,7 triliona dolara. Godinu ranije iznosio je 11,9, a 2005. godine bio je 7,9 triliona dolara. Dakle, za posljednjih sedam godina, dok je američka privreda bila u stalnoj stagnaciji, njen državni dug je udvostručen. A stanje u svim sektorima koje kontroliše i za koje garantuje država postalo je lošije. Agencije za osiguranje hipotekarnih kredita svakih nekoliko mjeseci traže multimijarderske pozajmnice. Slični fondovi, namijenjeni osiguranju depozita i štednih uloga, kao i penzioni fondovi koji su preveliki da bi propali, ponašaju se na isti način. Veliki privredni sistemi kao željeznica, razvojne i eksportne banke takođe su na državnim jaslama, jer njihov bankrot odlažu samo državne garancije. Penzioni fond državnih činovnika je već 2011. iskazao manjak od 2,5 triliona dolara, dok prošlogodišnji može biti nadoknađen jedino novim zaduživanjem države.

[restrictedarea]

 

POROČNE KAMATE Zaduživanje ima svoju cijenu, a ona se zove – kamata. Prošle godine je američka vlada na ime kamate platila 359 milijardi dolara. Godinu ranije to je bilo 454 milijardi, još ranije 413, i 383 milijarde prije toga. Sveukupno, plaćeno je preko dva triliona kamata Kini i ostalim povjeriocima u posljednjih pet godina. Kina je, što je odavno poznato, najveći kupac američkih obveznica putem kojih Ministarstvo finansija puni američki budžet i fondove.
U prvom fiskalnom kvartalu ove godine, kamate su iznosile 133 milijardi, uz projekciju da za cijelu godinu budu na nivou od 532 milijarde. To će biti najveće plaćanje kamate u istoriji SAD-a. Ali, da bi se shvatio ovaj red veličina, trebalo bi ukazati da cjelokupan poreski prihod od američkih korporacija u 2012. nije bio dovoljan da se pokrije ni polovina sume za plaćanje kamata. Stoga, kada državne obveznice dospiju za plaćanje, vlada izdaje nove kojima pokriva dospjele i problem gurne pod tepih. Time dug i kamatu uvećava do istorijskih razmjera. Zavisno od stepena „zrelosti“, američke državne obveznice, u godinama koje slijede, predstavljaju obavezu od oko pet triliona dolara godišnje. Radi se o iznosu koji je skoro tri i po puta veći od svih godišnjih poreskih prihoda u Americi. Stoga je potpuna neistina tvrdnja da država troši novac poreskih obveznika. Država troši novac koji nema, a koji stvara prodajom obveznica koje kupuju banke i investicioni fondovi. Oni, takođe nemaju taj novac nego ga pozajmljuju od centralnih banaka svojih država. Čitav ovaj (samo naizgled) suludi sistem, duhovito je opisao američki analitičar Šah Gilani: „Kongres troši novac, ali nema novca kojim bi to platio. Stoga on pozajmljuje… Pozajmljuje od Federalnih rezervi. Ali, da nema FED-a koji štampa novac i daje ga Kongresu, ove glavonje se ne bi izvukle sa svojim garantovanim pravom da troše novac koji nemaju i da nas plaćaju kako bismo ih zadržali u njihovim kabinetima.“
Prethodni brojevi se odnose na funkcionisanje američkog finansijskog sistema u uslovima najniže kamatne stope. Ona je prošle godine iznosila 1,53 odsto, što je bio istorijski minimum. Najviša je bila početkom osamdesetih godina prošlog vijeka (15,32 odsto) i to je bio početak razorne dužničke krize koja je pokosila ekonomije brojnih zemalja svijeta. No, stogodišnji prosjek kamate na američke državne obveznice je 4,64 procenta, pa se to može uzeti kao realna cijena američkog zaduživanja. Sada nastaje problem. Kada bi se podigla kamatna stopa na 4,64 odsto, američki javni dug bi porastao za 148 odsto. Postao bi, dakle, za jedan i po put veći od sadašnjeg.
Stoga kamatna stopa mora da ostane nepromijenjena. Ali i tako, projekcije su da će obaveze plaćanja kamata (o glavnici niko i ne razmišlja) u narednim godinama dostići iznos od 1,3 triliona dolara godišnje. Ukupni američki poreski prihod, po svim osnovama, tek je oko 1,4 triliona. Brojevi, dakle, neumoljivo pokazuju: /1/ i u uslovima najniže kamatne stope američki javni dug eksponencijalno raste svake godine i /2/ ako kamatna stopa poraste federalni dug ne može biti isplaćen. Nikada!
Da li, uopšte, ima naivnih koji bi povjerovali da bi bilo koja američka administracija uvela oštre mjere štednje (ukidanje penzija i medicinske zaštite) i uvećala poreze građanima za pedeset odsto, kako bi uredno servisirala svoje dospjele dugove prema povjeriocima, posebno što ih je najveći broj iz Kine?

LAKI NOVAC Amerika je uzor za sav poslovni, a posebno finansijski svijet. „Evropska centralna banka“, rješavajući krizu evra, primjenjuje identična sredstva i to čini sa još većim intenzitetom. Ideja je jednostavna koliko i pogrešna. Naime, smatra se da će novac koji se jeftino pozajmljuje poslovnim bankama od strane centralne, emisione banke, biti plasiran kao povoljni krediti privredi i stanovništvu. Time će biti podstaknuta tražnja (potrošnja), što će dovesti do rasta privrednih aktivnosti i izlaska iz recesije. Novac se, dakle, nudi po povoljnoj cijeni (faktički, džabe) i u neograničenim količinama. Ali, gdje je efekat? Zašto nema rasta, nego se umnožavaju sve lošije prognoze i rezultati?
Bil Gros (PIMCO) iznosi podatke: „U 1980-tim godinama, trebalo je četiri dolara kredita da bi se generisao rast BDP-a za jedan dolar. U prošloj deceniji trebalo je deset dolara, a od 2006. bilo je potrebno dvadeset dolara da bi se ostvario isti rezultat.“ Sada je potrebno mnogo više, i ne bi trebalo očekivati privredni rast. Prema posljednjim američkim bankarskim izvještajima (FDIC Quarterly Banking Review), banke bolje stoje nego prethodnih godina. Mada, osnovu njihovog poslovnog uspjeha čine nekamatni prihodi, koji su porasli za cijelih sedam odsto. Prinosi od kamata, tj. od osnovne djelatnosti banaka, porasli su svega 0,7 odsto. Banke, dakle, osnovnu zaradu nisu ostvarile plasirajući kredite korporacijama i potrošačima, nego trgujući između sebe mnoštvom finansijskih derivata u čijoj podlozi se nalazi ista ona mina koja je eksplodirala sredinom 2008. Štaviše, banke su povećale svoju izloženost visokozapaljivim finansijskim instrumentima (tako se stručno naziva ovaj vid krađe) još više nego prije izbijanja krize.
Dalje, zna se… Pozivi za spriječavanje bankrota i nove državne pozajmnice na račun uvećanog javnog duga. Ovakvu politiku na globalnom planu personifikuju Barak Obama, američki predsjednik, i Ben Bernake, direktor Federalnih rezervi. Mada, pravi investitori (uključujući i analitičare centralnih banaka Kine i Rusije) znaju da su u pitanju „obični momci u smiješnim odijelima“. Pravi igrači su iza zavjese (pogledajte okvir).
Banka Engleske ne zaostaje u proizvodnji novca. Njen program emitovanja „lakog novca“ čak je ambiciozniji u odnosu na američki FED, naravno, kada se uporede njihove veličine ekonomije i nivoi budžetskog deficita. Aktuelni guverner Banke Kanade (Marc Carney) najavio je proširenje programa podrške svojim poslovnim bankama. „Evropska centralna banka“, uprkos izjavama svog prvog čovjeka Marija Dragija, trenutno pokazuje uzdržanost. Poznavaoci tvrde da je to zbog predstavnika „Bundesbanke“ koji drže ključeve na bitnim nivoima odlučivanja. Uprkos tome, „Super Mario“ je objavio da će kupovati loše državne obveznice zemalja evrozone, kad god bude trebalo. A biće potrebno na mnogo tačaka.

ŠTAMPANJE JENA Ipak, ključnu novinu je donio Šinco Abe, novi japanski premijer. Njegov program štampanja jena je u ovoj i narednoj godini, vjerovali ili ne, dvostruko veći od Barnakeovog programa za SAD, iako je privreda Japana tek jedna trećina američke ekonomije.
Plan Abeove vlade je da novim i beskamatnim kreditima pogura privredu koja se, gotovo dvije pune decenije, nalazi u začaranom krugu recesije. Takav eksperiment trebalo bi pažljivo pratiti. Japan je, naime, upravo zbog opšte prezaduženosti dospio u recesiju, tako da su zanimljivi planovi da iz nje izađe na način na koji je u recesiju i ušao. Ukupni nivo japanskog duga (državni, korporacijski i privatni) je pet puta veći od njegovog BDP-a, i pri nultoj kamatnoj stopi jedva se plaćaju dospjele kamate. Ukoliko bi kamata iznosila samo dva odsto, cijeli japanski budžet ne bi bio dovoljan za njihovu godišnju otplatu.
Nervozu koja tamo vlada drastično odslikava primjer Seiko Node, poslanika, koja je od 1993. obavljala više poslova u vladinim kabinetima. Ona je predložila da se zabrane abortusi, u cilju povećanja stope rađanja i produktivnosti radne snage. Ekstremno? Za normalne ljude – svakako. Za tehnokrate i finansijere – neophodno. Japan ima jednu od najnižih stopa priraštaja stanovništva u svijetu i to predstavlja opasnost za održavanje finansijskog sistema, jer bi neko trebalo da vraća dugove. Na drugom kraju spektra je Taro Aso, japanski ministar finansija, koji je nedavno sugerisao da bi „stariji Japanci trebalo da požure i da umru“. Bezobrazno? Ako ste tehnokrata – nije. Stariji (srebrno stanovništvo) predstavljaju 25 odsto populacije i njihov broj raste dramatično. Procjene ukazuju da će broj starijih Japanaca nadmašiti mlađe od 15 godina u omjeru četiri naprema jedan za manje od 20 godina. Ne zna se koliko je dug put od ljubazne zamolnice nekome da umre, do pružanja neposredne pomoći da se to i desi, ali su zlokobne slutnje izašle. Toliko o dilemi da li je vredniji nečiji novac ili život.

RATOVI VALUTA Pravi smisao Abeovog programa sastoji se u izazivanju inflacije i slabljenju jena u odnosu na druge značajne svjetske valute. Kada jen postane jeftiniji od dolara ili juana, roba proizvedena u Japanu biva privlačnija na svjetskoj pijaci. Time bi posrnuli japanski džinovi („Soni“, „Šarp“ ili „Panasonik“), koji su izgubili nekadašnju dominaciju, mogli da povrate udjele na globalnom tržištu. Plan je, dakle, da se rast ostvaruje povećanim izvozom, a ne na terenu domaće posustale i ostarjele ekonomije. U odnosu na evro, japanski jen je već izgubio 11 odsto vrijednosti, što je izazvalo niz kiselih osmjeha evropskih zvaničnika. Njihovo reagovanje je bilo u stilu da je evro precijenjen, i da bi trebalo da i sam smanji svoju relativnu vrijednost. Južna Koreja i Tajvan, kao neposredni konkurenti, osjetili su se još ugroženijim.
Tako nastaju ratovi valuta. Iako se vode bez pompe i na nevidljivim linijama fronta, ovi ratovi nisu manje stvarni i manje opasni od pravih. Analitičari su se prisjetili situacije iz 1931, tokom Velike depresije, kada je britanska funta napustila zlatni standard. Od septembra do decembra funta je izgubila 30 odsto svoje vrijednosti u odnosu na dolar, ali i pokrenula lančanu „hoću i ja“ reakciju. Oko 25 država, sa bliskim i jakim ekonomskim vezama sa britanskom Imperijom, devalviralo je svoje nacionalne valute, da bi opstale na ekonomskoj sceni.
U toj trci „na dolje“ zna se i kraj i ukupna suma. Kraj je nula – kamate i zarade, i opšti gubitak. Međutim, nevolja je u tome što ne gube svi i sve vrijeme. Najviše dobija onaj koji prvi započne valutni rat jer koristi vrijeme prilagođavanja drugih. U teoriji, ovo se predstavlja kao takozvana zatvorenička dilema. Radi se o primjeru iz teorije igara, u kojem optimalni rezultat za sve učesnike nalaže njihovu punu međusobnu saradnju. Nastanak dileme je u slučaju kada za jednog ili više učesnika igre, najbolji ishod predstavlja pojedinačni nastup, potpuno nezavisno od grupe. Dakle, ko će pobijediti u aktuelnom ratu? Na kratki rok, biće to svakako japanski jen. Na srednji rok će to biti američki dolar. Nije teško razumjeti da će u novim prilikama, razne valute da uđu u međusobne obračune. Investicioni savjetnici već imaju spremne predloge (za odbranu i napad) razvrstavanja konkurentnih valuta „u korpe“ za smanjenje rizika. Sve će to objektivno ojačati dolar jer će, nezavisno od njegovih stvarnih kvaliteta, biti potrebna valuta prema kojoj će se mjeriti sukobljene strane. Na dugi rok, što može da se desi veoma brzo, postoji samo jedan nesumnjivi pobjednik – Kina i njen juan (rinmimbi).
Kina promišljeno i na dugi rok jača svoju nacionalnu valutu tako što je drži potcjenjenom. Ona je odavno tamo gdje Japan nastoji da se primakne. Kineski juan bi već danas mogao da preuzme ulogu globalne rezervne valute od dolara, ukoliko bi kinesko rukovodstvo ocijenilo da je pravo vrijeme za to. Međutim, sa svojim ogromnim unutrašnjim tržištem, koje može da apsorbuje svaki spoljni poremećaj i sa rastućim uticajem u svijetu, koji se odvija na sasvim suprotan način od američkog, Kina ima vremena da čeka. Da čeka i još se bolje pripremi za ono što neumitno dolazi. Finansijska budućnost svijeta će uskoro zavisiti od kineskog juana.
Evro, kao valuta od koje najdirektnije zavisimo na ovim prostorima, u ovom valutnom ratu klizi prema trajno gubitničkoj strani. Njegove konstrukcione greške i razapetost interesa onih koji su ga stvorili (Oland i Merkelova) čine ga nesposobnim za brza prilagođavanja i slobodnije manevre. Najbolji dokaz za to su analize američkih investicionih savjetnika, koji svojim klijentima savjetuju da bježe što dalje od evra.

BANKSTERSKA GOZBA Konačno, valja spojiti ove dvije naizgled nepovezane priče, priču o „lakom novcu“ i valutnom ratu. To i ne bi trebalo da bude posebno teško.
Novac, koji je primarno bio namijenjen za podsticaj realnoj ekonomiji i privrednom rastu, ušao je u bankarske kanale i postao sredstvo njihovih špekulacija. Banke ne daju kredite nego trguju novcem koji su im poklonile centralne banke. A, idealni uslovi za to je vreme kada valute ratuju. Trilioni dolara će se koristiti u „klađenju“ na jednu protiv druge valute. Cehove će plaćati emisione banke i države novim zaduženjima, novim poreskim nametima i ukidanjem preostalih socijalnih prava svojim građanima. U gozbi koja je pripremljena za bankstere, svi dobici će biti samo njihovi, dok će ukupni negativni efekat biti raspoređen po leđima „poreskih obveznika“. Uz to, najvažnije je da se ništa od toga neće javno znati. Neće biti krivaca. Sve će biti objašnjeno nekim drugim razlozima i plemenitim motivima.
Na početku ekonomske krize bilo je procijenjeno da finansijski derivati koji su je neposredno uzrokovali, budući da su se pokazali kao potpuno bezvrijedni, iznose oko 600 milijardi dolara. Posle svih napora u cilju njenog suzbijanja i godina recesija i štednje ovi bankovni papiri, iako su i dalje bezvrijedni, nominalno iznose 1,5 trilion dolara. Oni predstavljaju sastavni dio svjetskih finansija. Otrovan, ali legalan i utopljen sa svim ostalim novcem. Stoga je svaka istorijska paralela otežana. Bilo je dosta valutnih ratova i više finansijskih kriza, ali ova je jedinstvena po tome što stalno i iznova reciklira (finansijsko) smeće, praveći od njega još veće đubre.

Lutke od kontrolora

Nedavno je Barak Obama predložio Meri Džo Vajt za čelnu funkciju u SEC (Securities and Exchange Commision). U pitanju je centralna kontrolna agencija koja se stara o primjeni zakona u finansijskom poslovanju u Americi.
Meri Džo je dama koja se istakla na mjestu državnog tužioca u Južnom distriktu Njujorka. Uz njeno ime se vezuje obračun sa mafijašem Džonom Gotijem i teroristom Ramzijem Jusefom, navodnim napadačem na WTC. Ona je odlučna i pametna žena. Kasnije je postala advokat, a u Americi su svi advokati pametni. Pamet se ovdje mjeri visinom zarade. Posljednjih desetak godina ona je radila za veliku advokatsku kancelariju koja je, u zadnjoj godini, njenu pamet platila sa 2,4 miliona dolara. Većina njenih klijenata bile su firme sa Volstrita.
Meri Džo se i pametno udala. Njen suprug je, izgleda, još pametniji od nje. On je kopredsjednik i akcionar velike advokatske kuće koja zastupa nekoliko stotina klijenata sa Volstrita. Zajednička imovina, koju su objavili u sklopu njene kandidature, prelazi 16 miliona dolara. Meri Džo konkuriše za godišnju platu od 164 hiljade dolara, uz obavezu da se odrekne svih drugih prihoda. Meri Džo je pristala.
Ona će, van svake sumnje, veoma oštro kontrolisati svoje prijatelje (pardon, klijente) sa Volstrita da više ne zarađuju toliko, da su i nju, kao svog savjetnika, plaćali tako raskošno. Ili, možda, neće?
A za sekretara SEC-a nominovan je Luis Agilar, bivši izvršni kopredsjednik kompanije „Invesko“ koja je svojevremeno ušla u oštar sukob, i konačno ugasila napore SEC-a da reguliše poslovanje novčanih fondova na tržištu novca.

[/restrictedarea]